Pričala meni neka je baka:
-Dijete, ti bježi od mrklog mraka!
Kad mjesec nebom na vrh se digne
Mračko tad kradom u selo stigne!
Crn mu je šešir, crn mu je plašt,
crno mu lice, a pogled tašt.
I svako oko k'o vatrena rupa
dok mračni stvor taj ulicom stupa.
Pod crnim plaštem ( da ti se smrači! )
plaze mu sitni Kukumači.
Niti su kukci, niti su ljudi -
gadna stvorenjca zločeste ćudi.
Oni se noću tiho privuku,
usnulom djetetu grickaju ruku.
Kad nisi dobar cijelog te ližu,
kad srdiš baku, po tebi gmižu!-
Ma, dajte ljudi, kakve li priče!
Te riječi meni na bajku liče!
Što god da veli poneka baka -
dijete se danas ne boji mraka!
U mraku ( evo istine čiste )
sve su ti stvari potpuno iste.
Noću je isto što danju biva
samo što tama izgled prikriva.
Što god da priča poneka baka,
pametno dijete ne boji se mraka!
( Zagreb, 18.03.2013. )
Nema komentara:
Objavi komentar