Kiša pala
pa je stala.
Vjetar bio
pa se skrio.
Sunce sad polako, kradom
proviruje kroz oblake
k'o da se skrivača igra.
Vuče nebom sjajne niti,
svilu neba zlatom kiti.
Lokva jedna
neuredna -
taj trag kiše
sunce briše.
Jak me bljesak novog svjetla
prisjetio drage bake
što je često govorila:
- Svako vrijeme nosi svoje,
poslije sivih - zlatne boje.
Teško ti je?
Vječno nije!
Suze - pa se
smijeh razlije!
Strpljenjem se naoružaj,
kroz život ćeš lakše ići
jer ćeš ovo uvijek znati:
jednom mora biti bolje,
treba samo dobre volje!
Kad je ružno,
jadno, tužno,
digni oči -
sve će proći! -
( Mojoj baki, Zagreb, 27.12.2013. )
Nema komentara:
Objavi komentar