Još od davnina, prije mnogih naraštaja, postojao je Gospodar zraka i vjetrova. Spominju ga mnogi zapisi. On je vjetrove kontrolirao, savjetovao i usmjeravao. Živio je na najvećoj stijeni najviše planine na kraju svih svjetova, u palači isklesanoj iz jednog jedinog čudovišnog kamena.
Nije on bio ni strašan ni zao kao što biste mogli pretpostaviti zbog mjesta na kojem je obitavao ili možda zbog toga što je bio gospodar nečeg tako velikog i moćnog kao što su zrak i vjetrovi. Štoviše!
Bio je on oduvijek blag, mudar i dobar vladar, pa su i vjetrovi koji su mu služili bili dobri i blagi.Igrali su se po cijele dane s pticama, uplitali svoje ruke u nečije kose, okretali krila na vjetrenjačama, škakljali cvjetne glavice i otpuhivali zlaćanu pelud s njih. Kao i djeca bili su skloni nestašlucima. Najviše su voljeli draškati rijeke i potočiće, zaliječući se nenadano na njihovu zrcalno čistu, mirnu površinu sve dok se njihova vodena lica ne bi naborala od ljutnje. Skutovima svojih plavičastih haljina potoci bi srdito udarili o svoje obale rasipajući po njima tisuće bisernih mjehurića svojih pokidanih ogrlica pjene. Tako su potoci odgovarali na igru vjetrova, ali nikad se ne bi ozbiljno posvađali.
Bilo je vjetrova starih i ponešto mrzovoljnih. Neki su bili prevrtljive ćudi pa su se znali naljutiti i napraviti štetu, ali su općenito bili dobri i ljudima korisni.
Gospodar zraka i vjetrova dozivao bi ih stojeći na strmoj stijeni svoje planine, podižući visoko kažiprst.
Njime je kružio po zraku jače ili slabije, brže ili sporije, već prema tome kojeg je od vjetrova trebao. Miješao bi prstom kao neki čarobnjak, a zrak se oko njega kretao, strujao, zagrijavao i rotirao. Ta su kretanja zraka vjetrovi osluškivali i raspoznavali jer su iz njih i nastali. Kad bi Gospodar zvao Bonacu ili Maestral samo je prebirao prstima po zraku kao da dodiruje tipke nevidljivog glasovira, a kad je htio da dođe Jugo puhnuo bi u kažiprst dajući zraku svojim dahom toplinu i vlažnost. Kojeg god da je pozivao k sebi, kad bi ga otpravljao govorio bi: - Pazi na ljude, ne čini im nevolje! -
Tako su živjeli vjetrovi i ljudi u miru i slozi.
Možda bi sve bilo i dalje dobro da se u neko doba nije dogodilo ovo: nekako u isto vrijeme rodila su se dva djeteta. Gospodaru zraka i vjetrova kći Lahorka, a vjetrovima Monsunu i Tramontani sin Tornado. Lahorka je izrasla u prekrasnu djevojku, veselu, pametnu i dobru. Tornado u lijepog, ali nažalost, silovitog mladića. Bio je drzak, samovoljan, nepromišljen i nagao. Često je ljutio roditelje i Gospodara zraka i vjetrova. Oni su mu jednako često i opraštali, nadajući se da je njegovo ponašanje prolazno mladenačko buntovništvo. I kakav god da je bio, toliko razbora je još imao da nije dirao ljude. Ugledao je jednom Tornado nježnu Lahorku u planini i poželio da bude njegova. Zaljubio se iskreno, ali joj je prišao bahato. Takav je bio. Lahorki se čak izgledom svidio lijep i stasit mladić, ali je bila dovoljno mudra da prepozna njegovu narav. Zato ga je učtivo odbila. Tada je nestalo i ono malo promišljenosti što je Tornado posjedovao. Izgubio je srce i pamet do kraja. Mislio je: - Ako me je djevojka odbila, otac neće! Iako je moj gospodar i ja sam bogat i moćan, zašto bi me odbio?! Biti ću mu odličan zet i nasljednik jer nema muškog potomka. Ma, biti će moja milom ili silom! -
I pun sebe ode u palaču svog gospodara da isprosi Lahorku. Gospodar mu reče:- Mislim da bi mojoj kćeri mogao biti drag, ali joj moraš dati vremena i priliku da te upozna u drugačijem svjetlu. Idi i uči o životu. Naoružaj se strpljenjem i mudrošću, nauči se poniznosti. Tada se vrati i pitaj je ponovo želi li biti tvoja. Ako ti ona pokloni svoje srce i ja ću ti dati svoj blagoslov.-
U duši se plemeniti Gospodar zraka i vjetrova nadao da će siloviti mladić zbog ljubavi krenuti pravim putem. Bio je pronicljiv i iskusan, ali i iskusni mogu pogriješiti.
Tornado je bio strahovito uvrijeđen- Ne dati mu što je htio - to je za njega bilo ponižavajuće! Reći mu da čeka - to je njemu bilo nemoguće!
Lice mu se smračilo poput crnog oblaka, a snažne grudi nadigle, raširile se od bijesa. Stisnuvši zube, okrenuo se i otišao iz palače Gospodara zraka i vjetrova - zauvijek. Onako ohol i nepromišljen kakav je bio samo je mislio kako mu je nanesena nepravda. Što to njemu nedostaje da ga odbija gospodareva kći?!
U strahovitom bijesu počeo je mahnitati po planini. Zalijetao se prsima na kamene litice, treskao bokovima po snijegom zastrtim vrhovima i urlao u dubokim kanjonima. Kako je njegova srdžba nadvladala njegov razum, svakim je trenom postajao sve ljući i ogorčeniji. Naposljetku je učinio ono što vjetrovima nije bilo dozvoljeno: sišao je u dolinu gdje su živjeli ljudi i iskalio svoj gnjev na njima!
Nasilan i jak jurnuo je na njihove njive, voćnjake i domove; lomio granje, čupao stabla iz uzdrhtala tla, urlikao u krošnjama i vitlao kućama kao da su igračke. Uništavao je sve na što je naišao.
Iz daljine činilo se da veliki crni lijevkasti oblak, nalik nekom stupu, nezamislivo moćan i razoran, klizi ravnicom i briše sve pred sobom.
Pustoš i očaj zavladali su krajem!
Gospodar zraka i vjetrova uzalud je stajao na najvišoj stijeni i dozivao Tornada. Sva njegova moć nije mogla spriječiti strahotu koju je mladić počinio. Sad je i Gospodar uvidio da se Tornado posve oteo kontroli, da ga ništa neće vratiti na pravi put, pa poviče: - Nesretni mladiću, ne primaš ničije savjete! Nije ti stalo do drugih. Odmetnuo si se od ljudi i od svog Gospodara! Odlazi, biti ćeš prognan i nevoljen kamo god pošao! -
Tornado se osvrnuo samo krajičkom oka i posprdno nasmijao: što je njemu stalo to ljudi i do drugih vjetrova?! On je dovoljan sam sebi!
Ne stišavajući svoj bijes, odletio je na drugi kraj svijeta. Nisu više o njemu čuli mnogo osim da se nastanio negdje u unutrašnjosti nekog kontinenta kojeg su kasnije nazvali Amerikom. Vidjeli su ga, pričalo se stoljećima nakon toga, u Oklahomi. Poslije je, kažu,viđen u Teksasu, pa opet negdje drugdje..... Živi sam. Ne druži se ni sa kime. Zaljubljen je bio, znamo, ali ljubav nije upoznao jer ljubav se dijeli, a on ništa dijeliti ne zna. Još uvijek ima divlje srce, još ga uvijek tjera neka sila kamo god pošao. Sije samo strah i nesreću.
Ne vole ga ni vjetrovi, ni ljudi!
( Zagreb, 1995.)
Nema komentara:
Objavi komentar