ponedjeljak, 28. srpnja 2014.

BEDASTA PRIČA

U petak smo dobili za domaću zadaću napisati izmišljeni sastavak - priču o dva snjegovića. Boljelo me grlo i stisnula me temperatura pa sam pisanje ostavio za kasnije. Danas sam napisao: " Sastala se dva snjegovića na snježnom seoskom putu. Pita jedan drugoga:..." (Ovako obično počinju vicevi, ali ovo nije vic, časna riječ. Rekao bih - časna pionirska jer je moja baka rekla da su tako govorili u njezino vrijeme, ali više pionira nema pa ni zakletva ne bi vrijedila; onda, morat ćete mi vjerovati na riječ! Samo časnu. Da se vratimo na snjegoviće.)... "Pita jedan drugoga:
- Što ti je to na glavi? -
- Beretka - veli onaj s beretkom.
- Smiješno pokrivalo za glavu! Snjegovići moraju nositi klasiku - lonac, na primjer. Zna se što nose snjegovići - kaže onaj što ima lonac na glavi.
- Beretka je šik - odreže snjegović s beretkom.
- Šik, plik, mik, cik - podrugne se snjegović s loncem, ali se uozbilji.
- I ja se mogu modirati. - Ode i nabavi si cilindar. Sav se naduo od snijega i vlastite veličine noseći na slamom pokrivenoj glavi visoki, crni cilindar.
- Sad sam pravi gospodin - reče važno Beretki.
- Ne čini te cilindar gospodinom - vrati mu Beretka, ali i sam je htio biti važan pa ode i zamijeni beretku kaubojskim šeširom. Mislio je da će tako izgledati super važno. Nije izgledao super važno. Onaj s cilindrom mu se toliko smijao da je rastresao snijeg s glave pa je morao prestati da se još više ne smanji. Cilindar mu više nije pristajao. Opet je otišao i vratio se noseći kacigu s vizirom. Ništa drugo nije našao. Ispod metalnog pokrivala s rupicama na viziru jedva da su mu se vidjele oči. Pardon - dva komada ugljena.
- Uhuhuuuu, huhuuuu, hihi, hiiii....., bez... hehe..., veze.... hihihiiiii - tresao se snježni lik ispod kaubojskog šešira i od smijeha nije uspio reći više ništa. Zaboljela ga je srednja snježna kugla od pretjeranog smijanja ( naime, snjegovići nemaju trbuh, imaju samo kugle od snijega). Kad se konačno prestao smijati samo je odmahnuo grančicom umjesto ruke i otišao jer mu je dodijalo ovo nadmetanje.
Onaj ispod vizira užasno se znojio, hoću reći - topio. Slamke su mu pale sa snježne polu-glave na tlo. Pobrao je malo snijega s puta i skrpao svoju snježnu glavu pa odjurio zamijeniti kacigu s vizirom nečim boljim. Doduše, više nije bilo nikoga da se s njim nadmeće, ali tako je kad si tvrdoglav. Tražio je nešto veće i upečatljivije, ali jedino što ga je moglo zadovoljiti bio je ogroman bubanj odbačene perilice rublja. Jedva ga je stavio na glavu. Bio je toliko težak da je urušio cijelog snješka i od njega je na putu ostalo samo nekoliko komada ugljena i hrpica snijega.

Djeca su se okupila, napravila novog snjegovića s loncem na glavi i igrala se oko njega. Njemu nije smetao lonac, mirno je stajao na mjestu i ugljenim očima pratio malene oko sebe. Srećom, nisu ga zanimale kape i šeširi. "

Eto, to sam napisao.
Dosta bedasta priča, ali ništa mi pametno ne izlazi iz glave dok gledam kroz prozor. Još uvijek imam temperaturu i ne puštaju me van. Tamo, na kraju livade, moji prijatelji iz susjedstva su napravili veliki ledeni brijeg i spuštaju se niz njega na drvenoj paleti i vrećama za smeće. Izgleda zabavno. Ludim od dosade, zato valjda u glavi i imam bedastu priču. A možda i zbog vrućice, ne?!






(Zagreb, siječanj 2014.)

Nema komentara:

Objavi komentar