Na svijetu ima svakakvih cipela: crnih, smeđih, bijelih, šarenih, lakiranih, uskih, širokih, niskih, visokih.... Novih, što još mirišu na kožu i ljepilo i starih koje je cesta dobro razbucala. Ili su ih teške noge toliko razgazile da su postale ravne, uništenih peta i više nalikuju na svoj vlastiti potplat nego na cipelu. Kao palačinke su.
Kažu da cipele čuvaju glavu. Istina je, ako su čvrste i udobne. Neke, kažu, krase nogu, pogotovo ako ih je izradio Lopez, slavni dizajner obuće, car svih postolara. Te su najljepše i najskuplje, slažu se modne blogerice i sve one koje žive na visokoj nozi ( i peti! ) od 0 do 24 sata. Dvije različite cipele - dva različita svijeta.
I upravo takve dvije našle su se na cesti jedne vruće ljetne večeri točno ispod dva putokaza, od kojih je jedan pokazivao smjer GRAD, a drugi smjer SELO. Ona koja je stigla cestom iz grada bila je srebrna salonka na vrtoglavo visokoj peti s finim, crnim remenčićima. Sva, kako se to kaže, ženstvena, sva lijepo izdužena, sva so-fi-sti-ci-ra-na( tako se predstavljala sama! ).Nije ona jadna bila jedina kriva što je tako umišljena. Takvom su je učinili i oni oko nje. Izgledala je u svakom trenutku svjesna svoje ljepote i vrijednosti. Kamo god da je išla nije prestajala naglašavati: - Ja sam, dragi moji, dizajnersko djelo, jedna jedina, a ne jedna od deset tisuća istih. Ja sam LOPEZICA. Toliko sam savršena da JA ističem svoju vlasnicu u gomili, ne ona mene. Krasila sam nogu poznate glumice i manekenke, šetala crvenim tepihom na dodjelama nagrada, koračala modnim pistama širom svijeta.... -
- Jesi li bila u Japanu? - pitali su je neki, a ona je s visoka odgovarala pitanjem: - A gdje nisam bila?! Italija, Francuska, Švicarska, Amerika..... -
- Vidjela si Barcelonu? - pitali su zavidno drugi.
- Naravno. - hvalila se skupa salonka.
- Bila si i na Floridi?! uzdisali su treći.
- Svuda... svuda gdje je dobar provod. -
I tako - hvalila se do besvijesti. Cvjetala od sreće, ali samo izvana. U srcu je ona bila itekako umorna i nimalo željna novih putovanja i zabava.
Nepažnjom jedne sobarice koja je u žurbi pakirala kovčeg poznate glumice, salonka je ostala u garderobi hotelskog apartmana.
- Kad sam već ostavljena, ispuniti ću svoj san - dosjetila se. - Uživati ću u miru i prirodi! -
I uputila se iz grada u selo.
Cipela na koju je naišla te večeri bila je obična vojnička cokula. Sva nekako robusna. Visoka, ne petom nego sarom, okovana, ali ipak istrošenih potplata i dosta izgrebana. Vojnička cokula je putovala iz sela u grad. Bila je mjesecima na nekoj vojnoj vježbi, pa opet u vojnoj misiji u dalekoj zemlji zahvaćenoj ratom. Kad se umorna vratila u vojnu bazu, dobila je zasluženi godišnji odmor. Voljom svog vlasnika, iskusnog vojnika, našla se u njegovom rodnom selu. Tu je život bio mnogo mirniji od onog kojim je do tada živjela cokula. Život bez stresa, bez metaka, bez naredbi, bez iznenadnih buđenja, bez kilometarskih marševa....No, vrlo brzo bakandži naviknutoj na užurbanost i neprestalno kretanje, taj je život postao
učmao i monoton. Pogotovo zato što ju je vlasnik zajedno s drugim dijelom njenog para objesio o klin u staroj drvarnici. Čamila je u mraku i dosadi cijelo vrijeme. Ništa se dugo nije događalo i cokula je mislila da će poludjeti od jednoličnosti koja se uvukla u njezine dane. Tu i tamo kroz napukle daske drvarnice ušuljao se koji miš, kroz krnjavi krov zasjala koja zraka sunca i to je bilo sve što se mijenjalo. Čak je i razgovor s drugom bakandžom postao nezanimljiv. Nisu si imale više ništa za reći. Potrošile su sve teme, pa zašutjele. Vojnička je cipela počela sanjariti: zamišljala je kako odlazi u grad i zabavlja se.
Srećom po našu cokulu, klin na kojem su visjele se od njihove težine olabavio u ležištu, izbio van i par cokula je tresnuo na zemljani pod. Naša se vojnička cipela pozdravila s prijateljicom i - put pod noge (mislim reći: put pod potplate). Tako se našla ispod putokaza s početka naše priče.
- O, još jedna cipela na putu! - rekla je Lopezica kad je ugledala cokulu. - Pretpostavljam da putujemo u različitim smjerovima?! Ja idem na selo. -
- Da? Oprosti, ali čudim se - uzvratila je kruto cokula koja je doduše više znala o vojnoj opremi nego o modi, ali je ipak prepoznala salonku koja je u svijetu obuće imala zvjezdani status. - Prije bih pomislila da ideš u grad! -
- Dosta mi je grada! - bila je prvi put posve iskrena Lopezica. - Dosta mi je gala večera i glupih prijema. I svih tih ljudi koji se samo cmaču, a da ti nisu niti dodirnuli obraz. Kisić, kisić.... A kad odmaknem samo dva koraka, već ogovaraju. Sve je to modna Sodoma i Gomora!.-
Cokula je dosta slušala o Sodomi i Gomori, ali ne u vezi s modom, nego u vezi s ratom. Ništa nije komentirala jer su vojničke cipele naučile više slušati nego pričati.
- Hoću mir - nastavila je Lopezica. - Želim gledati zalazak sunca u tišini, bez buke i kasnih poziva na koktele... Želim se buditi uz pjev ptica. Dosta mi je Pariza i Londona i New Yorka, toliko! -
- Uh, bio bi pravi doživljaj u Parizu popiti jedan Manhattan - cokne jezikom inače suzdržana cokula pomislivši na fino piće i impresionirana spominjanjem ovih gradova. - Tako mi svih mojih cveka... (mislila je na željezne čavliće u svojim potplatima) - ... Rado bih otputovala u New York, vozila se liftom po onim silnim zgradurinama, plesala do jutra u najboljim klubovima! -
Cokula je dosta putovala, ali više se nagledala prašnjavih cesta i ratnih zona nego sjajnih metropola.
- Da, grad. Ja idem u grad, definitivno! - rekla je čvrstim glasom vojnička cipela. - Meni treba malo zabave. Da mi je otići u Tokyo - maštala je cokula. - Jela bih one male zalogaje od sirove ribe, povrća i riže... -
- Sushi - ubacila je informirana Lopezica.
- Da, to... i probala bih rižino vino, razgledala vrtove Kyota... -
- Ako želiš jesti sushi ne moraš ići u Tokyo, u ovom gradu postoji restoran s japanskom hranom - savjetovala ju je Lopezica. - Ja se radije odlučujem za kavijar. Ali vjeruj mi, ako voliš kremšnite i jedeš ih svaki dan - dojade ti. Tako je i meni kavijara dosta. Da mi je samo komad kukuruznog kruha i šnita običnog, sušenog sira s lukom... Ćula sam da je to izvrsno. -
Zabavljene razgovorom nisu niti primijetile da je u travi nedaleko od njih ležala jedna tenisica. Bijela, obična, iznošena. Svako jutro i svaku večer ona je trčala istim putem. Vlasnik joj je bio stari maratonac koji se, što od teške bolesti što od starosti, ostavio svakodnevnog treninga i odložio tenisice " za neka bolja vremena ". Sad vjerna tenisica trči za njega, iz poštovanja i navike. Odmarajući, slušala je ona razgovor cokule i Lopezice šutke, ne prekidajući ih. One su opet bile previše zaokupljene sobom i vlastitim planovima, pa je nisu ni vidjele ni čule.
Mrak je sve više padao, a put pred njima je bio dug i vrućina velika, te su se cipele rastale. Gledajući kako svaka odlazi svojim pravcem, tenisica se zapitala: - Znaju li one što ih čeka? Hoće li elegantna salonka dugo uživati u seoskoj idili ili će otkriti da to nije za nju? A vojnička cokula? Koliko će se oduševljavati izlascima i plesom? Naučena na red i disciplinu, hoće li moći živjeti drugačije? -
Ali, kako je tenisica bila mišljenja da sve u životu treba probati kako se kasnije ne bi kajali zbog propuštenih prilika, samo je promrmljala dobrohotno: - Sretno im bilo! - i vratila se kući.
Slučaj je htio da se za dva dana ponovo našla u isto vrijeme na istom mjestu, upravo kada su naišle iste one dvije cipele. Lopezica se vraćala iz sela, a cokula iz grada.
- Da ne povjeruješ! - uzvikne Lopezica. - Zar se i ti vraćaš na staro? -
Umjesto odgovora, kruta bakandža je kratko upita: - Što je bilo? -
- Ah, stvarno , kakav mir?! Kakva zabluda! Kakve budalaštine! Nisam ujutro mogla niti duže odspavati kako sam navikla. Ranom zorom već je kukurikao pijetao, krave su mukale, psi lajali, konji njištali, traktor brujao, kombajn drndao... da poludiš! Još sam zabola svoju krasnu visoku potpeticu u masnu zemlju seoskog dvorišta. Strašno, ta je zemlja toliko žilava da sam se jedva iščupala iz nje! A što se tebi desilo? -
- Ne pitaj! Nije se isto kretati po ratištu i po finim hotelima, to sam znala, ali ovo... Prvo - kupila sam u supermarketu taj tvoj kavijar. Iskreno, precijenjen je, meni ne vrijedi tih novaca. Ima okus po zrnju koje smrdi na ribu. Bolji je moj vojnički grah. Poslije sam popila tri koktela i bilo mi je loše. Drugo - na nimalo fin način su me iscipelarili iz hotela. Niti u jedan poznati restoran nisu mi dali da uđem! Još na vratima su mi rekli da sam prljava i izgrebana i da se moram urediti ako želim unutra. Ne, hvala! Bolje je meni u mojoj vojničkoj kantini gdje mogu biti takva kakva jesam! Uostalom, lickam se samo kad je redovita kontrola spavaonica ili vojna smotra! - Tu cokula naglo zašuti jer joj se učinilo da je predugo govorila. Nakon što su se izjadale, cipele se pozdrave i odu svaka svojim putem, Lopezica natrag u grad, a cokula u selo. Ni ovaj put nisu vidjele tenisicu u travi.
- Eto - mislila je tenisica - .. I mi smo cipele postale kao ljudi. - Nikad nismo posve zadovoljne. Zbog onog što mislimo da moramo imati ne cijenimo ono što već posjedujemo. Kad dobijemo što želimo opet tražimo nešto treće. Eh, samo da u tom traženju ne izgubimo ono što imamo...! -
I vjerna tenisica pomisli na svog bolesnog vlasnika, pa uzdahne: - Vrijeme mi je da se vratim. Odradit ću svoj posljednji krug... - pa odmorena lagano potrči prema svjetlima predgrađa.
( Zagreb, svibanj 2013. )
Nema komentara:
Objavi komentar