subota, 20. prosinca 2014.

U BADNJOJ NOĆI

Tiho, ne škripite stepenice,
ne ljuljaj se, kuglice,
ne razvezuj se, mašnice
sred zelene girlandice!
Tiho, tiho silazimo
da malčice zavirimo
je li Djed Mraz već prošao,
mlijeko i keksiće kušao
na stolu što smo ostavili
da bi Djeda okrijepili.
Jao, maca popila je mlijeko,
Reks je zagrizao keks,
prolili, razmrvili po podu,
svi spavaju - dobili slobodu!
Razvukli su srebrne lamete,
baš sad nered napravit' se sjete!
Brže, brže, draga seko,
već čistim, ti ulij mlijeko
u crveni onaj lončić!
Jao, slušaj, čujem zvončić,
možda Djed je pred vratima,
brzo natrag krevetima!
Spavaj, braco, sklopi oči,
brzo božićno će jutro doći!






(Zagreb, 20.12.2014.)

četvrtak, 11. prosinca 2014.

ŠTO JE DUGA

Duga je osmijeh kišnog dana,
otisak šarenih kišobrana,
razigranih djevojčica svilene trake
koje provlači nebo kroz oblake.
Duga je blistavi most plavog svoda
po kojem dijete do Sreće hoda.






(Zagreb, 11.12.2014.)

ponedjeljak, 8. prosinca 2014.

MAMINA I TATINA ZVIJEZDA

Kakvih to sve zvijezda ima
na nebesko-zemaljskim prostorima!
Zvijezda želja - padalica,
Betlehemska repatica,
takva pod kojom si rođen sretan
i ona pod kojom si nesretan...
Ima lutalica k'o Zornjača,
pa Polarna - Sjevernjača,
ima zvijezda u očima,
ugaslih u crnim noćima
i zvijezda u pahuljama,
na svečanim haljinama...
Ima zvijezda glumačkih,
ima zvijezda modnih,
(onim slavnim pjevačkim zvijezdama baš srodnih),
zvijezda velikih i malih,
dalekih i onih palih,
ima zvijezda na dnu mora
i zvijezda na vrhu bora...
Bile gore ili dolje, mutne ili sjajne,
usamljene, u kolima, brojne i beskrajne,
te zvjezdane me priče previše ne muče
jer tata kaže: - TI si zvijezda naše kuće! -






(Zagreb, prosinac 2014.)

četvrtak, 20. studenoga 2014.

ČUDAN SVAT

Vidi ovog malo čudnog svata,
tijelo mu je krupno, na dva kata,
neki crni kameni u glavi,
usred lica korijen mu je pravi,
stara kanta umjesto šešira,
a bijelim odijelom se modira.
Na sebi sve nešto čudno spoji:
ruka - grana, na njoj ptica stoji,
a onda, (oho!) suprotnost čista -
k'o od srebra odjeća mu blista.
Stvor što spretno se zakamuflira
bijelom bundom gradskog kavalira.
Reci, tko je bijeli fićfirić?! *
Svi već znaju - to je snjegović!







* fićfirić - mladi vjetrogonja, gizdelin, kicoš, dandy, pomodar u odijevanju

(Zagreb, studeni 2014.)




ČETIRI ŽIVOTNA DOBA

Svako doba tvog života
posjeduje niz vrednota.

U proljeću svojeg bića
ti si poput nježnog ptića
što iz gnijezda tek polijeće
i uči da bez bola slijeće.

Ljeti već pun uzlet ima,
žustro maše tim krilima
i granice svoje traži,
u letu mu tijelo snaži.

U ranoj jeseni života
krije nova se ljepota,
sigurnost i mudrost čista
kroz let njegov jasno blista.

Pa i tvog života zima
vjeruj, lijepih časa ima,
što sabrao si sad ćeš znati
cijele zime uživati. *




* Pjesmica o četiri životna doba čovjeka: djetinjstvu, mladosti, zrelosti i starosti.

(Zagreb, studeni 2014.)

DUNJA NIJE TAKVA

Nemoj mi slati SMS*,
nemoj mi crtati srčeka,
stvarno, napravit ću urnebes,
nemoj mi tepati "Dunječka".

Nikad više da nisi
pred svima cvijeće mi pružio
pa je i poslije šest dana
o nama u školi vic kružio.

Nemoj kraj mene uvijek
gurajuć' se prvi sjedati,
evo, dajem ti priliku -
možeš sa mnom tekmu gledati!

U glavi složi si kockice,
nisam ja takav curetak,
ne padam na slatkaste fore...
Bez toga! I dođi u petak!






* SMS - (engleski: Short Message Service) - to vam je, mali moji, usluga slanja kratkih tekstualnih poruka mobitelom, ali danas to sve ptičice po granama znaju, pa sam sigurna da to već znate i vi.


(Zagreb, studeni 2014.)

utorak, 18. studenoga 2014.

ŠEĆERNO SRETNA

Pojela bih nebo kako je krasno,
plavi fondant* na torti, glatko i slasno,
pladanj oblačića - bijelih puslica
zlatnog ruba od sunčevih mrvica.

Posrkala bih dan kao sok od nara,
toliko mi sreće u grudima stvara,
možda protrčim kroz sjajnu dugu smijalicu,
zamamnu nebesku, šarenu lizalicu.

Ispod pufastih hrpica - bijelih oblačića
šećem u haljini boje čoko-kolačića
i kako se sumrak za moje skutove hvata,
tako oblaci ružičaste - prava šećerna vata!

Otapa se oko mene večer cijela
kroz svjetla topla - poput karamela.
Lanterna me prelijeva nitima od meda,
s neba blago hladi mjesec - kugla sladoleda.

Očima unosim šećer dana u svoj kutić
gdje svaka je misao crveno-bijeli šećerni prutić.
Čak kad me zarobi mreža Sna lukavo spretna,
i kroz snove ja se smiješim: danas sam sretna, sretna, sretna...






* fondant (fondan) - masa ili smjesa od šećera u prahu i nekoliko drugih sastojaka, a koristi se za oblaganje torti, izradu raznih jestivih figurica i sl.


(Zagreb, studeni 2014.)

ponedjeljak, 17. studenoga 2014.

RECIKLIRANA PRIČA

Iznenadni udar groma!
Naš je Miško van svog doma.
Smračilo se usred dana,
s davno ocvalog je jorgovana
vjetar očerupao sve grane
(ni tu nema mu obrane).
Sručilo se k'o iz kabla,
pala i sa zgrade tabla,
toliko lud juri vjetar,
na sat - stoti kilometar!
Prst ne vidi on pred nosom,
jadan šljapka nogom bosom,
ne zna je li noć il' dan,
a daleko je mišu stan...
Kiša lije, potop stvara,
njemu sitnom - Nijagara*,
prije nego primiriše kući
voda će ga ta odvući!
Zapomaže na sav glas
i odjednom - vidi spas:
tanjur u kom stoji hrana,
gotova, iz restorana,
netko na ulicu baci
(što ćeš, ljudi su bedaci).
Nesmotrena ljudska bića
ostatke od hrane, pića...,
sve bacaju ulicama...
Kakav nered, kakva drama!
Miševima , stvar je jasna,
smetlišta su mjesta krasna.
Nade za njih uvijek ima -
hrana je u otpacima.
Al' ni slutit' mog'o nije
da mu spas se ovdje krije -
u posudi od stiropora
k'o u barci nasred mora.
Skoči miš u mali "čamac"
i stane na širok "pramac"
k'o kapetan nekog broda,
a nosi ga luda voda.
Rijeka ulicama teče,
da ne strada - treba sreće!
I odjednom - kiša stala,
lakše plovi barka mala,
mišić u njoj sav je sretan,
živ je, još je i kapetan!!!
O, radosti i o, čuda!
Bez po' muke, s malo truda
stiže lađa, bogom dana,
stane - tik do mišjeg stana!
Zar bi rek'o, zar bi rek'o
tko razmišlja "čisto", "eko"
da će otpad što nas truje
spasit' miša od oluje?!
Ima l' pouke u ovoj priči,
tko se otpacima diči?
Al' kad promislimo malo,
sve bi iskoristiti se dalo,
pa i otpad (misli i ti!)
koristan bi mog'o biti.
Kad um radi, kad ne spava,
svašta smisli mudra glava!
No, bacat' ga samo tako,
dragi, zlo je, naopako!
Nemoj odmah se zbedirat',
samo moraš ga sortirat',
onda svu tu ambalažu
pošalju na reciklažu, **
tako opet bilo tko
koristi nekoć bačeno.
Budi pri tom kreativac,
reciklira - pozitivac,
kao miš u našoj priči -
tim daleko možeš stići.
Za kraj - činjenicu vrijednu:
imali smo priču jednu,
piscu nije draga bila,
u košu je završila.
(O mišu je bila priča
što u posudi iz restića ***
doplovio je do svog stana
za olujnog, kišnog dana).
Onda ruka put svoj nađe -
priča iz koša izađe,
glava složi formu novu:
dobili ste pjesmu ovu!





(Zagreb, studeni 2014.)

* Nijagara - Nijagarini vodopadi niz su masivnih vodopada koji presijecaju rijeku Nijagaru i prirodna su granica između SAD-a i Canade ( za moje male glavice koje još to nisu znale ).
** reciklaža - (ili recikliranje) je izdvajanje materijala iz otpada i njegova prerada s namjerom ponovnog korištenja.
*** restić - restoran

petak, 14. studenoga 2014.

PISMO LJETU

Plavi Zvončić Ljetu piše:
- Žalim što te nema više!
Kad si sa mnom se družilo
tako nam je lijepo bilo!

Plesao sam bos po travi
s plavom kapicom na glavi,
s neba sunce me grlilo,
jutrom sretno mi hrlilo...

Madam Jesen me ne voli,
prijatelju, to me boli,
zažutila mi listiće,
bacit ću joj sve kistiće!

Smatra da joj " pamet solim "
kad za tople dane molim.
Kad joj kažem: " Vrati ptice! "
veli: " Drske li stjenice! "

Ignorira me i dalje,
često jutrom mraz mi šalje,
svaki dan sam ja šokiran,
stalno se zbog nje živciram!

Smrzavam se, drago Ljeto,
pomozi mi riješit' sve to!
Povedi me u svoj kraj
gdje je toplo, meni raj! -






( Zagreb, rujan 2014. )


srijeda, 1. listopada 2014.

TEŽAK IZBOR

Košara i slatki psići,
oči kao tanjurići,
pet njuškica, pet repića,
a uzimam JEDNOG psića!

Rekli su mi: - Ti odluči
koji će u naš dom ući! -
Ova maza? Ona druga?
Težak izbor. Kakva tuga!

Svaki pruža mi šapicu,
vlažnu gura mi njuškicu
pa mi prstić počne vući:
- Mene, mene vodi kući! -

Ne znam, ne znam, još sam mali!
Ah, kad odrasli bi znali...
teške takve su odluke!
Vi birajte - sit sam muke!

Bilo koji - bit' ću sretan,
al' sad mi je pogled sjetan,
vidim samo pseće oči -
kad će, tko će po njih doći?!









(Zagreb, 01.10.2014.)

ponedjeljak, 29. rujna 2014.

DJED MRAZ NA ODMORU

Saznala sam što sam htjela znati,
(podatak taj teško će vam dati!),
otkrila (što ljudi rijetko vide)
kamo Djed Mraz na godišnji ide!
Pričao mi znanac moreplovac,
vječni putnik (odnedavno udovac):
- Reći ću ti, kud puklo da puklo!
Rezervirao je brod za Acapulco! - *
(Da tu stanem, rima nije glatka?
Nema veze! Što kaže vijest slatka?)
Poslije ga vidio na plaži,
Rolfa šeta i školjkice traži,
u košulji širokoj, crvenoj,
sobovima bijelim izvezenoj.
I japanke na nogama ima,
crvene, sa sitnim jelenima,
na ležaljci crvenoj se štima *
s otisnutim malim borićima.
Kupaći ogrtač u tom stilu,
Djed se fura na zimsku idilu
i toliko daleko to ide -
u šeširu s pingvinima ga vide!
Samo jednim Djedicu ne gnjavi -
na odmoru hladnim ga ne davi!
Ne spominji niti snijeg ni led,
odmara se čovjek - to je red!
Dosta mu je tog vječitog leda
pa u koktel svoj zbunjeno gleda,
blago tad se konobaru smješka:
- Oprostite, to je neka greška!
Donijeli ste, (hvala), to što volim,
drugi put - bez kocki leda, molim! -



(Zagreb, 29.09.2014.)

* Acapulco - (čitaj: Akapulko) - turistički grad u Meksiku
* štimati se - u dijalektu - ponositi se, dičiti se

LOKVA JE KRIVA

Briga lokvu za kaputić novi,
briga je za cipelice nove,
lukavo na cesti tamo stoji
i zove me - uporno me zove!

Poziva me: - Hajde, skoči,
malo nožice si smoči! -
i još lažljivo mi doda:
- Hajde, obična sam voda!
Malena, kol'ko ti treba!?
Gledaj, zrcalo sam neba! -

Dečki, dečki i curice
obožavaju lokvice.
Vidjeti bih baš voljela
koja njoj bi odoljela!?

Al' tek onda kad ti skočiš,
(prekasno je!) tad uočiš:
lagala je, lukavica -
to je voda blatnjavica!!!
Nebo nek' me sad istrlja -
svuda imam blatnih mrlja!





(Zagreb, 29.09.2014.)


nedjelja, 28. rujna 2014.

UPALITE SVJETLO, MOLIM

Kako su lijepa svjetla u tami!
Taj mrak kad te obavija i strah kad te mami,
tek nejasni obrisi vladaju tamom,
osjećaš se izgubljenom, napuštenom, samom,
kad sjene su nijeme sve veće i veće,
kad na kraju se sobom vod crnih silueta kreće,
tad' zamišljaš svašta, čega i nema
i slutiš nešto što u mraku se sprema...

Onda napokon svjetlo! Sve nestaje ružno
i više ti nije ni crno ni tužno,
više nema ni onih sumornih misli
ni prstiju tvojih što su u grču se stisli.
Svjetlo se sobom razlijeva blago
i tebi u srcu je toplo i drago.
Začuješ šapat, priča ti mama
i sve je dobro, pobjegla tama.






(Zagreb, kolovoz 2014.)

petak, 26. rujna 2014.

ŠTO DJED MRAZ RADI KAD NIJE BOŽIĆ

Što Djed Mraz radi kad Božić nije?
Samo se smije
i pivo pije
dok glanca skije,
a vani vije.
Njegov pas Rolf
kaže da često igra golf,
al' maca Kiti
tvrdi da to ne može biti.
Ha, šala je ovo, sasvim jasno!
Djed cijele dane radi do kasno
igračke nove,
bilježi dječje snove,
istražuje želje,
kom' prirediti veselje,
zapisuje tko je dobar, tko loš,
krive adrese baca u koš.
Naručuje nove čizme
zbog uništenih od snježne kataklizme,
od penjanja po krovovima,
pentranja po žlijebovima,
spuštanja niz dimnjake,
virenja kroz prozore.
Daje šivati odijelo
jer se staro s mnogo rupa srelo
dok kroz ognjišta se vuklo
i sa raznim zaprekama tuklo.
Još naručuje kartu novu
jer teško se orijentirati na krovu.
Kad legne umoran od dugog rada
njegova brada
uvijek nastrada
il' kuštrava sijeda glava -
na njima Rolf spava,
a kako Rolf sanja
i sanjajući mačke ganja,
meškolji se, u snu usred trka
zapetlja bradu Djedu do brka.
Makar ima Djed i brojne pomagače
što tvornicom malom vedre i oblače,
u proizvodnji snova na prst prostora,
Djed Mraz nema za naprstak odmora.
Jedno ne znam, a znate li vi:
koristi li Djed Mraz godišnji?






(Zagreb, srpanj 2014.)

SVE BOJE JESENJE VEČERI

Nebo je jantarno-plave boje,
samo nada mnom pamučne grudice stoje
oblaka bijelih i za tren ih nema,
rasplinu se u mrlju k'o mliječna krema.
U magli se plave planine gube,
na kraju vidiš tek obrise grube.
Sa stupa svjetiljka sjajem dukata
baca svjetlost na jorgovan boje starog zlata.
Crne se vrhovi borova u daljini,
k'o tornjevi zamka strše u visini
i gledam svod ispresijecan s puno žica
( crnih i praznih, tihih, bez ptica )
- polako mijenja se nad mojom glavom
sad obojen ultramarin plavom.
I svjetlost s lampe više nije ista,
svud raspršila se zrakom boja ametista.






(Zagreb, 25.09.2014.)

srijeda, 24. rujna 2014.

IDI I ŽIVI

Pita Ema baku tako:
"Zar živjeti nije lako?"
Jer čulo je dijete druge:
"Život dolina je tuge!"

Grli baka Emu snažno.
"Srećo moja, to je važno:
ima suza, neću kriti,
ali zna i krasno biti!

Na životnim stazicama
trnje ide s ružicama,
uz korov, gle - divno cvijeće,
komad tuge s malo sreće.

Punoj zdjeli slatkog ploda
život kap gorčine doda.
I što reći? Kakav da je -
ideš, živiš i nek' traje!

Kao nektar ti ga pij
i kad padaš - ti se smij
jer te život izaziva:
kad brod tone da se pliva!

Pa što, svako padanje
nudi novo dizanje.
Ma, što reći? Kakav da je -
ideš, živiš i - nek' traje!"






(Zagreb, 17.09.2014.)

TUŽNO JE BITI MARIONETA

Ne bih htjela bit' na koncu lutka
jer svakog, baš svakog trenutka
netko konac može zategnuti;
moraš dić' se il' moraš legnuti.

Sve po želji neznanca iz kutka.
Što tu možeš? Njegova si lutka.

Tužno biti je marioneta,
priznajem: ta misao me smeta
da sve konce moje drugi drži
i svime upravlja, zar to ne rastuži?






(Zagreb, 24.09.2014.)

ponedjeljak, 22. rujna 2014.

JESEN

Njezin kist
u žuto oboji list
i list vjetrom ponesen
otpleše
svoj posljednji ples za jesen
i spusti se do trava
da s njima odspava
žuti san.
Al' mršti se dan
sav snen
jer je sivo obojen.







(Zagreb, 22.09.2014.)

petak, 8. kolovoza 2014.

ŠAŠAVE PITALICE - PITALICA PETA

Od oblatne mu je tijelo,
u njeg' dvije-tri kugle sjelo.
Roza, bijela ili žuta -
otapaju srca kruta.
I najtvrđe srce veli
da se njemu baš veseli.
Čudno je kad to se gleda,
njemu srce je od - leda!


Što je to? *







(Zagreb, 06.08.2014.)


* (Ako odgovor te muči, neka mama te pouči - na engleskom riječ je ova, al' slova su samo slova: ICE-CREAM. Zar engleske te riječi tlače? Na engleskom i hrvatskom - isto znače!)

ŠAŠAVE PITALICE - PITALICA ČETVRTA

Gle: četiri ima uha,
meko srce, dva trbuha,
stvarčica je čudna ova
malom biću čuvar snova.
I kad zlatna zora rudi
uvijek s djetešcem se budi.

Što je to? *







(Zagreb, 06.08.2014.)


* (Ako odgovor te muči, neka mama te pouči - na engleskom riječ je ova, al' slova su samo slova: PILLOW. Zar engleske te riječi tlače? Na engleskom i hrvatskom - isto znače!)




srijeda, 6. kolovoza 2014.

ŠAŠAVE PITALICE - PITALICA TREĆA

Jako, jako ljuta glava,
ljuta budna i kad spava.
Možda ne bi tako bilo
da se drugačije zbilo:
tko bi sretan živio u mraku -
glava dolje, a noge u zraku,
a kad je iz mraka izvade,
ovom glavom rado se oslade!

Što je to? *








(Zagreb, 06.08.2014.)

* (Ako odgovor te muči, neka mama te pouči - na engleskom riječ je ova, al' slova su samo slova: ONION. Zar engleske te riječi tlače? Na engleskom i hrvatskom - isto znače!)

ŠAŠAVE PITALICE - PITALICA DRUGA

Žuta vojska smotru ima,
žuti zbijeni u redovima,
a u vatri kad se nađu
kao balerine svi izađu.
Više nisu žuti cijeli
nego bijeli, bijeli, bijeli.
Da pitalica teška nije -
od tog' super grickalica ti je!

Što je to? *







(Zagreb, 06.08.2014.)

* (Ako odgovor te muči, neka mama te pouči: na engleskom riječ je ova, al' slova su samo slova - POPCORN MAIZE. Zar engleske te riječi tlače? Na engleskom i hrvatskom - isto znače!)

ŠAŠAVE PITALICE - PITALICA PRVA

Izvana zeleno,
iznutra crveno,
bijelo sa zelenim,
crno sa crvenim,
loptasto,
prugasto,
glatko
i slatko,
hrskavo,
prskavo,
kad baciš - prljavo,
crveno mrljavo.

Što je to? *






(Zagreb, 06.08.2014.)

* (Ako odgovor te muči, neka mama te pouči - na engleskom riječ je ova, al' slova su samo slova : WATERMELON. Zar engleske te riječi tlače? Na engleskom i hrvatskom - isto znače!)

utorak, 29. srpnja 2014.

KAKO JE DRUŽIĆ SPASIO BOŽIĆ

U tvornici Djedice Božićnjaka
patuljci su žurno radili,
u pauzi izrade igračaka
toplom mentom su se sladili.

Još dan - i polaska vrijeme je.
Pregled sanjki i svega u vrećama.
Baka Mraz Djeda opominje:
- Pazi! Kaput i provjera čizama! -

- Uh, tako mi vožnje bijesne! -
Djed stane gromove brojiti...
- Pa čizme su mi pretijesne!
Tko će stić' nove iskrojiti?! -

- Tako mi bijeloga brka,
što ću sad dječici javiti? -
Nastane metež i strka;
što bi se moglo napraviti?!

Tko će dat' savjet koristan,
je l' netko nešto saznao,
da Božić ne postane upitan
jer Djedov se put otkazao?!

- Nisu bit Božića pokloni -
stane Djed mudro kazivati
- Al' glavica puni su prozori
i kako ne ih darivati?! -

Krenu patuljci svi vijećati.
Nezgodu tko će ispraviti?
Sad' se Družića stanu prisjećati:
on bi mogao nove napraviti!

Majstor je vještina čarobnih,
ako postoji tko - on to može,
patuljak star' ruku još okretnih
počne šivati nove od kože.

Al' noć je možda prekratka
za tako veliki posao,
a za umorno tijelo preduga -
na pod mu čekić ispao!

- Tristo mu borovih češera! -
prene se Družić iz drijemanja.
- Uspavala dobra me večera,
na šivanje bez oklijevanja! -

I srkne kavu iz lončića
što ga je fino osvježilo,
rad sav obuzme patuljčića
dok vani je tiho sniježilo.

Sedma ura rješenje je donijela -
bile su konačno gotove.
Sretna vijest se tvornicom prenijela,
mogli su spremati sobove.

Djed navlači novu obuću:
čizme pristaju kao salivene!
Već sobovi nemirno skakuću
uz saonice krznom prekrivene.

Gledaj: stoje patuljci umorni
pod zvijezdama svečane noći,
put je dalek, al' svi su radosni -
na vrijeme će Djedica doći!

Tada trzne se Djed kratkog daha:
- Sasvim sam s pameti smetnuo!
Ali... vrećicu čarobnog praha
jesam li opet negdje zametnuo?! -

- Bez brige, Djedice! - Družić će.
- U staru čizmu je upao!
Tu je prah badnje čarolije,
već zapregu njim sam "okupao"!-

Čarolija praha je trenutna -
saonice ludo poletjele,
cesta neba u hipu prijeđena,
već do prvih su krovova sletjele.

Ujutro, dok još u pidžamama
djeca darove pregledavaju
s bakama, tatama, mamama...
- patuljčići umorni spavaju.






(Zagreb, 2014.)*

* - Pjesma "Kako je Družić spasio Božić" nastala je otprilike kad i moja priča sličnog naslova "Kako je Vražić skoro upropastio Božić", objavljena u prosincu davne 1994. g. u listu za učenike mlađih razreda PRVI IZBOR. Pjesma je dugo stajala nedovršena i eto - napokon je tu - kao varijacija iste teme: Djed Mraz skoro spriječen da dođe k djeci za Božić.



ponedjeljak, 28. srpnja 2014.

BEDASTA PRIČA

U petak smo dobili za domaću zadaću napisati izmišljeni sastavak - priču o dva snjegovića. Boljelo me grlo i stisnula me temperatura pa sam pisanje ostavio za kasnije. Danas sam napisao: " Sastala se dva snjegovića na snježnom seoskom putu. Pita jedan drugoga:..." (Ovako obično počinju vicevi, ali ovo nije vic, časna riječ. Rekao bih - časna pionirska jer je moja baka rekla da su tako govorili u njezino vrijeme, ali više pionira nema pa ni zakletva ne bi vrijedila; onda, morat ćete mi vjerovati na riječ! Samo časnu. Da se vratimo na snjegoviće.)... "Pita jedan drugoga:
- Što ti je to na glavi? -
- Beretka - veli onaj s beretkom.
- Smiješno pokrivalo za glavu! Snjegovići moraju nositi klasiku - lonac, na primjer. Zna se što nose snjegovići - kaže onaj što ima lonac na glavi.
- Beretka je šik - odreže snjegović s beretkom.
- Šik, plik, mik, cik - podrugne se snjegović s loncem, ali se uozbilji.
- I ja se mogu modirati. - Ode i nabavi si cilindar. Sav se naduo od snijega i vlastite veličine noseći na slamom pokrivenoj glavi visoki, crni cilindar.
- Sad sam pravi gospodin - reče važno Beretki.
- Ne čini te cilindar gospodinom - vrati mu Beretka, ali i sam je htio biti važan pa ode i zamijeni beretku kaubojskim šeširom. Mislio je da će tako izgledati super važno. Nije izgledao super važno. Onaj s cilindrom mu se toliko smijao da je rastresao snijeg s glave pa je morao prestati da se još više ne smanji. Cilindar mu više nije pristajao. Opet je otišao i vratio se noseći kacigu s vizirom. Ništa drugo nije našao. Ispod metalnog pokrivala s rupicama na viziru jedva da su mu se vidjele oči. Pardon - dva komada ugljena.
- Uhuhuuuu, huhuuuu, hihi, hiiii....., bez... hehe..., veze.... hihihiiiii - tresao se snježni lik ispod kaubojskog šešira i od smijeha nije uspio reći više ništa. Zaboljela ga je srednja snježna kugla od pretjeranog smijanja ( naime, snjegovići nemaju trbuh, imaju samo kugle od snijega). Kad se konačno prestao smijati samo je odmahnuo grančicom umjesto ruke i otišao jer mu je dodijalo ovo nadmetanje.
Onaj ispod vizira užasno se znojio, hoću reći - topio. Slamke su mu pale sa snježne polu-glave na tlo. Pobrao je malo snijega s puta i skrpao svoju snježnu glavu pa odjurio zamijeniti kacigu s vizirom nečim boljim. Doduše, više nije bilo nikoga da se s njim nadmeće, ali tako je kad si tvrdoglav. Tražio je nešto veće i upečatljivije, ali jedino što ga je moglo zadovoljiti bio je ogroman bubanj odbačene perilice rublja. Jedva ga je stavio na glavu. Bio je toliko težak da je urušio cijelog snješka i od njega je na putu ostalo samo nekoliko komada ugljena i hrpica snijega.

Djeca su se okupila, napravila novog snjegovića s loncem na glavi i igrala se oko njega. Njemu nije smetao lonac, mirno je stajao na mjestu i ugljenim očima pratio malene oko sebe. Srećom, nisu ga zanimale kape i šeširi. "

Eto, to sam napisao.
Dosta bedasta priča, ali ništa mi pametno ne izlazi iz glave dok gledam kroz prozor. Još uvijek imam temperaturu i ne puštaju me van. Tamo, na kraju livade, moji prijatelji iz susjedstva su napravili veliki ledeni brijeg i spuštaju se niz njega na drvenoj paleti i vrećama za smeće. Izgleda zabavno. Ludim od dosade, zato valjda u glavi i imam bedastu priču. A možda i zbog vrućice, ne?!






(Zagreb, siječanj 2014.)

petak, 25. srpnja 2014.

PUTOVANJE VAŽNIJE OD ODREDIŠTA

Vito je možda uobičajeno ime, ali dječak koji ga nosi svakako nije običan dječak. Ili recimo to ovako: ako je Vito sasvim običan sedmogodišnjak, stvari koje zna napraviti ne čine se sasvim uobičajenima. Bar ne njegovima u kući. Dok drugi dječaci skupljaju autiće, motore ili sličice nogometaša i uživaju u onoj okrugloj, kožnatoj stvari po travnjacima, Vito skuplja - puževe. Strasno. Svaku večer. Strpljivo čeka vrijeme kad puževi počnu izlaziti iz svojih vlažnih skrovišta pa pužu po stazicama i preko kamenja, ravno prema cvjetnjaku i povrtnjaku. Vito ih spremno prati naoružan malim plastičnim vrtnim kolicima i lopaticom. Skupi pune tačkice i doveze do djeda.
- Seli ih, djede, iz našeg dvorišta. Jedu bakine kadifice i dalije. I tvoje glavice kelja.-
Drugima se puževi gade, a Vito ih skuplja. O tome vam ja pričam.
Nariše Vito sunce i čovjeka ispod njega podignutih ruku. Na licu čovjeka doda Vito bojicom zaokružena usta kao da čovjek nešto govori.
- Što si to naslikao? - pita mama.
- Pozdrav suncu - mirno će Vito, a mama se iznenadi.- Zašto misliš da sunce treba pozdravljati? - zanima je.
- Zato jer je to pristojno. Svako jutro sunce pozdravlja nas, a mi mu ne uzvraćamo. Mislim... idemo, idemo, kamo već idemo i ne razmišljamo što nas to grije. Nije fer, pa sam ja suncu nacrtao pozdrav i dodao boje, vidiš tu. Znaš, sunce voli boje. -
Tako razmišlja Vito. Zna se on zabuljiti u jednu jedinu točku i proučavati nešto dva sata ako treba. Pronađe Vito kraj puteljka u dvorištu desetak rupica izbušenih u zemlji, sasvim malih, a iz tih rupica svaki čas izleti ili u njih uleti neki kukac nalik velikom mravu, ali s krilima. Legne Vito potrbuške u travu kraj puteljka i počne pažljivo promatrati kukce.
- Doručaaak! - zove mama, a Vito će iz trave: - Oprosti, mama, sad ne mogu.-
- Nastavit ćeš nakon jela - kaže mama jer zna da je Vito sad ozbiljno usredotočen na svoj posao, ali zna i da Vito mora jesti.
- Molim te, mama, oni su sad ušli i ja se ne smijem maknuti. -
Njegova mama je posebna mama. Poznaje ona Vitu bolje od ikoga, zato mu dodaje vlažne maramice da obriše ruke i donosi mu sendvič u travu. Jasno, ne doslovce u travu, stavlja mu u ruku. Malo koja mama bi to napravila, ali Vitova mama to radi.
- Bolje da pojede ikako nego nikako - kaže jer zna ona: kad je Vito sav u nečemu on to ne prekida ni pod koju cijenu.
- Volim mušmule! - izjavi mali neočekivano jednog dana, nakon što je u voćnjaku otkrio stablo mušmule.
- Kako, pa još nisu jestive. Zar si ih probao? - pita mama.
- Ne, ali hoću. -
- Kako znaš da ćeš ih voljeti? -
- Tako, znam. Zato što su čudne, zato što su dobre za jelo tek onda kad izgledaju trule... to je baš zabavno. I zabavno je otkrivati nove okuse. -
Vito je u djedovoj drvarnici pronašao staru kutiju za alat. Trošnu, drvenu. Na njoj je u dobrom stanju bila samo neka dražesna mala naljepnica koju je tko zna tko ovdje nalijepio. Dječaci rado zaviruju u stare kutije, pogotovo u kutije s alatima. Tu Vito nije bio iznimka. Ali - da, ima jedno "ali" ... kutija je imala metalnu kopču vremenom posve zahrđalu koja se nije dala podići. Vito ju je pažljivo razgledao i potom uzeo krpicu. Temeljito je očistio kopču i namazao je uljem kako to radi djed, ali ona se tvrdoglavo nije dala iz ležišta. Naišao je susjedov Marko, uvijek namrgođen i spreman na svađu.
- Udari to čekićem i stvar gotova! - rekao je Vitu, ali se ovome savjet nije dopao.
- Ne volim uništavati stvari nego ih popravljati. - Marko mu je oteo kutiju iz ruke i divljački je protresao. - E, jesi lud. Ne čini mi se da unutra nečega ima.-
- Nema veze. Želim se uvjeriti u to. Osim toga, barem ću urediti ovu kopču. -
- Baš si bezveznjak. Sigurno misliš da je unutra nešto vrijedno. Možda neka mapa do mjesta sa zakopanim blagom, ha? - rugao se Marko i laktom srušio teglu s pelargonijom koju je baka upravo presadila. Zemlja se prosula po podu, cvijet ispao.
- Ostavljam te tvojim glupostima - rekao je Marko, a zapravo se prepao zbog štete koju je napravio.
- Odoh ja, a ti i dalje trljaj po toj kopči! -
Vito je odložio kutiju koju je ponovo pokušavao otvoriti i sad se bacio na pokušaj da spasi cvijet. - Baki bi bilo žao - mislio je. Nježno je vratio cvijet u teglu i pažljivo stavljao zemlju ispod i oko njega. U trenutku kad je ponovo uzeo svoju kutiju u ruke začuo se dug, tužan mijauk. Prugica se opet popela na crni bor i bojala se sići! Vito je prislonio ljestve uz drvo, približio se prvim granama i lagano, sasvim lagano savijao prema zemlji onu na kojoj je plašljivo stajala mačkica.
- Dođi, nevaljalice! - milovao je macu, tepajući joj istim riječima kojima joj uvijek tepa djed. Oprezno je sišao s ljestava. Zna on da djed baš ne voli da se Vito penje, ali što je mogao kad je djed bio zaposlen u vrtu..?! Pustio je Prugicu i vratio se u drvarnicu. Kopča još nije popuštala.
-Aaaaaaaaaa! - čulo se izvana.
Mala Nika iz ulice ozlijedila je koljeno provlačeći se kroz rupu u ogradi susjednog dvorišta. Djed je dotrčao iz vrta i na rukama donio djevojčicu u kuću.
- Hajde, nije ništa strašno, urediti ćemo to. - Zamijetio je Vitov molećiv pogled i prepustio mu Niku. Vito je iz ormarića za prvu pomoć izvukao alkohol i sterilnu gazu pa odrezao veliki komad flastera. Spretno je uredio posjekotinu na Nikinom koljenu, točno onako kako je vidio da to njemu radi mama. Utješio je uplakanu Niku, dao joj maramicu da ispuše nos i napravio joj sok jer je bila žedna. Onda se sjetio da Nika skuplja naljepnice, pa je otrčao u drvarnicu i uspio skinuti onu dražesnu naljepnicu s kutije za alat. To je toliko razveselilo Niku da je zaboravila na bol i suze. Djed je čak dozvolio da je Vito otprati jer je Nika stanovala samo tri kuće dalje niz ulicu.
Bilo je već kasno poslijepodne, ali dječak nije odustajao. Opet je bio u drvarnici. Tek onda je primijetio da je Marko srušivši teglu s pelargonijom srušio i limenku s čavlićima pa su se svi rasuli po podu.
- Djedu će biti teško sagnuti se i skupljati ih sad kad je cijeli dan radio u vrtu - pomislio je i spremno počeo pobirati i slagati čavliće po veličini. Potražio je prazne posudice i svaku vrstu složio posebno. Kako je uredno izgledala djedova polica!
Sunce je već počelo zalaziti kad je kutiju napokon otvorio. Bila je prazna. Vito je gledao u nju, ali uopće se nije žalostio. Bilo je zabavno pokušavati otvoriti je i zapravo je cijeli dan Vitu bio super. Ušao je djed i vidio uredno složene posudice na polici i otvorenu kutiju za alat.
- Bravo, momče, uspio si! -
- Pa i nisam - odgovorio je Vito smiješeći se - U njoj nema ničega.-
- Stvar je u pokušajima, sinko - rekao je djed.
- To ti je slično putovanju. Putovanje je često interesantnije od samog odredišta putovanja. -
Vito je bio zadovoljan. I djed je bio zadovoljan Vitom pa su obojica otišli na sladoled.





(Zagreb, srpanj 2014. - Dječaku koji se zaista zove Vito i koji zaista radi obično - neobične stvari)

petak, 18. srpnja 2014.

FRIK ZA SLATKO

U kvartu je otvorena
nova slastičarna,
za zubiće i novčanik
stvar opako kvarna.
Borim se sa samim sobom,
da mnogo ne duljim -
već pol' sata u izlog njen
k'o začaran buljim.
Ja bez srama: skroz pritisnut
nos mi je o staklo,
tijelo da bi milimetar
nekud se pomaklo!
Zurim, slinim: nepcu, oku -
koja raskoš slatka!
Na polici čudna torta -
marcipanska patka!
U čašama sa svih strana
praline od marcipana,
minjoni od bijelog čaja,
s kremom čokoladna jaja,
amareto kockice,
kapučino kuglice.
Etažeri prepuni su
kičastih kolača,
s makronima je zdjela
od sveg' mi najjača.
Išleri, volovska oka,
šape, kifle, šaumpite,
damski kapric, sedmo nebo,
žute, uske limun-šnite.
Poljupci od crne kave
i s pistacijom baklave
pa šarlota s jagodama,
jogurt-torta s ribizlama,
legendarni Pariz-Brest,
lagano već gubim svijest!
Dobošicu, zahericu,
viko-tortu, švarcvaldicu,
esterhazi il' parfe -
tamanim bez razlike!
Kad je izbor tako velik
moraš biti čovjek - čelik;
slijep za bilo što sa strane,
uzmi one marcipane
i sladoled od malina
s preljevom od kupina.
Sad je dosta, idi brže!
Još te slatke želje drže?!
Hodočastio bi cijeli dan,
zar je tebi slastičarna stan?!
Shvati, mladiću, na kraju -
slatke strasti kile daju!





(Zagreb, 18.07.2014.)


srijeda, 16. srpnja 2014.

NEBESKA LJULJAČKA

Imam najbolju ljuljačku na planetu,
zna pratiti i ptice u letu,
košarkaško igralište pruža mi na dlanu
kao da sam na sedmom katu u stanu.
Da hoću dizala bi me do krova,
ja s njom letim od zemlje do snova!

Moja ljuljačka nema lakirano sjedalo,
ne blista, ne cakli se kao ogledalo,
ne možeš u nju urezati slova,
ne miriše najljepše, a nije ni nova.
I nema čvrste nosače u boji,
na užetu obješena o drvo stoji.

Al' uživam u njoj - stvarno nije gluma,
to je stara automobilska guma!
- "Kak' fora!" - Riječi podsmijehom prožete?
Ja tvrdim - s njom i do neba možete !!!






(Zagreb, 16.07.2014.)

KOKICE, KOKICE

Škola, društvo... davno bilo je sve,
al' sasvim jasno tog' sjećam se:
veliki odmor, vani smo svi,
smijeh, jedan obrok razdijeljen na tri.
Pune su sreće bile nam okice
kada smo čuli: - Kokice! Kokice! -
tog starog prodavača glas
što je u trenu okupio nas.
U drvenoj kutiji oko vrata
nudio je slatkiš boje zlata.
Zanemario ruke si možda i prljave,
a već su ti usne bile mrljave,
sve medom već su bile sljepljene
uz prste jedan uz drugog zalijepljene.
I zlatne su grude medene
časkom sve bile pojedene.
Samo su odrasli užitak kvarili
jer su za higijenu marili.
Jednoga dana - o, tužno za nas! -
samo je nestao čarobni glas.





( Zagreb, 16.07.2014.)



srijeda, 9. srpnja 2014.

LJETNI DAN

Ležim u travi.
Sunce toči u moje oči
iz čaše zlatne blistavu svjetlost.
Titraju kapci.

Puno je ljeto.
Iz svake travke život se glasa,
zrak vruć i plavo se nebo talasa.

Pričam s leptirom,
sanjarim s mirom.






(Zagreb, lipanj 2014.)

petak, 4. srpnja 2014.

MAMINE RUKE

Kad zagrljaj hoću,
kad ružno sanjam noću,
kad padnem pa me koljeno boli,
kad me se mazi,
kad me se voli,
one uvijek tu su.
One me diraju,
one mi rane ispiru,
one me nose,
raspliću zapetljane kose,
slažu frizure,
kolače prave,
svjetlo mraku daju...
Tko su, što su ONE na kraju?
Pogađaš bez muke -
to su MAMINE RUKE.




(Zagreb, svibanj 2014.)

ponedjeljak, 30. lipnja 2014.

NEMA JE VIŠE

Čini se da nema je više,
one blage, ljetne, sasvim sitne kiše.

Tko je iznenadnu doživio nije
pod stopalima bosim dok asfalt još vrije,
tko je umirujuću osjetio nije
na obrazima vrućim dok sunce se još smije,
taj ne zna što je izgubljeno,
što mnogima je uskraćeno,
tako sitno,
tako nevažno,
a važno.





(Zagreb, ožujak 2014.)

srijeda, 25. lipnja 2014.

VOLIM - NE VOLIM

Volim anđele Elle Svaline,
u zdjeli tek ubrane maline,
topli cheeseburger u snena jutra,
na dvopeku namaz od putra,
turoše kad djed ih napravi,
naći jaglac što se prvi pojavi,
poster benda na zidu u sobi,
"Candy" što pjeva je Robbie,
jagode u voćnom kupu,
bijelu tuniku s Parizom, skupu,
na Jarunu ljetna uživanja,
ljenčarenje nakon plivanja...

Ne volim duge jesenske kiše,
na fasadi kad "ona" riječ piše
i ne volim osjećaj ružan
kad si zbog izdane tajne tužan,
kad strpaš sve njih u isti koš
i pitaš se: - Imam li frendicu još? -





( Zagreb, svibanj 2014. )

ponedjeljak, 23. lipnja 2014.

RANOTINEJDŽERSKA

Kaže baka: - Stare su i poderane! -
Ne shvaća da su sa mnom prošle najbolje mi dane.

I što ako tu i tamo koju rupu nose?!
Opet ona: - U takvima ni prosjaci ne prose! -

Nije baka upućena, sa mnom se ne slaže,
al' iste takve svako malo neki dizajner predlaže.

Vodim bitku da obranim traperice svoje,
baka tvrdi: - Za smeće su, zbrisale s njih boje! -

- O, kakvo je doba došlo! - dodaje prabaka.
- U toj modi stvar je danas posve naopaka. -

- Što je nekad bilo znak socijalne bijede,
danas visoka je moda! - misle glave sijede.

- I s cekerom priča ista; iz njeg' virio je patak,
a danas je djevojkama modno diktiran dodatak! -





( Zagreb, svibanj 2014. )

nedjelja, 15. lipnja 2014.

TATA I JA

Tata i ja
na plaži u suton
kad more je poput ulja,
tata i ja
na Sljemenskoj cesti,
kesten na grani se ljulja.

Tata i ja
na vrtuljku u parku
i zlato se dana razlijeva.
Pun dalija vrt,
miris dinja u zraku,
gitara - i tata mi pjeva.

Već skoro je godina
od njenog odlaska,
a još o mami šutimo.
U malim stvarima
njeni su tragovi,
u nizu toga je slutimo.

Tata i ja
i ona u nama,
bez slova i mekani oblaci.
Na kugli staklenoj,
u šumi čarobnoj,
njeni su ostali otisci.

Rekao je
da doći će dan
kad ćemo o njoj govoriti.
Bez suza, a sliku
bolničke sobe
zauvijek u sebi zatvoriti.

Tata i ja
pod svodom arkada, *
nit što nas bez riječi spaja.
I on i ja
s rukom u ruci
na ovoj cesti bez kraja...




* Mirogojske arkade
(Zagreb, lipanj 2014.)

TORTA S KOMADIĆIMA LJUBAVI

- Što kažeš na to da danas napravimo tortu od jagoda, ha? -
Leon je bio oduševljen bakinim pitanjem, pogotovo zato što je rekla riječ NAPRAVIMO. Volio je baki pomagati u kuhinji.
Oprali su ruke. Baka je stavila pregaču. Leon je zavezao čistu kuhinjsku krpu oko struka i prionuli su na posao.
- Šest jaja na sunce, ali oprezno! - rekla je baka zapovjednim tonom poput kakva generala u vojsci. Baka se voljela šaliti. Leon je gotovo pobožno izvukao kutiju s jajima iz hladnjaka. Izbrojao je šest jaja važnošću višeg časnika, a baka je svako lagano lupnula o rub zdjele i pažljivo odvajala žumanjke od bjelanjaka.
- Vaga! - zapovjedila je ozbiljno baka i Leon je poslušno otvorio vratašca ispod sudopera i izvadio malu vagu.
-Šećer! - izrecitirala je opet baka. - Deset dekagrama.-
Leon je žlicom stavljao šećer u posudicu na vagi, kazaljka se pomaknula.
- Još jednu žlicu. - Baka je gledala u kazaljku, a Leon je mirno stavio još jednu žlicu šećera.
- Stoj, dobro je! Sipaj sad na žumanjke, vojniče! - Leon je sipao.
- Mikser! -
Leon je između redova lonaca izvukao mali, bijeli aparat. Bio je silno ponosan na sebe jer je točno znao gdje što stoji u kuhinji.
- Čuvaj sad! - rekla je baka što je značilo da se Leon mora odmaknuti korak dalje jer baka nije voljela da stoji sasvim blizu dok mikser radi. Leonu je bilo jasno da je on još premalen da miksa sam i zato je strpljivo stajao na svom mjestu. Baka je miješala žumanjke i šećer sve dok se žumanjci, žuti poput maslačaka, nisu zabijelili i postali pjenasti. Onda je skinula i oprala metlice i potom miksala bjelanjke. Leonu je već dojadio zvuk miksera i stajanje po strani pa je pokrio uši.
- Pjevajmo! - viknula je baka da nadjača zvuk aparata.
Leon se proderao prvo što mu je palo na pamet:
" Bube su u glavi, to su godine,
bube su u glavi, stotine,
bube su u glavi, proći će i to,
nije ništa opasnoooooo..."
Baka je pjevala s njim dok je radila. Bjelanjci su narasli do ruba posude i pretvorili se u snježnu gomilicu.
- Pogledajte jesu li dovoljno čvrsti,časniče! - naredila je baka-generalica, a Leon je izokrenuo posudu naopačke i strogo kimnuo glavom.
- Provjereno. Čvrsto je. -
- Mrvice - rekla je baka kratko i Leon ih je sipao iz vrećice na vagu.
- Šest deka, dovoljno je - odlučila je baka.
- Deka? Deka za pokrivanje? - smijao se Leon jer je i njemu bilo jasno da tako nešto nije u pitanju.
- Da, šest deka i tabla špeka. Ha,ha, šalim se, ali rimuje se pa sam rekla... Ne deka za spavanje nego deka - dekagrama - kao mjera. Znači do ove crte tu... Sad ih sipaj u zdjelicu i namoči u malo mlijeka. Samo malo.. -
Napravljeno.
- Deset deka margarina - glasno će baka i odreže komad žućkasto svilenkaste kocke iz folije pa ubaci u posudu sa žumanjcima. Opet zvuk miksera.
- Dvije čaše oraha - nabraja dalje baka, a Leon uzme plastičnu čašicu od jogurta i do vrha je napuni mljevenim orasima. Dva puta tako.
- Može? - upitno je pogledao baku.
- Može. - Leon je istresao orahe u zdjelu. Opet je zvrndao mali, bijeli aparat. U masu su uskočile i mrvice namočene u mlijeku. Na kraju je baka kuhačom lagano, lagano umiješala u sve i onu snježnu gomilicu od bjelanjaka.
- A brašno? - uznemirio se Leon. - Zaboravili smo brašno! -
- U ovaj biskvit ne ide brašno. - smirila ga je baka.
- Aaaaaa - razočarao se Leon. On je volio brašno prosipano po radnoj plohi da može ispisati kažiprstom koje slovo ili crtež u njemu. Baka ga je pogledala ispod oka i pogodila mu misli.
- No, hajde, dobro...-
Bio je sretan kao malo dijete, ovaj, on i JEST dijete, ali ne baš sasvim malo jer već zna brojke i slova. Eto, bio je sretan...
Baka je zagrabila brašno lopaticom i prosula malo po drvenoj ploči. Leon je to jedva dočekao, prstom je nacrtao cvijet, pticu i srce u brašnu. Leon obožava i zamagljena stakla, prašnjave automobile, pijesak na obali. Po njima može crtati svašta. Bez olovke, prstom. Pisati pa brisati. Super.
- Što si nacrtao? - zanimalo je baku.
- Poklone tebi. I srce... jer te volim - rekao je Leon smiješeći se.
- I ja volim tebe - rekla je baka razdragano. Sagnula se i glasno cmoknula Leona u čelo, a Leon se propeo na prste i poljubio baku u obraz.
- Da provjerimo jesmo li što zaboravili staviti - baka će. - Žumanjci?! -
- Da! -
- Šećer?! -
- Da! -
- Margarin?! -
- Tu je! -
- Orasi?! -
- Riješeno! -
- Mrvice u mlijeku?! -
- Jap! -
- Snijeg od bjelanjaka?! -
- Sve je tu! -
- I šalica krupno sjeckanih komadića ljubavi?! -
- Ali..., ljubav nismo stavljali unutra! - Leon se smiješio iako je bio lagano zbunjen.
- Kako nismo?! - rekla je baka. - A onda kad si me poljubio i dao mi poklone u brašnu?-
- Aaaa, da, ali ... nismo je izvagali! -
- Ljubav se ne važe, ona se ne može izmjeriti. I koliko god da je staviš, nikada nije previše! - Pogledala je Leona u oči i oboje su sekundu bili ozbiljni, koliko ozbiljni mogu biti jedna baka generalica i jedan mali dječak. Onda su se opet nasmijali i njihov je smijeh prštao po kuhinji, po loncima i tavama, po šarenim zavjesicama na kuhinjskom prozoru.
Sve su izlili u okrugli kalup za tortu koji je Leon savjesno premazao komadićem maslaca i posuo s malo brašna. Tek toliko.
Dva nosa i dva para očiju stalno su stražarila pred staklom štednjaka dok je biskvit u pećnici polako rastao i dobivao zlatno-smeđu koricu.
- Jako fino miriše - rekao je Leon zadovoljno. Štoviše, dvaput je to rekao. Biskvit su izvadili iz kalupa i stavili hladiti na rešetku.
- A sad - jedno veće vrhnje za šlag, šećer u prahu po želji i učvrščivać - namignula je baka Leonu. - U napad! - I mikserom je napala tekućinu u posudi. Bijela je tekućina uzmicala i na kraju ustupila mjesto čvrstoj, bijeloj kremi. Zadatak obavljen!
Poprskali su biskvit sirupom od malina ( da bude sočan, rekla je baka ). Leon je žlicom nanio šlag na njega, a gore su uokrug gusto redali očišćene jagode. Dok je Leon završavao slaganje jagoda, baka je skuhala crveni preljev i njime ocaklila voće. Stavili su tortu u hladnjak.
- Hoćeš li da sada odemo na piknik? - pitala je baka.
- Kamo? -
- U dvorište - rekla je baka kao da je to sasvim normalna stvar. Odnekud je izvukla dva mala hambića baš kao iz Mc Donaldsa, s okruglim pecivima, listom salate i onim ružičastim umakom ispod koluta finog mesa. Uzela je deku iz sobe, još piknik torbu sa zdjelicom narezanih rajčica i sokom od bazge u čašama s poklopcima. Svega je bilo taman. Povukli su se u hlad dvorišta ispod crnog bora, sjeli na deku, otvorili piknik torbu i uživali.
Mama je došla s posla i Leon je slavodobitno otvorio vrata hladnjaka.
- Tatatataaaaaa...! -
- Što je to? - začudila se mama. Na gornjoj se polici šepurila velika torta smeđe podloge i bijelog kremastog srca, okrunjena redovima krupnih crvenih jagoda. Preko njih sjajio se crveni preljev.
- Krasna torta. Tko ju je napravio? -
- Baka i ja. -
- Od čega je? -
- Od ljubavi. - rekao je Leon važno.
- A, tako. Onda je to najbolja torta na svijetu! - mudro je zaključila mama.





( Zagreb, lipanj 2014.)



petak, 13. lipnja 2014.

NJEZINA LJETNA HALJINA

Gdje zelene se livade skuti
maslačci se prosuli žuti,
k'o po zelenom slikarskom platnu
da si boju nanio zlatnu.
Ta majušna sunca u travi
gdje prvi različak se plavi,
gdje tratinčica skriva se bijela,
s ivančicom zlatica srela,
gdje glavicu i trolist diže
da divljem je maku bliže.

Iz nje polijeću leptiri
dok šarenu haljinu širi
s vezom u tisuću boja -
raskošna livada moja.
Još kad različci svi se otvore
plavih je cvjetova more;
gdje se nebo s različcima spaja
plavetnilu ne vidiš kraja,
svaka se granica gubi
kad se nebo s različcima ljubi.





(Zagreb, lipanj 2014.)

srijeda, 11. lipnja 2014.

MALA CRVENOKOSA

Ustaje rano, još ima rose,
po kamenju trči sasvim bosa
s oblakom blistave, crvene kose,
dva zelena žada povrh nosa.

Pljusak joj lice užareno hladi
i vjetrić mazi tu malu ludu,
lako je dirka, obraz joj gladi
dok leži tamo na pješčanom sprudu.

Kažem vam ljudi, sto posto je čudna,
čas k'o tornado, čas kao tajna,
jedan tren anđeo, a drugi nadobudna,
ta vrckasta crvena glavica sjajna.

Vozi bicikl brže od mene,
rola se bijesno i sintić svira,
na plaži prva svladava stijene,
a s bratom je nježna poput leptira.

Vraga zna često iz torbe zvati,
suncu bi sjaj za oči krala,
a opet - umjela bi paučinu tkati
koliko fina biti je znala.

Nema s njom šale:-Što ću doživjet!-
jednom je oštro mi odrezala.
-Helou, daj zbroj se! Ti imaš deset!
Ja imam DVANAEST, a zoveš me MALA!-




(Zagreb, lipanj 2014.)

utorak, 10. lipnja 2014.

ISPIJAM LJETO

Limuni, limuni, limuni žuti...
U kori već im sunce se sluti
i toplo ljeto
i more bistro
i nebo vedro, plavo i čisto.

Limuni, limuni, limuni čvrsti...
Mirisan sok i ljepljivi prsti,
ugoda slatka
na usne žedne,
ispijam ljeto iz čaše jedne.





(Zagreb, ožujak 2014.)

petak, 6. lipnja 2014.

PRVI PUT TO LJETO

To ljeto dvije tisuće i neke,
u naselju kraj stare štreke,
po nekoliko pamtim stvari
naoko nevažnih, ali punih čari.
Po likeru od mandarina
kom aroma je prefina,
liznutom po prvi put
uz djedov smijeh (o, nije bio ljut!)
Po onim trešnjama žarko crvenim
u gajbama plitkim, drvenim,
krupnim i slatkim u mojim ustima
i po od branja sljepljenim prstima,
trešnjama vezenim na njenoj bluzici
dok je vodila psića na uzici
i pjevušeći prošla kraj ograde
noseći u zdjeli jagode.
Tad' sam je prvi put vidio,
al' onda još sam se stidio,
glupan što sam se sramio
i pred njom nešto sam dramio.
Upamtila me k'o dečka zbunjena
mala iz Ulice kestena.
Ma, neka - bilo i prošlo je!
No, sve što s tim ljetom došlo je
pamtim k'o najljepše dane,
posebne mi, izabrane...
Bakinu štrudlu od višanja,
ptice u rana svitanja,
duge šetnje s djedom kraj potoka,
prvo pecanje s riječnog otoka.
Baku što ljeto cijelo
sprema zimnicu i limoncello.





(Zagreb, 06.06.2014.)
Ako niste znali ove riječi:

- štreka - starozagrebački izraz, u purgerskom rječniku označava prugu
- aroma - ugodan vonj, miris
- gajba - rešetkasti sanduk za voće, obično od drvenih letvica
- limoncello - liker od limuna talijanskog podrijetla

nedjelja, 27. travnja 2014.

MOJA MALA ZATVORENA ŠKOLJKA

Da je djece sto na broju
svako drugačije diše,
jednom treba sasvim malo,
drugom i od mnogo - više.

Jedno traži igračaka pun puncati stan,
a drugo se jednom kockom igra cijeli dan.

Jedno tiho patnju nosi,
drugo glasno kaže: "Boli!"
Neko smijeh glasno sipa,
neko i smijeh skrivat' voli.

Takvo tiho malo srce i ja dobro znam:
jedna kocka - pun koš tajni, prigušeni plam.

U oči joj ti zaroni -
duboke su crne vode,
a usne u stalnom grču,
kad' će smijeh da oslobode?

Kad u ovo malo čelo ti poljubac daš,
da je puno s'kritih misli to osjetiš baš.

Pa se pitaš, pa se moliš
jer tu zatvorenu školjku voliš:
"Hoću l' smjeti, ikad znati
ove tajne iščitati?!"




( Zagreb, 1992. )



ponedjeljak, 21. travnja 2014.

FRAZI I POŠTAPALICE

Život je koma. Stalno neke zabrane: ne stavljaj laktove na stol dok jedeš, ne penji se na ogradu, ne vuci mačku za rep, ne čačkaj po nosu, ne pij vruć hladnu vodu, ne drži tako olovku... Tisuću "ne", "da nisi" i "nemoj".
- Ne diraj limenku s bojom, uprljat ćeš se!- rekla je neki dan mama. Ah, dobro, nisam.
- Da nisi petljao oko kosilice u drvarnici! - rekla je opet pa nisam ni to. (Nije da nisam htio, ali kad je već zaprijetila...)
- Nemoj da ti padne na pamet trgati one žute narcise. Ponijet ćemo ih sutra teti na dar.-
I nisam. Samo sam ubrao bijele. Njih nije spomenula. Izvadio sam ih sve s onim što se zove..., kak-se-već-zove..., lukovica i dao Teni. Isto na dar jer je ona meni dan prije dala veliku čokoladu. Finu, s keksima, tu najviše volim. Tata je izjavio da je mama dobila "fraze". Nikad nisam čuo da je netko dobio, kak-se-već-zove, fraze. Nisam znao je li to bolest ili nešto drugo pa sam pitao Filipa, ali ni on nije znao što su frazi. Pitao sam i tatu, ali tata je baš gurnuo glavu ispod haube i nešto prčkao po automobilu. Samo se nasmijao i potapšao me po glavi. Opet nisam saznao što su frazi i nisam imao pojma što sam to tako loše napravio jer je ona mamina gredica gdje su bile narcise sada lijepa, prazna. Može opet saditi nove ako želi. Isto kao kad meni kupe novi blok za crtanje. Puno praznih, čistih papira za nove slike. To se traži!
Stvarno mi nije jasno što sam to tako, kak-se-već-zove, loše napravio.
Filipov tata stalno govori riječ "mrkvica".
- Sto mu mrkvica, što je vruće! -
- Kako smo se naradili, mrkvice mu vrijedne! -
- Što ovaj vozi, mrkvice mu debele! -
- Zakuhao si gadnu juhu, nevaljalče, mrkvice ti tvoje! -
- Oluja će, mrkvice joj njezine! -
Tako on stalno. Moja baka je rekla da mu je "mrkvica", kak-se-već-zove, "poštapalica", tako na kraju nisam imao pojma niti što su frazi niti što su poštapalice. Još mi je baka pričala da je slučaj Filipovog tate "mačji kašalj" prema slučaju jednog, kak-se-već-zove, profesora tjelesnog koji je često govorio:
- Pas-mačka-drot, kako to ne možeš skočiti?!- ili:
- Pas-mačka-drot, gdje vam je danas oprema?! -
- Pas-mačka-drot, opet kasnite na sat! -
Baka je rekla da joj je to bila najčudnija poštapalica ikad izrečena. Poslije mi je objasnila da su poštapalice "prazne riječi", da su "bez veze" i da ih je bolje ne izgovarati. Ovo mi nije bilo sasvim jasno pa je dodala da se njima samo krade vrijeme do izgovaranja, kak-se-zove, nečeg pametnijeg. Opet mi nije bilo jasno, ali baka je uvijek bila spremna objašnjavati tako dugo dok mi ne uđe u glavu i dodala je i to da su poštapalice "zakrpe" rečenica. Kad rečenica ima rupu onda se popuni poštapalicom. I rekla je, kak-se-zove, da se jedni na njih oslanjaju kao o štap (zato se tako i zovu), a drugi se nerviraju jer ih oni prvi koriste stalno. Baka mi je na kraju namignula:
- Prokljuvit ćeš ti brzo o čemu ja govorim, moj dragi kak-se-zove-dečko!- i stavila mi je u ruku topli salenjak s pekmezom.

Razmišljam... Gotovo sam siguran da su riječi "ne", "nemoj" i "da nisi" mamine poštapalice, ali to nisam rekao baki. Vjerojatno se ne bi složila sa mnom.
Još uvijek nisam shvatio zašto se mama toliko naljutila zbog, kak-se-zove, narcisa. Možda su stvarno ti frazi u pitanju!? E, da mi je znati što je to!?
Pa da, kako se toga nisam sjetio! Pitati ću, kak-se-zove, baku!




(Zagreb, travanj 2014.)

četvrtak, 17. travnja 2014.

STELA IDE NA BLAGOSLOV

Uskrsno jutro i crkvena zvona,
cesta se u suncu kupa,
laganim korakom izlazi ona
i prođe parkom kraj klupa.

Haljina nova i jasmin u kosi,
vestica svečana, bijela,
na blagoslov hrane košaricu nosi,
zato je skockana cijela.

U košari šunka, kruščić i jaja,
mladi luk, makovnjača...,
pažljivo drži, poravnava do kraja
rub čipkastog prekrivača.

Pod rukom njeno plišano janje
i mama već iza je slijedi,
po travi uz crkvu cvjetno tkanje
i ptica na ogradi sjedi.

Prvi put smjela ići je sama
i taj joj osjećaj godi,
zna - iz daljine prati je mama,
al' raduje se slobodi.

Grupica djece u mnoštvu pred dvorom,
posljednji poziv tu je,
rijeka košara pod crkvenim korom
i jasna pjesma se čuje...




(Zagreb, 24.03.2014.)

ponedjeljak, 14. travnja 2014.

U TAKVOM ŽIVIMO SVIJETU

U žrvnju ulične vreve
iznenadi me tužno lice,
velike, suzne oči
neke djevojčice.

Nevjerica u oku,
na usnama slabašni "jao!".
Sagnula glavu pa gleda -
sladoled joj je pao!

Nesretna, dugo promatra
tu rozu kuglu na cesti,
stotine nogu je prošlo,
a ona ne da se smesti.

Još pamtim traku u kosi,
plisiranu haljinu bijelu,
djevojčicu s pojasom žutim
onako pognutu cijelu.

I slika te male zgode,
sve boje s ove palete
skrenu sive mi misli
na tužno, pretužno dijete.

U moru vlastitih briga
zaboravljam svoju muku,
kupujem ledeni štapić
i stavljam u sićušnu ruku.

Korak se povukla dalje
i vidim - sasvim se smela:
- Ja vas ne poznajem, hvala! -
i uzeti nije ga htjela.

S blijedim je osmjehom pošla,
sladoled stavlja na klupu...
Nesigurnost je plutala zrakom,
izrodila strah i bol tupu.

Nešto me steglo u grlu
i bio sam zbunjen jako.
Na klupi se ledeni štapić
pod suncem topio lako.

Sasvim sam shvaćao dijete,
u takvo živimo vrijeme:
nepovjerenje se širi,
svud' sumnje se prosulo sjeme.

I znam da oprez je mudar,
al' dugo još neću moći
zaboravit' pričicu ovu
i tužne djetinje oči.






(Zagreb, ožujak 2014.)

srijeda, 2. travnja 2014.

MIŠ PATRIK DAJE MOLBU ZA POSAO

Ja bih bio degustator,
sirnih vrsta terminator,
sve sireve obožavam,
na siru čak rado spavam.

Nosnice mi uvijek draži
(još dok je u ambalaži)
miris topljenoga sira,
želučić mi ne da mira.

Paškom siru premca nema.
Trapist? Gruyere? Baš dilema.
Češnjak, luk i malo soli -
sir i vrhnje tko ne voli?!

Meko srce sira brie!
Krhki roquefort fini mi je,
slinom pune mi se desni
kad se sjetim sira s plijesni.

Nježne kugle mozzarelle,
sočne, mekane i bijele,
ementaler rupast', žuti,
sir s paprikom, onaj ljuti...

Prgica mi sirić vrijedan
no od nje sam jako žedan,
al, ne bježim - što se mora -
žrtvovat' ću se (kakva fora!)

Svježi, tvrdi, polumasni...
stavovi su moji jasni:
sve sireve redom volim
pa posao ovaj molim.





(Zagreb, ožujak 2014.)

Riječi koje možda niste znali:

- degustator - kušač, stručnjak koji po okusu i drugim svojstvima (mirisu, boji...) određuje kvalitetu vina, prehrambenih namirnica i sl.
- terminator - u pren. značenju: onaj koji uništava

petak, 28. ožujka 2014.

DVA ZECA I JEDAN MASLAČAK

Tamo gdje mali je proplanak
sprema se zečji domjenak.
Krenula dva brata zeke
do dvorane nedaleke.
Uređuju se pa se sjete
kako uljepšati toalete:
na krznene će kapute
zataknuti maslačke žute.
Na livadi, pažnje vrijedan,
maslačak je samo jedan.
Otpao im koncept cijeli
i maslačak već je bijeli
pa na reveru kaputa
ne bi bila boja žuta!
-Kakva cvjetna glava lijepa!
Ubrat' ću ga, mog' mi repa!-
zec će prvi brzopleto
(bratstvo njemu nije sveto!).
Drugi ljuto diže uho:
čuje dobro il' je gluho?!
-Što se tiče mojeg' repa,
namjera ti nije lijepa.
Ti ćeš prvi - to se zna,
a meni ŠTO? Što ću ja?!-
I u svađi dva su brata,
a zašto? Sve zbog inata!
Sve dok prvi ne zakiše:
oh, maslačka nema više!!!
Padobrani krhki, bijeli
u daljinu - odletjeli!







(Zagreb, 23.03.2014.)

ponedjeljak, 24. ožujka 2014.

PLESAČICE NA VJETRU

Divim se na užetu rasprostrtom vešu:
dojurio vjetar
i haljine plešu.

U ritmu s vjetrom stvaraju figure,
čas padaju dolje,
časkom u vis jure.

K'o da se vesele nakon fine kupke,
radosno se kreću
plesačice ljupke.







(Zagreb, 24.03.2014.)

nedjelja, 23. ožujka 2014.

TRAVE I MASLAČCI

Na smaragdnoj postelji od trava
sedam žutih maslačaka spava.
Kad otvore svoje oči žute
zelene će zažutiti pute.
Zlatit' će se kroz vrijeme cijelo
dok im novo ne skroje odijelo,
bijelom čipkom uresit' će glave,
svečano će zablistati trave.
I one su nakon zimskog mira
dočekale čas zelenog pira.
Probuđene, sočne, mlade vlati
sunce prahom zlaćanim već zlati.
Bude se uspavani maslačci,
gle - dižu ih toplog sunca zračci.
Maslačcima dodiruje lice
(k'o na harfi da prebire žice)
vjetrić blagi, njihov stari znanac,
na ples zove nježni povjetarac.
I njišu se na vjetru razigranu
trave i maslačci u proljetnom danu.




(Zagreb, 20.03.2014.)

nedjelja, 2. ožujka 2014.

VRIJEME KARNEVALA

Vidi čuda, vidi čuda -
ulicom mi hoda luda!
Smiješna kapa s pet zvončića,
novca puna dva lončića.

Uz nju stupa Batman mali,
njemu ljudi jaja dali,
još u košarici ima
dva bananka s perecima.

Potom slijedi vila bijela,
u torbi joj krafna cijela,
tri jabuke, pa bomboni,
s njima pakirani i baloni.

Kuću dalje, gle, princeze
(što je dečkima bez veze:
žensko voli da se kiti,
princeza želi svaka biti!)

Svud' smijeh pršti, sve je šala,
sad je doba karnevala.
Raduju se, smiju klinke
ispod nataknute krinke.

Ide grupa - tri vještice,
crnim namazale lice,
dvije prave metle nose,
kovanice pjesmom prose.

-Malene smo mi maškare,
darujte nas redom sve.
Tko ima što nek' udijeli
a mi bi vama pjesmu htjeli!-

Prođe kauboj s dva pištolja,
mali vojnik (kakva zolja!)
mrkog lica Indijanac
i veseli Meksikanac.

Da vije i da su staze bijele
opet djeca se vesele,
svud' kostimi se oblače,
peku poderane gaće.

Maske smiješne, strašne,lude
pozivaju na smijeh ljude,
sve je šala, sve je šala,
sad je vrijeme karnevala!




(Zagreb, veljača 2014.)

subota, 1. ožujka 2014.

NEVIDLJIVE KRINKE

Ima lica - ljubaznošću sjaje,
al' srce im isti sjaj ne daje.
Nose krinke oku nevidljive
i skrivaju baš namjere krive.

Bolje nosit' za poklade masku,
u povorku ući karnevalsku,
neg' kroz život lažnu obrazinu
da se ne zna tko si uistinu.

Miruj samo, život tako složi:
tko zlo snuje - zlo mu se umnoži,
k'o bumerang sve mu se to vraća,
tuđoj suzi - zaslužena plaća.

Na kraju ću dodati još malo:
(makar o tom pričat' bi se dalo!)
kad potroše svoj život do daske
ionako padaju sve maske!

Zadnjim činom predstave života
važe nam se i zlo i dobrota,
bio Sud od zemlje il' s visine
sa svih će lica pasti obrazine!



(Zagreb, 27.02.2014.)

IDEM NA SAMOBORSKI FAŠNIK

Imam danas kostim pravi
bez maske na svojoj glavi.
Ideja je to za pet,
tko sam - pojma nema svijet!
K'o za tatu mog odijelo,
sivo, u prugama cijelo,
šešir na vrh glave moje
i cipele u dvije boje.
Još košulja i kravata -
baš sam faca od formata!
Pa obrve namazane,
usne malo podebljane.
Čak u unutrašnji džep
stavio sam komad lijep,
jednu debelu cigaru -
da je u originalu!
-U kog' si maskiran ti?-
pitaju me redom svi.
Pogađaju Marta, Kata,
ali sve bez rezultata.
Ma, nemaju pojma one,
ja sam slavni Al Capone!
Kao gangster kostimiran?!
Nije da sam fasciniran
ovim mafijaškim likom,
al' sinulo nije nikom'
da neprepoznat bez maske bude,
ne skriva se, a zbuni ljude!
I to mi je baš za pet:
tko sam - nek' se pita svijet.




(Zagreb, 28.02.2014.)

subota, 22. veljače 2014.

JEDVA ČEKAM FAŠENK

Jedva čekam fašenk, znaj,
da osjetim miris taj
meni najdraže slastice -
fine, zlatne pokladnice,
što će plivati u masti
k'o što plivam ja u slasti
kad ih jedem mirisne,
pekmezom napunjene!
Kad imaju prsten bijeli,
što to čovjeka veseli!
Meke, slatke, po limunu -
smazao bih tacnu punu!
Da ne budem nostalgičan
kad mogu jest' ih svaki dan?!
Al' nije to stvar baš ista
ako navika je čista.
Imaš nešto dan na dan -
brzo prestaje ti biti san!
A ovako - čeg' je malo
do tog' ti je silno stalo!
Uživat ću ih one dane
kad su smijehom garnirane!
Jedva čekam fašenk, znaj,
da odem u Kraflin-raj!




* FAŠENK - pokladni utorak u starom Zagrebu
(Zagreb, veljača 2014.)

ponedjeljak, 17. veljače 2014.

MALA PRALJA

Jao, Noki, ti zmazanko mala,
haljinu si svoju zaprljala!
Haljinica jutros čista, bijela
nakon ručka - svud' tragovi jela.

Mrlja na njoj k'o za čitav tjedan,
na kragnici i rezanac jedan,
umaka ostaci na par mjesta,
komadića tri lisnatog tijesta.

A jagode? U crvenoj boji
kupaju se volančići tvoji.
Dvije trunke kivija u paru
vide se čak i u Zanzibaru!

Što se može, lutko mala moja,
mamica će sve srediti tvoja!
Voda, prašak, za rad malo volje
i haljina izgledat' će bolje!




(Zagreb, 17.02.2014.)

ponedjeljak, 10. veljače 2014.

PJESMA VILE DOBRIH SNOVA

Otkini dan
još stranicu jednu
pošalji u noć

Prstohvat mira
srebro mjeseca
spuštam ti na jastuk bijeli
tišine moć

Čuj vilinsku pjesmu
vaj-spa-ravi-njaj-sa-bo-za-sve-vo-si
pij-u-lo-bije-eee
sti-pu-pre-se-ee-no-ga-la-aa
mmmmmmm-aa-aaaaaa

Na vjeđe ti kapam
rosu dobrih snova
i boje duge
i boje mora

Umiri srce
dobro je sve
ne puštam nikom da rastrga
oblačić ružičaste maglice

U san ti ulijevam
vilinsku pjesmu
uplićem slike
čarobne
nestvarne

vaj-spa-ravi-njaj-sa-bo-za-sve-vo-si
pij-u-lo-bije-eee
sti-pu-pre-se-ee-no-ga-la-aa
mmmmmmm-aa-aaaaaa


















(Zagreb, veljača 2014.)

nedjelja, 2. veljače 2014.

MEĐIMURSKE LEDENE SIGE

Gledam - s krova mog bunara
zima ogrlicu stvara.
K'o od stakla radi niske,
šiljke brojne, sjajne, skliske.

Leden-rese, čipka zime
imaju baš zgodno ime.
Te ledene ogrlice
tamo zovu CINCELICE.

Kako lijepa riječ je ova,
pomno izabrana slova!
Osluškuješ zvuk iz riječi:
kao da već CIN-CIN zveči!





(Zagreb, 02.02.2014.)

petak, 31. siječnja 2014.

SVE JE TO JEDAN KOKOŠINJAC

U zimsko jutro dok mećava vije
u dvorište evo gladne lije.
Prošla kraj zdenca i malog svinjca
pa pravo - do kokošinjca!
Virne unutra: ponuda bijedna,
u kokošinjcu tek koka jedna.
S prečke skoči preplašena koka,
uhvati je lija baš usred skoka.
Stisnula koku što se koprca,
vrti se, jadna, sve perje frca.
-Pusti me, molim, -kokica traži-
imam maleno pile, dok ne osnaži
mamicu treba, ti drugo ručaj.
Razumiješ, draga, takav je slučaj!
Ne želiš valjda lošu reklamu,
da javnost sazna: SMAZALA MAMU!
Razmisli malo što reći će svijet,
ne treba ti takav publicitet!
A istinu velim, sad je u kući,
na toplom ga drže, u gajbi čuči!-
(Ma laže koka, ali je hića
spasiti glavu od tog gladnog bića!
Pileta nikad nije ni bilo
makar se klela u desno krilo.)
-Otkud' sad pile?! I da nije varka
pa nisam ti ja humanitarka!
Ne trpim ni kad je jaje mućak,
još manje da bacim cijeli ručak!
Ja moram jesti - zakon života,
nahranit' me neće moja dobrota!-
Al' sekund' poslije zastane lija,
u glavi joj sjeme sumnje proklija.
Nije ona neka zvjerka slavna
al' posla je takvog da je osoba javna.
Što ako koka istinu kaže,
sa svima imat' će dosta gnjavaže.
Držati mora i nešto do časti,
bolje bit' gladna, odreći se slasti!
I pusti koku da svi ne pošize.
Na putu natrag čak nešto prigrize.
Pokrala lija uspavanog medu
(izvukao ribu kroz rupu u ledu,
ostavio hranu da spremna bude
za svoje malce kad se probude!)
Znamo svi, nije ni lisica glupa:
dobra je ocjena javnosti skupa!
Toliko o tome što je lija jela.
Glavno da je vuk sit, a koza cijela!
Uh, zaboravih u cijeloj toj priči:
a što će jesti medvjedići?!






(Zagreb, 29.01.2014.)





četvrtak, 30. siječnja 2014.

TARA JEZIKOZNALAC

Tara neće konja zajahati
nego će konja ZAKONJATI.
Ako ste mislili da će na slonu jahati-
ona će na slonu SLONATI.
I neće metlom mesti,
njenom metlom će se METLATI.
Niti će pijetao jutrom kukurikati,
pijetao će, jasno, PJETLATI.






(Zagreb, 2008.)

srijeda, 29. siječnja 2014.

SUGAR CAT

U glumice slavne mačak
ukrao joj slave tračak;
kad fotograf nju uslika
i njegovog evo lika.
Poludjeli svi od reda:
s naslovnica - mačak gleda!
U čemu je, pitaš, stvar?
Taj je mačak pomodar.

Elegantan, nema što.
I mirišljav, oho-ho!
Sav sa stilom, modni znalac,
nije on provincijalac.
Kapu dolje ostalima,
al' što ovaj imidž ima!
Jedna modno osv'ještena duša
što modne diktate sluša
pa je uvijek "IN" i "TOP",
a ne kao neki "FLOP".
Taj ne prlja šape travom
i odijeva se sa stavom,
urban' mačak finog hoda,
taj vam košćice ne gloda,
on kraj kanti samo prođe
poput mačjeg kralja, vođe...
Ni ostatke taj ne prosi
već raskošnu bundu nosi.
Bunda siva, meka, skupa
(bez buha i inih rupa),
ne legne ti svugdje taj,
čistunac je strašan, znaj!
Šamponira se tri sata
i tapira na dva kata,
pa za tijelo uljna krema,
šape - s mirisom badema.
Njemu neće ni dan proć'
bez krema za dan i noć.
Obrve si fino stanji,
vježba da struk bude manji.
Sjajnim lakom šprica brk
kad ga savija u zvrk.
K'o da se po pisti kreće
kakvim koracima šeće!
U Ibizi ljeto cijelo
i s potpisom mu odijelo,
u prstenu sto karata,
a za nakit tata-mata!
Sav u sebe zaljubljen
mačak Slatki - maneken.

Svaka čast tom mačko-liku,
na engleskom vodi spiku,
za ime ga pita svijet,
on će:-I am Sugar Cat!-




(Bakina napomena: Djeco, ako pjesmicu čitate sami i još ne znate engleski, " I am Sugar Cat" čitajte: Aj em šugr ket, - a to vam na engleskom znači - mačak Slatki. Pozdravčić!)

(Zagreb, 29.01.2014.)




ponedjeljak, 27. siječnja 2014.

GAGARIN

Naš je mačak Gagarin
baš ljenjivac i fakin.

Po glavi ti uvijek skače,
sa užeta skida hlače,
na stoliću knjige dira,
trga role toalet papira.
Baca kuglice sa bora,
na zavjesi se ljuljat' mora,
sva prozorska stakla liže,
svuda njušku gurnut' stiže.
Skoči dolje sa balkona
pa se dere na sva zvona,
hranu svoju svud razvuče,
radi smetlište od kuće.
Još svoj pijesak svud razbaca,
prava mačja fakin - faca!
Vragolije radi vješto,
umjetnik za ludo nešto!
Kao da je pao s neba
uvijek iza vrata vreba
pa uleti, brz k'o strijela -
u kaosu je soba cijela.

Tek na jedno on ne trza
(tu mu šapa nije brza),
ponavljam već k'o refren:
miševe je lovit' lijen!
O njušku da mu se zakačio
tu bi miš na vijeke bio.
Da kraj njega kolo vode,
u oči ga to ne bode,
nek' je kraj njeg' mišji zbor
ma, voli on svoj komfor!
Da legija mišja bježi -
on radije mirno leži.
Kunjao bi uru svaku
sa sve četiri u zraku.
Ludirati se često zna,
ali kad se njemu da!
Što je svakom mačku sveto
ovaj neće, lijen je, eto!
Želučić mu pun od hrane,
ni mrva u njeg' ne stane
i boli ga za sve brk,
da ne bi sad još u trk?!

Dremljivac je Gagarin,
lijen koliko je fakin!





(Zagreb, 27.01.2014.)

nedjelja, 26. siječnja 2014.

TARA I KINESKI KOLAČIĆI SREĆE

U trgovinama danas svašta možeš naći,
neobične stvari, baš predmete lude,
od milijun čuda - kineski kolači
s porukama sreće interes mi bude.

Zanima me samo: ako uzmem tako
kolačića ovih pakiranje veće,
jesam li kupila stvarno sreću lako
i dobila veću količinu sreće?!

Ah, šalim se, jasno! Ne kupuje se sreća!
Ma što netko kaže, ona nema cijene.
Savjet moje bake: sreća je najveća
lijepa gesta, riječi srcem izgovorene.

Cijeni male stvari - eto, to je sreća,
nekom treba malo pa da sretan bude,
vlastita je korist drugom od sveg' preča,
a ne da sitnicom razveseli ljude.

Još mi kaže baka:- Ja priznat' ću tebi,
svatko danas svoje teške bitke vodi,
mnogi kažu - brinem jedino o sebi,
živjeti za druge - tko sa tim se rodi?!

Nije do dužnosti, nego i do sreće
kad nečim što radiš obraduješ druge,
kad na licu tuđem vidiš oči veće -
ushićenje, radost, bez brige i tuge! -




(Zagreb, listopad 2013.)

četvrtak, 23. siječnja 2014.

PJESNIK

S dna se srca
otme
jedan uzdah
tih,
pretoči
u riječ,
s usne
kapne
stih.




(Zagreb, 13.02.1996.)

utorak, 21. siječnja 2014.

MALE I VELIKE STVARI

Prime Emičini tata i mama pozivnicu za nečije vjenčanje. -Vjenčanje, to je velika stvar! - kažu.
Razmišlja Ema o tome što su velike, a što male stvari u životu.
Velika je stvar proljetno spremanje kuće (govori mama), velika je stvar registracija automobila (tvrdi tata), velika je stvar dobiti kredit (slažu se oboje), a Ema se sjeća kako je velika stvar bila dolazak paketa sa stvarima za nju od tete iz Njemačke i najveća od velikih stvari - proslava njezinog rođendana!
Ali Ema nekako najviše voli male stvari.
Zanimljivi kamenčić na cesti. Nađenu školjku na plaži. Morsku pjenu na valu. Kap rose na listu. Malu, zelenu gusjenicu u prolazu. Zrnca pijeska pod prstima. Svoju ruku u maminoj ruci. Prvi liz sladoleda od jagode. Bubamaru na dlanu. Miris kuhinje na božićno jutro. Poljubac za laku noć.
Male stvari ( misli Ema ) čine velike stvari, kao kad slažeš puzzle. Samo, kako su male, mnogi pored njih samo prođu. Ne vide ih. I kad ih vide rijetko kad zastanu, ne znaju što bi s njima. Šteta (misli Ema) jer kad se izgubi samo jedna mala puzzla - slika nije cijela. Tako to vidi Ema pa uvijek iznova uživa kad joj vjetrić zamrsi pramen kose. Kad joj prijateljica pokloni keksić. Kad vidi bakine naočale na ormariću. Kad spazi tatu da se vraća s posla i trči mu u susret. Kad radi anđele u snijegu...
Male su stvari sjajne stvari. Skupljene na hrpu grade lijepo djetinjstvo, a to je onda velika stvar. Jedan pogled - mala stvar, ali iz njega se može izroditi ljubav, a to je već velika stvar. Zadnji bombon - mala stvar, ali kad ti ga netko pokloni to bi već moglo biti lijepo prijateljstvo i to je jako velika stvar.
Vi to već znate, zar ne?




(Zagreb, siječanj 2013.)














ponedjeljak, 20. siječnja 2014.

ŠTO ĆU BITI KAD ODRASTEM

Kad autić rastavljam pred svima
znakovito je odraslima,
odrasli odmah sve znaju,
ovakve prognoze daju:
-To je gotova stvar,
ti si rođeni automehaničar! -

Leti moj vlakić po sobi,
sve brže kilometre drobi,
dajem im priliku novu
da strojovođom me zovu.
Kad puštam avion u zrak
dajem im razlog jak'
k'o pilota da me vide,
sve to već na živce mi ide!

Ma kako odmah naslute
moje životne pute?
Kako baš odmah svi znaju
što ću ja biti na kraju?
E, svašta - samo to velim,
pa promislim - tijelom cijelim
prođe mi ugoda slatka,
evo mi "slatkog" zadatka!

Kako volim sladoled ludo,
kolače tamanim - čudo,
da sebi uredim stvar
bio bih - slastičar!
Nije to ideja loša:
kremšnita, torti, brioša...,
svaki dan dosta pred tobom,
problema nema s tom robom.

Pečeš, prodaš, zaradiš tako,
neprodano - pojedeš lako!
Sladoled smrznut je - stoji,
neprodanog - tko da se boji?!
Na kraju svake balade
i tom se doskočiti dade,
ne brinem za zalihu onu,
pojesti mogu ga tonu!

Sad kažem JA:- Gotova stvar,
da, biti ću SLASTIČAR! -




(Zagreb, siječanj 2014.)

nedjelja, 19. siječnja 2014.

USPAVANKA ZA TEDIJA

Sve je mirno, slatko spavaj,
sklopi oči, mali Tedi,
zvjezdice ti pozdrav šalju -
šapćem tiho svome medi.

Uličice i trgove
prekrila je noćna tama.
Laku noć i lijepo sanjaj
i ne boj se, tu je mama!





(Zagreb, siječanj 2014.)

subota, 18. siječnja 2014.

NOA I MAGLOVITO JUTRO

Noa škilji, još su snene oči
pa van gleda - vidljivost je mala.
Ulica je maglom zavijena
k'o zavjesa dimna da je pala.

Nad tlom stoji, klizi li to nekud?
Mliječna magla ulicom se vuče,
sve je s'krila, upila u sebe,
sporo, lijeno obavija kuće.

Kaže mali: - Zamrljao netko
bijelom bojom svu ulicu moju!
Brže, bako, gumicu donesi
da izbrišem ovu bijelu boju!

Maknut ću je, neka bude lijepo,
od ulice da se vidi više! -
- Moje dijete, bilo bi to krasno
da sve ružno lako se obriše. -



(Zagreb, 10.01.2014.)



petak, 17. siječnja 2014.

TARA KROJAČICA

Vrijednoj ruci ništa teško nije,
svojoj lutki haljinicu šije.
Od tkanine bijele čuda stvara
Tara - spretna krojačica mala.

Pažljiva je, sve radi polako,
u brzini pogriješi se lako.
Sašit' dobro - tko to htio ne bi,
jednog dana šivat' će i sebi!




(Zagreb, 14.01.2014.)

četvrtak, 16. siječnja 2014.

NOĆNI VITEZ

Znaš li tko je onaj putnik što noć svaku
jaše nebom na oblaku?

K'o kolačić sav od meda
što se jutru pojest' ne da
ili neka lopta žuta
na nebeskoj tamnoj cesti
ostavljena nasred puta.

Kao zlatnik bačen gore,
sjajan broš što skriva more...

K'o hrskavi kruh iz peći,
poput jajeta u teći...
Obješenjak što se smije
kad ga more žedno pije
il' u rijeci se ugleda.

On se cakli sav u vodi
dok s oblakom nebom brodi.

Ide drsko kroz mrak moćni,
to je mjesec - vitez noćni!
Zlatni kotač noćnih kola
što voze ususret danu
ka nebeskom svome stanu.



Zagreb, 15.01.2014.

srijeda, 15. siječnja 2014.

NE VOLIM JESTI I TOČKA

Nisam baš čovjek od jela,
mučna mi puna je zdjela
mlinaca, mesa il' sira,
od hrane - dajte mi mira!

Ribu okusit' ne mogu,
nju izbjegavam još s nogu
pa niti za stol ne sjedam
da nedrago jelo ne gledam.

Danas su, kažu, Tri kralja,
zelje sad kuhati valja,
od riječi "zelje" meni je muka,
brišem na sam miris luka.

Mnogima draga je pizza,
mama voli salatu od klica,
meni pizza nije nešto,
salate zaobiđem vješto.

Kažu: u povrću su vitamini
i voće izbor je fini.
-Što bi ti?-pita me mama,
a meni dosadna i salama.

O,čudo, nekom je fina
ona drhtava hladetina
(i vi bi drhtali vječnost cijelu
da vas drže - u frižideru!)

Rižu? Ne bih - ni na vrh noža!
Kome draga je pileća koža
pa makar i hrskava bila
ili pečena pileća krila?!

Variva, sačuvaj, bože!
Pomfri, ajd'- malo može,
kap kečapa povrh toga,
eto jedinog izbora moga!

Djed veli: - Istina čista,
mršav si k'o kišna glista,
k'o štapić krumpira si,
sve više nalik na - pomfri! -

Pod hitno mijenjam prehrane način,
(k'o da sam otkrio čarobni začin!).
Provodim ukidanje ovog posta,
zbrčkavanja bilo je dosta!

Probat' ću sve što mi daju
i ribu i pile na kraju.
Od sada jedem sve po redu,
no, dobro, osim - školsku kredu!



(Zagreb, siječanj 2014.)

petak, 10. siječnja 2014.

JA BIH NA MORE

Čistoća je pola zdravlja -
izreka je stara.
Žalim, kupat' se ne volim,
kupanje zamara.

Mrsko mi je još na vodi
kad se stvori pjena,
kad izađeš svi te njuše,
mirišeš k'o žena.

Kupila mi mama kupku,
al' nije za muške,
sad mirišem poput seke
na dinje i kruške.

A more je pjesma druga!
Tko plivat' ne voli?
Drag mi je i morski miris,
na koži - trag soli...

Kad o zdravlju brinut' moram,
s riječi na djelo -
na more me pošaljite
molim, ljeto cijelo!

Pa da vidite mladića -
koja snaga lavlja!
S mišićima od plivanja
pucat ću od zdravlja!




Zagreb, 09.01.2014.