Kako su lijepa svjetla u tami!
Taj mrak kad te obavija i strah kad te mami,
tek nejasni obrisi vladaju tamom,
osjećaš se izgubljenom, napuštenom, samom,
kad sjene su nijeme sve veće i veće,
kad na kraju se sobom vod crnih silueta kreće,
tad' zamišljaš svašta, čega i nema
i slutiš nešto što u mraku se sprema...
Onda napokon svjetlo! Sve nestaje ružno
i više ti nije ni crno ni tužno,
više nema ni onih sumornih misli
ni prstiju tvojih što su u grču se stisli.
Svjetlo se sobom razlijeva blago
i tebi u srcu je toplo i drago.
Začuješ šapat, priča ti mama
i sve je dobro, pobjegla tama.
(Zagreb, kolovoz 2014.)
Nema komentara:
Objavi komentar