Prime Emičini tata i mama pozivnicu za nečije vjenčanje. -Vjenčanje, to je velika stvar! - kažu.
Razmišlja Ema o tome što su velike, a što male stvari u životu.
Velika je stvar proljetno spremanje kuće (govori mama), velika je stvar registracija automobila (tvrdi tata), velika je stvar dobiti kredit (slažu se oboje), a Ema se sjeća kako je velika stvar bila dolazak paketa sa stvarima za nju od tete iz Njemačke i najveća od velikih stvari - proslava njezinog rođendana!
Ali Ema nekako najviše voli male stvari.
Zanimljivi kamenčić na cesti. Nađenu školjku na plaži. Morsku pjenu na valu. Kap rose na listu. Malu, zelenu gusjenicu u prolazu. Zrnca pijeska pod prstima. Svoju ruku u maminoj ruci. Prvi liz sladoleda od jagode. Bubamaru na dlanu. Miris kuhinje na božićno jutro. Poljubac za laku noć.
Male stvari ( misli Ema ) čine velike stvari, kao kad slažeš puzzle. Samo, kako su male, mnogi pored njih samo prođu. Ne vide ih. I kad ih vide rijetko kad zastanu, ne znaju što bi s njima. Šteta (misli Ema) jer kad se izgubi samo jedna mala puzzla - slika nije cijela. Tako to vidi Ema pa uvijek iznova uživa kad joj vjetrić zamrsi pramen kose. Kad joj prijateljica pokloni keksić. Kad vidi bakine naočale na ormariću. Kad spazi tatu da se vraća s posla i trči mu u susret. Kad radi anđele u snijegu...
Male su stvari sjajne stvari. Skupljene na hrpu grade lijepo djetinjstvo, a to je onda velika stvar. Jedan pogled - mala stvar, ali iz njega se može izroditi ljubav, a to je već velika stvar. Zadnji bombon - mala stvar, ali kad ti ga netko pokloni to bi već moglo biti lijepo prijateljstvo i to je jako velika stvar.
Vi to već znate, zar ne?
(Zagreb, siječanj 2013.)
Nema komentara:
Objavi komentar