U stražnjem dijelu Gazdaričinog vrta, tamo gdje počinje voćnjak, velika je česma. Starinska, kamena, predivna...Sva obrasla bršljanom i mahovinom pa joj je kameni zidić dobio zelenu patinu. Na zidiću je velika brončana glava Meduze razjapljenih usta, a iz usta teče bistra voda u polukružno kameno korito.
Vile Voćarice obožavaju to mjesto.Za sparnih ljetnih noći ljuljaju se na grančicama bršljana kao na lijanama i skaču u vodu skupljenu u koritu. Plivaju oko slapa koji stvara brončana glava, pljuskaju nožicama po vodi, rone oko male crpke na dnu ili plutaju na ružinim laticama... Leže na listovima uz kameni rub fontane, odmaraju i suše se. Kao na bazenu.
U neko doba useli u njihov mali raj velika zelena žaba. Iz polja gdje su zbog suše nestale sve lokve i lokvice , dođe u potrazi za vodom. Dovuče sa sobom komad očerupanog lokvanja, pokupi negdje usput pola orahove ljuske i uredi si stan u česmi.
Među vilama uzbuna. Žive one sa svom prirodom u slozi, ali ova je žaba vrlo prijeke naravi i ruku na srce, jaaako velika.
Istini na volju, žaba je gatalinka. Dakle, jedna obična, mala žabica, ali vile su još manje, malene kao zrnce. Njima je žabica poput diva.
- Kako da je se riješimo? - vijećaju vile.
- Zamutimo joj vodu - brzopleto predlaže jedna mlada i još neiskusna.
- E, baš ti je neki prijedlog, žabi još bolje! - odgovara joj starija vila.
- Da joj dovedemo rodu ili zmiju? -
- Misao za pohvalu! Sa jednog zla na gore! Ima li još koja pametna? - ljuti se ona starija vila.
- Kad bismo je lijepo zamolili....- pokuša neka vrlo blagoga glasa
- Baš! Poslušat će nas!
- Morati ćemo se pomiriti s gubitkom česme. Pa ona jadna nema gdje živjeti - javi se opet ona blaga vila.
- Njoj je voda dom, nama je samo prostor za igru - složi se i jedna mudra, razborita Voćarica.
- Ona bez vode ne može živjeti makar ova voda nije ono što ona treba. Pričekajmo...- savjetuje ih, ali neke od vila opet se počnu buniti. I razilaze se, a da rješenje nisu našle.
Za to se vrijeme žaba brčka u svom novom domu. Zna ona da je otjerala vile s omiljenog kupališta, ali ne mari. Jedva je našla mjesto za sebe u ovoj oskudici vode i neće ga tako lako prepustiti nikome! Nije joj niti do razgovora, još manje do pregovora. Ostaje tu i točka!
- Ako mi i jedna od tih dosadnih mušica - ( tako ona zove vile ) - bude dodijavala, palacnut ću je jezikom! - planira ona zločesto.To je gadna stvar jer žabe imaju brz i pogibeljan jezik.
I tako žive, niti u miru, niti u ratu. Trpe se, to je sve. Vile se više ne kupaju u svom bazenčiću, a žaba krekeće i krekeće... A što se može - to joj je dano.
No, ništa ne traje vječno. Neke se stvari riješe same od sebe. Treba samo znati čekati.
Ranom zorom evo ti Gazdarice na česmu. Nosi kantu i četku - odlučila je očistiti korito. Ispušta vodu i čim voda počne otjecati iskoči žaba: hop, hop, ravno prema voćnjaku i nestane. Gazdarica je niti ne spazi. Žustro riba kamen, čisti crpku i ulijeva svježu vodu.
Te noći vile prirede pravu zabavu. Bal na vodi. Ponovo su sretne u svom malom raju, ali ipak razmišljaju o žabi. Pomalo brinu. Nadaju se da je našla kakvu lokvu.
I stvarno! Dvije ulice dalje, žaba se nastani u nekoj betonskoj rupi punoj muljave vode. Muljava voda je, znamo, raj za žabe. Sve vrvi kukcima, a to joj je baš po volji. Tako je i pravo, svakome njegovo...
( Zagreb, ožujak 2013. )
Nema komentara:
Objavi komentar