Život je koma. Stalno neke zabrane: ne stavljaj laktove na stol dok jedeš, ne penji se na ogradu, ne vuci mačku za rep, ne čačkaj po nosu, ne pij vruć hladnu vodu, ne drži tako olovku... Tisuću "ne", "da nisi" i "nemoj".
- Ne diraj limenku s bojom, uprljat ćeš se!- rekla je neki dan mama. Ah, dobro, nisam.
- Da nisi petljao oko kosilice u drvarnici! - rekla je opet pa nisam ni to. (Nije da nisam htio, ali kad je već zaprijetila...)
- Nemoj da ti padne na pamet trgati one žute narcise. Ponijet ćemo ih sutra teti na dar.-
I nisam. Samo sam ubrao bijele. Njih nije spomenula. Izvadio sam ih sve s onim što se zove..., kak-se-već-zove..., lukovica i dao Teni. Isto na dar jer je ona meni dan prije dala veliku čokoladu. Finu, s keksima, tu najviše volim. Tata je izjavio da je mama dobila "fraze". Nikad nisam čuo da je netko dobio, kak-se-već-zove, fraze. Nisam znao je li to bolest ili nešto drugo pa sam pitao Filipa, ali ni on nije znao što su frazi. Pitao sam i tatu, ali tata je baš gurnuo glavu ispod haube i nešto prčkao po automobilu. Samo se nasmijao i potapšao me po glavi. Opet nisam saznao što su frazi i nisam imao pojma što sam to tako loše napravio jer je ona mamina gredica gdje su bile narcise sada lijepa, prazna. Može opet saditi nove ako želi. Isto kao kad meni kupe novi blok za crtanje. Puno praznih, čistih papira za nove slike. To se traži!
Stvarno mi nije jasno što sam to tako, kak-se-već-zove, loše napravio.
Filipov tata stalno govori riječ "mrkvica".
- Sto mu mrkvica, što je vruće! -
- Kako smo se naradili, mrkvice mu vrijedne! -
- Što ovaj vozi, mrkvice mu debele! -
- Zakuhao si gadnu juhu, nevaljalče, mrkvice ti tvoje! -
- Oluja će, mrkvice joj njezine! -
Tako on stalno. Moja baka je rekla da mu je "mrkvica", kak-se-već-zove, "poštapalica", tako na kraju nisam imao pojma niti što su frazi niti što su poštapalice. Još mi je baka pričala da je slučaj Filipovog tate "mačji kašalj" prema slučaju jednog, kak-se-već-zove, profesora tjelesnog koji je često govorio:
- Pas-mačka-drot, kako to ne možeš skočiti?!- ili:
- Pas-mačka-drot, gdje vam je danas oprema?! -
- Pas-mačka-drot, opet kasnite na sat! -
Baka je rekla da joj je to bila najčudnija poštapalica ikad izrečena. Poslije mi je objasnila da su poštapalice "prazne riječi", da su "bez veze" i da ih je bolje ne izgovarati. Ovo mi nije bilo sasvim jasno pa je dodala da se njima samo krade vrijeme do izgovaranja, kak-se-zove, nečeg pametnijeg. Opet mi nije bilo jasno, ali baka je uvijek bila spremna objašnjavati tako dugo dok mi ne uđe u glavu i dodala je i to da su poštapalice "zakrpe" rečenica. Kad rečenica ima rupu onda se popuni poštapalicom. I rekla je, kak-se-zove, da se jedni na njih oslanjaju kao o štap (zato se tako i zovu), a drugi se nerviraju jer ih oni prvi koriste stalno. Baka mi je na kraju namignula:
- Prokljuvit ćeš ti brzo o čemu ja govorim, moj dragi kak-se-zove-dečko!- i stavila mi je u ruku topli salenjak s pekmezom.
Razmišljam... Gotovo sam siguran da su riječi "ne", "nemoj" i "da nisi" mamine poštapalice, ali to nisam rekao baki. Vjerojatno se ne bi složila sa mnom.
Još uvijek nisam shvatio zašto se mama toliko naljutila zbog, kak-se-zove, narcisa. Možda su stvarno ti frazi u pitanju!? E, da mi je znati što je to!?
Pa da, kako se toga nisam sjetio! Pitati ću, kak-se-zove, baku!
(Zagreb, travanj 2014.)
Nema komentara:
Objavi komentar