Da je djece sto na broju
svako drugačije diše,
jednom treba sasvim malo,
drugom i od mnogo - više.
Jedno traži igračaka pun puncati stan,
a drugo se jednom kockom igra cijeli dan.
Jedno tiho patnju nosi,
drugo glasno kaže: "Boli!"
Neko smijeh glasno sipa,
neko i smijeh skrivat' voli.
Takvo tiho malo srce i ja dobro znam:
jedna kocka - pun koš tajni, prigušeni plam.
U oči joj ti zaroni -
duboke su crne vode,
a usne u stalnom grču,
kad' će smijeh da oslobode?
Kad u ovo malo čelo ti poljubac daš,
da je puno s'kritih misli to osjetiš baš.
Pa se pitaš, pa se moliš
jer tu zatvorenu školjku voliš:
"Hoću l' smjeti, ikad znati
ove tajne iščitati?!"
( Zagreb, 1992. )
Nema komentara:
Objavi komentar