Ustaje rano, još ima rose,
po kamenju trči sasvim bosa
s oblakom blistave, crvene kose,
dva zelena žada povrh nosa.
Pljusak joj lice užareno hladi
i vjetrić mazi tu malu ludu,
lako je dirka, obraz joj gladi
dok leži tamo na pješčanom sprudu.
Kažem vam ljudi, sto posto je čudna,
čas k'o tornado, čas kao tajna,
jedan tren anđeo, a drugi nadobudna,
ta vrckasta crvena glavica sjajna.
Vozi bicikl brže od mene,
rola se bijesno i sintić svira,
na plaži prva svladava stijene,
a s bratom je nježna poput leptira.
Vraga zna često iz torbe zvati,
suncu bi sjaj za oči krala,
a opet - umjela bi paučinu tkati
koliko fina biti je znala.
Nema s njom šale:-Što ću doživjet!-
jednom je oštro mi odrezala.
-Helou, daj zbroj se! Ti imaš deset!
Ja imam DVANAEST, a zoveš me MALA!-
(Zagreb, lipanj 2014.)
Nema komentara:
Objavi komentar