KAMENI DJED

Ustala Divina u ranu zoru pa izašla na obalu. Isto kao i onog jutra kad se djed nije vratio. Čekala je dugo povratak brodice jer je djed te noći otišao u ribolov, ali ga nije dočekala. Niti tada, niti ikada. Nestalo brodice, nestalo djeda na moru, ali ostala tuga i ostalo sjećanje na predragog starca sa smiješkom u očima.Tuga duboka kao more i sjećanje beskrajno kao igra valova. Divina ga je pohranila u najskrovitijem kutku svog djetinjeg srca. Tu je sačuvala sve njihove šetnje duž uvale, sve sakupljene školjke, svaku zajednički ubranu maslinu i smokvu, svaki neobični kamen koji su iščeprkali u kamenjarima i nosili u svoj vrt. Mama i tata su sa smiješkom govorili da će njih dvoje polako prenijeti cijeli kamenjar u dvorište. Pamtila je Divina vrijeme uz djeda, svaki smijeh, svaku suzu. Kad je djed nestao na moru, mama ju je nježno pogladila po kosi i rekla: - Zapamti da te je volio. I jer si ti voljela njega, on će nastaviti živjeti u tebi! - Ono što ju je mučilo, a nije od nikoga mogla saznati bilo je - što se dogodilo s djedom, zašto ju je napustio?
Divina je koračala polako. To je jutro prvi put zamijetila u kamenjaru čudnu stijenu nalik čovjeku u sjedećem položaju. Lecnula se s nelagodom. Što je više gledala, to joj se više činilo da to njezin djed sjedi na obali. Ali to je kamenjar - pun raznih kamenih oblika nastalih zbog soli,vode i vjetra. Poput skulptura. Jednom su djed i ona tako pronašli kamen što je podsjećao na pseću glavu, drugi put su otkrili malu kamenu katedralu, pa kamen koji je izgledao poput galeba... Još i sad stoje među cvijećem u njihovom dvorištu. Divina je hodajući po kamenitoj obali ponovo bacila pogled prema stijeni, ali kad je prišla bliže - čudno - bila je to sasvim obična stijena, bez onog posebnog izgleda. Velika, doduše, poput čovjeka, ali ni po čemu tako zanimljiva kao iz daljine. Sjela je do nje i uronila bose noge u još hladnu vodu. Sklopljenih očiju slušala je šum mora i uljuljala se u neko neobično stanje... polusan.. što li? - Divinooooo, Diviniceeee... - Čula je kao iz daljine, a opet odnekud blizu tisuću sitnih glasića, ali svi kao jedan. Čudila se jer nije bilo nikoga niti na moru, niti na obali. - Divinooooo, dušice, pssst... - zažuborilo je opet tiho, no dovoljno glasno da ona razumije. - Divinoooooo, djevojčiceeee... - Kada je otvorila oči i spustila pogled na svoje noge uronjene u vodu, vidjela je kako je zapljuskuje morska pjena čiji joj mjehurići padaju oko nogu kao biserje. Kao da je neka nevidljiva ruka pokidala ogrlicu i prosula sjajna zrnca pred nju. A u svakom zrncu neko minijaturno, milo lišce, kao lice anđelčića. I sva lišca se smiju i sva ustašca dozivaju umiljato: - Divinoooo, Diviniceeeee... - - Što je ovo? Tko ste vi? - pita djevojčica u čudu. - Mi smo Mjehurice, vile Priobalke. Došle smo te pitati zašto tuguješ!? - Divina gleda i gleda u mala sitna lišca pred sobom i ne stigne se dovoljno načuditi, a već priča o svom djedu i svojoj tuzi. Kad je završila, rekle su Mjehurice: - Puno smo mi takvih jada čule i vidjele tu, uz obalu, ali o tvom djedu ništa ne znamo. O tome bi nešto mogle znati vile Oceanke. One poznaju sve plave dubine, mora i oceane i sav svijet morski, pitat ćemo njih! Dođi za sedam dana uvečer, ako što doznamo, mi ćemo ti reći. - I nestanu. Sedmi dan uvečer Divina sjedne na obalu, umoči noge u more i čeka. Zašumi, zapjeni se voda i tisuću glasića kao jedan dozove: - Divinoooo, Diviniceeee... - - Tu sam! - šapne djevojčica razdragano i s puno nade. - Što mi nosite? - - Diviniceeee... djevojčiceee - stopiše se glasići s pjesmom mora u suton. - Donosimo ti vijesti o tvom djedu, ali - to je još puno tuge za tebe, Divinice - govore glasići. - Neka, neka - žurno će Divina- Svaka je izvjesnost bolja od ove neizvjesnosti, samo da znam... - spremna je djevojčica. - Dobro, pa evo: davno, davno prije nego što si se ti rodila, Divinice, tvoj je djed zavolio tvoju baku, uzeli su se i dobili dijete - tvoju majku. Kakva sreća, Divinice, za njih, ali i nesreća: dva dana nakon poroda umre tvoja baka u vrućici. Djed je nikad nije prežalio! Kad god bi odlazio na more, u ribolov, žalovao bi glasno: - Da mi je samo još jednom da je vidim, pa neka umrem, nek' se okamenim, nek' me nema! - To su čule vile Oceanke, čuo je i morski kralj. Dodijalo je morskom kralju svakodnevno djedovo jadikovanje, pa mu poruči po vilama Oceankama: - Nemoj da ti ispunim želju! - Nije on bio hladan na djedovu nevolju, ali je mrzio kad su ljudi govorili bez pameti. Djed njegove poruke ili nije razumio ili za njih nije mario. Godine su prolazile.Izrasla mu kćer u ljepoticu i zaljubila se u tvog oca, Divinice i on u nju - lud ne bi! Uzeli se i dobili kćer - tebe, Divinice, sreću djedovu. Ljubio te i grlio kao najveće blago, a ti si rasla na sliku i priliku bakinu. Kad god te pogledao - vidio je nju! I srce mu je vremenom postalo mirno. Vrijeme sve liječi. Ali obično kad se čovjek smiri, sustigne ga neki jad. One noći kad je izašao s brodicom, prevari ga njegov jezik i stara želja i on, sanjareći, u jednom času glasno uzdahne: - E, da mi je, dušo, da te još jednom vidim, pa da se okamenim! - Zlo nije mislio, ali zlo je napravio jer kaže mudrac: - Riječi ne možeš pokupiti kao rižu! - Čuo ga morski kralj pa mu dozlogrdilo do dna morskoga. - Što želiš, to ćeš i dobiti, nesrećo ljudska, kad me izazivaš! - I učini da se na površini, pored brodice, more naglo zapjeni kao da je zavrelo, pa potom smiri isto onako naglo i postane kao ulje, a u njemu se pojavi lik tvoje bake kao da je živa. Djed je plakao od sreće. Gledao je njeno lice lijepo kao nekad dok je bio mlad i ona bila njegova, ali kad je dano vrijeme prošlo i slike nestalo, reče mu kralj: - Ti si, čovječe, nesretnik jer će se ispuniti što se ispuniti mora, a sreće koju si imao nisi do kraja bio svjestan. Tvoja je žena bila uz tebe cijelo vrijeme kroz tvoju Divinu. I likom i srcem. Toliko si tražio ono što nisi mogao imati, da si uludo izgubio ono što si imao! I zato svoju unučicu više vidjeti nečeš! - Postalo je djedu krivo što ga je ponio trenutak, ponijelo ga je sjećanje na mladost i luda želja da vrati nešto što je odavno nestalo. A cijena za to, mislio je, bila je previsoka. Zamolio je vile Oceanke ako ikada nađu njegovu Divinu da od nje izmole oprost za njega. I tako je otišao - uzeo ga k sebi morski kralj. Vele: postao je kamen. Gdje - to neznaju niti Oceanke. - Završile priču Mjehurice. Uzdahnule, zažuborile... Utihnuli glasići vila Priobalki. Plakale su u tišini, zajedno sa Divinom. Plakale i isplakale tugu, isprale je iz srca djevojčice. Ne sasvim, ali sada je tuga puno, puno blaža. Nije Divina ništa zamjerala djedu. Razumjela je ona makar je još dijete.
Još i sad stoji na kamenitoj obali izvan sela, odmah iza posljednjeg tora s ovcama, visoka, čudna stijena što iz daljine podsjeća na starca. Divina nije sigurna što bi o tome mislila, samo rado sjedi uz nju. Mještani znaju reći: - Gle, kao da poguren barba sjedi kraj mora i moči noge. - A Divina se sjetno smješka. Misli na djeda i zna: što god da se dogodilo, dogodilo se, ali ništa ne mijenja ljubav njenog djeda za nju. I njenu za njega jer on će živjeti tako dugo dok god ona živi.