S velike terase Gazdaričine kuće spušta se prema travnjaku blaga padina. Nju je Gazdarica uredila kao mali kamenjar s dvadesetak povećih bijelih kamena nabijenih u zemlju. Tu rastu brojne čuvarkuće, žuti šeboji, buseni plave trave, žednjak, bijela puzava sadarka, snježak i plavi zvončići.Rub padine pokriva nježno zečje uho. Preko kamenja visi jastučasti plamenac koji je najljepši kad je sav u ljubičastom cvatu. Zemljom se širi bogata zelena irska mahovina sa sićušnim bijelim cvjetićima. Na vrhu kamenjara, tu i tamo, ističe se crvena ukrasna trava.
Ispod spororastućeg grma borovice stoji mali dvorac od sitnog škriljevca s kulama, bedemima i zavojitim stepenicama. Minijaturne stepenice se uzdižu s podnožja skroz do ulaza. Nastavljaju se uz unutrašnje zidine dvorca sve do najviše kule. Tu, u toj kuli, živi Florisa, mala vila Voćarica. Prijateljica one Prahenke koja stanuje u lijeskinoj resi. Florisa ima običaj jednom u tjednu, uglavnom predvečer, kad su gotove s poslom, pozvati Prahenku na malu okrepu. Danas ujutro zaboravila joj je reći da dođe. Upravo zbog toga ide prema Prahenkinom domu. Lijeska je sva obučena u široko zeleno lišće. Cvatovi su nestali, samo ponegdje još koja resa visi na grani, ali sada više nije zlatna nego svijetlo smeđa.
- Tvoj dom ima novu boju! - primijeti Florisa.
- Volim te promjene: malo žuto, malo zeleno, malo smeđe... Lijeska mi je u ovo vrijeme poput ogromnog zelenog labirinta. Možeš se igrati i skrivati u bezbrojnim zelenim hodnicima do mile volje! - veseli se Prahenka.
- Pođimo! Zakuska je spremna. -
Dvije male vile lete iznad grmlja, pored starog bora i tamne tise do kamenjara. Florisa prostire na kameni pod dvorca mekanu ružinu laticu, kao na pikniku. Slaže tanjuriće s kolačićima od meda i vrč puni cvjetnim nektarom. Sjede na vrhu najviše kule i polako ispijaju slatki sok.
Danas su se prijateljice dosta naradile. Pomagale su Baki Gazdarici plijeviti korov sa gredica povrtnjaka.Gazdarica je čupala veće izdanke, a vile one sitne koje Baka nije niti opazila. Oslabio je Baki vid pa se vile dogovaraju kako će joj pred jutro, dok još bude spavala, namazati oči zorinom rosom, da bolje vidi. Nisu one vile Vidarice, ali znaju tajnu zorine rose. Bakini mali, skriveni, njoj neznani pomagači!
Popodne je padala kiša, ali je ubrzo opet zasjalo sunce i posušilo mokar kamenjar. Dok sjede na vrhu kule, još pokoja kap sklizne niz list iznad njih i razlije se na kamenom podu. Vile to zabavlja. Smiju se.
- Puć...puć... - čuje se kad kapi udare o bedeme dvorca.
Gledajući zalazak sunca i planirajući kako će sutra provjeriti ima li dovoljno vode u bunarima, s ulice čuju glas žene koja živi u obližnjoj kući.
- To je ona starica koju Gazdarica zove Susjeda - kaže Florisa. Ona i Prahenka vole Svijet prirode i Svijet ljudi, ali nerado priznaju da im ova Susjeda nije draga. Osjećaju da nije draga ni drugima iz okolnih kuća. Ta mrka starica ne voli ni ljude, ni životinje, a izgleda - ni samu sebe. Često se ljuti na sve i svakoga, izgovara ružne riječi, u svađi je s vlastitom djecom i unucima. Takva je. Male vile to ne mogu razumjeti pa i one mrko gledaju staricu. No, kod vila je tako: one dobro vraćaju dobrim, a zlo osvetom. Takve su pak vile. Gazdarica je, opet, blaga i trudi se o svakome izreći lijepu riječ.
- Ništa nije savršeno- govori ona, pa je i sa Susjedom dobra.
A Susjeda dolazi uzeti mlade čuvarkuće jer su njezine istrunule u teglama, nestale, tko zna zašto.
Gazdarica iz kamenjara oprezno izdvaja mlade izdanke čuvarkuća i polaže Susjedi na dlan.
- Narod kaže da je bolje imati pri kući jednu čuvarkuću nego dva psa. - veli Susjeda.
- To je zbog toga što čuva naše zdravlje - tumači Baka Gazdarica.
- Iščupajte mi i koji jaglac. Više ih nemam u dvorištu - traži Susjeda pa doda:
- Pojesti ću sedam cvjetova jaglaca, možda uspijem vidjeti vile, he.. he...! - i smije se grleno i zlokobno.
Zadršću od neke nelagode i straha dvije male vile u najvišoj kuli u dvorcu. Stariji su im odavno rekli za tu tajnu o sedam cvjetova jaglaca, ali nisu znale da je i ljudi znaju.
- Nadam se da ne misli ozbiljno - prestrašeno govori Prahenka - Ne bih voljela da nas baš ona može vidjeti.... od nje možeš svašta očekivati. -
- Mislim da ona, srećom, ne vjeruje ozbiljno u tu legendu - smiruje je Florisa. - Samo tako kaže. -
- Ona je zla! - šapće iz kamenjara žuti šeboj. - Možda joj zbog toga cvijeće često ugiba. Ako u tebi nema ljubavi - i cvijeće će to prepoznati! -
- Nemoj tako - nježno će cvjetić irske mahovine. - Svakome se to može dogoditi - i kad se trudi. -
- Znam, ali onda je u pitanju nešto drugo. - ne da se šeboj i ponovi: - Ona je zla! Niti jedna sjemenka iz njezinih ruku nije proklijala u sreći. Kažem ti, sve što se radi mora se raditi s ljubavlju! -
U tom času, sasvim nenadano, uz rub kamenjara ukazuje se mali pjegavi daždevnjak. Duguljasto, tamno tijelo sa žutim mrljicama, kratke nožice i dugačak rep. Sliči gušteru, ali male vile znaju da je on zapravo vodozemac. Znaju i da živi u podnožju trula panja nekadašnje stare trešnje. Voli on sjenovit i hladan dom. Takvi su daždevnjaci : obožavaju vlažno tlo. Možda i zato što u njemu sve vrvi onim što oni vole; gujavicama, puževima i kukcima. Poznato je i Prahenki i Florisi da mali daždevnjak ponekad rado uđe i u Gazdarićin podrum. Samo prošeće, kao po kakvoj špici u gradu i vrati se do svog trulog panja. Ne odlazi on rado i daleko od svog doma, ali eto - podrum mu je drag! Sjenovit i čist. A daždevnjaci vole čisto.
Ide daždevnjak i spazi ga Susjeda. Skoči kao kobra, ispusti iz ruku i pritom zgazi male čuvarkuće, te surovo viče Baki: - Umlatite ga! Udarite ga! -
- Zašto? - pita Gazdarica ozbiljnim glasom - Nećemo ga dirati. Pogledajte samo kako je lijep! U mom ga rodnom kraju zovu "snebac" jer se zna pojaviti nakon kiše kao da je "pao s neba". Zar to nije simpatično? -
- Što je u tome simpatično?! - dere se i dalje Susjeda. - Riješite ga se odmah! Otrovan je. -
- Istina je da mu koža ispušta slabi otrov, ali, koliko ja znam, on nije opasan za čovjeka već samo za životinje koje ga žele napasti. - veli joj Baka.
- Da, upozorite svoju mačku da ga ne dira! - vikne iza bedema s vrha kule mala Prahenka iako zna da je žene ne mogu čuti. Ljuta je. Često se male vile čude toj nesretnoj Susjedinoj maci - koliko je udaraca nogom dobila od starice u napadima ljutnje i koliko je malo hrane kod nje pojela ( a više u tuđim dvorištima) - mogla je već odavno potražiti drugi dom. Kao što kaže šeboj: - Ako u tebi nema ljubavi - cvijeće će znati. -
- I maca će znati! - uvjerene su Prahenka i Florisa. - Napustit će je jednoga dana, poput čuvarkuća. Doći će vrijeme. -
Susjeda diže kamen u želji da ga baci na malog pjegavog stvora koji se nekako čudno ukipio pod jednim listom. Male vile već razmišljaju kako da mu pomognu, kad Gazdarica zaustavlja Susjedinu ruku.
- Molim vas, pustite ga - govori mirno - On pripada ovom dvorištu. Osim toga, on je zaštićena vrsta. -
Gunđajući, starica skuplja svoje rasute i napola zgnječene čuvarkuće i jaglace.
- Dati ću vam druge - ponudi još uvijek blagim glasom Gazdarica, ali Susjeda odreže srdito: - Ne treba, ove su dobre - pa se uputi prema vratima bez "hvala" i "doviđenja". Daždevnjak se, vidno zbunjen, vraća hitro pod svoj panj. Svi odahnu.
Baka se okreće svom kamenjaru. Po običaju, lagano prstima prelazi preko zečjih ušiju, milujući im vunaste listove. Saginje se nad žute šeboje i snježak. Upija mirise i boje svog kamenjara.
Dvije male vile opet sjede na ružinoj latici i grickaju kolačiće od meda. U zraku se osjeća svježina blage večeri. Iz kuće dopire do dvorca tiha glazba. Baka Gazdarica je ušla i uključila radio. Ona rado prije spavanja sluša ove umirujuće tonove. U sigurnosti panja mirno odmara mali daždevnjak. Kada se sve potpuno uspava, opet će on u noćnu šetnju. Ovaj put, nada se, manje stresnu!
Gledaju vile kako u daljini, iza travnjaka i drveća, Susjeda sadi čuvarkuće iako je već mrak.
- Tko zna zašto uporno sadi cvijeće kad ga ne njeguje s pažnjom?! - pita se po tko zna koji put Prahenka.
- Zašto drži macu kad ne brine o njoj?! - pita se i Florisa.
Slušaju vile Gazdaričine korake u kući. Oko njih se polako zatvaraju cvjetne glavice. Cijeli kamenjar je poput čarobnog, usnulog cvjetnog grada.
- A evo što čini ljubav! - zadovoljno šapće Florisa, pokazujući cvjetnu raskoš oko sebe.
- Daruj je i vratit će ti se- u svemu! -
Leže jedna do druge na ružinoj latici i gledaju baršunasto, svjetlucavo večernje nebo.
<3 <3
OdgovoriIzbriši<3
Izbriši