Tiho, polako sa šutljiva neba
padaju zvjezdice blistave, bijele.
Carica Zima sipa iz njedra
snježno cvijeće na pospane jele.
Ulica sniva najljepše snove
tkane od zimskih, plavih boja,
i u svom bijelo-plavom ruhu
smireno spava kućica moja.
Tek prozor jedan kroz veo noći
dremljivo žmirka - to drhti svijeća!
Tu iza kristalne slike na staklu
sobom se širi tiha sreća!
Pucketa vatra u ognjištu starom,
u zdjeli slatki kolači mirišu,
rumene jabuke na ormaru,
orasi zlatni na boru se njišu.
Tik pored bora pšenica raste
bakinom rukom posijana.
Na podu šušti mirisna slama
prostrta pod stol u smiraj dana.
Toplo je, toplo u mojoj sobi,
u krilu Zime ljulja se Noć,
ja liježem u svoj krevetić meki,
san zimske noći sanjat' ću poć'.
( Zagreb, Badnjak 1986. - Mojoj dragoj djeci )
Nema komentara:
Objavi komentar