VJEŠTICA IZ MLINA

Ovo je bilo davno: istjerali neku staru vješticu iz Društva vještica jer nije poštivala njihova pravila. Možda vi mislite da se vještice ne moraju držati nikakvih pravila, ali, eto, u zabludi ste. Još se pri odlasku gadno posvađala s vješticom koju su zvali Rastolićka pa joj ova baci trostruku kletvu:
- Rasplinut ćeš se u oblaku uništenja kad ti se redom dogode ove tri stvari: popljuvat ćeš svoje moći, naći ćeš se među najmanje pet ljudskih muka na jednom mjestu i bit ćeš obučena u bijele haljine! -
- Hi, hi, hi... - odgovori joj smijehom stara vještica. Kletva joj je zvučala glupo. Prvo, njezina je najveća moć bila u čarobnom štapiću, a tko bi bio lud da pljuje po vlastitom štapiću?! A onda - ljudske muke možeš sresti na svakom koraku, ali svih pet ( ili čak više ) na istom mjestu, u isto vrijeme i još ona među njima, nemoguće! Od toga se bar lako sačuvati! Treće: vještica u bijelom, stvarno?! Vještice mogu nositi svašta, ali bijelo nikada, to nije njihova boja.
Eto, tako je kletvu shvaćala i o kletvi mislila stara vještica. Kako je k tome strašno lijena i nerazborita bila, nije željela niti razmisliti da kletvu bar nečim ublaži. To možda ne znate: čini su vještice mogle bacati jedna na drugu ako su bile dovoljno jake, ali uvijek bi dosjetljiva i okretna vještica takvu kletvu mogla, ako ne skinuti, onda barem izmijeniti.
Ode vještica u svijet trbuhom za kruhom ( to se samo tako kaže jer vještice teško da bi bile gladne kruha, a još teže da bi radile da ga zarade.) Dođe tako vještica u neki zaselak pokraj rijeke M..... ( ne mogu se sad sjetiti imena te rijeke, ali znam da je početno slovo bilo M ).
Na rubu zaselka, kraj šume, okretala je ta rijeka ogromno kolo malog, drvenog mlina. Kolo se objesilo uz bok vodenice kao teška uskršnja košara u ruci mlade snahe. Mlin se pak nadvio nad vodom pa ti se čini: sad će se otkinuti od obale i zaploviti rijekom. U maloj je vodenici uvijek bučilo; unutra je štropotao kameni žrvanj, škripali drveni zupčanici, a vani šumila žustra voda, slijevala se po lopaticama kola i žurila dalje tokom. Rijeka je brzala praćena šapatom tužnih vrba nagnutih nad nemirnim vodenim naborima.
Misli vještica: - Stara sam, moći me sve više napuštaju, dobro bi bilo negdje se ugnijezditi i uživati. A gdje ćeš bolje nego tamo gdje ima brašna jer gdje ima brašna, ima i kruha. - Njoj lijenoj i štapić je bilo teško dići na zrno da si pribavi kruh! To su vještičja posla - uzimati od drugih. I nastani se u mlinu.
Ali vještica k'o vještica. Nije njoj uživancija ako zlo ne radi pa se tako jednom popne po kolu vodenice i iščupa par ukošenih daščica iz kružnog niza po kojima je šibao vodeni mlaz. Drugi put pomakne moćima jedan od mlinskih kamena, gornjak, pa se brašno nije fino samljelo. Treći put u vreće s brašnom umiješa mekinje, četvrti put prospe doneseno žito, peti put istrese brašno spremno da ga ljudi odnesu. Onda opet pokvari vagu... Jednom otkoči zaustavljeno kolo pa su se kolo i kamen u prazno okretali i oštetili. Morate znati- kad je žito bilo samljeveno, vodeničar bi zaustavio rad kola. - Mlin je zaprt - rekli bi u zaselku.
Da se vratimo vještičjim pakostima: otvori ona čak i vodeničarevu knjigu s računima, pomiješa imena ljudi koji su donosili žito, još precrta iznose mlinščice jer su ljudi plaćali desetinom samljevenog brašna. Mlinar više nije znao kolika mu je plaća. I tako redom - zlo za zlom.
Dodija mlinarici sva ta šteta. Razmišlja kako da vješticu istjera iz mlina, ali ništa joj mudro ne pada na pamet. Umijesi mlinarica kukuruzni kruh i ispeće ga u krušnoj peći. Zarumeni se korica na žeravici, zamiriše topao kruh u svakom kutku mlina. Djeca posjedala za stol i čekaju da im majka odreže po komad. Uzela mlinarica dugu, drvenu lopatu da izvadi kruh iz peći kad ono - vještica ga uzela cijelog! Mlinarici je nevolje preko glave!
- Što da radimo? - pita ona muža, a muž veli: - Od svakog zla postoji i veće, što ako nam uništi i kuću i djecu?! Pusti, vještica ima preveliku moć! -
Mlinarica je bila snažna žena, ali je prije svega bila majka. Obuzeo ju je strah. Pobojala se za dom i za djecu, pa zaboravila na kruh. Progutala je i ovu čašu pelina i otišla iz prostorije u kojoj su stanovali do one gdje je stajao žrvanj. Niže nje, u samom dnu vodenice, vještica je zajahala osovinu što od kola vodi do kamenih ploča. Krezubim ustima žvakala je komad žutog kruha. Kako je imala samo dva zuba gore i jedan dolje, škljocala je krnjavim ustima kao zamka za medvjede i mljela kukuruzni kruh poput žrvnja. Njena je pljuvačka štrcala okolo da su miševi u mlinu davali zlato za kišobran. Ona ništa nije shvaćala. Pljuckala je i pljuckala i nije vidjela da je i svoj čarobni štapić popljuvala. Tako se ispunila prva kletva!
- Hmmmm, fino....dobar si kruh ispekla, ali ja sam se zaželjela bijelog. Umijesi sutra od pšeničnoga brašna - reče bezobrazno.
Vrilo je u mlinarici kao u utrobi Zemlje, ali se sjetila svoje djece pa je rekla ljubazno, dapače - preljubazno: -Ispekla bih ja tebi bijelih žemlji jer se tebi pristoji napraviti samo najbolje. Nego, sve mislim - ti bi mogla samo jednom čarobnom riječi napraviti žemlje sto puta finije od mojih, je li? -
- Kad tako kažeš, istina je - odgovori bahato vještica - Ali moje moći nisu bezgranične. Treba mi za to jedno zrno pšenice, pa ćeš vidjeti što ja mogu! -
- Ovdje u košari ga nema - kaže mlinarica. - Možda je koje zrno ostalo u sredini. -
Mahne vještica čarobnim štapićem i pretvori se u mušicu pa uđe niz košaru u sredinu kamenog diska da potraži zrno. Mlinarica brzo skoči i otkoči mlin, što će drugo - sila zakon mijenja! Kolo se počne okretati, gornja se kamena ploča pomakne: sad će stisnuti mušicu!!! Joj, mušica se provuče i padne omamljena u sanduk gdje inače pada samljeveno brašno. Kako padne tako se opet pretvori u vješticu. Kad se vještica našla u sanduku, otreslo se s njegovih stranica na njezinu odjeću brašno što je preostalo od prijašnje meljave i vještica se digla u njemu posve bijele odjeće. Tako se ispunila treća kletva!
I što se desilo?
Kako se uspravila, puf.... tako je nestala!!! Ispunilo se sve što je Rastolićka izrekla. Kako? Naime, druga se kletva ispunila čim je dotakla dno sanduka!
Taj su sanduk, u kojem je vještica završila, ljudi zvali ( a da to ona nije znala ) MUČNJAK jer se u njemu sabrala sva muka ruku koje kopaju, oru, siju, žanju, tovare žito, sipaju zrnje u košaru, uređuju mlin, vade brašno, važu, slažu i odvoze. Muka je velika od sjemena do kruha, ali sve to vrijedne ruke izdrže. Eto, toliko da i vještičju moć savladaju!
Mlinarica se čudom čudila, ali nije imala vremena time glavu razbijati. Ona skoči, podigne čarobni štapić što je ležao na podu pa ga brzo uglavi među lopatice vodeničnog kola. Zašto? To ni sama nije znala objasniti. Od tog je dana u vodenici sve još bolje radilo. Brašno je bilo tako fino samljeveno da su ljudi izdaleka dolazili u mali mlin. Kad bi mlinarica ispekla kruh i stavila ga na stol, svi su govorili: - Ima čarobne ruke! - Je li sve to bilo zbog onog štapića uglavljenog u vodenično kolo ili jednostavno zbog vrijednih ruku, tko zna?!
Samo pričaju ljudi da miris tog kruha iz male vodenice još i danas draška nosnice.




Riječi koje možda niste znali:

- mlinščica (kajkavski) - dio brašna koji je pripao mlinaru kao plaća za meljavu, negdje ušur (tur.)