Kiša pala
pa je stala.
Vjetar bio
pa se skrio.
Sunce sad polako, kradom
proviruje kroz oblake
k'o da se skrivača igra.
Vuče nebom sjajne niti,
svilu neba zlatom kiti.
Lokva jedna
neuredna -
taj trag kiše
sunce briše.
Jak me bljesak novog svjetla
prisjetio drage bake
što je često govorila:
- Svako vrijeme nosi svoje,
poslije sivih - zlatne boje.
Teško ti je?
Vječno nije!
Suze - pa se
smijeh razlije!
Strpljenjem se naoružaj,
kroz život ćeš lakše ići
jer ćeš ovo uvijek znati:
jednom mora biti bolje,
treba samo dobre volje!
Kad je ružno,
jadno, tužno,
digni oči -
sve će proći! -
( Mojoj baki, Zagreb, 27.12.2013. )
četvrtak, 26. prosinca 2013.
četvrtak, 19. prosinca 2013.
ZIMSKE SLIČICE
Sjeverac mrvi nanose snijega,
ulicom ralica buči.
Slama se boru otežala grana,
pod snijegom se krovište muči.
Odmiče dan, sve su oštrije sjene,
ni jedne ptice u letu.
Pod perinom bijelom dubok san trava,
kristali na smrznutom cvijetu.
Na starom panju šešir od leda,
pri korijenju - ježić spava,
skupčan u klupko zimski san sniva,
ni ne zna kakva je java.
( prosinac 2013. )
ulicom ralica buči.
Slama se boru otežala grana,
pod snijegom se krovište muči.
Odmiče dan, sve su oštrije sjene,
ni jedne ptice u letu.
Pod perinom bijelom dubok san trava,
kristali na smrznutom cvijetu.
Na starom panju šešir od leda,
pri korijenju - ježić spava,
skupčan u klupko zimski san sniva,
ni ne zna kakva je java.
( prosinac 2013. )
MALA NOĆNA STRAŽA
Čarapice - prljavice,
mnogih rupa skupljačice,
došlo vam je vaše vrijeme -
sve na pranje bez dileme!
Dogovoreno je vama
vrijeme susreta sa iglicama.
Iglice će vrijedne biti,
končićima vas prošiti,
rupičice zatvoriti,
sve odbjegle niti skriti...
Ukrasiti vrpčicama
i izvesti perlicama.
Uz malo božikovine
imidž sjajni vam ne gine!
Izgled nov, fantastičan,
blagdanima prikladan.
I ne dobivate često
tako dobro, lijepo mjesto!
Na kaminu, klin do klina,
pazit ćete (ah, milina!)
jer iz mraka Badnje noći
Djedica nam može doći.
Pratit ćete tu s kamina
kad Djed siđe s tih visina
kao mala noćna straža,
za darove - ambalaža!
mnogih rupa skupljačice,
došlo vam je vaše vrijeme -
sve na pranje bez dileme!
Dogovoreno je vama
vrijeme susreta sa iglicama.
Iglice će vrijedne biti,
končićima vas prošiti,
rupičice zatvoriti,
sve odbjegle niti skriti...
Ukrasiti vrpčicama
i izvesti perlicama.
Uz malo božikovine
imidž sjajni vam ne gine!
Izgled nov, fantastičan,
blagdanima prikladan.
I ne dobivate često
tako dobro, lijepo mjesto!
Na kaminu, klin do klina,
pazit ćete (ah, milina!)
jer iz mraka Badnje noći
Djedica nam može doći.
Pratit ćete tu s kamina
kad Djed siđe s tih visina
kao mala noćna straža,
za darove - ambalaža!
subota, 14. prosinca 2013.
VJEŠTICA IZ MLINA
Ovo je bilo davno: istjerali neku staru vješticu iz Društva vještica jer nije poštivala njihova pravila. Možda vi mislite da se vještice ne moraju držati nikakvih pravila, ali, eto, u zabludi ste. Još se pri odlasku gadno posvađala s vješticom koju su zvali Rastolićka pa joj ova baci trostruku kletvu:
- Rasplinut ćeš se u oblaku uništenja kad ti se redom dogode ove tri stvari: popljuvat ćeš svoje moći, naći ćeš se među najmanje pet ljudskih muka na jednom mjestu i bit ćeš obučena u bijele haljine! -
- Hi, hi, hi... - odgovori joj smijehom stara vještica. Kletva joj je zvučala glupo. Prvo, njezina je najveća moć bila u čarobnom štapiću, a tko bi bio lud da pljuje po vlastitom štapiću?! A onda - ljudske muke možeš sresti na svakom koraku, ali svih pet ( ili čak više ) na istom mjestu, u isto vrijeme i još ona među njima, nemoguće! Od toga se bar lako sačuvati! Treće: vještica u bijelom, stvarno?! Vještice mogu nositi svašta, ali bijelo nikada, to nije njihova boja.
Eto, tako je kletvu shvaćala i o kletvi mislila stara vještica. Kako je k tome strašno lijena i nerazborita bila, nije željela niti razmisliti da kletvu bar nečim ublaži. To možda ne znate: čini su vještice mogle bacati jedna na drugu ako su bile dovoljno jake, ali uvijek bi dosjetljiva i okretna vještica takvu kletvu mogla, ako ne skinuti, onda barem izmijeniti.
Ode vještica u svijet trbuhom za kruhom ( to se samo tako kaže jer vještice teško da bi bile gladne kruha, a još teže da bi radile da ga zarade.) Dođe tako vještica u neki zaselak pokraj rijeke M..... ( ne mogu se sad sjetiti imena te rijeke, ali znam da je početno slovo bilo M ).
Na rubu zaselka, kraj šume, okretala je ta rijeka ogromno kolo malog, drvenog mlina. Kolo se objesilo uz bok vodenice kao teška uskršnja košara u ruci mlade snahe. Mlin se pak nadvio nad vodom pa ti se čini: sad će se otkinuti od obale i zaploviti rijekom. U maloj je vodenici uvijek bučilo; unutra je štropotao kameni žrvanj, škripali drveni zupčanici, a vani šumila žustra voda, slijevala se po lopaticama kola i žurila dalje tokom. Rijeka je brzala praćena šapatom tužnih vrba nagnutih nad nemirnim vodenim naborima.
Misli vještica: - Stara sam, moći me sve više napuštaju, dobro bi bilo negdje se ugnijezditi i uživati. A gdje ćeš bolje nego tamo gdje ima brašna jer gdje ima brašna, ima i kruha. - Njoj lijenoj i štapić je bilo teško dići na zrno da si pribavi kruh! To su vještičja posla - uzimati od drugih. I nastani se u mlinu.
Ali vještica k'o vještica. Nije njoj uživancija ako zlo ne radi pa se tako jednom popne po kolu vodenice i iščupa par ukošenih daščica iz kružnog niza po kojima je šibao vodeni mlaz. Drugi put pomakne moćima jedan od mlinskih kamena, gornjak, pa se brašno nije fino samljelo. Treći put u vreće s brašnom umiješa mekinje, četvrti put prospe doneseno žito, peti put istrese brašno spremno da ga ljudi odnesu. Onda opet pokvari vagu... Jednom otkoči zaustavljeno kolo pa su se kolo i kamen u prazno okretali i oštetili. Morate znati- kad je žito bilo samljeveno, vodeničar bi zaustavio rad kola. - Mlin je zaprt - rekli bi u zaselku.
Da se vratimo vještičjim pakostima: otvori ona čak i vodeničarevu knjigu s računima, pomiješa imena ljudi koji su donosili žito, još precrta iznose mlinščice jer su ljudi plaćali desetinom samljevenog brašna. Mlinar više nije znao kolika mu je plaća. I tako redom - zlo za zlom.
Dodija mlinarici sva ta šteta. Razmišlja kako da vješticu istjera iz mlina, ali ništa joj mudro ne pada na pamet. Umijesi mlinarica kukuruzni kruh i ispeće ga u krušnoj peći. Zarumeni se korica na žeravici, zamiriše topao kruh u svakom kutku mlina. Djeca posjedala za stol i čekaju da im majka odreže po komad. Uzela mlinarica dugu, drvenu lopatu da izvadi kruh iz peći kad ono - vještica ga uzela cijelog! Mlinarici je nevolje preko glave!
- Što da radimo? - pita ona muža, a muž veli: - Od svakog zla postoji i veće, što ako nam uništi i kuću i djecu?! Pusti, vještica ima preveliku moć! -
Mlinarica je bila snažna žena, ali je prije svega bila majka. Obuzeo ju je strah. Pobojala se za dom i za djecu, pa zaboravila na kruh. Progutala je i ovu čašu pelina i otišla iz prostorije u kojoj su stanovali do one gdje je stajao žrvanj. Niže nje, u samom dnu vodenice, vještica je zajahala osovinu što od kola vodi do kamenih ploča. Krezubim ustima žvakala je komad žutog kruha. Kako je imala samo dva zuba gore i jedan dolje, škljocala je krnjavim ustima kao zamka za medvjede i mljela kukuruzni kruh poput žrvnja. Njena je pljuvačka štrcala okolo da su miševi u mlinu davali zlato za kišobran. Ona ništa nije shvaćala. Pljuckala je i pljuckala i nije vidjela da je i svoj čarobni štapić popljuvala. Tako se ispunila prva kletva!
- Hmmmm, fino....dobar si kruh ispekla, ali ja sam se zaželjela bijelog. Umijesi sutra od pšeničnoga brašna - reče bezobrazno.
Vrilo je u mlinarici kao u utrobi Zemlje, ali se sjetila svoje djece pa je rekla ljubazno, dapače - preljubazno: -Ispekla bih ja tebi bijelih žemlji jer se tebi pristoji napraviti samo najbolje. Nego, sve mislim - ti bi mogla samo jednom čarobnom riječi napraviti žemlje sto puta finije od mojih, je li? -
- Kad tako kažeš, istina je - odgovori bahato vještica - Ali moje moći nisu bezgranične. Treba mi za to jedno zrno pšenice, pa ćeš vidjeti što ja mogu! -
- Ovdje u košari ga nema - kaže mlinarica. - Možda je koje zrno ostalo u sredini. -
Mahne vještica čarobnim štapićem i pretvori se u mušicu pa uđe niz košaru u sredinu kamenog diska da potraži zrno. Mlinarica brzo skoči i otkoči mlin, što će drugo - sila zakon mijenja! Kolo se počne okretati, gornja se kamena ploča pomakne: sad će stisnuti mušicu!!! Joj, mušica se provuče i padne omamljena u sanduk gdje inače pada samljeveno brašno. Kako padne tako se opet pretvori u vješticu. Kad se vještica našla u sanduku, otreslo se s njegovih stranica na njezinu odjeću brašno što je preostalo od prijašnje meljave i vještica se digla u njemu posve bijele odjeće. Tako se ispunila treća kletva!
I što se desilo?
Kako se uspravila, puf.... tako je nestala!!! Ispunilo se sve što je Rastolićka izrekla. Kako? Naime, druga se kletva ispunila čim je dotakla dno sanduka!
Taj su sanduk, u kojem je vještica završila, ljudi zvali ( a da to ona nije znala ) MUČNJAK jer se u njemu sabrala sva muka ruku koje kopaju, oru, siju, žanju, tovare žito, sipaju zrnje u košaru, uređuju mlin, vade brašno, važu, slažu i odvoze. Muka je velika od sjemena do kruha, ali sve to vrijedne ruke izdrže. Eto, toliko da i vještičju moć savladaju!
Mlinarica se čudom čudila, ali nije imala vremena time glavu razbijati. Ona skoči, podigne čarobni štapić što je ležao na podu pa ga brzo uglavi među lopatice vodeničnog kola. Zašto? To ni sama nije znala objasniti. Od tog je dana u vodenici sve još bolje radilo. Brašno je bilo tako fino samljeveno da su ljudi izdaleka dolazili u mali mlin. Kad bi mlinarica ispekla kruh i stavila ga na stol, svi su govorili: - Ima čarobne ruke! - Je li sve to bilo zbog onog štapića uglavljenog u vodenično kolo ili jednostavno zbog vrijednih ruku, tko zna?!
Samo pričaju ljudi da miris tog kruha iz male vodenice još i danas draška nosnice.
Riječi koje možda niste znali:
- mlinščica (kajkavski) - dio brašna koji je pripao mlinaru kao plaća za meljavu, negdje ušur (tur.)
- Rasplinut ćeš se u oblaku uništenja kad ti se redom dogode ove tri stvari: popljuvat ćeš svoje moći, naći ćeš se među najmanje pet ljudskih muka na jednom mjestu i bit ćeš obučena u bijele haljine! -
- Hi, hi, hi... - odgovori joj smijehom stara vještica. Kletva joj je zvučala glupo. Prvo, njezina je najveća moć bila u čarobnom štapiću, a tko bi bio lud da pljuje po vlastitom štapiću?! A onda - ljudske muke možeš sresti na svakom koraku, ali svih pet ( ili čak više ) na istom mjestu, u isto vrijeme i još ona među njima, nemoguće! Od toga se bar lako sačuvati! Treće: vještica u bijelom, stvarno?! Vještice mogu nositi svašta, ali bijelo nikada, to nije njihova boja.
Eto, tako je kletvu shvaćala i o kletvi mislila stara vještica. Kako je k tome strašno lijena i nerazborita bila, nije željela niti razmisliti da kletvu bar nečim ublaži. To možda ne znate: čini su vještice mogle bacati jedna na drugu ako su bile dovoljno jake, ali uvijek bi dosjetljiva i okretna vještica takvu kletvu mogla, ako ne skinuti, onda barem izmijeniti.
Ode vještica u svijet trbuhom za kruhom ( to se samo tako kaže jer vještice teško da bi bile gladne kruha, a još teže da bi radile da ga zarade.) Dođe tako vještica u neki zaselak pokraj rijeke M..... ( ne mogu se sad sjetiti imena te rijeke, ali znam da je početno slovo bilo M ).
Na rubu zaselka, kraj šume, okretala je ta rijeka ogromno kolo malog, drvenog mlina. Kolo se objesilo uz bok vodenice kao teška uskršnja košara u ruci mlade snahe. Mlin se pak nadvio nad vodom pa ti se čini: sad će se otkinuti od obale i zaploviti rijekom. U maloj je vodenici uvijek bučilo; unutra je štropotao kameni žrvanj, škripali drveni zupčanici, a vani šumila žustra voda, slijevala se po lopaticama kola i žurila dalje tokom. Rijeka je brzala praćena šapatom tužnih vrba nagnutih nad nemirnim vodenim naborima.
Misli vještica: - Stara sam, moći me sve više napuštaju, dobro bi bilo negdje se ugnijezditi i uživati. A gdje ćeš bolje nego tamo gdje ima brašna jer gdje ima brašna, ima i kruha. - Njoj lijenoj i štapić je bilo teško dići na zrno da si pribavi kruh! To su vještičja posla - uzimati od drugih. I nastani se u mlinu.
Ali vještica k'o vještica. Nije njoj uživancija ako zlo ne radi pa se tako jednom popne po kolu vodenice i iščupa par ukošenih daščica iz kružnog niza po kojima je šibao vodeni mlaz. Drugi put pomakne moćima jedan od mlinskih kamena, gornjak, pa se brašno nije fino samljelo. Treći put u vreće s brašnom umiješa mekinje, četvrti put prospe doneseno žito, peti put istrese brašno spremno da ga ljudi odnesu. Onda opet pokvari vagu... Jednom otkoči zaustavljeno kolo pa su se kolo i kamen u prazno okretali i oštetili. Morate znati- kad je žito bilo samljeveno, vodeničar bi zaustavio rad kola. - Mlin je zaprt - rekli bi u zaselku.
Da se vratimo vještičjim pakostima: otvori ona čak i vodeničarevu knjigu s računima, pomiješa imena ljudi koji su donosili žito, još precrta iznose mlinščice jer su ljudi plaćali desetinom samljevenog brašna. Mlinar više nije znao kolika mu je plaća. I tako redom - zlo za zlom.
Dodija mlinarici sva ta šteta. Razmišlja kako da vješticu istjera iz mlina, ali ništa joj mudro ne pada na pamet. Umijesi mlinarica kukuruzni kruh i ispeće ga u krušnoj peći. Zarumeni se korica na žeravici, zamiriše topao kruh u svakom kutku mlina. Djeca posjedala za stol i čekaju da im majka odreže po komad. Uzela mlinarica dugu, drvenu lopatu da izvadi kruh iz peći kad ono - vještica ga uzela cijelog! Mlinarici je nevolje preko glave!
- Što da radimo? - pita ona muža, a muž veli: - Od svakog zla postoji i veće, što ako nam uništi i kuću i djecu?! Pusti, vještica ima preveliku moć! -
Mlinarica je bila snažna žena, ali je prije svega bila majka. Obuzeo ju je strah. Pobojala se za dom i za djecu, pa zaboravila na kruh. Progutala je i ovu čašu pelina i otišla iz prostorije u kojoj su stanovali do one gdje je stajao žrvanj. Niže nje, u samom dnu vodenice, vještica je zajahala osovinu što od kola vodi do kamenih ploča. Krezubim ustima žvakala je komad žutog kruha. Kako je imala samo dva zuba gore i jedan dolje, škljocala je krnjavim ustima kao zamka za medvjede i mljela kukuruzni kruh poput žrvnja. Njena je pljuvačka štrcala okolo da su miševi u mlinu davali zlato za kišobran. Ona ništa nije shvaćala. Pljuckala je i pljuckala i nije vidjela da je i svoj čarobni štapić popljuvala. Tako se ispunila prva kletva!
- Hmmmm, fino....dobar si kruh ispekla, ali ja sam se zaželjela bijelog. Umijesi sutra od pšeničnoga brašna - reče bezobrazno.
Vrilo je u mlinarici kao u utrobi Zemlje, ali se sjetila svoje djece pa je rekla ljubazno, dapače - preljubazno: -Ispekla bih ja tebi bijelih žemlji jer se tebi pristoji napraviti samo najbolje. Nego, sve mislim - ti bi mogla samo jednom čarobnom riječi napraviti žemlje sto puta finije od mojih, je li? -
- Kad tako kažeš, istina je - odgovori bahato vještica - Ali moje moći nisu bezgranične. Treba mi za to jedno zrno pšenice, pa ćeš vidjeti što ja mogu! -
- Ovdje u košari ga nema - kaže mlinarica. - Možda je koje zrno ostalo u sredini. -
Mahne vještica čarobnim štapićem i pretvori se u mušicu pa uđe niz košaru u sredinu kamenog diska da potraži zrno. Mlinarica brzo skoči i otkoči mlin, što će drugo - sila zakon mijenja! Kolo se počne okretati, gornja se kamena ploča pomakne: sad će stisnuti mušicu!!! Joj, mušica se provuče i padne omamljena u sanduk gdje inače pada samljeveno brašno. Kako padne tako se opet pretvori u vješticu. Kad se vještica našla u sanduku, otreslo se s njegovih stranica na njezinu odjeću brašno što je preostalo od prijašnje meljave i vještica se digla u njemu posve bijele odjeće. Tako se ispunila treća kletva!
I što se desilo?
Kako se uspravila, puf.... tako je nestala!!! Ispunilo se sve što je Rastolićka izrekla. Kako? Naime, druga se kletva ispunila čim je dotakla dno sanduka!
Taj su sanduk, u kojem je vještica završila, ljudi zvali ( a da to ona nije znala ) MUČNJAK jer se u njemu sabrala sva muka ruku koje kopaju, oru, siju, žanju, tovare žito, sipaju zrnje u košaru, uređuju mlin, vade brašno, važu, slažu i odvoze. Muka je velika od sjemena do kruha, ali sve to vrijedne ruke izdrže. Eto, toliko da i vještičju moć savladaju!
Mlinarica se čudom čudila, ali nije imala vremena time glavu razbijati. Ona skoči, podigne čarobni štapić što je ležao na podu pa ga brzo uglavi među lopatice vodeničnog kola. Zašto? To ni sama nije znala objasniti. Od tog je dana u vodenici sve još bolje radilo. Brašno je bilo tako fino samljeveno da su ljudi izdaleka dolazili u mali mlin. Kad bi mlinarica ispekla kruh i stavila ga na stol, svi su govorili: - Ima čarobne ruke! - Je li sve to bilo zbog onog štapića uglavljenog u vodenično kolo ili jednostavno zbog vrijednih ruku, tko zna?!
Samo pričaju ljudi da miris tog kruha iz male vodenice još i danas draška nosnice.
Riječi koje možda niste znali:
- mlinščica (kajkavski) - dio brašna koji je pripao mlinaru kao plaća za meljavu, negdje ušur (tur.)
subota, 30. studenoga 2013.
SUVREMENA PRIČA
Dajem oglas!
Kupujem vrijeme za svog tatu koji je stalno na službenom putu.
Kupujem vrijeme za svoju mamu koja radi svaki dan od sedam do sedam. Poslije toga kuha za sutra. Usput pregledava moje zadaće. Pegla.Čisti. Na brzinu me sprema na spavanje. Opet čisti. Nema vremena da se sa mnom igra. Nema vremena.
Kupujem vrijeme za njih bez obzira kolika mu je cijena. Možda bi ga prodali oni kod kojih su mama i tata zaposleni?
Dajem sve svoje igračke. Dajem sve video igrice. Dajem svoj laptop ( iako sam ga tek dobio ).
Razumijem da tata i mama moraju plaćati račune, zato ne tražim puno vremena - samo malo.
Oni što tati i mami daju posao neka traže od mene što god žele. ŠTO GOD ŽELE!
Kupujem vrijeme za svog tatu koji je stalno na službenom putu.
Kupujem vrijeme za svoju mamu koja radi svaki dan od sedam do sedam. Poslije toga kuha za sutra. Usput pregledava moje zadaće. Pegla.Čisti. Na brzinu me sprema na spavanje. Opet čisti. Nema vremena da se sa mnom igra. Nema vremena.
Kupujem vrijeme za njih bez obzira kolika mu je cijena. Možda bi ga prodali oni kod kojih su mama i tata zaposleni?
Dajem sve svoje igračke. Dajem sve video igrice. Dajem svoj laptop ( iako sam ga tek dobio ).
Razumijem da tata i mama moraju plaćati račune, zato ne tražim puno vremena - samo malo.
Oni što tati i mami daju posao neka traže od mene što god žele. ŠTO GOD ŽELE!
utorak, 26. studenoga 2013.
DIZAJNERICA ZIMA
Zima živi u dalekoj Zemlji sjevera, u palači od leda. Iz te blještave palače vlada po cijelom svijetu - kada joj se i kako joj se prohtije. Dojadilo je Zimi biti samo zimom pa odluči postati modna dizajnerica. Danas se mnogi bave modom, što ne bi i ona? I prije je radila sve što jedna zima mora i bila kreativna, ali nikad nije radila ovako, profesionalno...
Počne dizajnirati odjeću za prirodu. Dizajnera za potrebe ljudi ima dosta, ali dizajnera za potrebe prirode baš i ne. Zdušno se baci na posao. Radi danonoćno. Oni što žive u blještavim palačama ne moraju puno raditi. Ne moraju, ali mogu ako žele. Ona želi. To je u redu - rad oplemenjuje.
Napravi Zima prvu kolekciju iz linije za prosinac. Lajtmotiv cijele kolekcije su posebno veliki, zvjezdasti kristali. Izradi raskošne zimske toalete za sve kuće i sve okućnice u jednom selu. Za svaku njivu i svako drvo. Kuće, doduše, ne spadaju u prirodu, ali zna se desiti da srastu s njom, kao da su tu oduvijek. A ovo je selo baš takvo - stapa se s okolišem.
Da se vratimo modi - pričamo o toaletama: svaka kuća u selu ima drugačiju haljinu istkanu od milijuna i milijuna sitnih kristalića leda, pazite ovo - uglavnom ručno vezenih! Sve blistaju kao da su posute dijamantima. Sve kuće imaju bijele šubare i tokice. Dala si je truda i napravila ogrlice od ledenih šiljaka pa ih vješa iznad vrata i prozora. Dvorišta presvlači slojevima finih, bijelih koprena, prozorska stakla oblači u tanku, ledenu čipku, drveće kiti bijelim grudama nalik glavicama pamuka.
Juke, patuljasti borovi, grmovi malina i stabalca ruža dobivaju novi imidž. Zimski, svjetlucavi. Trava spava pod bogatim, bijelim pokrivačem. Ulice imaju sjajne pokrove s vezom od ledenog cvijeća.
Večer je. Pale se svjetla na kandelabrima i u domovima ljudi: mjesto izgleda bajkovito. Revija je uspjela! Ljudi šeću ulicama i dive se: - Kakav lijep prizor, kakva krasota! -
Zima je ponosna. Tko ne bi?! Dizajnirati za prirodu zapravo je najljepše.
I najzahvalnije.
Počne dizajnirati odjeću za prirodu. Dizajnera za potrebe ljudi ima dosta, ali dizajnera za potrebe prirode baš i ne. Zdušno se baci na posao. Radi danonoćno. Oni što žive u blještavim palačama ne moraju puno raditi. Ne moraju, ali mogu ako žele. Ona želi. To je u redu - rad oplemenjuje.
Napravi Zima prvu kolekciju iz linije za prosinac. Lajtmotiv cijele kolekcije su posebno veliki, zvjezdasti kristali. Izradi raskošne zimske toalete za sve kuće i sve okućnice u jednom selu. Za svaku njivu i svako drvo. Kuće, doduše, ne spadaju u prirodu, ali zna se desiti da srastu s njom, kao da su tu oduvijek. A ovo je selo baš takvo - stapa se s okolišem.
Da se vratimo modi - pričamo o toaletama: svaka kuća u selu ima drugačiju haljinu istkanu od milijuna i milijuna sitnih kristalića leda, pazite ovo - uglavnom ručno vezenih! Sve blistaju kao da su posute dijamantima. Sve kuće imaju bijele šubare i tokice. Dala si je truda i napravila ogrlice od ledenih šiljaka pa ih vješa iznad vrata i prozora. Dvorišta presvlači slojevima finih, bijelih koprena, prozorska stakla oblači u tanku, ledenu čipku, drveće kiti bijelim grudama nalik glavicama pamuka.
Juke, patuljasti borovi, grmovi malina i stabalca ruža dobivaju novi imidž. Zimski, svjetlucavi. Trava spava pod bogatim, bijelim pokrivačem. Ulice imaju sjajne pokrove s vezom od ledenog cvijeća.
Večer je. Pale se svjetla na kandelabrima i u domovima ljudi: mjesto izgleda bajkovito. Revija je uspjela! Ljudi šeću ulicama i dive se: - Kakav lijep prizor, kakva krasota! -
Zima je ponosna. Tko ne bi?! Dizajnirati za prirodu zapravo je najljepše.
I najzahvalnije.
nedjelja, 24. studenoga 2013.
MOJE BLAGO
-Što je ovo?
Što je ono?
Neću tako
već ovako!
Nemoj, bako, ja ću sam,
ja to, bako, bolje znam.
Nisam više malen ja,
treća mi je godina.-
Nešto krije
pa se smije,
nešto muti -
mudro šuti.
-Ti si bakin mali miš.-
-Nisam miš,zar ne vidiš?
Ja sam Damjan - stoti put!
Nisam miš i sad sam ljut!-
Svud ga ima,
sve zanima,
sve bi htio -
kad bi smio.
Svuda gura nosić svoj
moje blago, biser moj.
Bakin mali smutljivac,
svakom loncu poklopac.
Što je ono?
Neću tako
već ovako!
Nemoj, bako, ja ću sam,
ja to, bako, bolje znam.
Nisam više malen ja,
treća mi je godina.-
Nešto krije
pa se smije,
nešto muti -
mudro šuti.
-Ti si bakin mali miš.-
-Nisam miš,zar ne vidiš?
Ja sam Damjan - stoti put!
Nisam miš i sad sam ljut!-
Svud ga ima,
sve zanima,
sve bi htio -
kad bi smio.
Svuda gura nosić svoj
moje blago, biser moj.
Bakin mali smutljivac,
svakom loncu poklopac.
nedjelja, 17. studenoga 2013.
KAMENI DJED
Ustala Divina u ranu zoru pa izašla na obalu. Isto kao i onog jutra kad se djed nije vratio. Čekala je dugo povratak brodice jer je djed te noći otišao u ribolov, ali ga nije dočekala. Niti tada, niti ikada. Nestalo brodice, nestalo djeda na moru, ali ostala tuga i ostalo sjećanje na predragog starca sa smiješkom u očima.Tuga duboka kao more i sjećanje beskrajno kao igra valova. Divina ga je pohranila u najskrovitijem kutku svog djetinjeg srca. Tu je sačuvala sve njihove šetnje duž uvale, sve sakupljene školjke, svaku zajednički ubranu maslinu i smokvu, svaki neobični kamen koji su iščeprkali u kamenjarima i nosili u svoj vrt. Mama i tata su sa smiješkom govorili da će njih dvoje polako prenijeti cijeli kamenjar u dvorište. Pamtila je Divina vrijeme uz djeda, svaki smijeh, svaku suzu. Kad je djed nestao na moru, mama ju je nježno pogladila po kosi i rekla: - Zapamti da te je volio. I jer si ti voljela njega, on će nastaviti živjeti u tebi! - Ono što ju je mučilo, a nije od nikoga mogla saznati bilo je - što se dogodilo s djedom, zašto ju je napustio?
Divina je koračala polako. To je jutro prvi put zamijetila u kamenjaru čudnu stijenu nalik čovjeku u sjedećem položaju. Lecnula se s nelagodom. Što je više gledala, to joj se više činilo da to njezin djed sjedi na obali. Ali to je kamenjar - pun raznih kamenih oblika nastalih zbog soli,vode i vjetra. Poput skulptura. Jednom su djed i ona tako pronašli kamen što je podsjećao na pseću glavu, drugi put su otkrili malu kamenu katedralu, pa kamen koji je izgledao poput galeba... Još i sad stoje među cvijećem u njihovom dvorištu. Divina je hodajući po kamenitoj obali ponovo bacila pogled prema stijeni, ali kad je prišla bliže - čudno - bila je to sasvim obična stijena, bez onog posebnog izgleda. Velika, doduše, poput čovjeka, ali ni po čemu tako zanimljiva kao iz daljine. Sjela je do nje i uronila bose noge u još hladnu vodu. Sklopljenih očiju slušala je šum mora i uljuljala se u neko neobično stanje... polusan.. što li? - Divinooooo, Diviniceeee... - Čula je kao iz daljine, a opet odnekud blizu tisuću sitnih glasića, ali svi kao jedan. Čudila se jer nije bilo nikoga niti na moru, niti na obali. - Divinooooo, dušice, pssst... - zažuborilo je opet tiho, no dovoljno glasno da ona razumije. - Divinoooooo, djevojčiceeee... - Kada je otvorila oči i spustila pogled na svoje noge uronjene u vodu, vidjela je kako je zapljuskuje morska pjena čiji joj mjehurići padaju oko nogu kao biserje. Kao da je neka nevidljiva ruka pokidala ogrlicu i prosula sjajna zrnca pred nju. A u svakom zrncu neko minijaturno, milo lišce, kao lice anđelčića. I sva lišca se smiju i sva ustašca dozivaju umiljato: - Divinoooo, Diviniceeeee... - - Što je ovo? Tko ste vi? - pita djevojčica u čudu. - Mi smo Mjehurice, vile Priobalke. Došle smo te pitati zašto tuguješ!? - Divina gleda i gleda u mala sitna lišca pred sobom i ne stigne se dovoljno načuditi, a već priča o svom djedu i svojoj tuzi. Kad je završila, rekle su Mjehurice: - Puno smo mi takvih jada čule i vidjele tu, uz obalu, ali o tvom djedu ništa ne znamo. O tome bi nešto mogle znati vile Oceanke. One poznaju sve plave dubine, mora i oceane i sav svijet morski, pitat ćemo njih! Dođi za sedam dana uvečer, ako što doznamo, mi ćemo ti reći. - I nestanu. Sedmi dan uvečer Divina sjedne na obalu, umoči noge u more i čeka. Zašumi, zapjeni se voda i tisuću glasića kao jedan dozove: - Divinoooo, Diviniceeee... - - Tu sam! - šapne djevojčica razdragano i s puno nade. - Što mi nosite? - - Diviniceeee... djevojčiceee - stopiše se glasići s pjesmom mora u suton. - Donosimo ti vijesti o tvom djedu, ali - to je još puno tuge za tebe, Divinice - govore glasići. - Neka, neka - žurno će Divina- Svaka je izvjesnost bolja od ove neizvjesnosti, samo da znam... - spremna je djevojčica. - Dobro, pa evo: davno, davno prije nego što si se ti rodila, Divinice, tvoj je djed zavolio tvoju baku, uzeli su se i dobili dijete - tvoju majku. Kakva sreća, Divinice, za njih, ali i nesreća: dva dana nakon poroda umre tvoja baka u vrućici. Djed je nikad nije prežalio! Kad god bi odlazio na more, u ribolov, žalovao bi glasno: - Da mi je samo još jednom da je vidim, pa neka umrem, nek' se okamenim, nek' me nema! - To su čule vile Oceanke, čuo je i morski kralj. Dodijalo je morskom kralju svakodnevno djedovo jadikovanje, pa mu poruči po vilama Oceankama: - Nemoj da ti ispunim želju! - Nije on bio hladan na djedovu nevolju, ali je mrzio kad su ljudi govorili bez pameti. Djed njegove poruke ili nije razumio ili za njih nije mario. Godine su prolazile.Izrasla mu kćer u ljepoticu i zaljubila se u tvog oca, Divinice i on u nju - lud ne bi! Uzeli se i dobili kćer - tebe, Divinice, sreću djedovu. Ljubio te i grlio kao najveće blago, a ti si rasla na sliku i priliku bakinu. Kad god te pogledao - vidio je nju! I srce mu je vremenom postalo mirno. Vrijeme sve liječi. Ali obično kad se čovjek smiri, sustigne ga neki jad. One noći kad je izašao s brodicom, prevari ga njegov jezik i stara želja i on, sanjareći, u jednom času glasno uzdahne: - E, da mi je, dušo, da te još jednom vidim, pa da se okamenim! - Zlo nije mislio, ali zlo je napravio jer kaže mudrac: - Riječi ne možeš pokupiti kao rižu! - Čuo ga morski kralj pa mu dozlogrdilo do dna morskoga. - Što želiš, to ćeš i dobiti, nesrećo ljudska, kad me izazivaš! - I učini da se na površini, pored brodice, more naglo zapjeni kao da je zavrelo, pa potom smiri isto onako naglo i postane kao ulje, a u njemu se pojavi lik tvoje bake kao da je živa. Djed je plakao od sreće. Gledao je njeno lice lijepo kao nekad dok je bio mlad i ona bila njegova, ali kad je dano vrijeme prošlo i slike nestalo, reče mu kralj: - Ti si, čovječe, nesretnik jer će se ispuniti što se ispuniti mora, a sreće koju si imao nisi do kraja bio svjestan. Tvoja je žena bila uz tebe cijelo vrijeme kroz tvoju Divinu. I likom i srcem. Toliko si tražio ono što nisi mogao imati, da si uludo izgubio ono što si imao! I zato svoju unučicu više vidjeti nečeš! - Postalo je djedu krivo što ga je ponio trenutak, ponijelo ga je sjećanje na mladost i luda želja da vrati nešto što je odavno nestalo. A cijena za to, mislio je, bila je previsoka. Zamolio je vile Oceanke ako ikada nađu njegovu Divinu da od nje izmole oprost za njega. I tako je otišao - uzeo ga k sebi morski kralj. Vele: postao je kamen. Gdje - to neznaju niti Oceanke. - Završile priču Mjehurice. Uzdahnule, zažuborile... Utihnuli glasići vila Priobalki. Plakale su u tišini, zajedno sa Divinom. Plakale i isplakale tugu, isprale je iz srca djevojčice. Ne sasvim, ali sada je tuga puno, puno blaža. Nije Divina ništa zamjerala djedu. Razumjela je ona makar je još dijete.
Još i sad stoji na kamenitoj obali izvan sela, odmah iza posljednjeg tora s ovcama, visoka, čudna stijena što iz daljine podsjeća na starca. Divina nije sigurna što bi o tome mislila, samo rado sjedi uz nju. Mještani znaju reći: - Gle, kao da poguren barba sjedi kraj mora i moči noge. - A Divina se sjetno smješka. Misli na djeda i zna: što god da se dogodilo, dogodilo se, ali ništa ne mijenja ljubav njenog djeda za nju. I njenu za njega jer on će živjeti tako dugo dok god ona živi.
Divina je koračala polako. To je jutro prvi put zamijetila u kamenjaru čudnu stijenu nalik čovjeku u sjedećem položaju. Lecnula se s nelagodom. Što je više gledala, to joj se više činilo da to njezin djed sjedi na obali. Ali to je kamenjar - pun raznih kamenih oblika nastalih zbog soli,vode i vjetra. Poput skulptura. Jednom su djed i ona tako pronašli kamen što je podsjećao na pseću glavu, drugi put su otkrili malu kamenu katedralu, pa kamen koji je izgledao poput galeba... Još i sad stoje među cvijećem u njihovom dvorištu. Divina je hodajući po kamenitoj obali ponovo bacila pogled prema stijeni, ali kad je prišla bliže - čudno - bila je to sasvim obična stijena, bez onog posebnog izgleda. Velika, doduše, poput čovjeka, ali ni po čemu tako zanimljiva kao iz daljine. Sjela je do nje i uronila bose noge u još hladnu vodu. Sklopljenih očiju slušala je šum mora i uljuljala se u neko neobično stanje... polusan.. što li? - Divinooooo, Diviniceeee... - Čula je kao iz daljine, a opet odnekud blizu tisuću sitnih glasića, ali svi kao jedan. Čudila se jer nije bilo nikoga niti na moru, niti na obali. - Divinooooo, dušice, pssst... - zažuborilo je opet tiho, no dovoljno glasno da ona razumije. - Divinoooooo, djevojčiceeee... - Kada je otvorila oči i spustila pogled na svoje noge uronjene u vodu, vidjela je kako je zapljuskuje morska pjena čiji joj mjehurići padaju oko nogu kao biserje. Kao da je neka nevidljiva ruka pokidala ogrlicu i prosula sjajna zrnca pred nju. A u svakom zrncu neko minijaturno, milo lišce, kao lice anđelčića. I sva lišca se smiju i sva ustašca dozivaju umiljato: - Divinoooo, Diviniceeeee... - - Što je ovo? Tko ste vi? - pita djevojčica u čudu. - Mi smo Mjehurice, vile Priobalke. Došle smo te pitati zašto tuguješ!? - Divina gleda i gleda u mala sitna lišca pred sobom i ne stigne se dovoljno načuditi, a već priča o svom djedu i svojoj tuzi. Kad je završila, rekle su Mjehurice: - Puno smo mi takvih jada čule i vidjele tu, uz obalu, ali o tvom djedu ništa ne znamo. O tome bi nešto mogle znati vile Oceanke. One poznaju sve plave dubine, mora i oceane i sav svijet morski, pitat ćemo njih! Dođi za sedam dana uvečer, ako što doznamo, mi ćemo ti reći. - I nestanu. Sedmi dan uvečer Divina sjedne na obalu, umoči noge u more i čeka. Zašumi, zapjeni se voda i tisuću glasića kao jedan dozove: - Divinoooo, Diviniceeee... - - Tu sam! - šapne djevojčica razdragano i s puno nade. - Što mi nosite? - - Diviniceeee... djevojčiceee - stopiše se glasići s pjesmom mora u suton. - Donosimo ti vijesti o tvom djedu, ali - to je još puno tuge za tebe, Divinice - govore glasići. - Neka, neka - žurno će Divina- Svaka je izvjesnost bolja od ove neizvjesnosti, samo da znam... - spremna je djevojčica. - Dobro, pa evo: davno, davno prije nego što si se ti rodila, Divinice, tvoj je djed zavolio tvoju baku, uzeli su se i dobili dijete - tvoju majku. Kakva sreća, Divinice, za njih, ali i nesreća: dva dana nakon poroda umre tvoja baka u vrućici. Djed je nikad nije prežalio! Kad god bi odlazio na more, u ribolov, žalovao bi glasno: - Da mi je samo još jednom da je vidim, pa neka umrem, nek' se okamenim, nek' me nema! - To su čule vile Oceanke, čuo je i morski kralj. Dodijalo je morskom kralju svakodnevno djedovo jadikovanje, pa mu poruči po vilama Oceankama: - Nemoj da ti ispunim želju! - Nije on bio hladan na djedovu nevolju, ali je mrzio kad su ljudi govorili bez pameti. Djed njegove poruke ili nije razumio ili za njih nije mario. Godine su prolazile.Izrasla mu kćer u ljepoticu i zaljubila se u tvog oca, Divinice i on u nju - lud ne bi! Uzeli se i dobili kćer - tebe, Divinice, sreću djedovu. Ljubio te i grlio kao najveće blago, a ti si rasla na sliku i priliku bakinu. Kad god te pogledao - vidio je nju! I srce mu je vremenom postalo mirno. Vrijeme sve liječi. Ali obično kad se čovjek smiri, sustigne ga neki jad. One noći kad je izašao s brodicom, prevari ga njegov jezik i stara želja i on, sanjareći, u jednom času glasno uzdahne: - E, da mi je, dušo, da te još jednom vidim, pa da se okamenim! - Zlo nije mislio, ali zlo je napravio jer kaže mudrac: - Riječi ne možeš pokupiti kao rižu! - Čuo ga morski kralj pa mu dozlogrdilo do dna morskoga. - Što želiš, to ćeš i dobiti, nesrećo ljudska, kad me izazivaš! - I učini da se na površini, pored brodice, more naglo zapjeni kao da je zavrelo, pa potom smiri isto onako naglo i postane kao ulje, a u njemu se pojavi lik tvoje bake kao da je živa. Djed je plakao od sreće. Gledao je njeno lice lijepo kao nekad dok je bio mlad i ona bila njegova, ali kad je dano vrijeme prošlo i slike nestalo, reče mu kralj: - Ti si, čovječe, nesretnik jer će se ispuniti što se ispuniti mora, a sreće koju si imao nisi do kraja bio svjestan. Tvoja je žena bila uz tebe cijelo vrijeme kroz tvoju Divinu. I likom i srcem. Toliko si tražio ono što nisi mogao imati, da si uludo izgubio ono što si imao! I zato svoju unučicu više vidjeti nečeš! - Postalo je djedu krivo što ga je ponio trenutak, ponijelo ga je sjećanje na mladost i luda želja da vrati nešto što je odavno nestalo. A cijena za to, mislio je, bila je previsoka. Zamolio je vile Oceanke ako ikada nađu njegovu Divinu da od nje izmole oprost za njega. I tako je otišao - uzeo ga k sebi morski kralj. Vele: postao je kamen. Gdje - to neznaju niti Oceanke. - Završile priču Mjehurice. Uzdahnule, zažuborile... Utihnuli glasići vila Priobalki. Plakale su u tišini, zajedno sa Divinom. Plakale i isplakale tugu, isprale je iz srca djevojčice. Ne sasvim, ali sada je tuga puno, puno blaža. Nije Divina ništa zamjerala djedu. Razumjela je ona makar je još dijete.
Još i sad stoji na kamenitoj obali izvan sela, odmah iza posljednjeg tora s ovcama, visoka, čudna stijena što iz daljine podsjeća na starca. Divina nije sigurna što bi o tome mislila, samo rado sjedi uz nju. Mještani znaju reći: - Gle, kao da poguren barba sjedi kraj mora i moči noge. - A Divina se sjetno smješka. Misli na djeda i zna: što god da se dogodilo, dogodilo se, ali ništa ne mijenja ljubav njenog djeda za nju. I njenu za njega jer on će živjeti tako dugo dok god ona živi.
subota, 16. studenoga 2013.
RUPA U SRCU
Rupe su općenito nezgodna stvar. Vrrrlo nezgodna.
Ne vidiš rupu na cesti, upadne noga i krc - ode kost. Dobiješ gips; sreća je što ne moraš na nastavu, ali nesreća jer ne možeš napikavati loptu.
Ili, ne daj bože, rupa u čarapi! Posjetiš prijatelja, a tamo cijelo tvoje društvo iz škole. Stan čist, a tvoje cipele blatne da blatnije ne mogu biti. Uljudno skidaš cipele i naravno - rupa u čarapi! Velika k'o polje. Tvoj palac samo juri van iz nje i sve bode u oči. Evo prilike da te zezaju: - Krumpir... vidi krumpira koliki je! -
Pa recimo, rupa u sjećanju! Učiš, na primjer, povijest. Naučiš ( ponešto) ali kad staneš pred ploču - evo rupe u sjećanju i u trenu se neki datumi i bitke jednostavno izgube. Potonu u tu rupu i nikako da isplivaju. Nema šanse da ih se sjetiš! Opet dobiješ gips, ali ovaj put ne onaj lijepi, bijeli, tvrdi po kojem ti se prijatelji mogu potpisivati, nego kolac, jedinicu, KOLČINU debelo zagipsanu u imenik.
Uh, što mrzim te rupe u sjećanju!
A rupa na košulji?! Zapneš o nešto i evo je: prvo mala k'o da ju je moljac "uredio", a onda velika da je sto igala ne bi pokrpalo. Mami odmah skoči u oko. - Rupa, rupa na NOVOJ košulji!!! - pjeni se mama, ali nije problem što je košulja nova i što mama viče, nego što je tu rupu vidjela Rea iz susjednog razreda, a pred Reom ne volim izgledati kao klošar.
Rupa u novčaniku. Rupa u zubu. Rupa na zidu moje sobe. Ozonska rupa. Što da vam kažem? Rupe su koma!
A najgora od svih je ona u mom srcu. Ne istinska, nego mislim onako, pjesnički, znate...
To je zbog one Ree što je vidjela onu rupu na mojoj košulji. Pišem joj tajne poruke pa gurnem kriomice u njezinu torbu. Izjavim ljubav za Valentinovo ( ovaj put se i potpišem, neka zna ). Gurnem Snickers u džepić njenog kaputa u hodniku. Priznam njezinoj najboljoj prijateljici da mi se sviđa...
Ona ništa! Ni "a" ni "b". Izludjet ću! Šuškaju da se njoj sviđa onaj žgoljavac iz petog razreda.
Gledam neku sliku na kojoj bucmasti krilati dječak s lukom i strijelom gađa veliko srce. - To je Kupid - kaže moja mama. Čini mi se: baš taj je krilati bedak zabio strijelu i u moje srce. A rupa u srcu velika k'o krater Popokatepetla. Ma što krater, k'o Bermudski trokut ( to vam je ono čudno mjesto gdje nestaje sve: brodovi, avioni, ljudi...)
Sad znate zašto mrzim rupe.
Priznajem samo one u siru i u onoj finoj Milkinoj čokoladi - to da.
Klin se klinom izbija. Pojesti ću još jedan red te čokolade s rupama da se smirim, a ostatak ću zamotati i staviti Rei u ormarić.
Možda i ona dobije rupu u sjećanju pa zaboravi da joj se sviđa onaj žgoljavac iz petog razreda!
Ne vidiš rupu na cesti, upadne noga i krc - ode kost. Dobiješ gips; sreća je što ne moraš na nastavu, ali nesreća jer ne možeš napikavati loptu.
Ili, ne daj bože, rupa u čarapi! Posjetiš prijatelja, a tamo cijelo tvoje društvo iz škole. Stan čist, a tvoje cipele blatne da blatnije ne mogu biti. Uljudno skidaš cipele i naravno - rupa u čarapi! Velika k'o polje. Tvoj palac samo juri van iz nje i sve bode u oči. Evo prilike da te zezaju: - Krumpir... vidi krumpira koliki je! -
Pa recimo, rupa u sjećanju! Učiš, na primjer, povijest. Naučiš ( ponešto) ali kad staneš pred ploču - evo rupe u sjećanju i u trenu se neki datumi i bitke jednostavno izgube. Potonu u tu rupu i nikako da isplivaju. Nema šanse da ih se sjetiš! Opet dobiješ gips, ali ovaj put ne onaj lijepi, bijeli, tvrdi po kojem ti se prijatelji mogu potpisivati, nego kolac, jedinicu, KOLČINU debelo zagipsanu u imenik.
Uh, što mrzim te rupe u sjećanju!
A rupa na košulji?! Zapneš o nešto i evo je: prvo mala k'o da ju je moljac "uredio", a onda velika da je sto igala ne bi pokrpalo. Mami odmah skoči u oko. - Rupa, rupa na NOVOJ košulji!!! - pjeni se mama, ali nije problem što je košulja nova i što mama viče, nego što je tu rupu vidjela Rea iz susjednog razreda, a pred Reom ne volim izgledati kao klošar.
Rupa u novčaniku. Rupa u zubu. Rupa na zidu moje sobe. Ozonska rupa. Što da vam kažem? Rupe su koma!
A najgora od svih je ona u mom srcu. Ne istinska, nego mislim onako, pjesnički, znate...
To je zbog one Ree što je vidjela onu rupu na mojoj košulji. Pišem joj tajne poruke pa gurnem kriomice u njezinu torbu. Izjavim ljubav za Valentinovo ( ovaj put se i potpišem, neka zna ). Gurnem Snickers u džepić njenog kaputa u hodniku. Priznam njezinoj najboljoj prijateljici da mi se sviđa...
Ona ništa! Ni "a" ni "b". Izludjet ću! Šuškaju da se njoj sviđa onaj žgoljavac iz petog razreda.
Gledam neku sliku na kojoj bucmasti krilati dječak s lukom i strijelom gađa veliko srce. - To je Kupid - kaže moja mama. Čini mi se: baš taj je krilati bedak zabio strijelu i u moje srce. A rupa u srcu velika k'o krater Popokatepetla. Ma što krater, k'o Bermudski trokut ( to vam je ono čudno mjesto gdje nestaje sve: brodovi, avioni, ljudi...)
Sad znate zašto mrzim rupe.
Priznajem samo one u siru i u onoj finoj Milkinoj čokoladi - to da.
Klin se klinom izbija. Pojesti ću još jedan red te čokolade s rupama da se smirim, a ostatak ću zamotati i staviti Rei u ormarić.
Možda i ona dobije rupu u sjećanju pa zaboravi da joj se sviđa onaj žgoljavac iz petog razreda!
petak, 15. studenoga 2013.
CVIJEĆE ĆE ZNATI
S velike terase Gazdaričine kuće spušta se prema travnjaku blaga padina. Nju je Gazdarica uredila kao mali kamenjar s dvadesetak povećih bijelih kamena nabijenih u zemlju. Tu rastu brojne čuvarkuće, žuti šeboji, buseni plave trave, žednjak, bijela puzava sadarka, snježak i plavi zvončići.Rub padine pokriva nježno zečje uho. Preko kamenja visi jastučasti plamenac koji je najljepši kad je sav u ljubičastom cvatu. Zemljom se širi bogata zelena irska mahovina sa sićušnim bijelim cvjetićima. Na vrhu kamenjara, tu i tamo, ističe se crvena ukrasna trava.
Ispod spororastućeg grma borovice stoji mali dvorac od sitnog škriljevca s kulama, bedemima i zavojitim stepenicama. Minijaturne stepenice se uzdižu s podnožja skroz do ulaza. Nastavljaju se uz unutrašnje zidine dvorca sve do najviše kule. Tu, u toj kuli, živi Florisa, mala vila Voćarica. Prijateljica one Prahenke koja stanuje u lijeskinoj resi. Florisa ima običaj jednom u tjednu, uglavnom predvečer, kad su gotove s poslom, pozvati Prahenku na malu okrepu. Danas ujutro zaboravila joj je reći da dođe. Upravo zbog toga ide prema Prahenkinom domu. Lijeska je sva obučena u široko zeleno lišće. Cvatovi su nestali, samo ponegdje još koja resa visi na grani, ali sada više nije zlatna nego svijetlo smeđa.
- Tvoj dom ima novu boju! - primijeti Florisa.
- Volim te promjene: malo žuto, malo zeleno, malo smeđe... Lijeska mi je u ovo vrijeme poput ogromnog zelenog labirinta. Možeš se igrati i skrivati u bezbrojnim zelenim hodnicima do mile volje! - veseli se Prahenka.
- Pođimo! Zakuska je spremna. -
Dvije male vile lete iznad grmlja, pored starog bora i tamne tise do kamenjara. Florisa prostire na kameni pod dvorca mekanu ružinu laticu, kao na pikniku. Slaže tanjuriće s kolačićima od meda i vrč puni cvjetnim nektarom. Sjede na vrhu najviše kule i polako ispijaju slatki sok.
Danas su se prijateljice dosta naradile. Pomagale su Baki Gazdarici plijeviti korov sa gredica povrtnjaka.Gazdarica je čupala veće izdanke, a vile one sitne koje Baka nije niti opazila. Oslabio je Baki vid pa se vile dogovaraju kako će joj pred jutro, dok još bude spavala, namazati oči zorinom rosom, da bolje vidi. Nisu one vile Vidarice, ali znaju tajnu zorine rose. Bakini mali, skriveni, njoj neznani pomagači!
Popodne je padala kiša, ali je ubrzo opet zasjalo sunce i posušilo mokar kamenjar. Dok sjede na vrhu kule, još pokoja kap sklizne niz list iznad njih i razlije se na kamenom podu. Vile to zabavlja. Smiju se.
- Puć...puć... - čuje se kad kapi udare o bedeme dvorca.
Gledajući zalazak sunca i planirajući kako će sutra provjeriti ima li dovoljno vode u bunarima, s ulice čuju glas žene koja živi u obližnjoj kući.
- To je ona starica koju Gazdarica zove Susjeda - kaže Florisa. Ona i Prahenka vole Svijet prirode i Svijet ljudi, ali nerado priznaju da im ova Susjeda nije draga. Osjećaju da nije draga ni drugima iz okolnih kuća. Ta mrka starica ne voli ni ljude, ni životinje, a izgleda - ni samu sebe. Često se ljuti na sve i svakoga, izgovara ružne riječi, u svađi je s vlastitom djecom i unucima. Takva je. Male vile to ne mogu razumjeti pa i one mrko gledaju staricu. No, kod vila je tako: one dobro vraćaju dobrim, a zlo osvetom. Takve su pak vile. Gazdarica je, opet, blaga i trudi se o svakome izreći lijepu riječ.
- Ništa nije savršeno- govori ona, pa je i sa Susjedom dobra.
A Susjeda dolazi uzeti mlade čuvarkuće jer su njezine istrunule u teglama, nestale, tko zna zašto.
Gazdarica iz kamenjara oprezno izdvaja mlade izdanke čuvarkuća i polaže Susjedi na dlan.
- Narod kaže da je bolje imati pri kući jednu čuvarkuću nego dva psa. - veli Susjeda.
- To je zbog toga što čuva naše zdravlje - tumači Baka Gazdarica.
- Iščupajte mi i koji jaglac. Više ih nemam u dvorištu - traži Susjeda pa doda:
- Pojesti ću sedam cvjetova jaglaca, možda uspijem vidjeti vile, he.. he...! - i smije se grleno i zlokobno.
Zadršću od neke nelagode i straha dvije male vile u najvišoj kuli u dvorcu. Stariji su im odavno rekli za tu tajnu o sedam cvjetova jaglaca, ali nisu znale da je i ljudi znaju.
- Nadam se da ne misli ozbiljno - prestrašeno govori Prahenka - Ne bih voljela da nas baš ona može vidjeti.... od nje možeš svašta očekivati. -
- Mislim da ona, srećom, ne vjeruje ozbiljno u tu legendu - smiruje je Florisa. - Samo tako kaže. -
- Ona je zla! - šapće iz kamenjara žuti šeboj. - Možda joj zbog toga cvijeće često ugiba. Ako u tebi nema ljubavi - i cvijeće će to prepoznati! -
- Nemoj tako - nježno će cvjetić irske mahovine. - Svakome se to može dogoditi - i kad se trudi. -
- Znam, ali onda je u pitanju nešto drugo. - ne da se šeboj i ponovi: - Ona je zla! Niti jedna sjemenka iz njezinih ruku nije proklijala u sreći. Kažem ti, sve što se radi mora se raditi s ljubavlju! -
U tom času, sasvim nenadano, uz rub kamenjara ukazuje se mali pjegavi daždevnjak. Duguljasto, tamno tijelo sa žutim mrljicama, kratke nožice i dugačak rep. Sliči gušteru, ali male vile znaju da je on zapravo vodozemac. Znaju i da živi u podnožju trula panja nekadašnje stare trešnje. Voli on sjenovit i hladan dom. Takvi su daždevnjaci : obožavaju vlažno tlo. Možda i zato što u njemu sve vrvi onim što oni vole; gujavicama, puževima i kukcima. Poznato je i Prahenki i Florisi da mali daždevnjak ponekad rado uđe i u Gazdarićin podrum. Samo prošeće, kao po kakvoj špici u gradu i vrati se do svog trulog panja. Ne odlazi on rado i daleko od svog doma, ali eto - podrum mu je drag! Sjenovit i čist. A daždevnjaci vole čisto.
Ide daždevnjak i spazi ga Susjeda. Skoči kao kobra, ispusti iz ruku i pritom zgazi male čuvarkuće, te surovo viče Baki: - Umlatite ga! Udarite ga! -
- Zašto? - pita Gazdarica ozbiljnim glasom - Nećemo ga dirati. Pogledajte samo kako je lijep! U mom ga rodnom kraju zovu "snebac" jer se zna pojaviti nakon kiše kao da je "pao s neba". Zar to nije simpatično? -
- Što je u tome simpatično?! - dere se i dalje Susjeda. - Riješite ga se odmah! Otrovan je. -
- Istina je da mu koža ispušta slabi otrov, ali, koliko ja znam, on nije opasan za čovjeka već samo za životinje koje ga žele napasti. - veli joj Baka.
- Da, upozorite svoju mačku da ga ne dira! - vikne iza bedema s vrha kule mala Prahenka iako zna da je žene ne mogu čuti. Ljuta je. Često se male vile čude toj nesretnoj Susjedinoj maci - koliko je udaraca nogom dobila od starice u napadima ljutnje i koliko je malo hrane kod nje pojela ( a više u tuđim dvorištima) - mogla je već odavno potražiti drugi dom. Kao što kaže šeboj: - Ako u tebi nema ljubavi - cvijeće će znati. -
- I maca će znati! - uvjerene su Prahenka i Florisa. - Napustit će je jednoga dana, poput čuvarkuća. Doći će vrijeme. -
Susjeda diže kamen u želji da ga baci na malog pjegavog stvora koji se nekako čudno ukipio pod jednim listom. Male vile već razmišljaju kako da mu pomognu, kad Gazdarica zaustavlja Susjedinu ruku.
- Molim vas, pustite ga - govori mirno - On pripada ovom dvorištu. Osim toga, on je zaštićena vrsta. -
Gunđajući, starica skuplja svoje rasute i napola zgnječene čuvarkuće i jaglace.
- Dati ću vam druge - ponudi još uvijek blagim glasom Gazdarica, ali Susjeda odreže srdito: - Ne treba, ove su dobre - pa se uputi prema vratima bez "hvala" i "doviđenja". Daždevnjak se, vidno zbunjen, vraća hitro pod svoj panj. Svi odahnu.
Baka se okreće svom kamenjaru. Po običaju, lagano prstima prelazi preko zečjih ušiju, milujući im vunaste listove. Saginje se nad žute šeboje i snježak. Upija mirise i boje svog kamenjara.
Dvije male vile opet sjede na ružinoj latici i grickaju kolačiće od meda. U zraku se osjeća svježina blage večeri. Iz kuće dopire do dvorca tiha glazba. Baka Gazdarica je ušla i uključila radio. Ona rado prije spavanja sluša ove umirujuće tonove. U sigurnosti panja mirno odmara mali daždevnjak. Kada se sve potpuno uspava, opet će on u noćnu šetnju. Ovaj put, nada se, manje stresnu!
Gledaju vile kako u daljini, iza travnjaka i drveća, Susjeda sadi čuvarkuće iako je već mrak.
- Tko zna zašto uporno sadi cvijeće kad ga ne njeguje s pažnjom?! - pita se po tko zna koji put Prahenka.
- Zašto drži macu kad ne brine o njoj?! - pita se i Florisa.
Slušaju vile Gazdaričine korake u kući. Oko njih se polako zatvaraju cvjetne glavice. Cijeli kamenjar je poput čarobnog, usnulog cvjetnog grada.
- A evo što čini ljubav! - zadovoljno šapće Florisa, pokazujući cvjetnu raskoš oko sebe.
- Daruj je i vratit će ti se- u svemu! -
Leže jedna do druge na ružinoj latici i gledaju baršunasto, svjetlucavo večernje nebo.
Ispod spororastućeg grma borovice stoji mali dvorac od sitnog škriljevca s kulama, bedemima i zavojitim stepenicama. Minijaturne stepenice se uzdižu s podnožja skroz do ulaza. Nastavljaju se uz unutrašnje zidine dvorca sve do najviše kule. Tu, u toj kuli, živi Florisa, mala vila Voćarica. Prijateljica one Prahenke koja stanuje u lijeskinoj resi. Florisa ima običaj jednom u tjednu, uglavnom predvečer, kad su gotove s poslom, pozvati Prahenku na malu okrepu. Danas ujutro zaboravila joj je reći da dođe. Upravo zbog toga ide prema Prahenkinom domu. Lijeska je sva obučena u široko zeleno lišće. Cvatovi su nestali, samo ponegdje još koja resa visi na grani, ali sada više nije zlatna nego svijetlo smeđa.
- Tvoj dom ima novu boju! - primijeti Florisa.
- Volim te promjene: malo žuto, malo zeleno, malo smeđe... Lijeska mi je u ovo vrijeme poput ogromnog zelenog labirinta. Možeš se igrati i skrivati u bezbrojnim zelenim hodnicima do mile volje! - veseli se Prahenka.
- Pođimo! Zakuska je spremna. -
Dvije male vile lete iznad grmlja, pored starog bora i tamne tise do kamenjara. Florisa prostire na kameni pod dvorca mekanu ružinu laticu, kao na pikniku. Slaže tanjuriće s kolačićima od meda i vrč puni cvjetnim nektarom. Sjede na vrhu najviše kule i polako ispijaju slatki sok.
Danas su se prijateljice dosta naradile. Pomagale su Baki Gazdarici plijeviti korov sa gredica povrtnjaka.Gazdarica je čupala veće izdanke, a vile one sitne koje Baka nije niti opazila. Oslabio je Baki vid pa se vile dogovaraju kako će joj pred jutro, dok još bude spavala, namazati oči zorinom rosom, da bolje vidi. Nisu one vile Vidarice, ali znaju tajnu zorine rose. Bakini mali, skriveni, njoj neznani pomagači!
Popodne je padala kiša, ali je ubrzo opet zasjalo sunce i posušilo mokar kamenjar. Dok sjede na vrhu kule, još pokoja kap sklizne niz list iznad njih i razlije se na kamenom podu. Vile to zabavlja. Smiju se.
- Puć...puć... - čuje se kad kapi udare o bedeme dvorca.
Gledajući zalazak sunca i planirajući kako će sutra provjeriti ima li dovoljno vode u bunarima, s ulice čuju glas žene koja živi u obližnjoj kući.
- To je ona starica koju Gazdarica zove Susjeda - kaže Florisa. Ona i Prahenka vole Svijet prirode i Svijet ljudi, ali nerado priznaju da im ova Susjeda nije draga. Osjećaju da nije draga ni drugima iz okolnih kuća. Ta mrka starica ne voli ni ljude, ni životinje, a izgleda - ni samu sebe. Često se ljuti na sve i svakoga, izgovara ružne riječi, u svađi je s vlastitom djecom i unucima. Takva je. Male vile to ne mogu razumjeti pa i one mrko gledaju staricu. No, kod vila je tako: one dobro vraćaju dobrim, a zlo osvetom. Takve su pak vile. Gazdarica je, opet, blaga i trudi se o svakome izreći lijepu riječ.
- Ništa nije savršeno- govori ona, pa je i sa Susjedom dobra.
A Susjeda dolazi uzeti mlade čuvarkuće jer su njezine istrunule u teglama, nestale, tko zna zašto.
Gazdarica iz kamenjara oprezno izdvaja mlade izdanke čuvarkuća i polaže Susjedi na dlan.
- Narod kaže da je bolje imati pri kući jednu čuvarkuću nego dva psa. - veli Susjeda.
- To je zbog toga što čuva naše zdravlje - tumači Baka Gazdarica.
- Iščupajte mi i koji jaglac. Više ih nemam u dvorištu - traži Susjeda pa doda:
- Pojesti ću sedam cvjetova jaglaca, možda uspijem vidjeti vile, he.. he...! - i smije se grleno i zlokobno.
Zadršću od neke nelagode i straha dvije male vile u najvišoj kuli u dvorcu. Stariji su im odavno rekli za tu tajnu o sedam cvjetova jaglaca, ali nisu znale da je i ljudi znaju.
- Nadam se da ne misli ozbiljno - prestrašeno govori Prahenka - Ne bih voljela da nas baš ona može vidjeti.... od nje možeš svašta očekivati. -
- Mislim da ona, srećom, ne vjeruje ozbiljno u tu legendu - smiruje je Florisa. - Samo tako kaže. -
- Ona je zla! - šapće iz kamenjara žuti šeboj. - Možda joj zbog toga cvijeće često ugiba. Ako u tebi nema ljubavi - i cvijeće će to prepoznati! -
- Nemoj tako - nježno će cvjetić irske mahovine. - Svakome se to može dogoditi - i kad se trudi. -
- Znam, ali onda je u pitanju nešto drugo. - ne da se šeboj i ponovi: - Ona je zla! Niti jedna sjemenka iz njezinih ruku nije proklijala u sreći. Kažem ti, sve što se radi mora se raditi s ljubavlju! -
U tom času, sasvim nenadano, uz rub kamenjara ukazuje se mali pjegavi daždevnjak. Duguljasto, tamno tijelo sa žutim mrljicama, kratke nožice i dugačak rep. Sliči gušteru, ali male vile znaju da je on zapravo vodozemac. Znaju i da živi u podnožju trula panja nekadašnje stare trešnje. Voli on sjenovit i hladan dom. Takvi su daždevnjaci : obožavaju vlažno tlo. Možda i zato što u njemu sve vrvi onim što oni vole; gujavicama, puževima i kukcima. Poznato je i Prahenki i Florisi da mali daždevnjak ponekad rado uđe i u Gazdarićin podrum. Samo prošeće, kao po kakvoj špici u gradu i vrati se do svog trulog panja. Ne odlazi on rado i daleko od svog doma, ali eto - podrum mu je drag! Sjenovit i čist. A daždevnjaci vole čisto.
Ide daždevnjak i spazi ga Susjeda. Skoči kao kobra, ispusti iz ruku i pritom zgazi male čuvarkuće, te surovo viče Baki: - Umlatite ga! Udarite ga! -
- Zašto? - pita Gazdarica ozbiljnim glasom - Nećemo ga dirati. Pogledajte samo kako je lijep! U mom ga rodnom kraju zovu "snebac" jer se zna pojaviti nakon kiše kao da je "pao s neba". Zar to nije simpatično? -
- Što je u tome simpatično?! - dere se i dalje Susjeda. - Riješite ga se odmah! Otrovan je. -
- Istina je da mu koža ispušta slabi otrov, ali, koliko ja znam, on nije opasan za čovjeka već samo za životinje koje ga žele napasti. - veli joj Baka.
- Da, upozorite svoju mačku da ga ne dira! - vikne iza bedema s vrha kule mala Prahenka iako zna da je žene ne mogu čuti. Ljuta je. Često se male vile čude toj nesretnoj Susjedinoj maci - koliko je udaraca nogom dobila od starice u napadima ljutnje i koliko je malo hrane kod nje pojela ( a više u tuđim dvorištima) - mogla je već odavno potražiti drugi dom. Kao što kaže šeboj: - Ako u tebi nema ljubavi - cvijeće će znati. -
- I maca će znati! - uvjerene su Prahenka i Florisa. - Napustit će je jednoga dana, poput čuvarkuća. Doći će vrijeme. -
Susjeda diže kamen u želji da ga baci na malog pjegavog stvora koji se nekako čudno ukipio pod jednim listom. Male vile već razmišljaju kako da mu pomognu, kad Gazdarica zaustavlja Susjedinu ruku.
- Molim vas, pustite ga - govori mirno - On pripada ovom dvorištu. Osim toga, on je zaštićena vrsta. -
Gunđajući, starica skuplja svoje rasute i napola zgnječene čuvarkuće i jaglace.
- Dati ću vam druge - ponudi još uvijek blagim glasom Gazdarica, ali Susjeda odreže srdito: - Ne treba, ove su dobre - pa se uputi prema vratima bez "hvala" i "doviđenja". Daždevnjak se, vidno zbunjen, vraća hitro pod svoj panj. Svi odahnu.
Baka se okreće svom kamenjaru. Po običaju, lagano prstima prelazi preko zečjih ušiju, milujući im vunaste listove. Saginje se nad žute šeboje i snježak. Upija mirise i boje svog kamenjara.
Dvije male vile opet sjede na ružinoj latici i grickaju kolačiće od meda. U zraku se osjeća svježina blage večeri. Iz kuće dopire do dvorca tiha glazba. Baka Gazdarica je ušla i uključila radio. Ona rado prije spavanja sluša ove umirujuće tonove. U sigurnosti panja mirno odmara mali daždevnjak. Kada se sve potpuno uspava, opet će on u noćnu šetnju. Ovaj put, nada se, manje stresnu!
Gledaju vile kako u daljini, iza travnjaka i drveća, Susjeda sadi čuvarkuće iako je već mrak.
- Tko zna zašto uporno sadi cvijeće kad ga ne njeguje s pažnjom?! - pita se po tko zna koji put Prahenka.
- Zašto drži macu kad ne brine o njoj?! - pita se i Florisa.
Slušaju vile Gazdaričine korake u kući. Oko njih se polako zatvaraju cvjetne glavice. Cijeli kamenjar je poput čarobnog, usnulog cvjetnog grada.
- A evo što čini ljubav! - zadovoljno šapće Florisa, pokazujući cvjetnu raskoš oko sebe.
- Daruj je i vratit će ti se- u svemu! -
Leže jedna do druge na ružinoj latici i gledaju baršunasto, svjetlucavo večernje nebo.
subota, 4. svibnja 2013.
TINKA I TONKA U KUPNJI
Dvije male sestrice
u kupnji su same,
poslali ih da donesu
tek kruh i salame.
Kad u dućan stigle su
zastanu od čuda:
tisuće je stvarčica
po gondolama svuda!
Tinka hoće šipkov čaj
( s medom to je fino ),
Tonka želi koštice
kad pođe u kino.
S visoke je police
gleda džem od šljiva,
pored zrelih dinja
lubenica već biva.
-Gle, sa sirom tortelini!
To nije bez veze...,
a što kažeš ti na jedne
špagete bolonjeze?-
- Špagete ja volim jako -
s uzdahom će Tinka,
posipat' ih parmezanom
voli svaka klinka.
Deserti od čokolade,
jagode, limuna,
složeni u redovima,
stalaža ih puna...
- Sok nemoj zaboravit'! -
Tonka prstić diže:
- S ledom odsad' ću ga pit',
vruće vrijeme stiže! -
O, sladoled od oraha
u škrinji se skriva!
Vrh posude pune leda
šaran mirno "pliva".
-Za pohanim šaranom
poludi naš tata.
Da uz krumpir uzmemo
i malo špinata?-
A s ovoga odjela
ne odlaziš bez smiješka:
keksi, žele, čokolada?!
Odluka je teška!
Lagano se hrpice
u košarici nižu
i sestrice umorne
do blagajne stižu.
- Mnogo ste kupovale! -
blagajnica kaže.
Iz košare stvari vadi,
na traku ih slaže.
I tipka i tipka, tipka
u blagajnu svoju...
I Tinka i Tonka jako
začude se zbroju.
Novaca je mama dala
i više neg' dosta,
al' od krupne novčanice
ni novčić ne osta!
Vratile se sestre mami
prepune paketa.
- Što je ovo?Zar ste prošle
sve dućane svijeta? -
- Čemu keksi i bomboni,
riba i špageti?!
Za ručak su već odavno
spremljeni kotleti! -
- Vidim, kupnja vama ide,
trošite do neba!
Sada trkom ruke prati,
kruh narezat' treba! -
Sestre su zaprepaštene:
kupile pol' Name,
al' od svih tih čuda tristo
niti kruha nit' salame!
u kupnji su same,
poslali ih da donesu
tek kruh i salame.
Kad u dućan stigle su
zastanu od čuda:
tisuće je stvarčica
po gondolama svuda!
Tinka hoće šipkov čaj
( s medom to je fino ),
Tonka želi koštice
kad pođe u kino.
S visoke je police
gleda džem od šljiva,
pored zrelih dinja
lubenica već biva.
-Gle, sa sirom tortelini!
To nije bez veze...,
a što kažeš ti na jedne
špagete bolonjeze?-
- Špagete ja volim jako -
s uzdahom će Tinka,
posipat' ih parmezanom
voli svaka klinka.
Deserti od čokolade,
jagode, limuna,
složeni u redovima,
stalaža ih puna...
- Sok nemoj zaboravit'! -
Tonka prstić diže:
- S ledom odsad' ću ga pit',
vruće vrijeme stiže! -
O, sladoled od oraha
u škrinji se skriva!
Vrh posude pune leda
šaran mirno "pliva".
-Za pohanim šaranom
poludi naš tata.
Da uz krumpir uzmemo
i malo špinata?-
A s ovoga odjela
ne odlaziš bez smiješka:
keksi, žele, čokolada?!
Odluka je teška!
Lagano se hrpice
u košarici nižu
i sestrice umorne
do blagajne stižu.
- Mnogo ste kupovale! -
blagajnica kaže.
Iz košare stvari vadi,
na traku ih slaže.
I tipka i tipka, tipka
u blagajnu svoju...
I Tinka i Tonka jako
začude se zbroju.
Novaca je mama dala
i više neg' dosta,
al' od krupne novčanice
ni novčić ne osta!
Vratile se sestre mami
prepune paketa.
- Što je ovo?Zar ste prošle
sve dućane svijeta? -
- Čemu keksi i bomboni,
riba i špageti?!
Za ručak su već odavno
spremljeni kotleti! -
- Vidim, kupnja vama ide,
trošite do neba!
Sada trkom ruke prati,
kruh narezat' treba! -
Sestre su zaprepaštene:
kupile pol' Name,
al' od svih tih čuda tristo
niti kruha nit' salame!
četvrtak, 2. svibnja 2013.
NIKAD ZADOVOLJNI
Na svijetu ima svakakvih cipela: crnih, smeđih, bijelih, šarenih, lakiranih, uskih, širokih, niskih, visokih.... Novih, što još mirišu na kožu i ljepilo i starih koje je cesta dobro razbucala. Ili su ih teške noge toliko razgazile da su postale ravne, uništenih peta i više nalikuju na svoj vlastiti potplat nego na cipelu. Kao palačinke su.
Kažu da cipele čuvaju glavu. Istina je, ako su čvrste i udobne. Neke, kažu, krase nogu, pogotovo ako ih je izradio Lopez, slavni dizajner obuće, car svih postolara. Te su najljepše i najskuplje, slažu se modne blogerice i sve one koje žive na visokoj nozi ( i peti! ) od 0 do 24 sata. Dvije različite cipele - dva različita svijeta.
I upravo takve dvije našle su se na cesti jedne vruće ljetne večeri točno ispod dva putokaza, od kojih je jedan pokazivao smjer GRAD, a drugi smjer SELO. Ona koja je stigla cestom iz grada bila je srebrna salonka na vrtoglavo visokoj peti s finim, crnim remenčićima. Sva, kako se to kaže, ženstvena, sva lijepo izdužena, sva so-fi-sti-ci-ra-na( tako se predstavljala sama! ).Nije ona jadna bila jedina kriva što je tako umišljena. Takvom su je učinili i oni oko nje. Izgledala je u svakom trenutku svjesna svoje ljepote i vrijednosti. Kamo god da je išla nije prestajala naglašavati: - Ja sam, dragi moji, dizajnersko djelo, jedna jedina, a ne jedna od deset tisuća istih. Ja sam LOPEZICA. Toliko sam savršena da JA ističem svoju vlasnicu u gomili, ne ona mene. Krasila sam nogu poznate glumice i manekenke, šetala crvenim tepihom na dodjelama nagrada, koračala modnim pistama širom svijeta.... -
- Jesi li bila u Japanu? - pitali su je neki, a ona je s visoka odgovarala pitanjem: - A gdje nisam bila?! Italija, Francuska, Švicarska, Amerika..... -
- Vidjela si Barcelonu? - pitali su zavidno drugi.
- Naravno. - hvalila se skupa salonka.
- Bila si i na Floridi?! uzdisali su treći.
- Svuda... svuda gdje je dobar provod. -
I tako - hvalila se do besvijesti. Cvjetala od sreće, ali samo izvana. U srcu je ona bila itekako umorna i nimalo željna novih putovanja i zabava.
Nepažnjom jedne sobarice koja je u žurbi pakirala kovčeg poznate glumice, salonka je ostala u garderobi hotelskog apartmana.
- Kad sam već ostavljena, ispuniti ću svoj san - dosjetila se. - Uživati ću u miru i prirodi! -
I uputila se iz grada u selo.
Cipela na koju je naišla te večeri bila je obična vojnička cokula. Sva nekako robusna. Visoka, ne petom nego sarom, okovana, ali ipak istrošenih potplata i dosta izgrebana. Vojnička cokula je putovala iz sela u grad. Bila je mjesecima na nekoj vojnoj vježbi, pa opet u vojnoj misiji u dalekoj zemlji zahvaćenoj ratom. Kad se umorna vratila u vojnu bazu, dobila je zasluženi godišnji odmor. Voljom svog vlasnika, iskusnog vojnika, našla se u njegovom rodnom selu. Tu je život bio mnogo mirniji od onog kojim je do tada živjela cokula. Život bez stresa, bez metaka, bez naredbi, bez iznenadnih buđenja, bez kilometarskih marševa....No, vrlo brzo bakandži naviknutoj na užurbanost i neprestalno kretanje, taj je život postao
učmao i monoton. Pogotovo zato što ju je vlasnik zajedno s drugim dijelom njenog para objesio o klin u staroj drvarnici. Čamila je u mraku i dosadi cijelo vrijeme. Ništa se dugo nije događalo i cokula je mislila da će poludjeti od jednoličnosti koja se uvukla u njezine dane. Tu i tamo kroz napukle daske drvarnice ušuljao se koji miš, kroz krnjavi krov zasjala koja zraka sunca i to je bilo sve što se mijenjalo. Čak je i razgovor s drugom bakandžom postao nezanimljiv. Nisu si imale više ništa za reći. Potrošile su sve teme, pa zašutjele. Vojnička je cipela počela sanjariti: zamišljala je kako odlazi u grad i zabavlja se.
Srećom po našu cokulu, klin na kojem su visjele se od njihove težine olabavio u ležištu, izbio van i par cokula je tresnuo na zemljani pod. Naša se vojnička cipela pozdravila s prijateljicom i - put pod noge (mislim reći: put pod potplate). Tako se našla ispod putokaza s početka naše priče.
- O, još jedna cipela na putu! - rekla je Lopezica kad je ugledala cokulu. - Pretpostavljam da putujemo u različitim smjerovima?! Ja idem na selo. -
- Da? Oprosti, ali čudim se - uzvratila je kruto cokula koja je doduše više znala o vojnoj opremi nego o modi, ali je ipak prepoznala salonku koja je u svijetu obuće imala zvjezdani status. - Prije bih pomislila da ideš u grad! -
- Dosta mi je grada! - bila je prvi put posve iskrena Lopezica. - Dosta mi je gala večera i glupih prijema. I svih tih ljudi koji se samo cmaču, a da ti nisu niti dodirnuli obraz. Kisić, kisić.... A kad odmaknem samo dva koraka, već ogovaraju. Sve je to modna Sodoma i Gomora!.-
Cokula je dosta slušala o Sodomi i Gomori, ali ne u vezi s modom, nego u vezi s ratom. Ništa nije komentirala jer su vojničke cipele naučile više slušati nego pričati.
- Hoću mir - nastavila je Lopezica. - Želim gledati zalazak sunca u tišini, bez buke i kasnih poziva na koktele... Želim se buditi uz pjev ptica. Dosta mi je Pariza i Londona i New Yorka, toliko! -
- Uh, bio bi pravi doživljaj u Parizu popiti jedan Manhattan - cokne jezikom inače suzdržana cokula pomislivši na fino piće i impresionirana spominjanjem ovih gradova. - Tako mi svih mojih cveka... (mislila je na željezne čavliće u svojim potplatima) - ... Rado bih otputovala u New York, vozila se liftom po onim silnim zgradurinama, plesala do jutra u najboljim klubovima! -
Cokula je dosta putovala, ali više se nagledala prašnjavih cesta i ratnih zona nego sjajnih metropola.
- Da, grad. Ja idem u grad, definitivno! - rekla je čvrstim glasom vojnička cipela. - Meni treba malo zabave. Da mi je otići u Tokyo - maštala je cokula. - Jela bih one male zalogaje od sirove ribe, povrća i riže... -
- Sushi - ubacila je informirana Lopezica.
- Da, to... i probala bih rižino vino, razgledala vrtove Kyota... -
- Ako želiš jesti sushi ne moraš ići u Tokyo, u ovom gradu postoji restoran s japanskom hranom - savjetovala ju je Lopezica. - Ja se radije odlučujem za kavijar. Ali vjeruj mi, ako voliš kremšnite i jedeš ih svaki dan - dojade ti. Tako je i meni kavijara dosta. Da mi je samo komad kukuruznog kruha i šnita običnog, sušenog sira s lukom... Ćula sam da je to izvrsno. -
Zabavljene razgovorom nisu niti primijetile da je u travi nedaleko od njih ležala jedna tenisica. Bijela, obična, iznošena. Svako jutro i svaku večer ona je trčala istim putem. Vlasnik joj je bio stari maratonac koji se, što od teške bolesti što od starosti, ostavio svakodnevnog treninga i odložio tenisice " za neka bolja vremena ". Sad vjerna tenisica trči za njega, iz poštovanja i navike. Odmarajući, slušala je ona razgovor cokule i Lopezice šutke, ne prekidajući ih. One su opet bile previše zaokupljene sobom i vlastitim planovima, pa je nisu ni vidjele ni čule.
Mrak je sve više padao, a put pred njima je bio dug i vrućina velika, te su se cipele rastale. Gledajući kako svaka odlazi svojim pravcem, tenisica se zapitala: - Znaju li one što ih čeka? Hoće li elegantna salonka dugo uživati u seoskoj idili ili će otkriti da to nije za nju? A vojnička cokula? Koliko će se oduševljavati izlascima i plesom? Naučena na red i disciplinu, hoće li moći živjeti drugačije? -
Ali, kako je tenisica bila mišljenja da sve u životu treba probati kako se kasnije ne bi kajali zbog propuštenih prilika, samo je promrmljala dobrohotno: - Sretno im bilo! - i vratila se kući.
Slučaj je htio da se za dva dana ponovo našla u isto vrijeme na istom mjestu, upravo kada su naišle iste one dvije cipele. Lopezica se vraćala iz sela, a cokula iz grada.
- Da ne povjeruješ! - uzvikne Lopezica. - Zar se i ti vraćaš na staro? -
Umjesto odgovora, kruta bakandža je kratko upita: - Što je bilo? -
- Ah, stvarno , kakav mir?! Kakva zabluda! Kakve budalaštine! Nisam ujutro mogla niti duže odspavati kako sam navikla. Ranom zorom već je kukurikao pijetao, krave su mukale, psi lajali, konji njištali, traktor brujao, kombajn drndao... da poludiš! Još sam zabola svoju krasnu visoku potpeticu u masnu zemlju seoskog dvorišta. Strašno, ta je zemlja toliko žilava da sam se jedva iščupala iz nje! A što se tebi desilo? -
- Ne pitaj! Nije se isto kretati po ratištu i po finim hotelima, to sam znala, ali ovo... Prvo - kupila sam u supermarketu taj tvoj kavijar. Iskreno, precijenjen je, meni ne vrijedi tih novaca. Ima okus po zrnju koje smrdi na ribu. Bolji je moj vojnički grah. Poslije sam popila tri koktela i bilo mi je loše. Drugo - na nimalo fin način su me iscipelarili iz hotela. Niti u jedan poznati restoran nisu mi dali da uđem! Još na vratima su mi rekli da sam prljava i izgrebana i da se moram urediti ako želim unutra. Ne, hvala! Bolje je meni u mojoj vojničkoj kantini gdje mogu biti takva kakva jesam! Uostalom, lickam se samo kad je redovita kontrola spavaonica ili vojna smotra! - Tu cokula naglo zašuti jer joj se učinilo da je predugo govorila. Nakon što su se izjadale, cipele se pozdrave i odu svaka svojim putem, Lopezica natrag u grad, a cokula u selo. Ni ovaj put nisu vidjele tenisicu u travi.
- Eto - mislila je tenisica - .. I mi smo cipele postale kao ljudi. - Nikad nismo posve zadovoljne. Zbog onog što mislimo da moramo imati ne cijenimo ono što već posjedujemo. Kad dobijemo što želimo opet tražimo nešto treće. Eh, samo da u tom traženju ne izgubimo ono što imamo...! -
I vjerna tenisica pomisli na svog bolesnog vlasnika, pa uzdahne: - Vrijeme mi je da se vratim. Odradit ću svoj posljednji krug... - pa odmorena lagano potrči prema svjetlima predgrađa.
( Zagreb, svibanj 2013. )
Kažu da cipele čuvaju glavu. Istina je, ako su čvrste i udobne. Neke, kažu, krase nogu, pogotovo ako ih je izradio Lopez, slavni dizajner obuće, car svih postolara. Te su najljepše i najskuplje, slažu se modne blogerice i sve one koje žive na visokoj nozi ( i peti! ) od 0 do 24 sata. Dvije različite cipele - dva različita svijeta.
I upravo takve dvije našle su se na cesti jedne vruće ljetne večeri točno ispod dva putokaza, od kojih je jedan pokazivao smjer GRAD, a drugi smjer SELO. Ona koja je stigla cestom iz grada bila je srebrna salonka na vrtoglavo visokoj peti s finim, crnim remenčićima. Sva, kako se to kaže, ženstvena, sva lijepo izdužena, sva so-fi-sti-ci-ra-na( tako se predstavljala sama! ).Nije ona jadna bila jedina kriva što je tako umišljena. Takvom su je učinili i oni oko nje. Izgledala je u svakom trenutku svjesna svoje ljepote i vrijednosti. Kamo god da je išla nije prestajala naglašavati: - Ja sam, dragi moji, dizajnersko djelo, jedna jedina, a ne jedna od deset tisuća istih. Ja sam LOPEZICA. Toliko sam savršena da JA ističem svoju vlasnicu u gomili, ne ona mene. Krasila sam nogu poznate glumice i manekenke, šetala crvenim tepihom na dodjelama nagrada, koračala modnim pistama širom svijeta.... -
- Jesi li bila u Japanu? - pitali su je neki, a ona je s visoka odgovarala pitanjem: - A gdje nisam bila?! Italija, Francuska, Švicarska, Amerika..... -
- Vidjela si Barcelonu? - pitali su zavidno drugi.
- Naravno. - hvalila se skupa salonka.
- Bila si i na Floridi?! uzdisali su treći.
- Svuda... svuda gdje je dobar provod. -
I tako - hvalila se do besvijesti. Cvjetala od sreće, ali samo izvana. U srcu je ona bila itekako umorna i nimalo željna novih putovanja i zabava.
Nepažnjom jedne sobarice koja je u žurbi pakirala kovčeg poznate glumice, salonka je ostala u garderobi hotelskog apartmana.
- Kad sam već ostavljena, ispuniti ću svoj san - dosjetila se. - Uživati ću u miru i prirodi! -
I uputila se iz grada u selo.
Cipela na koju je naišla te večeri bila je obična vojnička cokula. Sva nekako robusna. Visoka, ne petom nego sarom, okovana, ali ipak istrošenih potplata i dosta izgrebana. Vojnička cokula je putovala iz sela u grad. Bila je mjesecima na nekoj vojnoj vježbi, pa opet u vojnoj misiji u dalekoj zemlji zahvaćenoj ratom. Kad se umorna vratila u vojnu bazu, dobila je zasluženi godišnji odmor. Voljom svog vlasnika, iskusnog vojnika, našla se u njegovom rodnom selu. Tu je život bio mnogo mirniji od onog kojim je do tada živjela cokula. Život bez stresa, bez metaka, bez naredbi, bez iznenadnih buđenja, bez kilometarskih marševa....No, vrlo brzo bakandži naviknutoj na užurbanost i neprestalno kretanje, taj je život postao
učmao i monoton. Pogotovo zato što ju je vlasnik zajedno s drugim dijelom njenog para objesio o klin u staroj drvarnici. Čamila je u mraku i dosadi cijelo vrijeme. Ništa se dugo nije događalo i cokula je mislila da će poludjeti od jednoličnosti koja se uvukla u njezine dane. Tu i tamo kroz napukle daske drvarnice ušuljao se koji miš, kroz krnjavi krov zasjala koja zraka sunca i to je bilo sve što se mijenjalo. Čak je i razgovor s drugom bakandžom postao nezanimljiv. Nisu si imale više ništa za reći. Potrošile su sve teme, pa zašutjele. Vojnička je cipela počela sanjariti: zamišljala je kako odlazi u grad i zabavlja se.
Srećom po našu cokulu, klin na kojem su visjele se od njihove težine olabavio u ležištu, izbio van i par cokula je tresnuo na zemljani pod. Naša se vojnička cipela pozdravila s prijateljicom i - put pod noge (mislim reći: put pod potplate). Tako se našla ispod putokaza s početka naše priče.
- O, još jedna cipela na putu! - rekla je Lopezica kad je ugledala cokulu. - Pretpostavljam da putujemo u različitim smjerovima?! Ja idem na selo. -
- Da? Oprosti, ali čudim se - uzvratila je kruto cokula koja je doduše više znala o vojnoj opremi nego o modi, ali je ipak prepoznala salonku koja je u svijetu obuće imala zvjezdani status. - Prije bih pomislila da ideš u grad! -
- Dosta mi je grada! - bila je prvi put posve iskrena Lopezica. - Dosta mi je gala večera i glupih prijema. I svih tih ljudi koji se samo cmaču, a da ti nisu niti dodirnuli obraz. Kisić, kisić.... A kad odmaknem samo dva koraka, već ogovaraju. Sve je to modna Sodoma i Gomora!.-
Cokula je dosta slušala o Sodomi i Gomori, ali ne u vezi s modom, nego u vezi s ratom. Ništa nije komentirala jer su vojničke cipele naučile više slušati nego pričati.
- Hoću mir - nastavila je Lopezica. - Želim gledati zalazak sunca u tišini, bez buke i kasnih poziva na koktele... Želim se buditi uz pjev ptica. Dosta mi je Pariza i Londona i New Yorka, toliko! -
- Uh, bio bi pravi doživljaj u Parizu popiti jedan Manhattan - cokne jezikom inače suzdržana cokula pomislivši na fino piće i impresionirana spominjanjem ovih gradova. - Tako mi svih mojih cveka... (mislila je na željezne čavliće u svojim potplatima) - ... Rado bih otputovala u New York, vozila se liftom po onim silnim zgradurinama, plesala do jutra u najboljim klubovima! -
Cokula je dosta putovala, ali više se nagledala prašnjavih cesta i ratnih zona nego sjajnih metropola.
- Da, grad. Ja idem u grad, definitivno! - rekla je čvrstim glasom vojnička cipela. - Meni treba malo zabave. Da mi je otići u Tokyo - maštala je cokula. - Jela bih one male zalogaje od sirove ribe, povrća i riže... -
- Sushi - ubacila je informirana Lopezica.
- Da, to... i probala bih rižino vino, razgledala vrtove Kyota... -
- Ako želiš jesti sushi ne moraš ići u Tokyo, u ovom gradu postoji restoran s japanskom hranom - savjetovala ju je Lopezica. - Ja se radije odlučujem za kavijar. Ali vjeruj mi, ako voliš kremšnite i jedeš ih svaki dan - dojade ti. Tako je i meni kavijara dosta. Da mi je samo komad kukuruznog kruha i šnita običnog, sušenog sira s lukom... Ćula sam da je to izvrsno. -
Zabavljene razgovorom nisu niti primijetile da je u travi nedaleko od njih ležala jedna tenisica. Bijela, obična, iznošena. Svako jutro i svaku večer ona je trčala istim putem. Vlasnik joj je bio stari maratonac koji se, što od teške bolesti što od starosti, ostavio svakodnevnog treninga i odložio tenisice " za neka bolja vremena ". Sad vjerna tenisica trči za njega, iz poštovanja i navike. Odmarajući, slušala je ona razgovor cokule i Lopezice šutke, ne prekidajući ih. One su opet bile previše zaokupljene sobom i vlastitim planovima, pa je nisu ni vidjele ni čule.
Mrak je sve više padao, a put pred njima je bio dug i vrućina velika, te su se cipele rastale. Gledajući kako svaka odlazi svojim pravcem, tenisica se zapitala: - Znaju li one što ih čeka? Hoće li elegantna salonka dugo uživati u seoskoj idili ili će otkriti da to nije za nju? A vojnička cokula? Koliko će se oduševljavati izlascima i plesom? Naučena na red i disciplinu, hoće li moći živjeti drugačije? -
Ali, kako je tenisica bila mišljenja da sve u životu treba probati kako se kasnije ne bi kajali zbog propuštenih prilika, samo je promrmljala dobrohotno: - Sretno im bilo! - i vratila se kući.
Slučaj je htio da se za dva dana ponovo našla u isto vrijeme na istom mjestu, upravo kada su naišle iste one dvije cipele. Lopezica se vraćala iz sela, a cokula iz grada.
- Da ne povjeruješ! - uzvikne Lopezica. - Zar se i ti vraćaš na staro? -
Umjesto odgovora, kruta bakandža je kratko upita: - Što je bilo? -
- Ah, stvarno , kakav mir?! Kakva zabluda! Kakve budalaštine! Nisam ujutro mogla niti duže odspavati kako sam navikla. Ranom zorom već je kukurikao pijetao, krave su mukale, psi lajali, konji njištali, traktor brujao, kombajn drndao... da poludiš! Još sam zabola svoju krasnu visoku potpeticu u masnu zemlju seoskog dvorišta. Strašno, ta je zemlja toliko žilava da sam se jedva iščupala iz nje! A što se tebi desilo? -
- Ne pitaj! Nije se isto kretati po ratištu i po finim hotelima, to sam znala, ali ovo... Prvo - kupila sam u supermarketu taj tvoj kavijar. Iskreno, precijenjen je, meni ne vrijedi tih novaca. Ima okus po zrnju koje smrdi na ribu. Bolji je moj vojnički grah. Poslije sam popila tri koktela i bilo mi je loše. Drugo - na nimalo fin način su me iscipelarili iz hotela. Niti u jedan poznati restoran nisu mi dali da uđem! Još na vratima su mi rekli da sam prljava i izgrebana i da se moram urediti ako želim unutra. Ne, hvala! Bolje je meni u mojoj vojničkoj kantini gdje mogu biti takva kakva jesam! Uostalom, lickam se samo kad je redovita kontrola spavaonica ili vojna smotra! - Tu cokula naglo zašuti jer joj se učinilo da je predugo govorila. Nakon što su se izjadale, cipele se pozdrave i odu svaka svojim putem, Lopezica natrag u grad, a cokula u selo. Ni ovaj put nisu vidjele tenisicu u travi.
- Eto - mislila je tenisica - .. I mi smo cipele postale kao ljudi. - Nikad nismo posve zadovoljne. Zbog onog što mislimo da moramo imati ne cijenimo ono što već posjedujemo. Kad dobijemo što želimo opet tražimo nešto treće. Eh, samo da u tom traženju ne izgubimo ono što imamo...! -
I vjerna tenisica pomisli na svog bolesnog vlasnika, pa uzdahne: - Vrijeme mi je da se vratim. Odradit ću svoj posljednji krug... - pa odmorena lagano potrči prema svjetlima predgrađa.
( Zagreb, svibanj 2013. )
petak, 19. travnja 2013.
ČOVJEK JE DOŠAO
Između vrletnih stijena, vijugavim kamenitim koritom, jurio je planinski potok prema dolini. Brzao je oko kamenja obraslog mahovinom, klizio preko bijelih oblutaka čist, bistar i hladan. Dolje, na mjestu gdje se šuma prorijedila i prešla u nisko rastilje, a potok naglo zakrivudao, rasla je lijepa, mala vrba.
- Pozdrav, ljepotice! Oho -hoooo! - zažuborio je veselo potok, a vrba se ljupko naklonila.
- Kako je? - šumio je potok nježno jer mu je ova vrba bila posebno draga. Ali njezin osmijeh je tog dana, iako topao i iskren, bio i vidljivo sjetan. Potok je okrenuo svoje bistro vodeno lice prema njenom i prijateljski upitao : - Nešto se dogodilo? Reci, mogu li ti pomoći ? -
- Pogledaj što je učinio! - rekla je tužno vrba i pokazala granama prema obali s njene strane, obrasloj visokom zimskom preslicom. Tamo je, uz gornji rub obale, potok na svoj užas ugledao hrpu otpada: stari, razvaljeni hladnjak, raspadnutu pećnicu, jedan radio, ogromnu kičastu ramu za slike ( bez slike ), bicikl pokidanih žica i pedala i za čudo, gotovo nov stolić... Svašta na hrpi. Na vrhu još i ogroman plastični karnistar , sav smrdljiv od motornog ulja.
- Tko je to učinio? - zaprepastio se potok.
- ON! - reče vrba.
- Tko ON? -
- ON! ČOVJEK!Tko bi drugi? Došao je u nekakvoj kutiji na kotačima, sve ovo ostavio i otišao! -
- Oh ! - zastenje potok - Samo mi je to trebalo... Ovu plastičnu kanturinu ne mogu prožvakati. Oh, bože, ta se neće razgraditi niti za petsto godina. Ma, što pričam - trebati će joj možda cijelo tisućljeće! - Iz plićaka se javila mala, mrljava potočna pastrva.
- Ako ovo padne u vodu, a hoće jer je sasvim uz rub obale, ja selim! - rekla je užasnuto.
- Znao sam, početi će odlazak...- zabrinuo se potok. - Bojim se da ti se ionako loše piše - priznao je iskreno pastrvi. - Niti seliti ne možeš jer je ON od jučer u mojem donjem toku počeo podizati nekakvu pregradu, branu... ne znam..., ništa mi se sve to ne sviđa! -
Iz šupljine ispod kamena u vodi izviri potočni rak.
- Što to čujem? Smeće?! Bojao sam se toga... Bilo je samo pitanje vremena kada će i nas zadesiti ovaj užas! -
- Ne mogu podnijeti taj smrad! - javi se smrknuto šojka s grane.
- Niti ja - složi se tvor tamno-smeđeg krzna sa žućkastom prugom na glavi i oko njuške.Baš je stigao po šumskom puteljku u potrazi za pitkom vodom. Ne bi on danju niti izašao, ali bio je žedan i nanjušio je nešto... hm..., nešto voćno!
- Ti se bar u vezi s mirisima ne bi trebao tužiti! - odgovori šojka više šaljivo nego zlobno. - Tebi su takvi "mirisi" dragi!-
- Praviti ću se da te nisam čuo - zarežao je tvor, ali je ipak smatrao potrebnim da se opravda: - Ispuštam smrad samo kad sam napadnut! -
Nedaleko od bačenog hladnjaka otkrio je u travi napola izgriženu jabuku.
- To je sigurno bacio ČOVJEK! Ha... kad nema ptičjih jaja, biti će dobra i jabuka! - pa čvrsto zagrize i smaže je u trenu zajedno s kličkom.
- No, da, ovo je prilično alarmantna stvar - pridruži se grupici i sova koju su razgovorom probudili. Zapravo, nije spavala, samo je žmirila i dremuckala na drvetu. - Moramo razmisliti što da učinimo jer će mnoge životinje početi odlaziti odavde. Pogotovo ako ON ponovo dođe i nagomila još stvari. -
Sova okrene glavu i ugleda velikog planinskog potočara kako nisko nadlijeće vodu. Voli ona kukce, ali.... ostaviti će lov za noć. Vretence je u brzini sletjelo na masni karnistar i uprljalo svoja lijepa prozirna krilca.
- Ovo ti baš nije nije bilo pametno! - vikne smeđi vodenkos bijelog perja na vratu i prsima. Stajao je na velikom kamenu što je virio iznad površine vode, kao na otočiću.
- Krila treba čuvati! - viknuo je opet i zaronio do dna, skupljajući ličinke vodenih kukaca. Njegovo ronjenje i izlaženje iz vode škakljalo je potočić, pa se grleno nasmijao i na trenutak zaboravio brige.
- Da - uzdahnula je žalosno pastrva - Što sve može bačena stvar učiniti našem svijetu... Netko mi je pričao da se jedna morska kornjača ugušila plastičnom vrećicom! -
- Poznavao sam i ja nekoga od naših tko je na strašan način završio život jer je progutao komad plastike -podrži je potočni rak.
- I to ulje.... što li je to već unutra?!...To je čisti otrov za nas! - javi se iz trave drijemovac sabljastih listova i s prekrasnim bijelim zvončićima.
- Ti se ne javljaj! - opomenuo ga je vodenkos. - Govori se da si i ti otrovan! -
- Samo sirov! - jetko uzvrati drijemovac. - I nisam jedini... ali to je nešto drugo! -
- Dosta prazne priče! - uznemiri se ponovo potok. - Bilo kakve rasprave o tome ostavite za drugo vrijeme. Moramo zajedno razmisliti o ovome problemu. -
- Slažem se - reče tiho vrba i nježno granama spuštenim do vode dotakne potoku lice. - Naći ćemo neko rješenje. -
- Lako je govoriti. - javio se opet tvor i malenim, brzim nožicama dotrčao do potoka, pa uronio i on u vodu. - Ah, kakva uživancija....Hladno, ali ugodno! - povikao je plivajući. - Ne bih volio ostati bez mogućnosti da se koji put bućnem u ovako finu vodicu! -
Tvor nije primijetio da je prolazeći pored hrpe otpada dotaknuo neku veliku limenku koja se ionako već opasno ljuljala na samom rubu kraj gomile bačenih stvari. Sve se zanjihalo, počelo isprva lagano prevrtati, pa kotrljati sve jače niz obalu. Neke su se stvari zadržale u travi, neke završile u plićaku, ali najgore je bilo što se nesretna limenka otvorila, a čudan, mastan sadržaj, smrdljiv i taman izlio u potok. Tvor je izletio iz vode brzinom munje. Pokušao je njuškicom okrenuti limenku, ali je bila preteška za njega. S obale je stenjala zgnječena zimska preslica preko koje je prešao stari hladnjak.
Masna se mrlja širila potokom kao ružna rana na njegovom čistom licu. Potok je jauknuo od straha, pastrva se u vodi počela bacakati, gušiti i naposljetku se umirila, izvrnuvši se na leđa. Vodenkos je prhnuo s kamena na kojem je stajao, zaprepašten i uplašen. Svi su se stisnuli zajedno: nijemi, u grču, kao pokošeni! Čak je i sunce prestrašeno odskočilo u vis kao da je ono umočilo svoje zlatne prste u crnu mrlju.
- Pomozite! - viknuo je potok. - Učinite nešto! -
Životinje su se rastrčale po obali, ali odbačene stvari su bile preteške i prijetile su da se ponovno pomaknu i pritisnu bilo koga od njih.
- Boli me, boli me! - tužio se potok.
Uz njega su bespomoćno stajale očajne životinjice. Gledale su kako se rastače bistro lice njihova prijatelja i postaje crna, mutna voda. Šutjele su zbog ribice, šutjele su zbog nemoći, šutjele su jer im je pred očima nestajao dom.....
Vrba je spustila svoje grane još niže, kao kad djevojka obrazom dotakne vodu da se umije i dugo, žalosno plakala.
Kad vrbe i vodenkosovi plaču - čuje li ih itko?
( Zagreb, travanj 2013. )
- Pozdrav, ljepotice! Oho -hoooo! - zažuborio je veselo potok, a vrba se ljupko naklonila.
- Kako je? - šumio je potok nježno jer mu je ova vrba bila posebno draga. Ali njezin osmijeh je tog dana, iako topao i iskren, bio i vidljivo sjetan. Potok je okrenuo svoje bistro vodeno lice prema njenom i prijateljski upitao : - Nešto se dogodilo? Reci, mogu li ti pomoći ? -
- Pogledaj što je učinio! - rekla je tužno vrba i pokazala granama prema obali s njene strane, obrasloj visokom zimskom preslicom. Tamo je, uz gornji rub obale, potok na svoj užas ugledao hrpu otpada: stari, razvaljeni hladnjak, raspadnutu pećnicu, jedan radio, ogromnu kičastu ramu za slike ( bez slike ), bicikl pokidanih žica i pedala i za čudo, gotovo nov stolić... Svašta na hrpi. Na vrhu još i ogroman plastični karnistar , sav smrdljiv od motornog ulja.
- Tko je to učinio? - zaprepastio se potok.
- ON! - reče vrba.
- Tko ON? -
- ON! ČOVJEK!Tko bi drugi? Došao je u nekakvoj kutiji na kotačima, sve ovo ostavio i otišao! -
- Oh ! - zastenje potok - Samo mi je to trebalo... Ovu plastičnu kanturinu ne mogu prožvakati. Oh, bože, ta se neće razgraditi niti za petsto godina. Ma, što pričam - trebati će joj možda cijelo tisućljeće! - Iz plićaka se javila mala, mrljava potočna pastrva.
- Ako ovo padne u vodu, a hoće jer je sasvim uz rub obale, ja selim! - rekla je užasnuto.
- Znao sam, početi će odlazak...- zabrinuo se potok. - Bojim se da ti se ionako loše piše - priznao je iskreno pastrvi. - Niti seliti ne možeš jer je ON od jučer u mojem donjem toku počeo podizati nekakvu pregradu, branu... ne znam..., ništa mi se sve to ne sviđa! -
Iz šupljine ispod kamena u vodi izviri potočni rak.
- Što to čujem? Smeće?! Bojao sam se toga... Bilo je samo pitanje vremena kada će i nas zadesiti ovaj užas! -
- Ne mogu podnijeti taj smrad! - javi se smrknuto šojka s grane.
- Niti ja - složi se tvor tamno-smeđeg krzna sa žućkastom prugom na glavi i oko njuške.Baš je stigao po šumskom puteljku u potrazi za pitkom vodom. Ne bi on danju niti izašao, ali bio je žedan i nanjušio je nešto... hm..., nešto voćno!
- Ti se bar u vezi s mirisima ne bi trebao tužiti! - odgovori šojka više šaljivo nego zlobno. - Tebi su takvi "mirisi" dragi!-
- Praviti ću se da te nisam čuo - zarežao je tvor, ali je ipak smatrao potrebnim da se opravda: - Ispuštam smrad samo kad sam napadnut! -
Nedaleko od bačenog hladnjaka otkrio je u travi napola izgriženu jabuku.
- To je sigurno bacio ČOVJEK! Ha... kad nema ptičjih jaja, biti će dobra i jabuka! - pa čvrsto zagrize i smaže je u trenu zajedno s kličkom.
- No, da, ovo je prilično alarmantna stvar - pridruži se grupici i sova koju su razgovorom probudili. Zapravo, nije spavala, samo je žmirila i dremuckala na drvetu. - Moramo razmisliti što da učinimo jer će mnoge životinje početi odlaziti odavde. Pogotovo ako ON ponovo dođe i nagomila još stvari. -
Sova okrene glavu i ugleda velikog planinskog potočara kako nisko nadlijeće vodu. Voli ona kukce, ali.... ostaviti će lov za noć. Vretence je u brzini sletjelo na masni karnistar i uprljalo svoja lijepa prozirna krilca.
- Ovo ti baš nije nije bilo pametno! - vikne smeđi vodenkos bijelog perja na vratu i prsima. Stajao je na velikom kamenu što je virio iznad površine vode, kao na otočiću.
- Krila treba čuvati! - viknuo je opet i zaronio do dna, skupljajući ličinke vodenih kukaca. Njegovo ronjenje i izlaženje iz vode škakljalo je potočić, pa se grleno nasmijao i na trenutak zaboravio brige.
- Da - uzdahnula je žalosno pastrva - Što sve može bačena stvar učiniti našem svijetu... Netko mi je pričao da se jedna morska kornjača ugušila plastičnom vrećicom! -
- Poznavao sam i ja nekoga od naših tko je na strašan način završio život jer je progutao komad plastike -podrži je potočni rak.
- I to ulje.... što li je to već unutra?!...To je čisti otrov za nas! - javi se iz trave drijemovac sabljastih listova i s prekrasnim bijelim zvončićima.
- Ti se ne javljaj! - opomenuo ga je vodenkos. - Govori se da si i ti otrovan! -
- Samo sirov! - jetko uzvrati drijemovac. - I nisam jedini... ali to je nešto drugo! -
- Dosta prazne priče! - uznemiri se ponovo potok. - Bilo kakve rasprave o tome ostavite za drugo vrijeme. Moramo zajedno razmisliti o ovome problemu. -
- Slažem se - reče tiho vrba i nježno granama spuštenim do vode dotakne potoku lice. - Naći ćemo neko rješenje. -
- Lako je govoriti. - javio se opet tvor i malenim, brzim nožicama dotrčao do potoka, pa uronio i on u vodu. - Ah, kakva uživancija....Hladno, ali ugodno! - povikao je plivajući. - Ne bih volio ostati bez mogućnosti da se koji put bućnem u ovako finu vodicu! -
Tvor nije primijetio da je prolazeći pored hrpe otpada dotaknuo neku veliku limenku koja se ionako već opasno ljuljala na samom rubu kraj gomile bačenih stvari. Sve se zanjihalo, počelo isprva lagano prevrtati, pa kotrljati sve jače niz obalu. Neke su se stvari zadržale u travi, neke završile u plićaku, ali najgore je bilo što se nesretna limenka otvorila, a čudan, mastan sadržaj, smrdljiv i taman izlio u potok. Tvor je izletio iz vode brzinom munje. Pokušao je njuškicom okrenuti limenku, ali je bila preteška za njega. S obale je stenjala zgnječena zimska preslica preko koje je prešao stari hladnjak.
Masna se mrlja širila potokom kao ružna rana na njegovom čistom licu. Potok je jauknuo od straha, pastrva se u vodi počela bacakati, gušiti i naposljetku se umirila, izvrnuvši se na leđa. Vodenkos je prhnuo s kamena na kojem je stajao, zaprepašten i uplašen. Svi su se stisnuli zajedno: nijemi, u grču, kao pokošeni! Čak je i sunce prestrašeno odskočilo u vis kao da je ono umočilo svoje zlatne prste u crnu mrlju.
- Pomozite! - viknuo je potok. - Učinite nešto! -
Životinje su se rastrčale po obali, ali odbačene stvari su bile preteške i prijetile su da se ponovno pomaknu i pritisnu bilo koga od njih.
- Boli me, boli me! - tužio se potok.
Uz njega su bespomoćno stajale očajne životinjice. Gledale su kako se rastače bistro lice njihova prijatelja i postaje crna, mutna voda. Šutjele su zbog ribice, šutjele su zbog nemoći, šutjele su jer im je pred očima nestajao dom.....
Vrba je spustila svoje grane još niže, kao kad djevojka obrazom dotakne vodu da se umije i dugo, žalosno plakala.
Kad vrbe i vodenkosovi plaču - čuje li ih itko?
( Zagreb, travanj 2013. )
petak, 12. travnja 2013.
BOS PO GLAVI
Da cipela glavu čuva,
šubara je kvari -
to su još od davnih dana
znali naši stari.
Mora da iz tog razloga
djed se često ljuti,
kad je Noa bez papuča
pjeni se, ne šuti!
- Koliko te opominjem?
Vječno hodaš bos!
Zato stalno kišeš, kašlješ,
zato curi nos! -
Gleda Noa mirno djeda
pa se mudro javi:
- Ja sam, djede, bosih nogu,
a ti - bos po glavi! -
Pipa djed po "bosoj" glavi,
tko ćelavost skrije?
- E, jesi ti mudar momak! -
veli, pa se smije...
( Zagreb, 12.04.2013. )
šubara je kvari -
to su još od davnih dana
znali naši stari.
Mora da iz tog razloga
djed se često ljuti,
kad je Noa bez papuča
pjeni se, ne šuti!
- Koliko te opominjem?
Vječno hodaš bos!
Zato stalno kišeš, kašlješ,
zato curi nos! -
Gleda Noa mirno djeda
pa se mudro javi:
- Ja sam, djede, bosih nogu,
a ti - bos po glavi! -
Pipa djed po "bosoj" glavi,
tko ćelavost skrije?
- E, jesi ti mudar momak! -
veli, pa se smije...
( Zagreb, 12.04.2013. )
četvrtak, 11. travnja 2013.
PRIČA O TORNADU
Još od davnina, prije mnogih naraštaja, postojao je Gospodar zraka i vjetrova. Spominju ga mnogi zapisi. On je vjetrove kontrolirao, savjetovao i usmjeravao. Živio je na najvećoj stijeni najviše planine na kraju svih svjetova, u palači isklesanoj iz jednog jedinog čudovišnog kamena.
Nije on bio ni strašan ni zao kao što biste mogli pretpostaviti zbog mjesta na kojem je obitavao ili možda zbog toga što je bio gospodar nečeg tako velikog i moćnog kao što su zrak i vjetrovi. Štoviše!
Bio je on oduvijek blag, mudar i dobar vladar, pa su i vjetrovi koji su mu služili bili dobri i blagi.Igrali su se po cijele dane s pticama, uplitali svoje ruke u nečije kose, okretali krila na vjetrenjačama, škakljali cvjetne glavice i otpuhivali zlaćanu pelud s njih. Kao i djeca bili su skloni nestašlucima. Najviše su voljeli draškati rijeke i potočiće, zaliječući se nenadano na njihovu zrcalno čistu, mirnu površinu sve dok se njihova vodena lica ne bi naborala od ljutnje. Skutovima svojih plavičastih haljina potoci bi srdito udarili o svoje obale rasipajući po njima tisuće bisernih mjehurića svojih pokidanih ogrlica pjene. Tako su potoci odgovarali na igru vjetrova, ali nikad se ne bi ozbiljno posvađali.
Bilo je vjetrova starih i ponešto mrzovoljnih. Neki su bili prevrtljive ćudi pa su se znali naljutiti i napraviti štetu, ali su općenito bili dobri i ljudima korisni.
Gospodar zraka i vjetrova dozivao bi ih stojeći na strmoj stijeni svoje planine, podižući visoko kažiprst.
Njime je kružio po zraku jače ili slabije, brže ili sporije, već prema tome kojeg je od vjetrova trebao. Miješao bi prstom kao neki čarobnjak, a zrak se oko njega kretao, strujao, zagrijavao i rotirao. Ta su kretanja zraka vjetrovi osluškivali i raspoznavali jer su iz njih i nastali. Kad bi Gospodar zvao Bonacu ili Maestral samo je prebirao prstima po zraku kao da dodiruje tipke nevidljivog glasovira, a kad je htio da dođe Jugo puhnuo bi u kažiprst dajući zraku svojim dahom toplinu i vlažnost. Kojeg god da je pozivao k sebi, kad bi ga otpravljao govorio bi: - Pazi na ljude, ne čini im nevolje! -
Tako su živjeli vjetrovi i ljudi u miru i slozi.
Možda bi sve bilo i dalje dobro da se u neko doba nije dogodilo ovo: nekako u isto vrijeme rodila su se dva djeteta. Gospodaru zraka i vjetrova kći Lahorka, a vjetrovima Monsunu i Tramontani sin Tornado. Lahorka je izrasla u prekrasnu djevojku, veselu, pametnu i dobru. Tornado u lijepog, ali nažalost, silovitog mladića. Bio je drzak, samovoljan, nepromišljen i nagao. Često je ljutio roditelje i Gospodara zraka i vjetrova. Oni su mu jednako često i opraštali, nadajući se da je njegovo ponašanje prolazno mladenačko buntovništvo. I kakav god da je bio, toliko razbora je još imao da nije dirao ljude. Ugledao je jednom Tornado nježnu Lahorku u planini i poželio da bude njegova. Zaljubio se iskreno, ali joj je prišao bahato. Takav je bio. Lahorki se čak izgledom svidio lijep i stasit mladić, ali je bila dovoljno mudra da prepozna njegovu narav. Zato ga je učtivo odbila. Tada je nestalo i ono malo promišljenosti što je Tornado posjedovao. Izgubio je srce i pamet do kraja. Mislio je: - Ako me je djevojka odbila, otac neće! Iako je moj gospodar i ja sam bogat i moćan, zašto bi me odbio?! Biti ću mu odličan zet i nasljednik jer nema muškog potomka. Ma, biti će moja milom ili silom! -
I pun sebe ode u palaču svog gospodara da isprosi Lahorku. Gospodar mu reče:- Mislim da bi mojoj kćeri mogao biti drag, ali joj moraš dati vremena i priliku da te upozna u drugačijem svjetlu. Idi i uči o životu. Naoružaj se strpljenjem i mudrošću, nauči se poniznosti. Tada se vrati i pitaj je ponovo želi li biti tvoja. Ako ti ona pokloni svoje srce i ja ću ti dati svoj blagoslov.-
U duši se plemeniti Gospodar zraka i vjetrova nadao da će siloviti mladić zbog ljubavi krenuti pravim putem. Bio je pronicljiv i iskusan, ali i iskusni mogu pogriješiti.
Tornado je bio strahovito uvrijeđen- Ne dati mu što je htio - to je za njega bilo ponižavajuće! Reći mu da čeka - to je njemu bilo nemoguće!
Lice mu se smračilo poput crnog oblaka, a snažne grudi nadigle, raširile se od bijesa. Stisnuvši zube, okrenuo se i otišao iz palače Gospodara zraka i vjetrova - zauvijek. Onako ohol i nepromišljen kakav je bio samo je mislio kako mu je nanesena nepravda. Što to njemu nedostaje da ga odbija gospodareva kći?!
U strahovitom bijesu počeo je mahnitati po planini. Zalijetao se prsima na kamene litice, treskao bokovima po snijegom zastrtim vrhovima i urlao u dubokim kanjonima. Kako je njegova srdžba nadvladala njegov razum, svakim je trenom postajao sve ljući i ogorčeniji. Naposljetku je učinio ono što vjetrovima nije bilo dozvoljeno: sišao je u dolinu gdje su živjeli ljudi i iskalio svoj gnjev na njima!
Nasilan i jak jurnuo je na njihove njive, voćnjake i domove; lomio granje, čupao stabla iz uzdrhtala tla, urlikao u krošnjama i vitlao kućama kao da su igračke. Uništavao je sve na što je naišao.
Iz daljine činilo se da veliki crni lijevkasti oblak, nalik nekom stupu, nezamislivo moćan i razoran, klizi ravnicom i briše sve pred sobom.
Pustoš i očaj zavladali su krajem!
Gospodar zraka i vjetrova uzalud je stajao na najvišoj stijeni i dozivao Tornada. Sva njegova moć nije mogla spriječiti strahotu koju je mladić počinio. Sad je i Gospodar uvidio da se Tornado posve oteo kontroli, da ga ništa neće vratiti na pravi put, pa poviče: - Nesretni mladiću, ne primaš ničije savjete! Nije ti stalo do drugih. Odmetnuo si se od ljudi i od svog Gospodara! Odlazi, biti ćeš prognan i nevoljen kamo god pošao! -
Tornado se osvrnuo samo krajičkom oka i posprdno nasmijao: što je njemu stalo to ljudi i do drugih vjetrova?! On je dovoljan sam sebi!
Ne stišavajući svoj bijes, odletio je na drugi kraj svijeta. Nisu više o njemu čuli mnogo osim da se nastanio negdje u unutrašnjosti nekog kontinenta kojeg su kasnije nazvali Amerikom. Vidjeli su ga, pričalo se stoljećima nakon toga, u Oklahomi. Poslije je, kažu,viđen u Teksasu, pa opet negdje drugdje..... Živi sam. Ne druži se ni sa kime. Zaljubljen je bio, znamo, ali ljubav nije upoznao jer ljubav se dijeli, a on ništa dijeliti ne zna. Još uvijek ima divlje srce, još ga uvijek tjera neka sila kamo god pošao. Sije samo strah i nesreću.
Ne vole ga ni vjetrovi, ni ljudi!
( Zagreb, 1995.)
Nije on bio ni strašan ni zao kao što biste mogli pretpostaviti zbog mjesta na kojem je obitavao ili možda zbog toga što je bio gospodar nečeg tako velikog i moćnog kao što su zrak i vjetrovi. Štoviše!
Bio je on oduvijek blag, mudar i dobar vladar, pa su i vjetrovi koji su mu služili bili dobri i blagi.Igrali su se po cijele dane s pticama, uplitali svoje ruke u nečije kose, okretali krila na vjetrenjačama, škakljali cvjetne glavice i otpuhivali zlaćanu pelud s njih. Kao i djeca bili su skloni nestašlucima. Najviše su voljeli draškati rijeke i potočiće, zaliječući se nenadano na njihovu zrcalno čistu, mirnu površinu sve dok se njihova vodena lica ne bi naborala od ljutnje. Skutovima svojih plavičastih haljina potoci bi srdito udarili o svoje obale rasipajući po njima tisuće bisernih mjehurića svojih pokidanih ogrlica pjene. Tako su potoci odgovarali na igru vjetrova, ali nikad se ne bi ozbiljno posvađali.
Bilo je vjetrova starih i ponešto mrzovoljnih. Neki su bili prevrtljive ćudi pa su se znali naljutiti i napraviti štetu, ali su općenito bili dobri i ljudima korisni.
Gospodar zraka i vjetrova dozivao bi ih stojeći na strmoj stijeni svoje planine, podižući visoko kažiprst.
Njime je kružio po zraku jače ili slabije, brže ili sporije, već prema tome kojeg je od vjetrova trebao. Miješao bi prstom kao neki čarobnjak, a zrak se oko njega kretao, strujao, zagrijavao i rotirao. Ta su kretanja zraka vjetrovi osluškivali i raspoznavali jer su iz njih i nastali. Kad bi Gospodar zvao Bonacu ili Maestral samo je prebirao prstima po zraku kao da dodiruje tipke nevidljivog glasovira, a kad je htio da dođe Jugo puhnuo bi u kažiprst dajući zraku svojim dahom toplinu i vlažnost. Kojeg god da je pozivao k sebi, kad bi ga otpravljao govorio bi: - Pazi na ljude, ne čini im nevolje! -
Tako su živjeli vjetrovi i ljudi u miru i slozi.
Možda bi sve bilo i dalje dobro da se u neko doba nije dogodilo ovo: nekako u isto vrijeme rodila su se dva djeteta. Gospodaru zraka i vjetrova kći Lahorka, a vjetrovima Monsunu i Tramontani sin Tornado. Lahorka je izrasla u prekrasnu djevojku, veselu, pametnu i dobru. Tornado u lijepog, ali nažalost, silovitog mladića. Bio je drzak, samovoljan, nepromišljen i nagao. Često je ljutio roditelje i Gospodara zraka i vjetrova. Oni su mu jednako često i opraštali, nadajući se da je njegovo ponašanje prolazno mladenačko buntovništvo. I kakav god da je bio, toliko razbora je još imao da nije dirao ljude. Ugledao je jednom Tornado nježnu Lahorku u planini i poželio da bude njegova. Zaljubio se iskreno, ali joj je prišao bahato. Takav je bio. Lahorki se čak izgledom svidio lijep i stasit mladić, ali je bila dovoljno mudra da prepozna njegovu narav. Zato ga je učtivo odbila. Tada je nestalo i ono malo promišljenosti što je Tornado posjedovao. Izgubio je srce i pamet do kraja. Mislio je: - Ako me je djevojka odbila, otac neće! Iako je moj gospodar i ja sam bogat i moćan, zašto bi me odbio?! Biti ću mu odličan zet i nasljednik jer nema muškog potomka. Ma, biti će moja milom ili silom! -
I pun sebe ode u palaču svog gospodara da isprosi Lahorku. Gospodar mu reče:- Mislim da bi mojoj kćeri mogao biti drag, ali joj moraš dati vremena i priliku da te upozna u drugačijem svjetlu. Idi i uči o životu. Naoružaj se strpljenjem i mudrošću, nauči se poniznosti. Tada se vrati i pitaj je ponovo želi li biti tvoja. Ako ti ona pokloni svoje srce i ja ću ti dati svoj blagoslov.-
U duši se plemeniti Gospodar zraka i vjetrova nadao da će siloviti mladić zbog ljubavi krenuti pravim putem. Bio je pronicljiv i iskusan, ali i iskusni mogu pogriješiti.
Tornado je bio strahovito uvrijeđen- Ne dati mu što je htio - to je za njega bilo ponižavajuće! Reći mu da čeka - to je njemu bilo nemoguće!
Lice mu se smračilo poput crnog oblaka, a snažne grudi nadigle, raširile se od bijesa. Stisnuvši zube, okrenuo se i otišao iz palače Gospodara zraka i vjetrova - zauvijek. Onako ohol i nepromišljen kakav je bio samo je mislio kako mu je nanesena nepravda. Što to njemu nedostaje da ga odbija gospodareva kći?!
U strahovitom bijesu počeo je mahnitati po planini. Zalijetao se prsima na kamene litice, treskao bokovima po snijegom zastrtim vrhovima i urlao u dubokim kanjonima. Kako je njegova srdžba nadvladala njegov razum, svakim je trenom postajao sve ljući i ogorčeniji. Naposljetku je učinio ono što vjetrovima nije bilo dozvoljeno: sišao je u dolinu gdje su živjeli ljudi i iskalio svoj gnjev na njima!
Nasilan i jak jurnuo je na njihove njive, voćnjake i domove; lomio granje, čupao stabla iz uzdrhtala tla, urlikao u krošnjama i vitlao kućama kao da su igračke. Uništavao je sve na što je naišao.
Iz daljine činilo se da veliki crni lijevkasti oblak, nalik nekom stupu, nezamislivo moćan i razoran, klizi ravnicom i briše sve pred sobom.
Pustoš i očaj zavladali su krajem!
Gospodar zraka i vjetrova uzalud je stajao na najvišoj stijeni i dozivao Tornada. Sva njegova moć nije mogla spriječiti strahotu koju je mladić počinio. Sad je i Gospodar uvidio da se Tornado posve oteo kontroli, da ga ništa neće vratiti na pravi put, pa poviče: - Nesretni mladiću, ne primaš ničije savjete! Nije ti stalo do drugih. Odmetnuo si se od ljudi i od svog Gospodara! Odlazi, biti ćeš prognan i nevoljen kamo god pošao! -
Tornado se osvrnuo samo krajičkom oka i posprdno nasmijao: što je njemu stalo to ljudi i do drugih vjetrova?! On je dovoljan sam sebi!
Ne stišavajući svoj bijes, odletio je na drugi kraj svijeta. Nisu više o njemu čuli mnogo osim da se nastanio negdje u unutrašnjosti nekog kontinenta kojeg su kasnije nazvali Amerikom. Vidjeli su ga, pričalo se stoljećima nakon toga, u Oklahomi. Poslije je, kažu,viđen u Teksasu, pa opet negdje drugdje..... Živi sam. Ne druži se ni sa kime. Zaljubljen je bio, znamo, ali ljubav nije upoznao jer ljubav se dijeli, a on ništa dijeliti ne zna. Još uvijek ima divlje srce, još ga uvijek tjera neka sila kamo god pošao. Sije samo strah i nesreću.
Ne vole ga ni vjetrovi, ni ljudi!
( Zagreb, 1995.)
utorak, 9. travnja 2013.
NEOBIČNA PRIČA O JEDNOJ SASVIM OBIČNOJ POJAVI
U neka davna vremena morski kralj koji je imao tri kćeri odluči prvu, najstariju kćer, uvesti u društvo. To prvo predstavljanje njegove lijepe kćeri svom morskom puku značilo je ogroman posao za njezinu osobnu krojačicu.
Trebalo je osmisliti najljepšu večernju toaletu kakvu morski svijet još nije vidio. Krojačica, jedna vrckasta bijela raža, dala se svom svojom snagom i svim svojim vještinama na taj zahtjevan posao. Za tri dana, kako je kralj i naredio, ( a sve su se kraljeve naredbe u sekundu morale izvršiti ) haljina je bila spremna za probu. Kad ju je lijepa kraljeva kći navukla na sebe, svi u dvorani za probe ( kralj je imao uz sto raznih dvorana i jednu takvu !) - baš svi su rekli: - Ah, predivno, preslatko, naprosto fantastično !-
Haljina je bila istkana od morske pjene, modrila i algi, a prelijevala se iz tamno-plave u svijetlo-plavu boju, pa od svih nijansi žada do boje srebra. Svi, baš svi su oduševljeno klicali, samo je strogi morski kralj stajao sa strane mrk i šutljiv, a kad je konačno nešto odlučio reći, bilo je to jedno resko i strogo:
- Haljina je prekratka ! -
Kažu da mnogo tata svojim kćerima kad idu na prvi ples kaže: - Haljina je prekratka! - ali je ovaj, povrh toga što je bio tata, bio i morski kralj, pa su svi ušutjeli.
Kralj je naredio da se pozove ražina pomoćnica, riba sabljarka. Čim je pozvana došla u dvoranu rekao je:
- Napraviti ćemo volan pri dnu. Odsijeci još komad morskog modrila za haljinu da ga raža može prišiti! -
I svi su odahnuli zbog nađenog rješenja. Naposljetku, tko bi rekao da će jedan tata donositi odluke u vezi haljine svoje kćeri. On, to znamo, nije bio dizajner odjeće, bio je samo jedan kralj. Morski, doduše, ali ipak samo kralj. Kraljevi donose mnogo teških i raznovrsnih odluka, ali gotovo nikada se ne petljaju u pitanja odijevanja. To za njih rade drugi.
Ono što je uslijedilo bilo je pravi šok za prisutne u dvorani.Mlada kraljevna je rekla: - NE ! Haljina je taman. -
Naravno, djeca bi trebala slušati svoje tate, pogotovo ako su tate kraljevi, ali ova kraljevna nije za to marila. Dva puta rekla je : - NE ! Haljina je baš takva kakva bi trebala biti. - Nije dozvolila ribi sabljarki da ode iz dvorane. Ali kralj ne bi bio tata i ne bi bio kralj da se još strože nije okrenuo prema sabljarki i raži i zagrmio na sav glas: - SIJECI ! - ( a mislio je na materijal od morskog modrila. )
Prestrašene sabljarka i raža razletjele su se na sve morske strane. U prvom naletu sabljarka je odrezala veliki komad morskog modrila s morskom pjenom i donijela ga pokorno kralju. Raža je poslušno i brzo sašila volan.
Kraljevna se durila satima. Kaže se : - Kad mačke nema, miševi kolo vode. - Sačekala je da otac bude zaokupljen pitanjima kraljevstva. U pogodnom trenutku uhvatila je jedan kraj svoje nove haljine i brzim potezom istrgla sašiveni volan. Modrilo volana odlelujalo je natrag i stopilo se opet s morskom vodom. Kralj je završio svoje državne poslove i počeo večerati. Tek tada je vidio što se desilo. Da i nije vidio osobno, uvijek je imao nekoga tko je gledao za njega. Dakle, vidio je! Naglo je ustao od stola i još ljući nego prije, viknuo je kratko i jasno u pravcu ribe sabljarke: - SIJECI! - ( a opet je pri tom mislio na materijal za novi volan na haljini ). Ali svi su već bili umorni, pa su taj posao na kratko odgodili. Sabljarka je ponovo donijela materijal, raža ga je opet sašila...Kraljevna bi lukavo pričekala da prođe neko vrijeme dok tata-kralj ode na odmor ili za poslom, pa opet isparala rub. I tako je svakih šest sati počinjala neobična igra: kralj je sabljarki naređivao jedno, a kraljevna radila drugo. U toj čudnoj igri nitko nije popuštao pa su je stalno ponavljali. Jasno je, kraljevi moraju biti od riječi, kraljevi moraju biti dosljedni, a ona je bila njegova kći. Ne pada iver daleko od klade. I tu je morskoj priči kraj! Samo nitko ne zna je li kraljevna ikada otišla na svoj prvi ples i bila službeno uvedena u morsko društvo.
Ljudi na obali čudom su se čuditi: časkom se more spušta, časkom se diže i nisu mogli dokučiti zašto je tako nestalno. Neka pametna glava reče: - Nije to nikakvo čudo. To je utjecaj gravitacijskih sila između Zemlje, Mjeseca i Sunca. - Ta pametna glava bi to mogla najbolje znati pa bi joj se moglo vjerovati. Jedan dečkić primijeti: - More kao da je odsječeno! - Od tada ljudi govore: - Sad je oseka. - Zašto su potom, u neko doba, počeli govoriti: - A ovo je plima - to nitko zasigurno nije znao. Samo je opet onaj mali šaljivac rekao : - Plima - to je zato što ga više ima! -
I tako je ostalo.
Pa vi znajte!
Trebalo je osmisliti najljepšu večernju toaletu kakvu morski svijet još nije vidio. Krojačica, jedna vrckasta bijela raža, dala se svom svojom snagom i svim svojim vještinama na taj zahtjevan posao. Za tri dana, kako je kralj i naredio, ( a sve su se kraljeve naredbe u sekundu morale izvršiti ) haljina je bila spremna za probu. Kad ju je lijepa kraljeva kći navukla na sebe, svi u dvorani za probe ( kralj je imao uz sto raznih dvorana i jednu takvu !) - baš svi su rekli: - Ah, predivno, preslatko, naprosto fantastično !-
Haljina je bila istkana od morske pjene, modrila i algi, a prelijevala se iz tamno-plave u svijetlo-plavu boju, pa od svih nijansi žada do boje srebra. Svi, baš svi su oduševljeno klicali, samo je strogi morski kralj stajao sa strane mrk i šutljiv, a kad je konačno nešto odlučio reći, bilo je to jedno resko i strogo:
- Haljina je prekratka ! -
Kažu da mnogo tata svojim kćerima kad idu na prvi ples kaže: - Haljina je prekratka! - ali je ovaj, povrh toga što je bio tata, bio i morski kralj, pa su svi ušutjeli.
Kralj je naredio da se pozove ražina pomoćnica, riba sabljarka. Čim je pozvana došla u dvoranu rekao je:
- Napraviti ćemo volan pri dnu. Odsijeci još komad morskog modrila za haljinu da ga raža može prišiti! -
I svi su odahnuli zbog nađenog rješenja. Naposljetku, tko bi rekao da će jedan tata donositi odluke u vezi haljine svoje kćeri. On, to znamo, nije bio dizajner odjeće, bio je samo jedan kralj. Morski, doduše, ali ipak samo kralj. Kraljevi donose mnogo teških i raznovrsnih odluka, ali gotovo nikada se ne petljaju u pitanja odijevanja. To za njih rade drugi.
Ono što je uslijedilo bilo je pravi šok za prisutne u dvorani.Mlada kraljevna je rekla: - NE ! Haljina je taman. -
Naravno, djeca bi trebala slušati svoje tate, pogotovo ako su tate kraljevi, ali ova kraljevna nije za to marila. Dva puta rekla je : - NE ! Haljina je baš takva kakva bi trebala biti. - Nije dozvolila ribi sabljarki da ode iz dvorane. Ali kralj ne bi bio tata i ne bi bio kralj da se još strože nije okrenuo prema sabljarki i raži i zagrmio na sav glas: - SIJECI ! - ( a mislio je na materijal od morskog modrila. )
Prestrašene sabljarka i raža razletjele su se na sve morske strane. U prvom naletu sabljarka je odrezala veliki komad morskog modrila s morskom pjenom i donijela ga pokorno kralju. Raža je poslušno i brzo sašila volan.
Kraljevna se durila satima. Kaže se : - Kad mačke nema, miševi kolo vode. - Sačekala je da otac bude zaokupljen pitanjima kraljevstva. U pogodnom trenutku uhvatila je jedan kraj svoje nove haljine i brzim potezom istrgla sašiveni volan. Modrilo volana odlelujalo je natrag i stopilo se opet s morskom vodom. Kralj je završio svoje državne poslove i počeo večerati. Tek tada je vidio što se desilo. Da i nije vidio osobno, uvijek je imao nekoga tko je gledao za njega. Dakle, vidio je! Naglo je ustao od stola i još ljući nego prije, viknuo je kratko i jasno u pravcu ribe sabljarke: - SIJECI! - ( a opet je pri tom mislio na materijal za novi volan na haljini ). Ali svi su već bili umorni, pa su taj posao na kratko odgodili. Sabljarka je ponovo donijela materijal, raža ga je opet sašila...Kraljevna bi lukavo pričekala da prođe neko vrijeme dok tata-kralj ode na odmor ili za poslom, pa opet isparala rub. I tako je svakih šest sati počinjala neobična igra: kralj je sabljarki naređivao jedno, a kraljevna radila drugo. U toj čudnoj igri nitko nije popuštao pa su je stalno ponavljali. Jasno je, kraljevi moraju biti od riječi, kraljevi moraju biti dosljedni, a ona je bila njegova kći. Ne pada iver daleko od klade. I tu je morskoj priči kraj! Samo nitko ne zna je li kraljevna ikada otišla na svoj prvi ples i bila službeno uvedena u morsko društvo.
Ljudi na obali čudom su se čuditi: časkom se more spušta, časkom se diže i nisu mogli dokučiti zašto je tako nestalno. Neka pametna glava reče: - Nije to nikakvo čudo. To je utjecaj gravitacijskih sila između Zemlje, Mjeseca i Sunca. - Ta pametna glava bi to mogla najbolje znati pa bi joj se moglo vjerovati. Jedan dečkić primijeti: - More kao da je odsječeno! - Od tada ljudi govore: - Sad je oseka. - Zašto su potom, u neko doba, počeli govoriti: - A ovo je plima - to nitko zasigurno nije znao. Samo je opet onaj mali šaljivac rekao : - Plima - to je zato što ga više ima! -
I tako je ostalo.
Pa vi znajte!
subota, 6. travnja 2013.
MALI IZUMITELJ
Izmislio bih takav stroj,
najveći na cijelom svijetu;
s njim bi djeca dobila
sve što trebaju u paketu!
Njemu bi se veliki i mali veselili
jer strojem bi svakom ponešto udijelili.
Proizveo bi hrane za sve gladne,
stvorio bi sreću za sve jadne,
svakome bi krov nad glavom dao,
nitko više nigdje ne bi ratovao!
Svoj bi djeci bila i škola po volji,
nitko ne bi bio gori, nitko bolji,
niti jedno ne bi bilo bez kaputa,
bila djeca bijela, crna ili žuta.
E, da mi je takav stroj napraviti
i da ga mogu usred Zemlje postaviti
da radost sije na sve četiri strane!
Eh, tom stroju tko bi našao mane?!
( Zagreb, travanj 2013. )
najveći na cijelom svijetu;
s njim bi djeca dobila
sve što trebaju u paketu!
Njemu bi se veliki i mali veselili
jer strojem bi svakom ponešto udijelili.
Proizveo bi hrane za sve gladne,
stvorio bi sreću za sve jadne,
svakome bi krov nad glavom dao,
nitko više nigdje ne bi ratovao!
Svoj bi djeci bila i škola po volji,
nitko ne bi bio gori, nitko bolji,
niti jedno ne bi bilo bez kaputa,
bila djeca bijela, crna ili žuta.
E, da mi je takav stroj napraviti
i da ga mogu usred Zemlje postaviti
da radost sije na sve četiri strane!
Eh, tom stroju tko bi našao mane?!
( Zagreb, travanj 2013. )
srijeda, 3. travnja 2013.
OBIJESNICA
Prosinac je još daleko,
a već snijeg prši meko.
Na dverima Studenoga
kuca Zima - bosonoga!
Gleda: vrapci bez čizama
zimuju po ulicama,
pa i ona, obijesnica,
krenula bez cipelica.
Nimalo joj hladno nije,
srce svoje zimsko grije
brzim plesom pahuljica
oko svojeg bijelog lica.
Javor škripi: -Ide Zima,
trese crnim čempresima!-
Hrast prošapće zadivljeno:
-Kako blista ruho njeno!-
Bosonoga ta princeza
prođe pored tužnih breza,
iz obijesti*, igre neke,
u led sad okiva rijeke.
I potoku sveza noge,
srebrom pospe pute mnoge,
injem sipi, ledom veže,
razapinje bijele mreže.....
Zamutila svjetlo danje,
vjetar uplela u granje,
objesila iznad veža
niske kristalnih bodeža.
Ledena će ta princeza
odriješit' sve bijelih veza
tek kad igre se zasiti
i namjeri drugdje biti !
( Zagreb, 20.10.1995. )
Riječ koju možda niste znali:
a već snijeg prši meko.
Na dverima Studenoga
kuca Zima - bosonoga!
Gleda: vrapci bez čizama
zimuju po ulicama,
pa i ona, obijesnica,
krenula bez cipelica.
Nimalo joj hladno nije,
srce svoje zimsko grije
brzim plesom pahuljica
oko svojeg bijelog lica.
Javor škripi: -Ide Zima,
trese crnim čempresima!-
Hrast prošapće zadivljeno:
-Kako blista ruho njeno!-
Bosonoga ta princeza
prođe pored tužnih breza,
iz obijesti*, igre neke,
u led sad okiva rijeke.
I potoku sveza noge,
srebrom pospe pute mnoge,
injem sipi, ledom veže,
razapinje bijele mreže.....
Zamutila svjetlo danje,
vjetar uplela u granje,
objesila iznad veža
niske kristalnih bodeža.
Ledena će ta princeza
odriješit' sve bijelih veza
tek kad igre se zasiti
i namjeri drugdje biti !
( Zagreb, 20.10.1995. )
Riječ koju možda niste znali:
- dveri - (arh.) vrata
- obijest - ćudljivost, mušičavost, neobuzdanost u ponašanju, nepredvidljivost u postupcima
- obijest - ćudljivost, mušičavost, neobuzdanost u ponašanju, nepredvidljivost u postupcima
RAHELA IZ DRUGOG D
Jedna Rahela iz drugog de
život mi mijenja, ludim zbog nje!
Malo u snovima, malo na javi,
njeno mi lice je stalno u glavi.
Ti si zaljubljen, govore mi svi.
Pih, kakva ljubav, baš gluposti!
Romansa, pusa meni su ljige,
imam ja posve drugačije brige!
Ova Rahela, tu ispred mene,
kad sjedi kose raspuštene ...,
nešto u meni ne da mi mira,
neki vražićak u glavi svira!
Sav čar te cure u toj je kosi,
još kad ima kike ( vrag da ih nosi! ),
da mi je samo na časak tako
da ih uhvatim i potegnem jako!
Ne marim za kaznu, ukor i viku,
moram povući bar jednu kiku!
Pa nek' se cijela planeta sruši,
odmah će biti mi lakše u duši!
( Zagreb, 03.04.2013. )
.
život mi mijenja, ludim zbog nje!
Malo u snovima, malo na javi,
njeno mi lice je stalno u glavi.
Ti si zaljubljen, govore mi svi.
Pih, kakva ljubav, baš gluposti!
Romansa, pusa meni su ljige,
imam ja posve drugačije brige!
Ova Rahela, tu ispred mene,
kad sjedi kose raspuštene ...,
nešto u meni ne da mi mira,
neki vražićak u glavi svira!
Sav čar te cure u toj je kosi,
još kad ima kike ( vrag da ih nosi! ),
da mi je samo na časak tako
da ih uhvatim i potegnem jako!
Ne marim za kaznu, ukor i viku,
moram povući bar jednu kiku!
Pa nek' se cijela planeta sruši,
odmah će biti mi lakše u duši!
( Zagreb, 03.04.2013. )
.
utorak, 2. travnja 2013.
TARINA PLIŠANA MENAŽERIJA
Tko se to šulja, po kauču vere?
Kraljice stijena - crne pantere!
U uglu sobe - tko lukavo vreba?
To strvinar bijeli nasitit' se treba!
Iz mraka, kraj klupe, zloguka ptica
čuči vrh skupčanih dviju lisica.
Pahuljast' zečić repićem maše,
miševi sivi pred slonom praše!
Žirafa vitka iz kutije viri
i majmun crni i smeđi tapiri.
Što Tara nema u svojoj kući
tata i mama već će dovući.
Kad ponudu svoju dućan pokvari
za Taru krenut će i u safari !
( Zagreb, 2008. )
Kraljice stijena - crne pantere!
U uglu sobe - tko lukavo vreba?
To strvinar bijeli nasitit' se treba!
Iz mraka, kraj klupe, zloguka ptica
čuči vrh skupčanih dviju lisica.
Pahuljast' zečić repićem maše,
miševi sivi pred slonom praše!
Žirafa vitka iz kutije viri
i majmun crni i smeđi tapiri.
Što Tara nema u svojoj kući
tata i mama već će dovući.
Kad ponudu svoju dućan pokvari
za Taru krenut će i u safari !
( Zagreb, 2008. )
KAKO JE VRAŽIĆ SKORO UPROPASTIO BOŽIĆ
Bližio se Božić. Na dalekom sjeveru, u radionici Djeda Mraza užurbano su se vršile pripreme za njegov put k djeci.
Trebalo je dovršiti izradu igračaka, ulaštiti leteće saonice, obložiti ih krznima da Djedu bude toplo dok sjedi, ukrasiti ih zvončićima, urediti i nahraniti sobove. Kuhinjom se širio miris biskupskog kruha i kiflica od vanilije, roščića s orasima i išlera koje je Baka Mraz pekla. Patuljčić Šiljokapić vrijedno je dovršavao posljednje igračke koje će Djed odnijeti djeci. Danas je napravio jednu krpenu lutku, drveni vlak, kaleidoskop od raznobojnog papira i stakla i šarenu kutiju u kojoj je na majušnu oprugu bio pričvršćen Vražićak, pa kad se poklopac podigne Vražićak iskoči iz kutije naglo i brzo da prestraši, kao što vražićcima i dolikuje! Bio je crn kao ugarak s malim, savinutim roščićima povrh glave i s kapicom od crvene tkanine.
Nastupila je noć čudesa!
Oko ponoći sve su igračke u radionici oživjele i plesale i pričale do jutra. S prvim znacima jutarnje svjetlosti sve je bilo isto kao i prije, samo je iz nekog čudnog, neobjašnjivog razloga Vražićak iz šarene kutije ostao živ - živcat! Možda zato što je noću, kriomice, odskakutao iz radionice, a izvan nje moći djeluju drugačije, tko zna!? Bilo kako bilo, Vražićak je izašao iz dozvoljenog kruga i otišao u hodnik, zavirio u smočnicu, naposljetku i u kuhinju, privučen mirisom vanilije i limunove korice.
Ludirao se po stolu, ispremetao lonce i izmiješao pribor za jelo. Odjednom, na vješalici obješenoj na zidu, spazi crveni kaput Djeda Mraza podstavljen krznom. Zaigra mu od veselja malo đavolsko srce!
Odbaci se dva-tri puta od stola do vješalice i uspije zbaciti kaput na pod. Odvuče ga do neke stare škrinje u hodniku koju već dugo nitko nije koristio i tu ga položi, pa se i sam sakrije u nju i još spusti poklopac.
Ujutro cijela zbrka i strka!
Šiljokapić je otkrio nestanak šarene kutije s Vražićkom, a Djed Mraz se nije imao čime ogrnuti za put. Isprobavao je sve stare kapute redom, ali ni jedan mu više nije odgovarao jer se ove zime udebljao. Baka Mraz je pregledala sve ladice i ormare bez uspjeha, čak je ( smiješno! ) zavirila i u veliku kutiju za brašno - kaputa ni od korova!
Šiljokapić je već deveti put jurio kroz hodnik do radionice i natrag, nesretan i ojađen, kad spazi da kroz rub poklopca neke stare škrinje viri komadić crvene tkanine. Crvena tkanina!
Šiljokapić naglo podigne poklopac i otkrije u unutrašnjosti škrinje lopovčića-vragoljčića, vražića-nevaljalčića kako sjedi na Djedovom crvenom kaputu! Sav se skupio u kutiji iz koje je samo virio izdajnički vrh njegove crvene kapice!
Trebalo je dovršiti izradu igračaka, ulaštiti leteće saonice, obložiti ih krznima da Djedu bude toplo dok sjedi, ukrasiti ih zvončićima, urediti i nahraniti sobove. Kuhinjom se širio miris biskupskog kruha i kiflica od vanilije, roščića s orasima i išlera koje je Baka Mraz pekla. Patuljčić Šiljokapić vrijedno je dovršavao posljednje igračke koje će Djed odnijeti djeci. Danas je napravio jednu krpenu lutku, drveni vlak, kaleidoskop od raznobojnog papira i stakla i šarenu kutiju u kojoj je na majušnu oprugu bio pričvršćen Vražićak, pa kad se poklopac podigne Vražićak iskoči iz kutije naglo i brzo da prestraši, kao što vražićcima i dolikuje! Bio je crn kao ugarak s malim, savinutim roščićima povrh glave i s kapicom od crvene tkanine.
Nastupila je noć čudesa!
Oko ponoći sve su igračke u radionici oživjele i plesale i pričale do jutra. S prvim znacima jutarnje svjetlosti sve je bilo isto kao i prije, samo je iz nekog čudnog, neobjašnjivog razloga Vražićak iz šarene kutije ostao živ - živcat! Možda zato što je noću, kriomice, odskakutao iz radionice, a izvan nje moći djeluju drugačije, tko zna!? Bilo kako bilo, Vražićak je izašao iz dozvoljenog kruga i otišao u hodnik, zavirio u smočnicu, naposljetku i u kuhinju, privučen mirisom vanilije i limunove korice.
Ludirao se po stolu, ispremetao lonce i izmiješao pribor za jelo. Odjednom, na vješalici obješenoj na zidu, spazi crveni kaput Djeda Mraza podstavljen krznom. Zaigra mu od veselja malo đavolsko srce!
Odbaci se dva-tri puta od stola do vješalice i uspije zbaciti kaput na pod. Odvuče ga do neke stare škrinje u hodniku koju već dugo nitko nije koristio i tu ga položi, pa se i sam sakrije u nju i još spusti poklopac.
Ujutro cijela zbrka i strka!
Šiljokapić je otkrio nestanak šarene kutije s Vražićkom, a Djed Mraz se nije imao čime ogrnuti za put. Isprobavao je sve stare kapute redom, ali ni jedan mu više nije odgovarao jer se ove zime udebljao. Baka Mraz je pregledala sve ladice i ormare bez uspjeha, čak je ( smiješno! ) zavirila i u veliku kutiju za brašno - kaputa ni od korova!
Šiljokapić je već deveti put jurio kroz hodnik do radionice i natrag, nesretan i ojađen, kad spazi da kroz rub poklopca neke stare škrinje viri komadić crvene tkanine. Crvena tkanina!
Šiljokapić naglo podigne poklopac i otkrije u unutrašnjosti škrinje lopovčića-vragoljčića, vražića-nevaljalčića kako sjedi na Djedovom crvenom kaputu! Sav se skupio u kutiji iz koje je samo virio izdajnički vrh njegove crvene kapice!
Patuljku je odmah sve bilo jasno.
- Znaš li ti, nesrećo...- povikne bijesno Šiljokapić - .. da zbog tebe Djed nije skoro otišao na put, a da nije otišao djeca ne bi dobila svoje darove niti bi bilo pravoga Božića!? U ime sve djece - SRAMI SE - i da znaš, ove godine za kaznu se nećeš naći ni u jednoj čarapi! -
Djedu su brzo pomogli da navuče kaput i veselo ga ispratili na put. Sobovi su zatopotali kopitima po snijegu, zvončići zazvonili božićnu pjesmu i saonice su poletjele k djeci. A Vražićak je za kaznu ostao u radionici, na staroj polici. Stvarno se stidio i bilo mu je žao što ni jednom djetetu neće ukrasiti sobu.
( Zagreb, 1994. )
- Znaš li ti, nesrećo...- povikne bijesno Šiljokapić - .. da zbog tebe Djed nije skoro otišao na put, a da nije otišao djeca ne bi dobila svoje darove niti bi bilo pravoga Božića!? U ime sve djece - SRAMI SE - i da znaš, ove godine za kaznu se nećeš naći ni u jednoj čarapi! -
Djedu su brzo pomogli da navuče kaput i veselo ga ispratili na put. Sobovi su zatopotali kopitima po snijegu, zvončići zazvonili božićnu pjesmu i saonice su poletjele k djeci. A Vražićak je za kaznu ostao u radionici, na staroj polici. Stvarno se stidio i bilo mu je žao što ni jednom djetetu neće ukrasiti sobu.
( Zagreb, 1994. )
SABINA
Sabina voli ganjati mačke,
Sabina pet piše naopačke,
za stol pri ručku prljava sjeda
i pritom posve nevino gleda.
Sabina ne bi u krevet do devet,
Sabinine stvari sve imaju noge
i da se smiri - kada je molim -
slatko mi kaže: - Al' ja te volim! -
( Zagreb, 1992. )
Sabina pet piše naopačke,
za stol pri ručku prljava sjeda
i pritom posve nevino gleda.
Sabina ne bi u krevet do devet,
Sabinine stvari sve imaju noge
i da se smiri - kada je molim -
slatko mi kaže: - Al' ja te volim! -
( Zagreb, 1992. )
nedjelja, 24. ožujka 2013.
DJEČJA MUDROVANJA
Rano jutros u četiri sata,
otišla je moja dobra mama
u bolnicu da donese seku
( željela sam nazvati je Ana! )
A popodne dojuri moj tata
pa će sretan i presretan tako:
- Milo moje, dobila si brata.
Veseo sam, veseo sam jako! -
Srdita sam još večeras strašno,
ljuta i na mamu i na tatu!
Zaželjela ja sam sebi sestru,
sad se moram ja veselit' bratu !
E pa dobro! Neka bude braco,
neću oko toga dizat' dreku!
Kada budem velika k'o mama
naručit ću u bolnici seku!
( Zagreb, 1980. )
otišla je moja dobra mama
u bolnicu da donese seku
( željela sam nazvati je Ana! )
A popodne dojuri moj tata
pa će sretan i presretan tako:
- Milo moje, dobila si brata.
Veseo sam, veseo sam jako! -
Srdita sam još večeras strašno,
ljuta i na mamu i na tatu!
Zaželjela ja sam sebi sestru,
sad se moram ja veselit' bratu !
E pa dobro! Neka bude braco,
neću oko toga dizat' dreku!
Kada budem velika k'o mama
naručit ću u bolnici seku!
( Zagreb, 1980. )
OBOJENA SIMFONIJA
Pahuljasto buđenje
u toplim gnijezdima,
ružičasti cvrkut
u granama šljiva,
zlatno treperenje
lijeskinih resa,
zeleni nemir
trava u voćnjaku,
cvijet magnolije
ljubičasto kaplje
proljetnu simfoniju.....
( Zagreb, 1999. )
u toplim gnijezdima,
ružičasti cvrkut
u granama šljiva,
zlatno treperenje
lijeskinih resa,
zeleni nemir
trava u voćnjaku,
cvijet magnolije
ljubičasto kaplje
proljetnu simfoniju.....
( Zagreb, 1999. )
DUŠNI DAN NA MIROŠEVCU
Usnulim gradom šetaju svijeće
bezbrojne, drhtave, manje i veće.
Svečane, tihe, k'o rijeka teku,
posipaju zlatom zemljicu meku.
S njima u nizu - putuje cvijeće
rasipajuć' miris od tihe sreće:
večeras, u spomen tisuća duša -
tisuće živih šapat mu sluša !
Šapuću gumbeki, šapuću špine,
krizantema okruglih glavice fine,
šapuću ruže i karanfili
uz svijeće - k'o u nekoj idili.
Sva sjećanja i sve uspomene,
sve što nas veže - njih, tebe i mene -
sve ljudsko, toplo, šapuće cvijeće
dok usnulim gradom šeta uz svijeće.
( Zagreb, 1994. )
bezbrojne, drhtave, manje i veće.
Svečane, tihe, k'o rijeka teku,
posipaju zlatom zemljicu meku.
S njima u nizu - putuje cvijeće
rasipajuć' miris od tihe sreće:
večeras, u spomen tisuća duša -
tisuće živih šapat mu sluša !
Šapuću gumbeki, šapuću špine,
krizantema okruglih glavice fine,
šapuću ruže i karanfili
uz svijeće - k'o u nekoj idili.
Sva sjećanja i sve uspomene,
sve što nas veže - njih, tebe i mene -
sve ljudsko, toplo, šapuće cvijeće
dok usnulim gradom šeta uz svijeće.
( Zagreb, 1994. )
RECEPT ZA ZOMBI JUHU
Od šišmiša krilo cijelo,
( od tog' crno ti je jelo! )
Dv'je-tri kapi žabljeg znoja,
komad jaja tustog noja.
Kap otrova crne mambe
i znoj tri plesača sambe.
Malo tvrde, crne lave,
žlica taloga od kave.
Jedna paukova noga
i pet sušenih stonoga.
To sve kuhaj u pol' noći
da te jutro ne zaskoči.
Krčka se na slaboj vatri
za Halloween - strašan party!
Dodaj nokat zombi-žene
i prstohvat crne pjene.
Pačje pero, vražja trava,
srkni juhu - ode glava!
( Zagreb, 2012. )
( od tog' crno ti je jelo! )
Dv'je-tri kapi žabljeg znoja,
komad jaja tustog noja.
Kap otrova crne mambe
i znoj tri plesača sambe.
Malo tvrde, crne lave,
žlica taloga od kave.
Jedna paukova noga
i pet sušenih stonoga.
To sve kuhaj u pol' noći
da te jutro ne zaskoči.
Krčka se na slaboj vatri
za Halloween - strašan party!
Dodaj nokat zombi-žene
i prstohvat crne pjene.
Pačje pero, vražja trava,
srkni juhu - ode glava!
( Zagreb, 2012. )
ŽABAC PROROK
Zelen' žabac skače po lopoču
i javlja se kreketanjem noću.
Kre-kre para noćni muk,
kre-kre neka sluša puk!
Kre-kre viče, pa se stiša,
on proriče: uskoro će kiša!
Nakon suše taj se uvijek javi,
prognozira jedan pljusak pravi.
( Zagreb, 24.03.2013. )
i javlja se kreketanjem noću.
Kre-kre para noćni muk,
kre-kre neka sluša puk!
Kre-kre viče, pa se stiša,
on proriče: uskoro će kiša!
Nakon suše taj se uvijek javi,
prognozira jedan pljusak pravi.
( Zagreb, 24.03.2013. )
subota, 23. ožujka 2013.
TARA U VRTIĆU
To je mjesto dječjih snova,
carstvo igre, raj za male.
Svaka teta - priča nova,
svojoj djeci sve bi dale.
Prijateljstva tu se rode
i stalno se nešto radi,
razgovori mudri vode,
sjeme ljubavi se sadi.
Samo jedno Tari smeta,
mrzovolju i ne krije:
dići se iz svog kreveta
u cik zore lijepo nije.
Nema veze - naviknut će!
Oči trlja, al' se sprema.
Kao rani kosac kreće
makar još na pola drijema.
Prvo korača polako
pa korake pravi veće
i na kraju žuri jako
u svoj mali kutak sreće.
( Zagreb,2009. )
carstvo igre, raj za male.
Svaka teta - priča nova,
svojoj djeci sve bi dale.
Prijateljstva tu se rode
i stalno se nešto radi,
razgovori mudri vode,
sjeme ljubavi se sadi.
Samo jedno Tari smeta,
mrzovolju i ne krije:
dići se iz svog kreveta
u cik zore lijepo nije.
Nema veze - naviknut će!
Oči trlja, al' se sprema.
Kao rani kosac kreće
makar još na pola drijema.
Prvo korača polako
pa korake pravi veće
i na kraju žuri jako
u svoj mali kutak sreće.
( Zagreb,2009. )
TO JOJ JE U GENIMA
Ema poželi plesati. Ne onako bez veze nego "profesionalno". Upišu je u plesnu grupu. Ema je mala pa je i plesna grupa za male.
- Talentirana je. Dobro pamti i ponavlja plesne korake. Ima osjećaj za ritam - govore njeni voditelji mami i tati. Postoji samo jedan problem. Ponekad joj se ne ide na probe. Nastupala bi, ali ne bi redovito išla vježbati.
- Kako to misliš? - nije jasno mami. - Vježbanje je put do nastupa. Kako ćeš nastupati ako nisi dobro naučila? No, ako si se predomislila i ne želiš to, reci. Nitko te ne tjera. Možeš odustati, samo nemoj da ti poslije bude žao! -
Ali Ema ne želi odustati.
- Bila bi i šteta - veli baka. - Voliš glazbu i voliš ples. Imaš gene svoje prabake! -
- Što su geni? - zanima Emu.
- To je nešto što nosimo u sebi, a naslijedili smo od svojih predaka. Eto, tvoja prabaka je bila odlična plesačica.. -
- Prabaka ima osamdeset godina. Jedva hoda, nikud ne ide bez štapa! - zaprepaštena je mala.
- Dođi - pozove je baka i otvori obiteljski album. Dotakne prstom fotografiju na kojoj prelijepa mlada žena u narodnoj nošnji pleše na pozornici.
- To je tvoja prabaka! Ovo je snimljeno 1951., prije puno, puno godina. Tada je plesala u Radničkom kulturno umjetničkom društvu "Kamensko", poslije je prešla u "Vinko Jeđut", pa u "Lado". -
Ema se čudom čudi.Neobično joj je prabaku kakvu zna povezati s mladom ženom s fotografije. Ne sjeća se ni kad ju je vidjela bez štapa. Neki je dan prabaka bila na izletu sa svojim umirovljenicima iz udruge.
- Četiri su mi penzića pomagala da se popnem na autobus - pričala je kasnije.
- I? Što je onda bilo? - pitala ju je baka.
- Svi smo pali - smijala se prabaka.
- Kako je to završilo!? - zgranula se baka.
- Kako?! Svi smo se digli! Važno da nije bilo slomljenih kukova! -
Takva je prabaka. Ne treba štap samo dok pleše.
- Kako možeš bez njega kad plešeš valcer?! - šale se s njom njezini penzići, a prabaka odgovara:
- Sad se oslanjam na plesnog partnera! -
Uskoro Ema na sve sate plesa ide bez prigovora. Ustaje rano i brzo se sprema. Voditelji je hvale. Zna ona kako treba...
To joj je ( kako se ono kaže ? ) - u genima !
( Zagreb, 23.03.2013. - Najdražoj mami )
- Talentirana je. Dobro pamti i ponavlja plesne korake. Ima osjećaj za ritam - govore njeni voditelji mami i tati. Postoji samo jedan problem. Ponekad joj se ne ide na probe. Nastupala bi, ali ne bi redovito išla vježbati.
- Kako to misliš? - nije jasno mami. - Vježbanje je put do nastupa. Kako ćeš nastupati ako nisi dobro naučila? No, ako si se predomislila i ne želiš to, reci. Nitko te ne tjera. Možeš odustati, samo nemoj da ti poslije bude žao! -
Ali Ema ne želi odustati.
- Bila bi i šteta - veli baka. - Voliš glazbu i voliš ples. Imaš gene svoje prabake! -
- Što su geni? - zanima Emu.
- To je nešto što nosimo u sebi, a naslijedili smo od svojih predaka. Eto, tvoja prabaka je bila odlična plesačica.. -
- Prabaka ima osamdeset godina. Jedva hoda, nikud ne ide bez štapa! - zaprepaštena je mala.
- Dođi - pozove je baka i otvori obiteljski album. Dotakne prstom fotografiju na kojoj prelijepa mlada žena u narodnoj nošnji pleše na pozornici.
- To je tvoja prabaka! Ovo je snimljeno 1951., prije puno, puno godina. Tada je plesala u Radničkom kulturno umjetničkom društvu "Kamensko", poslije je prešla u "Vinko Jeđut", pa u "Lado". -
Ema se čudom čudi.Neobično joj je prabaku kakvu zna povezati s mladom ženom s fotografije. Ne sjeća se ni kad ju je vidjela bez štapa. Neki je dan prabaka bila na izletu sa svojim umirovljenicima iz udruge.
- Četiri su mi penzića pomagala da se popnem na autobus - pričala je kasnije.
- I? Što je onda bilo? - pitala ju je baka.
- Svi smo pali - smijala se prabaka.
- Kako je to završilo!? - zgranula se baka.
- Kako?! Svi smo se digli! Važno da nije bilo slomljenih kukova! -
Takva je prabaka. Ne treba štap samo dok pleše.
- Kako možeš bez njega kad plešeš valcer?! - šale se s njom njezini penzići, a prabaka odgovara:
- Sad se oslanjam na plesnog partnera! -
Uskoro Ema na sve sate plesa ide bez prigovora. Ustaje rano i brzo se sprema. Voditelji je hvale. Zna ona kako treba...
To joj je ( kako se ono kaže ? ) - u genima !
( Zagreb, 23.03.2013. - Najdražoj mami )
petak, 22. ožujka 2013.
SVAKOME NJEGOVO
U stražnjem dijelu Gazdaričinog vrta, tamo gdje počinje voćnjak, velika je česma. Starinska, kamena, predivna...Sva obrasla bršljanom i mahovinom pa joj je kameni zidić dobio zelenu patinu. Na zidiću je velika brončana glava Meduze razjapljenih usta, a iz usta teče bistra voda u polukružno kameno korito.
Vile Voćarice obožavaju to mjesto.Za sparnih ljetnih noći ljuljaju se na grančicama bršljana kao na lijanama i skaču u vodu skupljenu u koritu. Plivaju oko slapa koji stvara brončana glava, pljuskaju nožicama po vodi, rone oko male crpke na dnu ili plutaju na ružinim laticama... Leže na listovima uz kameni rub fontane, odmaraju i suše se. Kao na bazenu.
U neko doba useli u njihov mali raj velika zelena žaba. Iz polja gdje su zbog suše nestale sve lokve i lokvice , dođe u potrazi za vodom. Dovuče sa sobom komad očerupanog lokvanja, pokupi negdje usput pola orahove ljuske i uredi si stan u česmi.
Među vilama uzbuna. Žive one sa svom prirodom u slozi, ali ova je žaba vrlo prijeke naravi i ruku na srce, jaaako velika.
Istini na volju, žaba je gatalinka. Dakle, jedna obična, mala žabica, ali vile su još manje, malene kao zrnce. Njima je žabica poput diva.
- Kako da je se riješimo? - vijećaju vile.
- Zamutimo joj vodu - brzopleto predlaže jedna mlada i još neiskusna.
- E, baš ti je neki prijedlog, žabi još bolje! - odgovara joj starija vila.
- Da joj dovedemo rodu ili zmiju? -
- Misao za pohvalu! Sa jednog zla na gore! Ima li još koja pametna? - ljuti se ona starija vila.
- Kad bismo je lijepo zamolili....- pokuša neka vrlo blagoga glasa
- Baš! Poslušat će nas!
- Morati ćemo se pomiriti s gubitkom česme. Pa ona jadna nema gdje živjeti - javi se opet ona blaga vila.
- Njoj je voda dom, nama je samo prostor za igru - složi se i jedna mudra, razborita Voćarica.
- Ona bez vode ne može živjeti makar ova voda nije ono što ona treba. Pričekajmo...- savjetuje ih, ali neke od vila opet se počnu buniti. I razilaze se, a da rješenje nisu našle.
Za to se vrijeme žaba brčka u svom novom domu. Zna ona da je otjerala vile s omiljenog kupališta, ali ne mari. Jedva je našla mjesto za sebe u ovoj oskudici vode i neće ga tako lako prepustiti nikome! Nije joj niti do razgovora, još manje do pregovora. Ostaje tu i točka!
- Ako mi i jedna od tih dosadnih mušica - ( tako ona zove vile ) - bude dodijavala, palacnut ću je jezikom! - planira ona zločesto.To je gadna stvar jer žabe imaju brz i pogibeljan jezik.
I tako žive, niti u miru, niti u ratu. Trpe se, to je sve. Vile se više ne kupaju u svom bazenčiću, a žaba krekeće i krekeće... A što se može - to joj je dano.
No, ništa ne traje vječno. Neke se stvari riješe same od sebe. Treba samo znati čekati.
Ranom zorom evo ti Gazdarice na česmu. Nosi kantu i četku - odlučila je očistiti korito. Ispušta vodu i čim voda počne otjecati iskoči žaba: hop, hop, ravno prema voćnjaku i nestane. Gazdarica je niti ne spazi. Žustro riba kamen, čisti crpku i ulijeva svježu vodu.
Te noći vile prirede pravu zabavu. Bal na vodi. Ponovo su sretne u svom malom raju, ali ipak razmišljaju o žabi. Pomalo brinu. Nadaju se da je našla kakvu lokvu.
I stvarno! Dvije ulice dalje, žaba se nastani u nekoj betonskoj rupi punoj muljave vode. Muljava voda je, znamo, raj za žabe. Sve vrvi kukcima, a to joj je baš po volji. Tako je i pravo, svakome njegovo...
( Zagreb, ožujak 2013. )
Vile Voćarice obožavaju to mjesto.Za sparnih ljetnih noći ljuljaju se na grančicama bršljana kao na lijanama i skaču u vodu skupljenu u koritu. Plivaju oko slapa koji stvara brončana glava, pljuskaju nožicama po vodi, rone oko male crpke na dnu ili plutaju na ružinim laticama... Leže na listovima uz kameni rub fontane, odmaraju i suše se. Kao na bazenu.
U neko doba useli u njihov mali raj velika zelena žaba. Iz polja gdje su zbog suše nestale sve lokve i lokvice , dođe u potrazi za vodom. Dovuče sa sobom komad očerupanog lokvanja, pokupi negdje usput pola orahove ljuske i uredi si stan u česmi.
Među vilama uzbuna. Žive one sa svom prirodom u slozi, ali ova je žaba vrlo prijeke naravi i ruku na srce, jaaako velika.
Istini na volju, žaba je gatalinka. Dakle, jedna obična, mala žabica, ali vile su još manje, malene kao zrnce. Njima je žabica poput diva.
- Kako da je se riješimo? - vijećaju vile.
- Zamutimo joj vodu - brzopleto predlaže jedna mlada i još neiskusna.
- E, baš ti je neki prijedlog, žabi još bolje! - odgovara joj starija vila.
- Da joj dovedemo rodu ili zmiju? -
- Misao za pohvalu! Sa jednog zla na gore! Ima li još koja pametna? - ljuti se ona starija vila.
- Kad bismo je lijepo zamolili....- pokuša neka vrlo blagoga glasa
- Baš! Poslušat će nas!
- Morati ćemo se pomiriti s gubitkom česme. Pa ona jadna nema gdje živjeti - javi se opet ona blaga vila.
- Njoj je voda dom, nama je samo prostor za igru - složi se i jedna mudra, razborita Voćarica.
- Ona bez vode ne može živjeti makar ova voda nije ono što ona treba. Pričekajmo...- savjetuje ih, ali neke od vila opet se počnu buniti. I razilaze se, a da rješenje nisu našle.
Za to se vrijeme žaba brčka u svom novom domu. Zna ona da je otjerala vile s omiljenog kupališta, ali ne mari. Jedva je našla mjesto za sebe u ovoj oskudici vode i neće ga tako lako prepustiti nikome! Nije joj niti do razgovora, još manje do pregovora. Ostaje tu i točka!
- Ako mi i jedna od tih dosadnih mušica - ( tako ona zove vile ) - bude dodijavala, palacnut ću je jezikom! - planira ona zločesto.To je gadna stvar jer žabe imaju brz i pogibeljan jezik.
I tako žive, niti u miru, niti u ratu. Trpe se, to je sve. Vile se više ne kupaju u svom bazenčiću, a žaba krekeće i krekeće... A što se može - to joj je dano.
No, ništa ne traje vječno. Neke se stvari riješe same od sebe. Treba samo znati čekati.
Ranom zorom evo ti Gazdarice na česmu. Nosi kantu i četku - odlučila je očistiti korito. Ispušta vodu i čim voda počne otjecati iskoči žaba: hop, hop, ravno prema voćnjaku i nestane. Gazdarica je niti ne spazi. Žustro riba kamen, čisti crpku i ulijeva svježu vodu.
Te noći vile prirede pravu zabavu. Bal na vodi. Ponovo su sretne u svom malom raju, ali ipak razmišljaju o žabi. Pomalo brinu. Nadaju se da je našla kakvu lokvu.
I stvarno! Dvije ulice dalje, žaba se nastani u nekoj betonskoj rupi punoj muljave vode. Muljava voda je, znamo, raj za žabe. Sve vrvi kukcima, a to joj je baš po volji. Tako je i pravo, svakome njegovo...
( Zagreb, ožujak 2013. )
četvrtak, 21. ožujka 2013.
PRAHENKIN VAŽAN ZADATAK
Otkrit ću vam jednu tajnu: vile Voćarice postoje! Ne u snovima, ne u mašti, zbilja postoje. Žive po voćnjacima, vrtovima i šumama. Prahenka stanuje u krhkoj resi lijeske. Pripada grupi vila Voćarica koje u prvim proljetnim danima imaju najviše posla. I u jesen, naravno, ali u proljeće posebno. Brinu o svemu i svačemu. Pomažu pripremiti usnulu zemlju za novo rađanje plodova. Pjevaju travi da se probudi. Draškaju pupoljke da se otvore. Prenose poruke vjetrovima. Vrijedne su Voćarice.
Zimi se Prahenka spušta u podnožje lijeske i stanuje među korijenjem i izdancima mladih lijeskinih grana. U rano proljeće ( zapravo dok još kalendarski traje zima ) kad se drvo okiti svojim zlatnim resama, vila se popne i nastani u jednoj od njih. Naime, Prahenka je mala poput glavice pribadače i sto puta lakša od pera. Leži u svojoj resi kao u zlatnoj ljuljački i njiše se na vjetriću. Ne smetaju joj ni kišne kapi.
Lijeska je dio Bakinog vrta. Na samom ulazu raširila je svoje tanke grane. Savila se nad kamenim prilazom pa za kišnih dana štiti prolaznika od kiše, a za ljetnih vrućina daruje mu debeli hlad.
Vile poznaju Baku. Zovu je Baka ili Gazdarica. Ona ne poznaje njih, ali kao da ih osjeća i radi sve što vile vole da se radi. Tako se uzajamno poštuju, a da se i ne vide.
Danas Prahenka ima zadatak naći ranoproljetni vjetar i prenijeti mu da počne s oprašivanjem lijeski. Stvar je, rekoše, vrlo hitna!
Spušta se Prahenka s visoka između nježnih žutih cvatova nalik zlatnoj kiši. Ide stazicom prema voćnjaku. Prolazi pored tek probuđenih jaglaca.
- Jeste li vidjeli ranoproljetnjaka? - pita ih Prahenka, misleći na vjetar.
- Neeee... - tresu jaglaci svojim žutim glavicama. - Možda spava u mušmuli, voli tamo spavati..-
Traži ga Prahenka u mušmuli, ali ga ne nalazi. Prolazi pored kamenjara i zaustavlja se pred veselim trolom od poliresina koji sjedi na muhari, u sjeni velikog kamena.
- Dobro jutro. Oprosti, molim te, znaš li gdje je vjetar ranog proljeća ? - pita ljubazno Prahenka. Trol šuti. Jasno da trolovi od poliresina šute, nisu živi. Oni ožive samo u nečijoj mašti ili u nečijem snu. Mala vila bolje pogleda u njegovo čudno zeleno lice i dugačke zelene ruke pa shvati da je trol samo figurica koju je Gazdarica postavila u kamenjaru.
- Vidim da mi ti ne možeš pomoći - glasno uzdahne i poleti preko živice kojom je kamenjar odijeljen od ulice.Krene prema šumi.
- Tko zna gdje se krije!? - razmišlja zabrinuto Prahenka jer ona svoj zadatak mora izvršiti. Vjetrovi inače točno znaju što moraju raditi i kad to moraju raditi, ali ovo je bio mlad vjetar. Mladi vjetrovi znaju biti vrlo nestašni. Jure nad poljima pa se umore i zaspu u krošnjama. Mladi vjetrovi su lutalice. Sad su tu, sad su tamo, pa zaborave što im je dužnost. E, zato je tu Prahenka da ih pozove na red.
Traži ona vjetar u bukovoj šumi i nađe ga u duplji razvaljena drveta. Vjetar dokono prebire po hrpi sagnjila lišća i čeprka crve iz kore. Jalov posao!
Odlučan da cijeli dan ne radi ništa, silno je ljut što mala vila uporno traži da pođe s njom. Ovaj je vjetar stvarno mlad i stvarno neodgovoran!
- Ići ću kad se meni bude htjelo! - odbrusi.
I Prahenka je mlada, ali je odgovorna pa mu govori strogo, ali još uvijek ljubazno.
- Znaš da ti je dužnost to obaviti što ranije. -
- Zašto baš to mora biti sada, a ne, recimo, za mjesec dana, ha? -
- Ne znam zašto, ali znam da moraš i to odmah! -
- Onda se vrati pa saznaj! Odlazi!- vikne vjetar. - Ne trpim ničije naredbe. I bez valjanih razloga ne mičem se odavde! -
Ljutita Prahenka odjuri ravno u lijeskin cvat da se smiri.
- Naprasnog li stvora! - misli mala vila i odluči potražiti neku od svojih prijateljica da je pita zašto je toliko važno da se zadatak odmah ispuni. Možda bi vjetar kasnije bio bolje volje.
Odnekud dolje, sa stazice, dopiru do nje glasovi. Prahenka proviri kroz cvjetove pune finog peludnog praha i ugleda ispod sebe Gazdaricu u pratnji one djevojčice što je Gazdarica zove Unučica. Razgovaraju. Djevojčica diže ruke uvis i pokazuje prstićem ravno prema Prahenki.
- Bako, kakvo je ovo drvo? -
- Dijete moje, to ti je, zapravo, grm iako je velik poput drveta. Zove se lijeska. S nje ćeš jesti one fine orašaste plodove što se zovu lješnjaci. Od njih ćemo raditi i onu slasnu tortu koju voliš. -
- Bako, ovo drvo nema lišća! - čudi se Unučica.
- To ti je, vidiš, čudo prirode.- objašnjava Gazdarica. - Lišće će niknuti tek kad se opraše cvjetovi jer bi, u protivnom, smetalo da vjetar raznese peludni prah. Zaklanjalo bi svaki ovaj cvat i vjetar ne bi napravio puno od svog posla. . Eto, zato lijeska cvate prva od svih proljetnica. Zelenit će se kasnije, vidjeti ćeš. -
Odozgo je sluša vila i razumije sve. Vile razumiju i jezik ljudi i jezik životinja i cvijeća. Sve jezike prirode.Čak i govor tišine, a taj je maloj vili najdraži iako ga se najteže razumije i najteže ga je naučiti.Samo ovo, o čemu je pričala Baka Gazdarica, to do danas nije znala. I to mora hitno reći vjetru!
Ponovo mala Prahenka ostavlja iza sebe svoju zlatnu resu, leti preko živice prema šumi i nalazi vjetar u duplji.
- Ako smjesta ne digneš ovo svoje tromo tijelo iz te rupe, bit će zla! - viče mala vila iako vile, u pravilu, ne viču. One su nježne i tankoćutne, sve rade odmjereno.
- Pitam opet: zašto je stvar tako hitna?- usporeno će vjetar iz drveta.
- Hitna je jer dok mi tu razglabamo u nedogled izrasti će listovi na lijeskama i zakloniti cvatove. Kako ćeš onda raznositi pelud?! -
- To si mi mogla odmah reći! - javi se mnogo pristojnije vjetar iz rupe i izvuče glavu van. - U redu, već idem! -
- I vrijeme ti je - smekša se i mala vila, pa zajedno polete prema vrtovima. Vjetar je brz, a mala Prahenka puno sporija od njega pa uskoro postaje samo sitna točkica u daljini. Kad konačno stigne do svoje lijeske vidi da je vjetar već obišao pola vrtova. Sitni peludni prah poput fine koprene od zlata lebdi u zraku i lagano pada na probuđene tučkove. Dolje ispod lijeske, po kamenom prilazu, šeće Baka Gazdarica i otkriva prve jaglace u travi.Gleda je Prahenka s visine, iz svoje zlatne ljuljačke i blago se smiješi. - Hvala, Gazdarice! - šapće Prahenka mada zna da je Baka Gazdarica ne čuje.
- Vas je priroda nešto naučila, a vi ste naučili mene, tako to ide.. -
I ljulja se u svojoj zlatnoj resi lagano, sasvim lagano da ne otrese cvjetni prah s cvata.
Zimi se Prahenka spušta u podnožje lijeske i stanuje među korijenjem i izdancima mladih lijeskinih grana. U rano proljeće ( zapravo dok još kalendarski traje zima ) kad se drvo okiti svojim zlatnim resama, vila se popne i nastani u jednoj od njih. Naime, Prahenka je mala poput glavice pribadače i sto puta lakša od pera. Leži u svojoj resi kao u zlatnoj ljuljački i njiše se na vjetriću. Ne smetaju joj ni kišne kapi.
Lijeska je dio Bakinog vrta. Na samom ulazu raširila je svoje tanke grane. Savila se nad kamenim prilazom pa za kišnih dana štiti prolaznika od kiše, a za ljetnih vrućina daruje mu debeli hlad.
Vile poznaju Baku. Zovu je Baka ili Gazdarica. Ona ne poznaje njih, ali kao da ih osjeća i radi sve što vile vole da se radi. Tako se uzajamno poštuju, a da se i ne vide.
Danas Prahenka ima zadatak naći ranoproljetni vjetar i prenijeti mu da počne s oprašivanjem lijeski. Stvar je, rekoše, vrlo hitna!
Spušta se Prahenka s visoka između nježnih žutih cvatova nalik zlatnoj kiši. Ide stazicom prema voćnjaku. Prolazi pored tek probuđenih jaglaca.
- Jeste li vidjeli ranoproljetnjaka? - pita ih Prahenka, misleći na vjetar.
- Neeee... - tresu jaglaci svojim žutim glavicama. - Možda spava u mušmuli, voli tamo spavati..-
Traži ga Prahenka u mušmuli, ali ga ne nalazi. Prolazi pored kamenjara i zaustavlja se pred veselim trolom od poliresina koji sjedi na muhari, u sjeni velikog kamena.
- Dobro jutro. Oprosti, molim te, znaš li gdje je vjetar ranog proljeća ? - pita ljubazno Prahenka. Trol šuti. Jasno da trolovi od poliresina šute, nisu živi. Oni ožive samo u nečijoj mašti ili u nečijem snu. Mala vila bolje pogleda u njegovo čudno zeleno lice i dugačke zelene ruke pa shvati da je trol samo figurica koju je Gazdarica postavila u kamenjaru.
- Vidim da mi ti ne možeš pomoći - glasno uzdahne i poleti preko živice kojom je kamenjar odijeljen od ulice.Krene prema šumi.
- Tko zna gdje se krije!? - razmišlja zabrinuto Prahenka jer ona svoj zadatak mora izvršiti. Vjetrovi inače točno znaju što moraju raditi i kad to moraju raditi, ali ovo je bio mlad vjetar. Mladi vjetrovi znaju biti vrlo nestašni. Jure nad poljima pa se umore i zaspu u krošnjama. Mladi vjetrovi su lutalice. Sad su tu, sad su tamo, pa zaborave što im je dužnost. E, zato je tu Prahenka da ih pozove na red.
Traži ona vjetar u bukovoj šumi i nađe ga u duplji razvaljena drveta. Vjetar dokono prebire po hrpi sagnjila lišća i čeprka crve iz kore. Jalov posao!
Odlučan da cijeli dan ne radi ništa, silno je ljut što mala vila uporno traži da pođe s njom. Ovaj je vjetar stvarno mlad i stvarno neodgovoran!
- Ići ću kad se meni bude htjelo! - odbrusi.
I Prahenka je mlada, ali je odgovorna pa mu govori strogo, ali još uvijek ljubazno.
- Znaš da ti je dužnost to obaviti što ranije. -
- Zašto baš to mora biti sada, a ne, recimo, za mjesec dana, ha? -
- Ne znam zašto, ali znam da moraš i to odmah! -
- Onda se vrati pa saznaj! Odlazi!- vikne vjetar. - Ne trpim ničije naredbe. I bez valjanih razloga ne mičem se odavde! -
Ljutita Prahenka odjuri ravno u lijeskin cvat da se smiri.
- Naprasnog li stvora! - misli mala vila i odluči potražiti neku od svojih prijateljica da je pita zašto je toliko važno da se zadatak odmah ispuni. Možda bi vjetar kasnije bio bolje volje.
Odnekud dolje, sa stazice, dopiru do nje glasovi. Prahenka proviri kroz cvjetove pune finog peludnog praha i ugleda ispod sebe Gazdaricu u pratnji one djevojčice što je Gazdarica zove Unučica. Razgovaraju. Djevojčica diže ruke uvis i pokazuje prstićem ravno prema Prahenki.
- Bako, kakvo je ovo drvo? -
- Dijete moje, to ti je, zapravo, grm iako je velik poput drveta. Zove se lijeska. S nje ćeš jesti one fine orašaste plodove što se zovu lješnjaci. Od njih ćemo raditi i onu slasnu tortu koju voliš. -
- Bako, ovo drvo nema lišća! - čudi se Unučica.
- To ti je, vidiš, čudo prirode.- objašnjava Gazdarica. - Lišće će niknuti tek kad se opraše cvjetovi jer bi, u protivnom, smetalo da vjetar raznese peludni prah. Zaklanjalo bi svaki ovaj cvat i vjetar ne bi napravio puno od svog posla. . Eto, zato lijeska cvate prva od svih proljetnica. Zelenit će se kasnije, vidjeti ćeš. -
Odozgo je sluša vila i razumije sve. Vile razumiju i jezik ljudi i jezik životinja i cvijeća. Sve jezike prirode.Čak i govor tišine, a taj je maloj vili najdraži iako ga se najteže razumije i najteže ga je naučiti.Samo ovo, o čemu je pričala Baka Gazdarica, to do danas nije znala. I to mora hitno reći vjetru!
Ponovo mala Prahenka ostavlja iza sebe svoju zlatnu resu, leti preko živice prema šumi i nalazi vjetar u duplji.
- Ako smjesta ne digneš ovo svoje tromo tijelo iz te rupe, bit će zla! - viče mala vila iako vile, u pravilu, ne viču. One su nježne i tankoćutne, sve rade odmjereno.
- Pitam opet: zašto je stvar tako hitna?- usporeno će vjetar iz drveta.
- Hitna je jer dok mi tu razglabamo u nedogled izrasti će listovi na lijeskama i zakloniti cvatove. Kako ćeš onda raznositi pelud?! -
- To si mi mogla odmah reći! - javi se mnogo pristojnije vjetar iz rupe i izvuče glavu van. - U redu, već idem! -
- I vrijeme ti je - smekša se i mala vila, pa zajedno polete prema vrtovima. Vjetar je brz, a mala Prahenka puno sporija od njega pa uskoro postaje samo sitna točkica u daljini. Kad konačno stigne do svoje lijeske vidi da je vjetar već obišao pola vrtova. Sitni peludni prah poput fine koprene od zlata lebdi u zraku i lagano pada na probuđene tučkove. Dolje ispod lijeske, po kamenom prilazu, šeće Baka Gazdarica i otkriva prve jaglace u travi.Gleda je Prahenka s visine, iz svoje zlatne ljuljačke i blago se smiješi. - Hvala, Gazdarice! - šapće Prahenka mada zna da je Baka Gazdarica ne čuje.
- Vas je priroda nešto naučila, a vi ste naučili mene, tako to ide.. -
I ljulja se u svojoj zlatnoj resi lagano, sasvim lagano da ne otrese cvjetni prah s cvata.
utorak, 19. ožujka 2013.
NOA
Noa tek godine ima dvije.
Prekrasan momčić, često se smije.
Okrugla lica i kose plave,
niz leđa padaju kovrče prave.
Pune i sočne usne, crvene,
obrve kao iskrojene,
obraz rumenkast i kada spava
misliš da to je djevojčice glava.
Premda djevojčici nalik je jako,
taj medeni izgled prevari lako;
Prekrasan momčić, često se smije.
Okrugla lica i kose plave,
niz leđa padaju kovrče prave.
Pune i sočne usne, crvene,
obrve kao iskrojene,
obraz rumenkast i kada spava
misliš da to je djevojčice glava.
Premda djevojčici nalik je jako,
taj medeni izgled prevari lako;
najmanje mari za lutke i vile,
u oči mu virni - vidiš automobile!
On živne trenom kad "ču-ču" čuje,
kad vlakić mali prugom putuje.
Avion, traktor njemu su želje,
posebno bager, ludo veselje.
Dječaci to vole, govora nema,
no zar bi drugačije bilo sporna tema?
u oči mu virni - vidiš automobile!
On živne trenom kad "ču-ču" čuje,
kad vlakić mali prugom putuje.
Avion, traktor njemu su želje,
posebno bager, ludo veselje.
Dječaci to vole, govora nema,
no zar bi drugačije bilo sporna tema?
Kad Noi prevagne nježnija strana
ipak igra se s Barbi što je sestrici dana.
Radoznalac novi interes ima:
što lutka skriva njega zanima,
onda isplanira devastaciju pravu
ipak igra se s Barbi što je sestrici dana.
Radoznalac novi interes ima:
što lutka skriva njega zanima,
onda isplanira devastaciju pravu
pa lutki stručno - razmontira glavu!
A kad istraži unutar lutke -
razočarenje! Na prazne trenutke
Noa potratiti vrijeme neće!
I opet traktoru se okreće.
( Zagreb, 19.03.2013. )
A kad istraži unutar lutke -
razočarenje! Na prazne trenutke
Noa potratiti vrijeme neće!
I opet traktoru se okreće.
( Zagreb, 19.03.2013. )
STIROPORNI DVORI
U vrijeme adventa svi su izlozi u gradu novo uređeni i blještavi. Na trgu se ponosno uzdiže nakićena jelka. Emu obuzima krasan osjećaj dok drži tatinu ruku. Polako šeću Petrinjskom ulicom i grickaju sušene banane. Tek predvečer se vraćaju kući.
I njihovo naselje ima blagdansko ruho. Neki su prozore već okitili lampicama, ali Emini će to učiniti na Badnjak. Baka ih dočekuje s toplim kiflicama. Ema voli pekmez u kiflicama, ipak jede polako jer je pekmez još vruć.
- Uz vrući pekmez ne smiješ biti lakom - upozorava baka.
Ema razgledava katalog s ponudom igračaka.
- Oh, vidi nova Hello Kitty ....,ajme, Barbi u ružičastoj haljini..., gle, kućica Peppa praščića... -
Ema sastavlja listu želja za Božić, ali samo u glavi jer Ema još ne zna pisati, barem ne sva slova.Baka gleda Emu i blago se smiješi.
- Kad sam ja bila mala kao ti, nisam imala listu želja. -
- Ali kako je onda Djed Mraz znao što će ti donijeti? - pita Ema.
- Nije znao. Svakom je djetetu donio isto: po jednu jabuku božićnicu i vrećicu salona. -
- Što su to saloni? - ne zna Ema.
- To su ti šećerni, božićni ukrasni bomboni. Bili su umotani u staniol-papiriće svih boja, s resicama na krajevima. Negdje su ih zvali krizbanovi..-
- Dobili ste samo jabuku i bombone?! - čudi se Ema.
- Bili smo sretni - smije se baka. Djed na to dodaje:
- Vi ste stvarno bili sretni ako ste svoje mogli pojesti odmah! Naši su se stavljali na bor i nisu se smjeli jesti sve do Sveta tri kralja. Ja sam znao kradom skinuti koji komad, oprezno ga odmotati i pojesti. Umjesto njega zamotao sam u staniol lijepo izrezani komadić repe, da me tata ne otkrije. Inače bi bilo svašta! -
- Pa i naši su se stavljali na božićno drvce, jedan na bor, jedan u usta! -priča baka. - Moj je tata (a tvoj pradjed) bio soboslikar. Od stiropora kojim su bile obložene kante s bojama izradio je jedne zime cijeli dvorac. -
- Kako se od stiropora gradi dvorac ? - pita opet Ema.
- Nacrtao je dijelove na njemu. Izrezao ih je pomoću malog nožića i obojio. Ispod naše jelke složio je cijelu palaču. Zatim cijeli mali grad i povrh grada štalicu s Isusom u jaslama. - Baka ode do prozora i zagleda se van.
- Bio je to prekrasan Božić. - kaže tiho.
Emi se čini da je baka odjednom tužna, ali to joj se sigurno samo čini. Zašto bi baka bila tužna ?
Gleda Ema katalog i ne shvaća ni zašto joj odjednom njena lista želja nije tako važna. Ma, želi ona još uvijek novu Hello Kitty, ali...
Oko osam sati sprema se na spavanje. Daje poljubac baki za laku noć. Nešto je muči pa pita baku:
- Što je bilo s tvojim stiropornim dvorcem, bako ? -
- O, ne sjećam se više! Puno je vremena prošlo. Možda se slomio, tko zna! Stvari nestaju, znaš. To su samo stvari. Ali sjećanje na drage ljude, to je nešto drugo - smješi se opet baka i miluje Emu po kosi. - To nam nitko ne može uzeti. -
Toplo je Emi u krevetu. Toplo joj je oko srca. Odmah utone u san.Sanja bijele storoporne dvore i sebe u njima u dugoj, blještavoj haljini. Iznad dvorca širi se neka blaga svjetlost i u svjetlosti vidi drago lice nekog starca s bradom. Sve je lijepo i tiho.
Spava Ema mirnim snom i u snu se smiješi nepoznatom pradjedu.
( Zagreb, ožujak 2013. - Voljenom tati )
I njihovo naselje ima blagdansko ruho. Neki su prozore već okitili lampicama, ali Emini će to učiniti na Badnjak. Baka ih dočekuje s toplim kiflicama. Ema voli pekmez u kiflicama, ipak jede polako jer je pekmez još vruć.
- Uz vrući pekmez ne smiješ biti lakom - upozorava baka.
Ema razgledava katalog s ponudom igračaka.
- Oh, vidi nova Hello Kitty ....,ajme, Barbi u ružičastoj haljini..., gle, kućica Peppa praščića... -
Ema sastavlja listu želja za Božić, ali samo u glavi jer Ema još ne zna pisati, barem ne sva slova.Baka gleda Emu i blago se smiješi.
- Kad sam ja bila mala kao ti, nisam imala listu želja. -
- Ali kako je onda Djed Mraz znao što će ti donijeti? - pita Ema.
- Nije znao. Svakom je djetetu donio isto: po jednu jabuku božićnicu i vrećicu salona. -
- Što su to saloni? - ne zna Ema.
- To su ti šećerni, božićni ukrasni bomboni. Bili su umotani u staniol-papiriće svih boja, s resicama na krajevima. Negdje su ih zvali krizbanovi..-
- Dobili ste samo jabuku i bombone?! - čudi se Ema.
- Bili smo sretni - smije se baka. Djed na to dodaje:
- Vi ste stvarno bili sretni ako ste svoje mogli pojesti odmah! Naši su se stavljali na bor i nisu se smjeli jesti sve do Sveta tri kralja. Ja sam znao kradom skinuti koji komad, oprezno ga odmotati i pojesti. Umjesto njega zamotao sam u staniol lijepo izrezani komadić repe, da me tata ne otkrije. Inače bi bilo svašta! -
- Pa i naši su se stavljali na božićno drvce, jedan na bor, jedan u usta! -priča baka. - Moj je tata (a tvoj pradjed) bio soboslikar. Od stiropora kojim su bile obložene kante s bojama izradio je jedne zime cijeli dvorac. -
- Kako se od stiropora gradi dvorac ? - pita opet Ema.
- Nacrtao je dijelove na njemu. Izrezao ih je pomoću malog nožića i obojio. Ispod naše jelke složio je cijelu palaču. Zatim cijeli mali grad i povrh grada štalicu s Isusom u jaslama. - Baka ode do prozora i zagleda se van.
- Bio je to prekrasan Božić. - kaže tiho.
Emi se čini da je baka odjednom tužna, ali to joj se sigurno samo čini. Zašto bi baka bila tužna ?
Gleda Ema katalog i ne shvaća ni zašto joj odjednom njena lista želja nije tako važna. Ma, želi ona još uvijek novu Hello Kitty, ali...
Oko osam sati sprema se na spavanje. Daje poljubac baki za laku noć. Nešto je muči pa pita baku:
- Što je bilo s tvojim stiropornim dvorcem, bako ? -
- O, ne sjećam se više! Puno je vremena prošlo. Možda se slomio, tko zna! Stvari nestaju, znaš. To su samo stvari. Ali sjećanje na drage ljude, to je nešto drugo - smješi se opet baka i miluje Emu po kosi. - To nam nitko ne može uzeti. -
Toplo je Emi u krevetu. Toplo joj je oko srca. Odmah utone u san.Sanja bijele storoporne dvore i sebe u njima u dugoj, blještavoj haljini. Iznad dvorca širi se neka blaga svjetlost i u svjetlosti vidi drago lice nekog starca s bradom. Sve je lijepo i tiho.
Spava Ema mirnim snom i u snu se smiješi nepoznatom pradjedu.
( Zagreb, ožujak 2013. - Voljenom tati )
ponedjeljak, 18. ožujka 2013.
DOBRA SJEĆANJA
Stariji ljudi naročito vole svoja sjećanja, ali samo ona lijepa sjećanja.
- Ima jedna pjesma - kaže Emina baka. - Ovako joj idu stihovi: "Pamtim samo sretne dane..." -
Uginuo je Emin psić Crni. Bio je malen, sitan i lako se uspio provući kroz dvorišnu ogradu. Istrčao je na ulicu i dospio pod kotače jurećeg automobila. A toliko su pazili na njega!
Ema danima plače. Prizor u kojem je na Crnog naletio automobil duboko joj se urezao u sjećanje.
Baka je tješi.
- I tužne se stvari događaju - kaže i grli je . - S vremenom će tuga proći. Pokušaj zaboraviti kako se sve dogodilo.Bolje se sjećati samo onoga što si s njim proživjela. -
I Ema se sjeća. Sjeća se kad se Crni dokopao tatine papuče i odvukao je u svoju pseću kućicu. Nitko to nije vidio. Tražili su je dva dana i otkrili tek kad je mama čistila unutrašnjost kućice. Papuča više nije ličila ni na što.Tati je u međuvremenu dojadilo hodati samo s jednom - napola obuven, a napola bos. Kupio je nove papuče. Njih Crni nije volio, možda zato što su bile obične, neugledne i smeđe. Nisu imale lijepe šare kao stare tatine.
Ema je bila nestašna. Svašta joj je znalo pasti na pamet. Uzela je novu tatinu papuču i natrljala je komadom jegera. Jeger nije voljela, ali volio ga je Crni.
- Kad osjeti miris salame zavoljeti će i tatine nove papuče - mislila je.
I stvarno, Crni je tatinu novu papuču izgrizao do potplata. Nije da je to Ema željela, ali ne zna ona što je zapravo željela...
Tata se opet naljutio, ali izgledao je nekako smiješno dok se tako ljutio i brk mu je bježao na jednu stranu.Svaki put kad se sjeti toga Ema se nasmije.
Vrijeme prolazi i tužna sjećanja blijede. Ne zaboravlja Ema Crnoga, samo je tuga manja. Ponekad pri pomisli na njega, čini joj se kao da je on još uvijek s njom, tu negdje, kao da se samo skriva od nje... Iz sjećanja dozove neku veselu zgodu s Crnim.
Ta su sjećanja dobra sjećanja i sretna je Ema što ih ima.
( Zagreb, siječanj 2013. )
- Ima jedna pjesma - kaže Emina baka. - Ovako joj idu stihovi: "Pamtim samo sretne dane..." -
Uginuo je Emin psić Crni. Bio je malen, sitan i lako se uspio provući kroz dvorišnu ogradu. Istrčao je na ulicu i dospio pod kotače jurećeg automobila. A toliko su pazili na njega!
Ema danima plače. Prizor u kojem je na Crnog naletio automobil duboko joj se urezao u sjećanje.
Baka je tješi.
- I tužne se stvari događaju - kaže i grli je . - S vremenom će tuga proći. Pokušaj zaboraviti kako se sve dogodilo.Bolje se sjećati samo onoga što si s njim proživjela. -
I Ema se sjeća. Sjeća se kad se Crni dokopao tatine papuče i odvukao je u svoju pseću kućicu. Nitko to nije vidio. Tražili su je dva dana i otkrili tek kad je mama čistila unutrašnjost kućice. Papuča više nije ličila ni na što.Tati je u međuvremenu dojadilo hodati samo s jednom - napola obuven, a napola bos. Kupio je nove papuče. Njih Crni nije volio, možda zato što su bile obične, neugledne i smeđe. Nisu imale lijepe šare kao stare tatine.
Ema je bila nestašna. Svašta joj je znalo pasti na pamet. Uzela je novu tatinu papuču i natrljala je komadom jegera. Jeger nije voljela, ali volio ga je Crni.
- Kad osjeti miris salame zavoljeti će i tatine nove papuče - mislila je.
I stvarno, Crni je tatinu novu papuču izgrizao do potplata. Nije da je to Ema željela, ali ne zna ona što je zapravo željela...
Tata se opet naljutio, ali izgledao je nekako smiješno dok se tako ljutio i brk mu je bježao na jednu stranu.Svaki put kad se sjeti toga Ema se nasmije.
Vrijeme prolazi i tužna sjećanja blijede. Ne zaboravlja Ema Crnoga, samo je tuga manja. Ponekad pri pomisli na njega, čini joj se kao da je on još uvijek s njom, tu negdje, kao da se samo skriva od nje... Iz sjećanja dozove neku veselu zgodu s Crnim.
Ta su sjećanja dobra sjećanja i sretna je Ema što ih ima.
( Zagreb, siječanj 2013. )
BOJA UGLJENA
Emica je pametno dijete. Već je u vrtiću iz Leptirića prešla u Zečiće, a Zečići su starija grupa i znaju puno više stvari. Znači - pametna je.
Kupila je mama Emici novu haljinu i kaže:
- Vidi, Emice, kakva krasna haljinica boje lavande! -
A Emica će: - Ljubičasta je! -
- Pa, da. - odgovara mama.
Drugi put gleda na televiziji reklamu za cipele " boje breskve ".
- Narančasto-ružičaste su - veli Emica.
- Da, isto je to, boja breskve - složi se mama.
U nekom maminom časopisu o modi predlažu: ovog proljeća nose se boje kivija.
- To je zelena - uporno će Emica.
- Zelena, da, zelena - pomiluje je mama po kosi.
- Zašto onda ne kažu "zelena"? - nije jasno Emici.
- Možda zato što zelenih boja ima puno: grašak-zelena, trava-zelena, limeta-zelena, petrolej-zelena... -
Emica šuti.
-Odrasli tako vole komplicirati stvari - misli ona. - Čemu govoriti " boja ugljena ".? Crna je crna i gotovo! -
( Zagreb, 18.03.2013. )
Kupila je mama Emici novu haljinu i kaže:
- Vidi, Emice, kakva krasna haljinica boje lavande! -
A Emica će: - Ljubičasta je! -
- Pa, da. - odgovara mama.
Drugi put gleda na televiziji reklamu za cipele " boje breskve ".
- Narančasto-ružičaste su - veli Emica.
- Da, isto je to, boja breskve - složi se mama.
U nekom maminom časopisu o modi predlažu: ovog proljeća nose se boje kivija.
- To je zelena - uporno će Emica.
- Zelena, da, zelena - pomiluje je mama po kosi.
- Zašto onda ne kažu "zelena"? - nije jasno Emici.
- Možda zato što zelenih boja ima puno: grašak-zelena, trava-zelena, limeta-zelena, petrolej-zelena... -
Emica šuti.
-Odrasli tako vole komplicirati stvari - misli ona. - Čemu govoriti " boja ugljena ".? Crna je crna i gotovo! -
( Zagreb, 18.03.2013. )
TKO SE JOŠ BOJI MRAKA
Pričala meni neka je baka:
-Dijete, ti bježi od mrklog mraka!
Kad mjesec nebom na vrh se digne
Mračko tad kradom u selo stigne!
Crn mu je šešir, crn mu je plašt,
crno mu lice, a pogled tašt.
I svako oko k'o vatrena rupa
dok mračni stvor taj ulicom stupa.
Pod crnim plaštem ( da ti se smrači! )
plaze mu sitni Kukumači.
Niti su kukci, niti su ljudi -
gadna stvorenjca zločeste ćudi.
Oni se noću tiho privuku,
usnulom djetetu grickaju ruku.
Kad nisi dobar cijelog te ližu,
kad srdiš baku, po tebi gmižu!-
Ma, dajte ljudi, kakve li priče!
Te riječi meni na bajku liče!
Što god da veli poneka baka -
dijete se danas ne boji mraka!
U mraku ( evo istine čiste )
sve su ti stvari potpuno iste.
Noću je isto što danju biva
samo što tama izgled prikriva.
Što god da priča poneka baka,
pametno dijete ne boji se mraka!
( Zagreb, 18.03.2013. )
-Dijete, ti bježi od mrklog mraka!
Kad mjesec nebom na vrh se digne
Mračko tad kradom u selo stigne!
Crn mu je šešir, crn mu je plašt,
crno mu lice, a pogled tašt.
I svako oko k'o vatrena rupa
dok mračni stvor taj ulicom stupa.
Pod crnim plaštem ( da ti se smrači! )
plaze mu sitni Kukumači.
Niti su kukci, niti su ljudi -
gadna stvorenjca zločeste ćudi.
Oni se noću tiho privuku,
usnulom djetetu grickaju ruku.
Kad nisi dobar cijelog te ližu,
kad srdiš baku, po tebi gmižu!-
Ma, dajte ljudi, kakve li priče!
Te riječi meni na bajku liče!
Što god da veli poneka baka -
dijete se danas ne boji mraka!
U mraku ( evo istine čiste )
sve su ti stvari potpuno iste.
Noću je isto što danju biva
samo što tama izgled prikriva.
Što god da priča poneka baka,
pametno dijete ne boji se mraka!
( Zagreb, 18.03.2013. )
MALOM PRIJATELJU
Jedna se otežala suza
otkinula iz ugla tvog sjetnog oka
i kliznula preko obraza - izdajica..
A ja tako želim
da i ti želiš
da je sa mnom podijeliš!
Danas ćemo uzeti komadić neba
i šaku sunčevog praha,
napuniti džepove srećom,
ukrasti vjetru čizme od sedam milja
i otrčati na kraj svijeta
držeći se za ruke.
I ja tako želim
da i ti želiš
da to sa mnom podijeliš!
( Zagreb, 1995. )
otkinula iz ugla tvog sjetnog oka
i kliznula preko obraza - izdajica..
A ja tako želim
da i ti želiš
da je sa mnom podijeliš!
Danas ćemo uzeti komadić neba
i šaku sunčevog praha,
napuniti džepove srećom,
ukrasti vjetru čizme od sedam milja
i otrčati na kraj svijeta
držeći se za ruke.
I ja tako želim
da i ti želiš
da to sa mnom podijeliš!
( Zagreb, 1995. )
PLAVI SAN
Preko rijeke plave neke,
preko gore mi daleke
gdje se plavi mjesec skriva
neko čudno polje sniva.
U tom polju plave laste,
krasan plavi cvijet tu raste
i pčelice plave zuje
i plavo se zvono čuje.
Plava crkva u daljini,
plavi jastreb u visini,
plavo grmlje, plava trava,
u njoj - plavi zečić spava!
Ćudno polje, čudno zbilja!
Sreće puno i obilja.
I sve je plavo što je tu.
To je polje - u mom snu!
( Zagreb, 1994. )
preko gore mi daleke
gdje se plavi mjesec skriva
neko čudno polje sniva.
U tom polju plave laste,
krasan plavi cvijet tu raste
i pčelice plave zuje
i plavo se zvono čuje.
Plava crkva u daljini,
plavi jastreb u visini,
plavo grmlje, plava trava,
u njoj - plavi zečić spava!
Ćudno polje, čudno zbilja!
Sreće puno i obilja.
I sve je plavo što je tu.
To je polje - u mom snu!
( Zagreb, 1994. )
BIJESAN VJETAR
Vjetar huji, vjetar buči,
trese krov na maloj kući
pa se bori s planinom
i zaluđen sav visinom
kao artist na trapezu
bojazni je lišen svake,
leti nebu pod oblake.
Sad stablima glave stišće,
sad kovitla palo lišće,
do tla svija breze tanke,
čupa mlade sve izdanke.
Poput divljeg konja juri,
sve oblake trga redom
i zasipa zemlju ledom.
( Zagreb, 18.03.2013. )
trese krov na maloj kući
pa se bori s planinom
i zaluđen sav visinom
kao artist na trapezu
bojazni je lišen svake,
leti nebu pod oblake.
Sad stablima glave stišće,
sad kovitla palo lišće,
do tla svija breze tanke,
čupa mlade sve izdanke.
Poput divljeg konja juri,
sve oblake trga redom
i zasipa zemlju ledom.
( Zagreb, 18.03.2013. )
ZIMSKA BAJKA
U šumi mračnoj ni traga svjetlu
tek oka dva sjaje iz tmine,
to snješko jedan uz borove mrke
uzdiše usred noćne tišine.
Gleda i gleda, oči napreže,
al' svako drvo tama povije,
razmišlja tako u mrklom mraku:
-Zašto se nebom svjetlo ne lije?-
-Netko je noćas ukrao Mjesec!-
mali snjegović se zabrine.
-Nitko ga nije ukrao, nitko-
šapne oblačić s visine.
-Mjesec je marljivo brojao zvijezde,
brojao dugo u noć,
vrijedan je bio, al' se umorio,
a nije htio na odmor poć'.
Tad' mu iz umorne ručice padne
na zemlju fenjerić zlatni -
razbije se, a suzom Mjesec
smoči svoj prsluk brokatni.
Oko njega se skupile tužno
blistave, sjajne zvjezdice,
na njihov plač sažalile se
oblačice - moje sestrice,
pa mu ležaj naprave,
tu ga nježno polože,
uspavanku zapjevaju
i u san ga uljuljaju.
Spava Mjesec na jastuku noćnom
od baršuna plava,
ne budi ga, snjegoviću, neka spava!-
-Neka spava - i snjegović šapnu -
ali mora skoro nad brdo se dići,
da na snježnom putu,
tu kroz šumu,
osvijetli onu stazu staru
kojom Djed Mraz djeci
noćas treba stići!-
- Da Mjesec može na svoj zadatak
fenjerić novi dat' ću mu ja -
šapnu oblačić snjegoviću.
- Nek' staza šumska
sva zlatom sja.-
( Zagreb, 03.01.1987. )
tek oka dva sjaje iz tmine,
to snješko jedan uz borove mrke
uzdiše usred noćne tišine.
Gleda i gleda, oči napreže,
al' svako drvo tama povije,
razmišlja tako u mrklom mraku:
-Zašto se nebom svjetlo ne lije?-
-Netko je noćas ukrao Mjesec!-
mali snjegović se zabrine.
-Nitko ga nije ukrao, nitko-
šapne oblačić s visine.
-Mjesec je marljivo brojao zvijezde,
brojao dugo u noć,
vrijedan je bio, al' se umorio,
a nije htio na odmor poć'.
Tad' mu iz umorne ručice padne
na zemlju fenjerić zlatni -
razbije se, a suzom Mjesec
smoči svoj prsluk brokatni.
Oko njega se skupile tužno
blistave, sjajne zvjezdice,
na njihov plač sažalile se
oblačice - moje sestrice,
pa mu ležaj naprave,
tu ga nježno polože,
uspavanku zapjevaju
i u san ga uljuljaju.
Spava Mjesec na jastuku noćnom
od baršuna plava,
ne budi ga, snjegoviću, neka spava!-
-Neka spava - i snjegović šapnu -
ali mora skoro nad brdo se dići,
da na snježnom putu,
tu kroz šumu,
osvijetli onu stazu staru
kojom Djed Mraz djeci
noćas treba stići!-
- Da Mjesec može na svoj zadatak
fenjerić novi dat' ću mu ja -
šapnu oblačić snjegoviću.
- Nek' staza šumska
sva zlatom sja.-
( Zagreb, 03.01.1987. )
SAN ZIMSKE NOĆI
Tiho, polako sa šutljiva neba
padaju zvjezdice blistave, bijele.
Carica Zima sipa iz njedra
snježno cvijeće na pospane jele.
Ulica sniva najljepše snove
tkane od zimskih, plavih boja,
i u svom bijelo-plavom ruhu
smireno spava kućica moja.
Tek prozor jedan kroz veo noći
dremljivo žmirka - to drhti svijeća!
Tu iza kristalne slike na staklu
sobom se širi tiha sreća!
Pucketa vatra u ognjištu starom,
u zdjeli slatki kolači mirišu,
rumene jabuke na ormaru,
orasi zlatni na boru se njišu.
Tik pored bora pšenica raste
bakinom rukom posijana.
Na podu šušti mirisna slama
prostrta pod stol u smiraj dana.
Toplo je, toplo u mojoj sobi,
u krilu Zime ljulja se Noć,
ja liježem u svoj krevetić meki,
san zimske noći sanjat' ću poć'.
( Zagreb, Badnjak 1986. - Mojoj dragoj djeci )
padaju zvjezdice blistave, bijele.
Carica Zima sipa iz njedra
snježno cvijeće na pospane jele.
Ulica sniva najljepše snove
tkane od zimskih, plavih boja,
i u svom bijelo-plavom ruhu
smireno spava kućica moja.
Tek prozor jedan kroz veo noći
dremljivo žmirka - to drhti svijeća!
Tu iza kristalne slike na staklu
sobom se širi tiha sreća!
Pucketa vatra u ognjištu starom,
u zdjeli slatki kolači mirišu,
rumene jabuke na ormaru,
orasi zlatni na boru se njišu.
Tik pored bora pšenica raste
bakinom rukom posijana.
Na podu šušti mirisna slama
prostrta pod stol u smiraj dana.
Toplo je, toplo u mojoj sobi,
u krilu Zime ljulja se Noć,
ja liježem u svoj krevetić meki,
san zimske noći sanjat' ću poć'.
( Zagreb, Badnjak 1986. - Mojoj dragoj djeci )
PUSTI PTIČICE DA SPAVAJU
Psst.....
Daj malo tiše, prolazniče kasni!
Ne daj snijegu da pod čizmom tvojom škripi!
Nek' ptičice spavaju,
oči im se sklapaju,
cijeli dan su tražile pod prozorima mrvice,
smrzle im se nožice.
Nek' ptičice spavaju.....
( Zagreb, Badnjak 1986. )
nedjelja, 17. ožujka 2013.
TARA FRIZERKA
U Tara salonu dobra je klima,
posla tu uvijek dosta ima.
Kakav friz želite?
Moderno, molim!
Kosu na kratko i šiške volim.
Sve pretvara Tara
u lutke žive, ako pogriješi
- škare su krive!
( Zagreb, 2008. )
posla tu uvijek dosta ima.
Kakav friz želite?
Moderno, molim!
Kosu na kratko i šiške volim.
Sve pretvara Tara
u lutke žive, ako pogriješi
- škare su krive!
( Zagreb, 2008. )
TARA - MALA GLJIVARICA
Košaru u ruke, kiša je stala.
U šumu se sprema gljivarica mala.
Šumsko tlo skriva gljive mnoge,
ti samo trebaš odmorene noge.
Trubače, vrganje i lisičice,
smrčke i male panjevčice...
Mnogi ih šumskim mesom zovu,
spremaju od njih deliciju novu.
Al' ima onih ( to ti je bitno! )
koje, kad nađeš, ostaviš hitno!
Ma koliko lijepe da one jesu
ne beri, da ne završiš u lijesu!
To strašno zvuči, ali je tako,
otrovnom jestivu zamijeni se lako.
Stoga nek' beru mama i tata
ako su znalci tog zanata!
( Zagreb, 20. 02. 2013. )
U šumu se sprema gljivarica mala.
Šumsko tlo skriva gljive mnoge,
ti samo trebaš odmorene noge.
Trubače, vrganje i lisičice,
smrčke i male panjevčice...
Mnogi ih šumskim mesom zovu,
spremaju od njih deliciju novu.
Al' ima onih ( to ti je bitno! )
koje, kad nađeš, ostaviš hitno!
Ma koliko lijepe da one jesu
ne beri, da ne završiš u lijesu!
To strašno zvuči, ali je tako,
otrovnom jestivu zamijeni se lako.
Stoga nek' beru mama i tata
ako su znalci tog zanata!
( Zagreb, 20. 02. 2013. )
TARA PODNOSI IZVJEŠTAJ O IZLETU U TRAKOŠĆAN
Bili smo u dvorcu Trakošćanu,
kakve sobe u tom stanu!
Bilo je krasno kroz njih ići
i tu su živjeli Graškovići!
A poslije smo jeli krumpire,
znaš one k'o štapići
i tražili kestene k'o gladni Hlapići
i nemojte me više pitanjima gnjaviti,
neću vam se uopće javiti!
( Zagreb, 24.10.2009. )
kakve sobe u tom stanu!
Bilo je krasno kroz njih ići
i tu su živjeli Graškovići!
A poslije smo jeli krumpire,
znaš one k'o štapići
i tražili kestene k'o gladni Hlapići
i nemojte me više pitanjima gnjaviti,
neću vam se uopće javiti!
( Zagreb, 24.10.2009. )
TARA MUDRUJE
Kad roda živi na vrhu krova
njeno je gnijezdo kući kapa nova.
Tko zna boli li rodu
ta noga od stajanja
i gdje je u mlijeku vijek trajanja?
Pitam se samo
čemu to služi -
kad popijem mlijeko
je li i meni vijek trajanja duži?!
( Zagreb, 23.10.2009.)
njeno je gnijezdo kući kapa nova.
Tko zna boli li rodu
ta noga od stajanja
i gdje je u mlijeku vijek trajanja?
Pitam se samo
čemu to služi -
kad popijem mlijeko
je li i meni vijek trajanja duži?!
( Zagreb, 23.10.2009.)
Pretplati se na:
Postovi (Atom)