RUPA U SRCU

Rupe su općenito nezgodna stvar. Vrrrlo nezgodna.
Ne vidiš rupu na cesti, upadne noga i krc - ode kost. Dobiješ gips; sreća je što ne moraš na nastavu, ali nesreća jer ne možeš napikavati loptu.
Ili, ne daj bože, rupa u čarapi! Posjetiš prijatelja, a tamo cijelo tvoje društvo iz škole. Stan čist, a tvoje cipele blatne da blatnije ne mogu biti. Uljudno skidaš cipele i naravno - rupa u čarapi! Velika k'o polje. Tvoj palac samo juri van iz nje i sve bode u oči. Evo prilike da te zezaju: - Krumpir... vidi krumpira koliki je! -
Pa recimo, rupa u sjećanju! Učiš, na primjer, povijest. Naučiš ( ponešto) ali kad staneš pred ploču - evo rupe u sjećanju i u trenu  se neki datumi i bitke jednostavno izgube. Potonu u tu rupu i nikako da isplivaju. Nema šanse da ih se sjetiš! Opet dobiješ gips, ali ovaj put ne onaj lijepi, bijeli, tvrdi po kojem ti se prijatelji  mogu potpisivati, nego kolac, jedinicu, KOLČINU debelo zagipsanu u imenik.
Uh, što mrzim te rupe u sjećanju!
A rupa na košulji?! Zapneš o nešto i evo je: prvo mala k'o da ju je moljac "uredio", a onda velika da je sto igala ne bi pokrpalo. Mami odmah skoči u oko. - Rupa, rupa na NOVOJ košulji!!! - pjeni se mama, ali nije problem što je košulja nova i što mama viče, nego što je tu rupu vidjela Rea iz susjednog razreda, a pred Reom ne volim izgledati kao klošar.
Rupa u novčaniku. Rupa u zubu. Rupa na zidu moje sobe. Ozonska rupa. Što da vam kažem? Rupe su koma!
A najgora od svih je ona u mom srcu. Ne istinska, nego mislim onako, pjesnički, znate...
To je zbog one Ree što je vidjela onu rupu na mojoj košulji. Pišem joj tajne poruke pa gurnem kriomice u njezinu torbu. Izjavim ljubav za Valentinovo ( ovaj put se i potpišem, neka zna ). Gurnem Snickers u džepić njenog kaputa u hodniku. Priznam njezinoj najboljoj prijateljici da mi se sviđa...
Ona ništa! Ni "a" ni "b". Izludjet ću! Šuškaju da se njoj sviđa onaj žgoljavac iz petog razreda.
Gledam neku sliku na kojoj bucmasti krilati dječak s lukom i strijelom gađa veliko srce. - To je Kupid - kaže moja mama. Čini mi se: baš taj je krilati bedak zabio strijelu i u moje srce. A rupa u srcu velika k'o krater Popokatepetla. Ma što krater, k'o Bermudski trokut ( to vam je ono čudno mjesto gdje nestaje sve: brodovi, avioni, ljudi...)
Sad znate zašto mrzim rupe.
Priznajem samo one u siru i u onoj finoj Milkinoj čokoladi - to da.
Klin se klinom izbija. Pojesti ću još jedan red te čokolade s rupama da se smirim, a ostatak ću zamotati i staviti Rei u ormarić.
Možda i ona dobije rupu u sjećanju pa zaboravi da joj se sviđa onaj žgoljavac iz petog razreda!