Otkrit ću vam jednu tajnu: vile Voćarice postoje! Ne u snovima, ne u mašti, zbilja postoje. Žive po voćnjacima, vrtovima i šumama. Prahenka stanuje u krhkoj resi lijeske. Pripada grupi vila Voćarica koje u prvim proljetnim danima imaju najviše posla. I u jesen, naravno, ali u proljeće posebno. Brinu o svemu i svačemu. Pomažu pripremiti usnulu zemlju za novo rađanje plodova. Pjevaju travi da se probudi. Draškaju pupoljke da se otvore. Prenose poruke vjetrovima. Vrijedne su Voćarice.
Zimi se Prahenka spušta u podnožje lijeske i stanuje među korijenjem i izdancima mladih lijeskinih grana. U rano proljeće ( zapravo dok još kalendarski traje zima ) kad se drvo okiti svojim zlatnim resama, vila se popne i nastani u jednoj od njih. Naime, Prahenka je mala poput glavice pribadače i sto puta lakša od pera. Leži u svojoj resi kao u zlatnoj ljuljački i njiše se na vjetriću. Ne smetaju joj ni kišne kapi.
Lijeska je dio Bakinog vrta. Na samom ulazu raširila je svoje tanke grane. Savila se nad kamenim prilazom pa za kišnih dana štiti prolaznika od kiše, a za ljetnih vrućina daruje mu debeli hlad.
Vile poznaju Baku. Zovu je Baka ili Gazdarica. Ona ne poznaje njih, ali kao da ih osjeća i radi sve što vile vole da se radi. Tako se uzajamno poštuju, a da se i ne vide.
Danas Prahenka ima zadatak naći ranoproljetni vjetar i prenijeti mu da počne s oprašivanjem lijeski. Stvar je, rekoše, vrlo hitna!
Spušta se Prahenka s visoka između nježnih žutih cvatova nalik zlatnoj kiši. Ide stazicom prema voćnjaku. Prolazi pored tek probuđenih jaglaca.
- Jeste li vidjeli ranoproljetnjaka? - pita ih Prahenka, misleći na vjetar.
- Neeee... - tresu jaglaci svojim žutim glavicama. - Možda spava u mušmuli, voli tamo spavati..-
Traži ga Prahenka u mušmuli, ali ga ne nalazi. Prolazi pored kamenjara i zaustavlja se pred veselim trolom od poliresina koji sjedi na muhari, u sjeni velikog kamena.
- Dobro jutro. Oprosti, molim te, znaš li gdje je vjetar ranog proljeća ? - pita ljubazno Prahenka. Trol šuti. Jasno da trolovi od poliresina šute, nisu živi. Oni ožive samo u nečijoj mašti ili u nečijem snu. Mala vila bolje pogleda u njegovo čudno zeleno lice i dugačke zelene ruke pa shvati da je trol samo figurica koju je Gazdarica postavila u kamenjaru.
- Vidim da mi ti ne možeš pomoći - glasno uzdahne i poleti preko živice kojom je kamenjar odijeljen od ulice.Krene prema šumi.
- Tko zna gdje se krije!? - razmišlja zabrinuto Prahenka jer ona svoj zadatak mora izvršiti. Vjetrovi inače točno znaju što moraju raditi i kad to moraju raditi, ali ovo je bio mlad vjetar. Mladi vjetrovi znaju biti vrlo nestašni. Jure nad poljima pa se umore i zaspu u krošnjama. Mladi vjetrovi su lutalice. Sad su tu, sad su tamo, pa zaborave što im je dužnost. E, zato je tu Prahenka da ih pozove na red.
Traži ona vjetar u bukovoj šumi i nađe ga u duplji razvaljena drveta. Vjetar dokono prebire po hrpi sagnjila lišća i čeprka crve iz kore. Jalov posao!
Odlučan da cijeli dan ne radi ništa, silno je ljut što mala vila uporno traži da pođe s njom. Ovaj je vjetar stvarno mlad i stvarno neodgovoran!
- Ići ću kad se meni bude htjelo! - odbrusi.
I Prahenka je mlada, ali je odgovorna pa mu govori strogo, ali još uvijek ljubazno.
- Znaš da ti je dužnost to obaviti što ranije. -
- Zašto baš to mora biti sada, a ne, recimo, za mjesec dana, ha? -
- Ne znam zašto, ali znam da moraš i to odmah! -
- Onda se vrati pa saznaj! Odlazi!- vikne vjetar. - Ne trpim ničije naredbe. I bez valjanih razloga ne mičem se odavde! -
Ljutita Prahenka odjuri ravno u lijeskin cvat da se smiri.
- Naprasnog li stvora! - misli mala vila i odluči potražiti neku od svojih prijateljica da je pita zašto je toliko važno da se zadatak odmah ispuni. Možda bi vjetar kasnije bio bolje volje.
Odnekud dolje, sa stazice, dopiru do nje glasovi. Prahenka proviri kroz cvjetove pune finog peludnog praha i ugleda ispod sebe Gazdaricu u pratnji one djevojčice što je Gazdarica zove Unučica. Razgovaraju. Djevojčica diže ruke uvis i pokazuje prstićem ravno prema Prahenki.
- Bako, kakvo je ovo drvo? -
- Dijete moje, to ti je, zapravo, grm iako je velik poput drveta. Zove se lijeska. S nje ćeš jesti one fine orašaste plodove što se zovu lješnjaci. Od njih ćemo raditi i onu slasnu tortu koju voliš. -
- Bako, ovo drvo nema lišća! - čudi se Unučica.
- To ti je, vidiš, čudo prirode.- objašnjava Gazdarica. - Lišće će niknuti tek kad se opraše cvjetovi jer bi, u protivnom, smetalo da vjetar raznese peludni prah. Zaklanjalo bi svaki ovaj cvat i vjetar ne bi napravio puno od svog posla. . Eto, zato lijeska cvate prva od svih proljetnica. Zelenit će se kasnije, vidjeti ćeš. -
Odozgo je sluša vila i razumije sve. Vile razumiju i jezik ljudi i jezik životinja i cvijeća. Sve jezike prirode.Čak i govor tišine, a taj je maloj vili najdraži iako ga se najteže razumije i najteže ga je naučiti.Samo ovo, o čemu je pričala Baka Gazdarica, to do danas nije znala. I to mora hitno reći vjetru!
Ponovo mala Prahenka ostavlja iza sebe svoju zlatnu resu, leti preko živice prema šumi i nalazi vjetar u duplji.
- Ako smjesta ne digneš ovo svoje tromo tijelo iz te rupe, bit će zla! - viče mala vila iako vile, u pravilu, ne viču. One su nježne i tankoćutne, sve rade odmjereno.
- Pitam opet: zašto je stvar tako hitna?- usporeno će vjetar iz drveta.
- Hitna je jer dok mi tu razglabamo u nedogled izrasti će listovi na lijeskama i zakloniti cvatove. Kako ćeš onda raznositi pelud?! -
- To si mi mogla odmah reći! - javi se mnogo pristojnije vjetar iz rupe i izvuče glavu van. - U redu, već idem! -
- I vrijeme ti je - smekša se i mala vila, pa zajedno polete prema vrtovima. Vjetar je brz, a mala Prahenka puno sporija od njega pa uskoro postaje samo sitna točkica u daljini. Kad konačno stigne do svoje lijeske vidi da je vjetar već obišao pola vrtova. Sitni peludni prah poput fine koprene od zlata lebdi u zraku i lagano pada na probuđene tučkove. Dolje ispod lijeske, po kamenom prilazu, šeće Baka Gazdarica i otkriva prve jaglace u travi.Gleda je Prahenka s visine, iz svoje zlatne ljuljačke i blago se smiješi. - Hvala, Gazdarice! - šapće Prahenka mada zna da je Baka Gazdarica ne čuje.
- Vas je priroda nešto naučila, a vi ste naučili mene, tako to ide.. -
I ljulja se u svojoj zlatnoj resi lagano, sasvim lagano da ne otrese cvjetni prah s cvata.
Nema komentara:
Objavi komentar