Između vrletnih stijena, vijugavim kamenitim koritom, jurio je planinski potok prema dolini. Brzao je oko kamenja obraslog mahovinom, klizio preko bijelih oblutaka čist, bistar i hladan. Dolje, na mjestu gdje se šuma prorijedila i prešla u nisko rastilje, a potok naglo zakrivudao, rasla je lijepa, mala vrba.
- Pozdrav, ljepotice! Oho -hoooo! - zažuborio je veselo potok, a vrba se ljupko naklonila.
- Kako je? - šumio je potok nježno jer mu je ova vrba bila posebno draga. Ali njezin osmijeh je tog dana, iako topao i iskren, bio i vidljivo sjetan. Potok je okrenuo svoje bistro vodeno lice prema njenom i prijateljski upitao : - Nešto se dogodilo? Reci, mogu li ti pomoći ? -
- Pogledaj što je učinio! - rekla je tužno vrba i pokazala granama prema obali s njene strane, obrasloj visokom zimskom preslicom. Tamo je, uz gornji rub obale, potok na svoj užas ugledao hrpu otpada: stari, razvaljeni hladnjak, raspadnutu pećnicu, jedan radio, ogromnu kičastu ramu za slike ( bez slike ), bicikl pokidanih žica i pedala i za čudo, gotovo nov stolić... Svašta na hrpi. Na vrhu još i ogroman plastični karnistar , sav smrdljiv od motornog ulja.
- Tko je to učinio? - zaprepastio se potok.
- ON! - reče vrba.
- Tko ON? -
- ON! ČOVJEK!Tko bi drugi? Došao je u nekakvoj kutiji na kotačima, sve ovo ostavio i otišao! -
- Oh ! - zastenje potok - Samo mi je to trebalo... Ovu plastičnu kanturinu ne mogu prožvakati. Oh, bože, ta se neće razgraditi niti za petsto godina. Ma, što pričam - trebati će joj možda cijelo tisućljeće! - Iz plićaka se javila mala, mrljava potočna pastrva.
- Ako ovo padne u vodu, a hoće jer je sasvim uz rub obale, ja selim! - rekla je užasnuto.
- Znao sam, početi će odlazak...- zabrinuo se potok. - Bojim se da ti se ionako loše piše - priznao je iskreno pastrvi. - Niti seliti ne možeš jer je ON od jučer u mojem donjem toku počeo podizati nekakvu pregradu, branu... ne znam..., ništa mi se sve to ne sviđa! -
Iz šupljine ispod kamena u vodi izviri potočni rak.
- Što to čujem? Smeće?! Bojao sam se toga... Bilo je samo pitanje vremena kada će i nas zadesiti ovaj užas! -
- Ne mogu podnijeti taj smrad! - javi se smrknuto šojka s grane.
- Niti ja - složi se tvor tamno-smeđeg krzna sa žućkastom prugom na glavi i oko njuške.Baš je stigao po šumskom puteljku u potrazi za pitkom vodom. Ne bi on danju niti izašao, ali bio je žedan i nanjušio je nešto... hm..., nešto voćno!
- Ti se bar u vezi s mirisima ne bi trebao tužiti! - odgovori šojka više šaljivo nego zlobno. - Tebi su takvi "mirisi" dragi!-
- Praviti ću se da te nisam čuo - zarežao je tvor, ali je ipak smatrao potrebnim da se opravda: - Ispuštam smrad samo kad sam napadnut! -
Nedaleko od bačenog hladnjaka otkrio je u travi napola izgriženu jabuku.
- To je sigurno bacio ČOVJEK! Ha... kad nema ptičjih jaja, biti će dobra i jabuka! - pa čvrsto zagrize i smaže je u trenu zajedno s kličkom.
- No, da, ovo je prilično alarmantna stvar - pridruži se grupici i sova koju su razgovorom probudili. Zapravo, nije spavala, samo je žmirila i dremuckala na drvetu. - Moramo razmisliti što da učinimo jer će mnoge životinje početi odlaziti odavde. Pogotovo ako ON ponovo dođe i nagomila još stvari. -
Sova okrene glavu i ugleda velikog planinskog potočara kako nisko nadlijeće vodu. Voli ona kukce, ali.... ostaviti će lov za noć. Vretence je u brzini sletjelo na masni karnistar i uprljalo svoja lijepa prozirna krilca.
- Ovo ti baš nije nije bilo pametno! - vikne smeđi vodenkos bijelog perja na vratu i prsima. Stajao je na velikom kamenu što je virio iznad površine vode, kao na otočiću.
- Krila treba čuvati! - viknuo je opet i zaronio do dna, skupljajući ličinke vodenih kukaca. Njegovo ronjenje i izlaženje iz vode škakljalo je potočić, pa se grleno nasmijao i na trenutak zaboravio brige.
- Da - uzdahnula je žalosno pastrva - Što sve može bačena stvar učiniti našem svijetu... Netko mi je pričao da se jedna morska kornjača ugušila plastičnom vrećicom! -
- Poznavao sam i ja nekoga od naših tko je na strašan način završio život jer je progutao komad plastike -podrži je potočni rak.
- I to ulje.... što li je to već unutra?!...To je čisti otrov za nas! - javi se iz trave drijemovac sabljastih listova i s prekrasnim bijelim zvončićima.
- Ti se ne javljaj! - opomenuo ga je vodenkos. - Govori se da si i ti otrovan! -
- Samo sirov! - jetko uzvrati drijemovac. - I nisam jedini... ali to je nešto drugo! -
- Dosta prazne priče! - uznemiri se ponovo potok. - Bilo kakve rasprave o tome ostavite za drugo vrijeme. Moramo zajedno razmisliti o ovome problemu. -
- Slažem se - reče tiho vrba i nježno granama spuštenim do vode dotakne potoku lice. - Naći ćemo neko rješenje. -
- Lako je govoriti. - javio se opet tvor i malenim, brzim nožicama dotrčao do potoka, pa uronio i on u vodu. - Ah, kakva uživancija....Hladno, ali ugodno! - povikao je plivajući. - Ne bih volio ostati bez mogućnosti da se koji put bućnem u ovako finu vodicu! -
Tvor nije primijetio da je prolazeći pored hrpe otpada dotaknuo neku veliku limenku koja se ionako već opasno ljuljala na samom rubu kraj gomile bačenih stvari. Sve se zanjihalo, počelo isprva lagano prevrtati, pa kotrljati sve jače niz obalu. Neke su se stvari zadržale u travi, neke završile u plićaku, ali najgore je bilo što se nesretna limenka otvorila, a čudan, mastan sadržaj, smrdljiv i taman izlio u potok. Tvor je izletio iz vode brzinom munje. Pokušao je njuškicom okrenuti limenku, ali je bila preteška za njega. S obale je stenjala zgnječena zimska preslica preko koje je prešao stari hladnjak.
Masna se mrlja širila potokom kao ružna rana na njegovom čistom licu. Potok je jauknuo od straha, pastrva se u vodi počela bacakati, gušiti i naposljetku se umirila, izvrnuvši se na leđa. Vodenkos je prhnuo s kamena na kojem je stajao, zaprepašten i uplašen. Svi su se stisnuli zajedno: nijemi, u grču, kao pokošeni! Čak je i sunce prestrašeno odskočilo u vis kao da je ono umočilo svoje zlatne prste u crnu mrlju.
- Pomozite! - viknuo je potok. - Učinite nešto! -
Životinje su se rastrčale po obali, ali odbačene stvari su bile preteške i prijetile su da se ponovno pomaknu i pritisnu bilo koga od njih.
- Boli me, boli me! - tužio se potok.
Uz njega su bespomoćno stajale očajne životinjice. Gledale su kako se rastače bistro lice njihova prijatelja i postaje crna, mutna voda. Šutjele su zbog ribice, šutjele su zbog nemoći, šutjele su jer im je pred očima nestajao dom.....
Vrba je spustila svoje grane još niže, kao kad djevojka obrazom dotakne vodu da se umije i dugo, žalosno plakala.
Kad vrbe i vodenkosovi plaču - čuje li ih itko?
( Zagreb, travanj 2013. )
Nema komentara:
Objavi komentar