Vito je možda uobičajeno ime, ali dječak koji ga nosi svakako nije običan dječak. Ili recimo to ovako: ako je Vito sasvim običan sedmogodišnjak, stvari koje zna napraviti ne čine se sasvim uobičajenima. Bar ne njegovima u kući. Dok drugi dječaci skupljaju autiće, motore ili sličice nogometaša i uživaju u onoj okrugloj, kožnatoj stvari po travnjacima, Vito skuplja - puževe. Strasno. Svaku večer. Strpljivo čeka vrijeme kad puževi počnu izlaziti iz svojih vlažnih skrovišta pa pužu po stazicama i preko kamenja, ravno prema cvjetnjaku i povrtnjaku. Vito ih spremno prati naoružan malim plastičnim vrtnim kolicima i lopaticom. Skupi pune tačkice i doveze do djeda.
- Seli ih, djede, iz našeg dvorišta. Jedu bakine kadifice i dalije. I tvoje glavice kelja.-
Drugima se puževi gade, a Vito ih skuplja. O tome vam ja pričam.
Nariše Vito sunce i čovjeka ispod njega podignutih ruku. Na licu čovjeka doda Vito bojicom zaokružena usta kao da čovjek nešto govori.
- Što si to naslikao? - pita mama.
- Pozdrav suncu - mirno će Vito, a mama se iznenadi.- Zašto misliš da sunce treba pozdravljati? - zanima je.
- Zato jer je to pristojno. Svako jutro sunce pozdravlja nas, a mi mu ne uzvraćamo. Mislim... idemo, idemo, kamo već idemo i ne razmišljamo što nas to grije. Nije fer, pa sam ja suncu nacrtao pozdrav i dodao boje, vidiš tu. Znaš, sunce voli boje. -
Tako razmišlja Vito. Zna se on zabuljiti u jednu jedinu točku i proučavati nešto dva sata ako treba. Pronađe Vito kraj puteljka u dvorištu desetak rupica izbušenih u zemlji, sasvim malih, a iz tih rupica svaki čas izleti ili u njih uleti neki kukac nalik velikom mravu, ali s krilima. Legne Vito potrbuške u travu kraj puteljka i počne pažljivo promatrati kukce.
- Doručaaak! - zove mama, a Vito će iz trave: - Oprosti, mama, sad ne mogu.-
- Nastavit ćeš nakon jela - kaže mama jer zna da je Vito sad ozbiljno usredotočen na svoj posao, ali zna i da Vito mora jesti.
- Molim te, mama, oni su sad ušli i ja se ne smijem maknuti. -
Njegova mama je posebna mama. Poznaje ona Vitu bolje od ikoga, zato mu dodaje vlažne maramice da obriše ruke i donosi mu sendvič u travu. Jasno, ne doslovce u travu, stavlja mu u ruku. Malo koja mama bi to napravila, ali Vitova mama to radi.
- Bolje da pojede ikako nego nikako - kaže jer zna ona: kad je Vito sav u nečemu on to ne prekida ni pod koju cijenu.
- Volim mušmule! - izjavi mali neočekivano jednog dana, nakon što je u voćnjaku otkrio stablo mušmule.
- Kako, pa još nisu jestive. Zar si ih probao? - pita mama.
- Ne, ali hoću. -
- Kako znaš da ćeš ih voljeti? -
- Tako, znam. Zato što su čudne, zato što su dobre za jelo tek onda kad izgledaju trule... to je baš zabavno. I zabavno je otkrivati nove okuse. -
Vito je u djedovoj drvarnici pronašao staru kutiju za alat. Trošnu, drvenu. Na njoj je u dobrom stanju bila samo neka dražesna mala naljepnica koju je tko zna tko ovdje nalijepio. Dječaci rado zaviruju u stare kutije, pogotovo u kutije s alatima. Tu Vito nije bio iznimka. Ali - da, ima jedno "ali" ... kutija je imala metalnu kopču vremenom posve zahrđalu koja se nije dala podići. Vito ju je pažljivo razgledao i potom uzeo krpicu. Temeljito je očistio kopču i namazao je uljem kako to radi djed, ali ona se tvrdoglavo nije dala iz ležišta. Naišao je susjedov Marko, uvijek namrgođen i spreman na svađu.
- Udari to čekićem i stvar gotova! - rekao je Vitu, ali se ovome savjet nije dopao.
- Ne volim uništavati stvari nego ih popravljati. - Marko mu je oteo kutiju iz ruke i divljački je protresao. - E, jesi lud. Ne čini mi se da unutra nečega ima.-
- Nema veze. Želim se uvjeriti u to. Osim toga, barem ću urediti ovu kopču. -
- Baš si bezveznjak. Sigurno misliš da je unutra nešto vrijedno. Možda neka mapa do mjesta sa zakopanim blagom, ha? - rugao se Marko i laktom srušio teglu s pelargonijom koju je baka upravo presadila. Zemlja se prosula po podu, cvijet ispao.
- Ostavljam te tvojim glupostima - rekao je Marko, a zapravo se prepao zbog štete koju je napravio.
- Odoh ja, a ti i dalje trljaj po toj kopči! -
Vito je odložio kutiju koju je ponovo pokušavao otvoriti i sad se bacio na pokušaj da spasi cvijet. - Baki bi bilo žao - mislio je. Nježno je vratio cvijet u teglu i pažljivo stavljao zemlju ispod i oko njega. U trenutku kad je ponovo uzeo svoju kutiju u ruke začuo se dug, tužan mijauk. Prugica se opet popela na crni bor i bojala se sići! Vito je prislonio ljestve uz drvo, približio se prvim granama i lagano, sasvim lagano savijao prema zemlji onu na kojoj je plašljivo stajala mačkica.
- Dođi, nevaljalice! - milovao je macu, tepajući joj istim riječima kojima joj uvijek tepa djed. Oprezno je sišao s ljestava. Zna on da djed baš ne voli da se Vito penje, ali što je mogao kad je djed bio zaposlen u vrtu..?! Pustio je Prugicu i vratio se u drvarnicu. Kopča još nije popuštala.
-Aaaaaaaaaa! - čulo se izvana.
Mala Nika iz ulice ozlijedila je koljeno provlačeći se kroz rupu u ogradi susjednog dvorišta. Djed je dotrčao iz vrta i na rukama donio djevojčicu u kuću.
- Hajde, nije ništa strašno, urediti ćemo to. - Zamijetio je Vitov molećiv pogled i prepustio mu Niku. Vito je iz ormarića za prvu pomoć izvukao alkohol i sterilnu gazu pa odrezao veliki komad flastera. Spretno je uredio posjekotinu na Nikinom koljenu, točno onako kako je vidio da to njemu radi mama. Utješio je uplakanu Niku, dao joj maramicu da ispuše nos i napravio joj sok jer je bila žedna. Onda se sjetio da Nika skuplja naljepnice, pa je otrčao u drvarnicu i uspio skinuti onu dražesnu naljepnicu s kutije za alat. To je toliko razveselilo Niku da je zaboravila na bol i suze. Djed je čak dozvolio da je Vito otprati jer je Nika stanovala samo tri kuće dalje niz ulicu.
Bilo je već kasno poslijepodne, ali dječak nije odustajao. Opet je bio u drvarnici. Tek onda je primijetio da je Marko srušivši teglu s pelargonijom srušio i limenku s čavlićima pa su se svi rasuli po podu.
- Djedu će biti teško sagnuti se i skupljati ih sad kad je cijeli dan radio u vrtu - pomislio je i spremno počeo pobirati i slagati čavliće po veličini. Potražio je prazne posudice i svaku vrstu složio posebno. Kako je uredno izgledala djedova polica!
Sunce je već počelo zalaziti kad je kutiju napokon otvorio. Bila je prazna. Vito je gledao u nju, ali uopće se nije žalostio. Bilo je zabavno pokušavati otvoriti je i zapravo je cijeli dan Vitu bio super. Ušao je djed i vidio uredno složene posudice na polici i otvorenu kutiju za alat.
- Bravo, momče, uspio si! -
- Pa i nisam - odgovorio je Vito smiješeći se - U njoj nema ničega.-
- Stvar je u pokušajima, sinko - rekao je djed.
- To ti je slično putovanju. Putovanje je često interesantnije od samog odredišta putovanja. -
Vito je bio zadovoljan. I djed je bio zadovoljan Vitom pa su obojica otišli na sladoled.
(Zagreb, srpanj 2014. - Dječaku koji se zaista zove Vito i koji zaista radi obično - neobične stvari)
Nema komentara:
Objavi komentar