U šumi mračnoj ni traga svjetlu
tek oka dva sjaje iz tmine,
to snješko jedan uz borove mrke
uzdiše usred noćne tišine.
Gleda i gleda, oči napreže,
al' svako drvo tama povije,
razmišlja tako u mrklom mraku:
-Zašto se nebom svjetlo ne lije?-
-Netko je noćas ukrao Mjesec!-
mali snjegović se zabrine.
-Nitko ga nije ukrao, nitko-
šapne oblačić s visine.
-Mjesec je marljivo brojao zvijezde,
brojao dugo u noć,
vrijedan je bio, al' se umorio,
a nije htio na odmor poć'.
Tad' mu iz umorne ručice padne
na zemlju fenjerić zlatni -
razbije se, a suzom Mjesec
smoči svoj prsluk brokatni.
Oko njega se skupile tužno
blistave, sjajne zvjezdice,
na njihov plač sažalile se
oblačice - moje sestrice,
pa mu ležaj naprave,
tu ga nježno polože,
uspavanku zapjevaju
i u san ga uljuljaju.
Spava Mjesec na jastuku noćnom
od baršuna plava,
ne budi ga, snjegoviću, neka spava!-
-Neka spava - i snjegović šapnu -
ali mora skoro nad brdo se dići,
da na snježnom putu,
tu kroz šumu,
osvijetli onu stazu staru
kojom Djed Mraz djeci
noćas treba stići!-
- Da Mjesec može na svoj zadatak
fenjerić novi dat' ću mu ja -
šapnu oblačić snjegoviću.
- Nek' staza šumska
sva zlatom sja.-
( Zagreb, 03.01.1987. )
Nema komentara:
Objavi komentar