Učitelj nam je zadatak dao,
kako početi - nisam znao.
- Nacrtajte - za vas Božić što je! -
Što da crtam, srce svoje?
Jer je sve u srcu mom,
Božić - to je sretan dom,
dragi prijatelji...i još više...,
kako slikom da se sve opiše?
Kako ću iskren osmijeh naslikati,
radost darivanja nacrtati?
Da crtam Dijete, da crtam Djeda,
malog Božića il' starca sijeda?
Što, reci!? Da crtam bor,
darove, blještavi dekor ... ?
Da slikom dočaram duh Božića što je?
Znam! Ljubav nosi njegove boje!
Onda sam srce nacrtao.
Ništa više, tu sam stao.
Nema greške, mislim - On je u nama.
Zar Božić nije Ljubav sama?!
( Zagreb, 22.12.2015. )
Riječ koju možda niste znali:
- dekor - ukras, nakit
utorak, 22. prosinca 2015.
nedjelja, 20. prosinca 2015.
AKO DOVOLJNO JAKO VJERUJEŠ
Samo su baka i Filip tog zimskog poslijepodneva bili kod kuće. Filip je u svojoj sobi bio zabavljen slaganjem puzzli "Frozen", a baka je u kuhinji počela mijesiti tijesto za linzere. Prvi kolačići trebali su uskočiti u limenu kutiju, spremni za Božić. Filip je zadovoljno položio posljednju puzzlu. Slika je bila potpuna, ali on je imao volje slagati još jednu. Sjetio se da kutije s ostalim puzzlama stoje u starom ormaru na tavanu, samo - nije bilo tate ili mame da ga tamo odvedu. Tavan njihove kuće nije bio nikakvo opasno niti strašno mjesto na koje Filip ne bi smio ići no nekako se prešutno znalo da Filip bez odraslih na tavan ne ide. Zato se naš poslušni sedmogodišnjak uputio u kuhinju i promolio glavu kroz odškrinuta vrata. Taman je htio upitati baku hoće li ona na tavan s njim kad je baka podigla prste zamrljane brašnom, gurajući veliku kuglu tijesta pred sobom. Filip je vrata tiho zatvorio kao što ih je tiho i otvorio, bez riječi.
- Ah, mogu to i sam - reče sam sebi i popne se gore. Tavan je bio vrlo uredan, koliko jedan tavan može to biti. Ono malo prašine što se znalo skupiti na stvarima kao da je tavanu davalo neku posebnu draž, tajnovitost... Puzzle su bile složene na gornjoj polici ormara, kako se i sjećao. Filip izabere jedne. Na polici ispod njih stajala je ogromna crvena kutija koju Filip nikad nije vidio. U njemu se probudi znatiželja i bez mnogo razmišljanja on je otvori.
- Ooooo...- izletjelo je Filipu. Na vrhu neke složene, crvene tkanine bila je položena mekana, šiljasta kapa s bijelim, krznenim pomponom.
-Aaaaa...- Filip je u šoku istisnuo kroz grlo čudan zvuk. Podigao je kapu u nevjerici. Izgledala je posve kao kapa Djeda Mraza! Nestrpljivo je izvlačio ostatak crvene tkanine iz kutije. Ono što je osjetio, kad se raširila pred njim, imalo je snagu snježne lavine koja kao da se sručila na njega! Ugledao je kaput Djeda Mraza, crveni, s obrubima od bijelog krzna. Ispod njega u kutiji ležale su crvene hlače i široki, crni, kožnati remen s velikom kopčom!!!
Filip je djelovao izgubljeno. Stajao je tako trenutak-dva, zbrkanih misli i osjećaja, zaboravio na svoje puzzle. Htio je odmah potrčati dolje k baki, ali se nekako suzdržao. Drhtavom rukom složio je hlače, kaput i kapu natrag u kutiju, zatvorio je, pospremio puzzle ( nije mu više igra bila na pameti ), zatvorio ormar..., sve u nekom transu. U želucu je nosio težinu kao da je pojeo cijelu onu bakinu kuglu od sirovog tijesta. Otkriće je bilo nevjerojatno, čudno,o - prečudno! Baki nije ništa rekao. Baka bi možda bila ljuta što je bio sam na tavanu. I morao je još razmisliti o svemu što je vidio... Jedva je dočekao da se vrate mama i tata.
- Tata, ti bi se ljutio kad bih ja otišao na tavan sam? - lukavo je počeo razgovor nakon večere.
- Hmmmm... ne bih, ali draže bi mi bilo da to znam - rekao je tata. Sad je Filip imao zeleno svjetlo za nastavak razgovora.
- I mislio sam to... pa sam otišao sam po puzzle na tavan - ohrabrio se Filip.
Opet se čulo: - Hmmmm...-Tati nije ostalo prostora za ljutnju. Ipak je rekao: - Dobro, ali vrijedi dogovor da se drugi put prije javiš?! -
- Da. Tata..., znaš, našao sam tamo nešto čudno . U jednoj je crvenoj kutiji odijelo Djeda Mraza. Kako njegovo odijelo može biti na našem tavanu, tata? -
Tata je izgledao zatečen onim što je Filip rekao i kao da mu je bilo malčice neugodno. Onda je tata zaključio kako je vjerojatno došlo vrijeme da neke stvari objasni svom sinu: - Jesi li pomislio da bi to moglo biti moje odijelo? Možda sam ga ja kupio? -
- Kako možeš ti imati odijelo Djeda Mraza?! Njega šivaju na Sjevernom polu. Nikad nisam čuo da netko može kupiti odijelo Djeda Mraza! Mislim... možda može, ali ne pravo -uvjeren je Filip. - Ti me zezaš. I ti se sigurno pitaš otkud ono kod nas, samo nećeš priznati! -
- Što ti uopće misliš o Djedu Mrazu? Postoji li on? - Tata je ispitivački gledao u Filipa.
- Darko i Matija iz mog razreda kažu da Djed Mraz ne postoji, da ne živi na Sjevernom polu, da nema pojma o našim pismima ( pa se pitam gdje ona završe?! ), da patuljci ne postoje, da tate i mame stavljaju darove ispod bora...-
- Paaaa... neke i stavljamo, one na kojima piše " od mame i tate" - htio je biti iskren tata, ali Filipov je pogled dobio izraz kao da mu je netko ukrao nešto najdraže na svijetu. Zato je tata samo upitao: - Misliš da su tvoji prijatelji u pravu? Da Djeda Mraza nema? -
- Prvo sam mislio da ipak možda ne postoji. Razmišljao sam.... jako. Ali vi ste prošlog Badnjaka svi bili u sobi, vidio sam, tko je onda onaj u crvenom odijelu koji je pozvonio na naša vrata? Htio me je upoznati, znao je i moje ime, ostavio mi je poklon...! Tko je onda to bio? Možda susjed Petrić?! - uzviknuo je Filip. Tata se srčano nasmijao. I Filip se nasmijao jer je susjed Petrić mršav, bez brade - ni malo ne nalikuje na Djeda Mraza. Istina je ( Filip je to slučajno nekoliko dana nakon prošlogodišnjeg Božića primijetio! ) da susjed nosi iste čizme kakve je nosio Djed Mraz, ali... bah! Ta je misao bila bez veze. Koliko ljudi nosi slične ili iste čizme!? I Filip je ovu sumnju odbacio kao glupu.
- A onog Božića kad sam bio još manji ( sjećam se! ), Djedica nije ušao u kuću, ali sam čuo u noći zvuk zvončića izvana. Jesam, stvarno. Tko je te noći popio mlijeko koje sam, molim te lijepo, ostavio Djedu u šalici? Valjda ne ti. Ti ne voliš mlijeko, tata! Ne voliš ni slatko, a bila su pojedena dva keksića! -
Sad već siguran u to što govori, zadnje je riječi Filip uzvikivao s uzbuđenjem.
- Znaš, ja ponekad.... i mnogi drugi tate..., mi pomažemo Djedu Mrazu... - osjetio je tata potrebu da Filipu objasni još ponešto, ali ushićenje na licu njegova sina bilo je toliko da ga nije htio pokvariti. Zašutio je.
- Pusti, ima vremena - tiho je tati rekla mama koja je do tada mirno slušala razgovor njih dvojice. Filip nije razumio je li se to ticalo njega, ali mu nije bilo niti važno.
- Vidio sam da s odijela na tavanu nedostaje jedno dugme - sjetio se. Odjednom mu je sinulo: - Možda se Djed Mraz presvukao na našem tavanu i ostavio ovo odijelo da mu baka prišije drugo dugme! Baka meni uvijek prišiva dugmad, on to sigurno zna! Baka je majstorica za dugmad! Da, to bi moglo biti! -
Božić je došao i prošao, čaroban kao i uvijek. S poklonima za sve, cijelom obitelji na okupu, s puno kolača, s puno pjesme, smijeha i snijega. Čak je i Filipov psić Šapica dobio dar - lijepo umotan pseći kolačić!
Djeda Mraza nije vidio. Njegovo odijelo je netragom nestalo iz ormara zajedno s crvenom kutijom. Filip je otišao provjeriti s bakom. Sigurno ga je Djed ove božićne noći uzeo! Pitao je baku je li prišila dugme na njega. Baka je zbunjeno rekla: - O, da! - Mlijeko je opet bilo popijeno, ovaj put samo jedan linzer pojeden, ali su zato nestale obje mrkve spremljene za Djedove sobove.
Tata i Filip čistili su snijeg pred kućom. Tata velikom, a Filip malom lopatom za snijeg. Odmah uz vanjski dio dvorišnih vrata, na ulici, Šapica je iz snijega iščeprkao neku stvarčicu veličine Filipovog dlana. Dotrčao je do Filipa uzbuđeno mašući repićem. Iz usta mu je na crvenoj uzici visio zlatni zvončić, vrlo lijepo izrađen, s neobičnim reljefnim ukrasom oko ruba i likom Djeda Mraza sa svake strane.
- Što? Zvončić! Otkud to? -
- Nikad nisam vidio tako nešto. Krasna izrada! - promrmljao je tata. Naišao je susjed pa su ga pitali je li zvončić njegov. Dobili su negativan odgovor. Naišao je drugi susjed pa su pitali i njega je li izgubio zvončić. Rečeno im je da nije. Filipu se opet po glavi motalo na desetke pitanja, ali nije imao vremena puno razmišljati. Zapravo, sad je bio siguran!
- Tata, tata! - povikao je - To može biti samo s Djedovih saonica!-
Tata je prekinuo čišćenje.
- Misliš? -
- Znam! -
Da, Filip je malo žalio što Djeda ovog Božića nije vidio ( bar na kratko da bi bio siguran sto posto, ... ne, sto posto je već siguran - dvjesto posto! ), ali mu je više bilo žao što nije vidio te čarobne saonice sa sobovima. To bi bilo nešto! Snimio bi ih mobitelom ( kako mu to prije nije palo na pamet! ) pa neka onda Darko i Matija pričaju što hoće! Iduće godine neće se odvajati od prozora, makar i cijelu noć. Definitivno neće!
Prvi dan nakon blagdana sve je ispričao Dei.
- Ma, daj! - narugala se Dea, ali kad joj je pokazao zvončić i naveo tatu kao svjedoka da je zvončić nađen na ulici, da mu je vlasnik nepoznat (!), prestala se smijati.
- Zbilja misliš...? -
- Da! Ah...., samo ponekad ...ne znam! Moja baka kaže da svi ne vjeruju u Djeda Mraza, ali da on postoji ako dovoljno jako želiš. Još kaže da je prava čarolija Božića davanje i radost onoga koji prima, zato sam toliko siguran da je on stvaran. -
I stražarsko bdjenje uz prozor dogovoreno je za dva sudionika sljedećeg Božića. Dea i on - definitivno!
( Zagreb, 19.12.2015. )
- Ah, mogu to i sam - reče sam sebi i popne se gore. Tavan je bio vrlo uredan, koliko jedan tavan može to biti. Ono malo prašine što se znalo skupiti na stvarima kao da je tavanu davalo neku posebnu draž, tajnovitost... Puzzle su bile složene na gornjoj polici ormara, kako se i sjećao. Filip izabere jedne. Na polici ispod njih stajala je ogromna crvena kutija koju Filip nikad nije vidio. U njemu se probudi znatiželja i bez mnogo razmišljanja on je otvori.
- Ooooo...- izletjelo je Filipu. Na vrhu neke složene, crvene tkanine bila je položena mekana, šiljasta kapa s bijelim, krznenim pomponom.
-Aaaaa...- Filip je u šoku istisnuo kroz grlo čudan zvuk. Podigao je kapu u nevjerici. Izgledala je posve kao kapa Djeda Mraza! Nestrpljivo je izvlačio ostatak crvene tkanine iz kutije. Ono što je osjetio, kad se raširila pred njim, imalo je snagu snježne lavine koja kao da se sručila na njega! Ugledao je kaput Djeda Mraza, crveni, s obrubima od bijelog krzna. Ispod njega u kutiji ležale su crvene hlače i široki, crni, kožnati remen s velikom kopčom!!!
Filip je djelovao izgubljeno. Stajao je tako trenutak-dva, zbrkanih misli i osjećaja, zaboravio na svoje puzzle. Htio je odmah potrčati dolje k baki, ali se nekako suzdržao. Drhtavom rukom složio je hlače, kaput i kapu natrag u kutiju, zatvorio je, pospremio puzzle ( nije mu više igra bila na pameti ), zatvorio ormar..., sve u nekom transu. U želucu je nosio težinu kao da je pojeo cijelu onu bakinu kuglu od sirovog tijesta. Otkriće je bilo nevjerojatno, čudno,o - prečudno! Baki nije ništa rekao. Baka bi možda bila ljuta što je bio sam na tavanu. I morao je još razmisliti o svemu što je vidio... Jedva je dočekao da se vrate mama i tata.
- Tata, ti bi se ljutio kad bih ja otišao na tavan sam? - lukavo je počeo razgovor nakon večere.
- Hmmmm... ne bih, ali draže bi mi bilo da to znam - rekao je tata. Sad je Filip imao zeleno svjetlo za nastavak razgovora.
- I mislio sam to... pa sam otišao sam po puzzle na tavan - ohrabrio se Filip.
Opet se čulo: - Hmmmm...-Tati nije ostalo prostora za ljutnju. Ipak je rekao: - Dobro, ali vrijedi dogovor da se drugi put prije javiš?! -
- Da. Tata..., znaš, našao sam tamo nešto čudno . U jednoj je crvenoj kutiji odijelo Djeda Mraza. Kako njegovo odijelo može biti na našem tavanu, tata? -
Tata je izgledao zatečen onim što je Filip rekao i kao da mu je bilo malčice neugodno. Onda je tata zaključio kako je vjerojatno došlo vrijeme da neke stvari objasni svom sinu: - Jesi li pomislio da bi to moglo biti moje odijelo? Možda sam ga ja kupio? -
- Kako možeš ti imati odijelo Djeda Mraza?! Njega šivaju na Sjevernom polu. Nikad nisam čuo da netko može kupiti odijelo Djeda Mraza! Mislim... možda može, ali ne pravo -uvjeren je Filip. - Ti me zezaš. I ti se sigurno pitaš otkud ono kod nas, samo nećeš priznati! -
- Što ti uopće misliš o Djedu Mrazu? Postoji li on? - Tata je ispitivački gledao u Filipa.
- Darko i Matija iz mog razreda kažu da Djed Mraz ne postoji, da ne živi na Sjevernom polu, da nema pojma o našim pismima ( pa se pitam gdje ona završe?! ), da patuljci ne postoje, da tate i mame stavljaju darove ispod bora...-
- Paaaa... neke i stavljamo, one na kojima piše " od mame i tate" - htio je biti iskren tata, ali Filipov je pogled dobio izraz kao da mu je netko ukrao nešto najdraže na svijetu. Zato je tata samo upitao: - Misliš da su tvoji prijatelji u pravu? Da Djeda Mraza nema? -
- Prvo sam mislio da ipak možda ne postoji. Razmišljao sam.... jako. Ali vi ste prošlog Badnjaka svi bili u sobi, vidio sam, tko je onda onaj u crvenom odijelu koji je pozvonio na naša vrata? Htio me je upoznati, znao je i moje ime, ostavio mi je poklon...! Tko je onda to bio? Možda susjed Petrić?! - uzviknuo je Filip. Tata se srčano nasmijao. I Filip se nasmijao jer je susjed Petrić mršav, bez brade - ni malo ne nalikuje na Djeda Mraza. Istina je ( Filip je to slučajno nekoliko dana nakon prošlogodišnjeg Božića primijetio! ) da susjed nosi iste čizme kakve je nosio Djed Mraz, ali... bah! Ta je misao bila bez veze. Koliko ljudi nosi slične ili iste čizme!? I Filip je ovu sumnju odbacio kao glupu.
- A onog Božića kad sam bio još manji ( sjećam se! ), Djedica nije ušao u kuću, ali sam čuo u noći zvuk zvončića izvana. Jesam, stvarno. Tko je te noći popio mlijeko koje sam, molim te lijepo, ostavio Djedu u šalici? Valjda ne ti. Ti ne voliš mlijeko, tata! Ne voliš ni slatko, a bila su pojedena dva keksića! -
Sad već siguran u to što govori, zadnje je riječi Filip uzvikivao s uzbuđenjem.
- Znaš, ja ponekad.... i mnogi drugi tate..., mi pomažemo Djedu Mrazu... - osjetio je tata potrebu da Filipu objasni još ponešto, ali ushićenje na licu njegova sina bilo je toliko da ga nije htio pokvariti. Zašutio je.
- Pusti, ima vremena - tiho je tati rekla mama koja je do tada mirno slušala razgovor njih dvojice. Filip nije razumio je li se to ticalo njega, ali mu nije bilo niti važno.
- Vidio sam da s odijela na tavanu nedostaje jedno dugme - sjetio se. Odjednom mu je sinulo: - Možda se Djed Mraz presvukao na našem tavanu i ostavio ovo odijelo da mu baka prišije drugo dugme! Baka meni uvijek prišiva dugmad, on to sigurno zna! Baka je majstorica za dugmad! Da, to bi moglo biti! -
Božić je došao i prošao, čaroban kao i uvijek. S poklonima za sve, cijelom obitelji na okupu, s puno kolača, s puno pjesme, smijeha i snijega. Čak je i Filipov psić Šapica dobio dar - lijepo umotan pseći kolačić!
Djeda Mraza nije vidio. Njegovo odijelo je netragom nestalo iz ormara zajedno s crvenom kutijom. Filip je otišao provjeriti s bakom. Sigurno ga je Djed ove božićne noći uzeo! Pitao je baku je li prišila dugme na njega. Baka je zbunjeno rekla: - O, da! - Mlijeko je opet bilo popijeno, ovaj put samo jedan linzer pojeden, ali su zato nestale obje mrkve spremljene za Djedove sobove.
Tata i Filip čistili su snijeg pred kućom. Tata velikom, a Filip malom lopatom za snijeg. Odmah uz vanjski dio dvorišnih vrata, na ulici, Šapica je iz snijega iščeprkao neku stvarčicu veličine Filipovog dlana. Dotrčao je do Filipa uzbuđeno mašući repićem. Iz usta mu je na crvenoj uzici visio zlatni zvončić, vrlo lijepo izrađen, s neobičnim reljefnim ukrasom oko ruba i likom Djeda Mraza sa svake strane.
- Što? Zvončić! Otkud to? -
- Nikad nisam vidio tako nešto. Krasna izrada! - promrmljao je tata. Naišao je susjed pa su ga pitali je li zvončić njegov. Dobili su negativan odgovor. Naišao je drugi susjed pa su pitali i njega je li izgubio zvončić. Rečeno im je da nije. Filipu se opet po glavi motalo na desetke pitanja, ali nije imao vremena puno razmišljati. Zapravo, sad je bio siguran!
- Tata, tata! - povikao je - To može biti samo s Djedovih saonica!-
Tata je prekinuo čišćenje.
- Misliš? -
- Znam! -
Da, Filip je malo žalio što Djeda ovog Božića nije vidio ( bar na kratko da bi bio siguran sto posto, ... ne, sto posto je već siguran - dvjesto posto! ), ali mu je više bilo žao što nije vidio te čarobne saonice sa sobovima. To bi bilo nešto! Snimio bi ih mobitelom ( kako mu to prije nije palo na pamet! ) pa neka onda Darko i Matija pričaju što hoće! Iduće godine neće se odvajati od prozora, makar i cijelu noć. Definitivno neće!
Prvi dan nakon blagdana sve je ispričao Dei.
- Ma, daj! - narugala se Dea, ali kad joj je pokazao zvončić i naveo tatu kao svjedoka da je zvončić nađen na ulici, da mu je vlasnik nepoznat (!), prestala se smijati.
- Zbilja misliš...? -
- Da! Ah...., samo ponekad ...ne znam! Moja baka kaže da svi ne vjeruju u Djeda Mraza, ali da on postoji ako dovoljno jako želiš. Još kaže da je prava čarolija Božića davanje i radost onoga koji prima, zato sam toliko siguran da je on stvaran. -
I stražarsko bdjenje uz prozor dogovoreno je za dva sudionika sljedećeg Božića. Dea i on - definitivno!
( Zagreb, 19.12.2015. )
četvrtak, 17. prosinca 2015.
TKO SPAVA LJETNI SAN
Medvjed spava
i ježić spava..., što?
Zimski san.
A tko spava
ljetni san?
Snjegović!
U onaj dan
kad Zima ode
i kristalići ponovo postaju
kapljice vode,
Snješko se u hladnjaču skrije:
- Tu fino hladno mi je! -
I spava, spava
sve do prilike nove
dok Zima ga opet
van ne pozove.
( Zagreb, 17.12.2015. )
Mala zanimljivost za radoznale:
I lemur, životinjica koja živi na Madagaskaru, pada u ljetni ( a ne zimski ) san!
i ježić spava..., što?
Zimski san.
A tko spava
ljetni san?
Snjegović!
U onaj dan
kad Zima ode
i kristalići ponovo postaju
kapljice vode,
Snješko se u hladnjaču skrije:
- Tu fino hladno mi je! -
I spava, spava
sve do prilike nove
dok Zima ga opet
van ne pozove.
( Zagreb, 17.12.2015. )
Mala zanimljivost za radoznale:
I lemur, životinjica koja živi na Madagaskaru, pada u ljetni ( a ne zimski ) san!
SNJEŠKO PODUZETNIK
Snješko Mrzlić dobar biznis tjera,
nabavio vrstan ledomat
i smrznutog voća cijelu tonu,
leden-lizalice šiba sto na sat.
Klijentela? Sami snjegovići!
Vole sve od leda, jasna stvar.
No sezonski se radi. Robe ima,
al' kupci - tu ga zeza kalendar!
Stog' poslovni prijedlog Snješko šalje,
vladarica Zima pismo prima:
"U obostranom interesu nam je
da godine cijele snijega ima."
Protuprijedlog Zima daje Snješku:
-Seli biznis u sjevernu zonu,
svu godinu snijega ima dosta,
raj za tebe dok sam ja na tronu!
I proširi asortiman robe,
bijelim medvjedima nudi vrući čaj!-
Odgovara Snješko: -Čaj, zar vrući?!
Pa meni bi odmah bio kraj!-
Ljut je Mrzlić: - Sva čast kao vladarici,
al' na sve aspekte mog posla ne gleda.
Vrući čaj uz mene?! Okopnio bih brzo!
Toj dami je za biznis - glava santa leda!-
Dojavili Zimi, a Zima se smješka:
- Čuj izjavu dana! Baš smiješna mi je!
Kos se ruga vrapcu da on perje nosi,
a snješkova glava - pa od čega li je?! -
( Zagreb, 15.12.2015. )
Riječi koje možda niste znali:
- poduzetnik - poslovni čovjek, vlasnik poduzeća
- vrstan - osobit, predobar
- klijentela - krug klijenata, korisnika neke usluge, mušterije
- zona - područje, pojas
- tron - prijestolje
- asortiman - izbor različitih vrsta robe
- aspekt - pogled, gledište, oblik
- santa leda - plutajuća ledena gromada
nabavio vrstan ledomat
i smrznutog voća cijelu tonu,
leden-lizalice šiba sto na sat.
Klijentela? Sami snjegovići!
Vole sve od leda, jasna stvar.
No sezonski se radi. Robe ima,
al' kupci - tu ga zeza kalendar!
Stog' poslovni prijedlog Snješko šalje,
vladarica Zima pismo prima:
"U obostranom interesu nam je
da godine cijele snijega ima."
Protuprijedlog Zima daje Snješku:
-Seli biznis u sjevernu zonu,
svu godinu snijega ima dosta,
raj za tebe dok sam ja na tronu!
I proširi asortiman robe,
bijelim medvjedima nudi vrući čaj!-
Odgovara Snješko: -Čaj, zar vrući?!
Pa meni bi odmah bio kraj!-
Ljut je Mrzlić: - Sva čast kao vladarici,
al' na sve aspekte mog posla ne gleda.
Vrući čaj uz mene?! Okopnio bih brzo!
Toj dami je za biznis - glava santa leda!-
Dojavili Zimi, a Zima se smješka:
- Čuj izjavu dana! Baš smiješna mi je!
Kos se ruga vrapcu da on perje nosi,
a snješkova glava - pa od čega li je?! -
( Zagreb, 15.12.2015. )
Riječi koje možda niste znali:
- poduzetnik - poslovni čovjek, vlasnik poduzeća
- vrstan - osobit, predobar
- klijentela - krug klijenata, korisnika neke usluge, mušterije
- zona - područje, pojas
- tron - prijestolje
- asortiman - izbor različitih vrsta robe
- aspekt - pogled, gledište, oblik
- santa leda - plutajuća ledena gromada
ponedjeljak, 9. studenoga 2015.
RAZGLEDNICA S PAGA
Čipkarica stara u okviru vrata,
stručak svježe lavande kraj starinskog sata,
sušeni mrkač na kamenom zidu konobe,
ispod zelenih škura konopac prostrte robe...
Tihi zaljev s vrijeskom, svud rasute rime
i tragovi pjesnika kojima ne znam ni ime.
Pognuti slikar iz čahure tišine bilježi
onaj časak kad sunce u zagrljaj mora bježi...
U pijesku Planjke dijete bedeme gradi,
borove Straška grli mjesec mladi.
Uz igru kamenja, mirisnog bilja,
maslina, loze, kadulje, smilja...,
jutrom sunča se uvala, mirna i blaga,
s kristalnim morem pitomog Paga.
( Zagreb, studeni 2015. )
Riječi koje možda niste znali:
- mrkač - narodni naziv za hobotnicu
- škure - vanjski kapci na prozorima
stručak svježe lavande kraj starinskog sata,
sušeni mrkač na kamenom zidu konobe,
ispod zelenih škura konopac prostrte robe...
Tihi zaljev s vrijeskom, svud rasute rime
i tragovi pjesnika kojima ne znam ni ime.
Pognuti slikar iz čahure tišine bilježi
onaj časak kad sunce u zagrljaj mora bježi...
U pijesku Planjke dijete bedeme gradi,
borove Straška grli mjesec mladi.
Uz igru kamenja, mirisnog bilja,
maslina, loze, kadulje, smilja...,
jutrom sunča se uvala, mirna i blaga,
s kristalnim morem pitomog Paga.
( Zagreb, studeni 2015. )
Riječi koje možda niste znali:
- mrkač - narodni naziv za hobotnicu
- škure - vanjski kapci na prozorima
ponedjeljak, 26. listopada 2015.
PONEKAD
Ponekad čujem...
o stvarima koje se ne vole,
ponekad uhvatim prizore
koji me bole...
...i tužna sam zbog ratova,
zbog granatama izbrisanih katova,
djece - vojnika,
žalosnih zbjegova, ratnih slika,
zbog toliko izgubljenih domova,
krađe djetinjstva, obiteljskih lomova...
Ponekad sam tužna i zbog nestalih ždralova,
potresa i strašnih vodenih valova,
kuća u vodi, nasukanih kitova
i razornih vatri protiv kojih nema štitova.
Znam, ne može sve biti kako ja želim,
al' samo želim da se životu veselim
kroz točkice na krilu bubamare,
kroz leptirovih krila šare,
kroz brbljavost malih ptica,
kroz pozdrave lastavica,
kroz smiješne nozdrve devine,
kroz nečije oči nevine...
...
I da se sa mnom životu vesele
dječaci i djevojčice crne, žute i bijele...
Zapravo, tko nas je razdijelio kroz boje?
Jer iste je boje
i srce moje i srce tvoje!
( Zagreb, rujan 2015. )
o stvarima koje se ne vole,
ponekad uhvatim prizore
koji me bole...
...i tužna sam zbog ratova,
zbog granatama izbrisanih katova,
djece - vojnika,
žalosnih zbjegova, ratnih slika,
zbog toliko izgubljenih domova,
krađe djetinjstva, obiteljskih lomova...
Ponekad sam tužna i zbog nestalih ždralova,
potresa i strašnih vodenih valova,
kuća u vodi, nasukanih kitova
i razornih vatri protiv kojih nema štitova.
Znam, ne može sve biti kako ja želim,
al' samo želim da se životu veselim
kroz točkice na krilu bubamare,
kroz leptirovih krila šare,
kroz brbljavost malih ptica,
kroz pozdrave lastavica,
kroz smiješne nozdrve devine,
kroz nečije oči nevine...
...
I da se sa mnom životu vesele
dječaci i djevojčice crne, žute i bijele...
Zapravo, tko nas je razdijelio kroz boje?
Jer iste je boje
i srce moje i srce tvoje!
( Zagreb, rujan 2015. )
POGUBNA LJUBAV
Jedan se noćni leptir, jadničak,
zaljubio u svijećin Plamičak.
Baš hoće uz sestricu Vatre sletjeti,
taj zbunjenko, lako može izgorjeti.
Kakva leptirica žuto-crvenih krila!
Kao stvorena za mene ona bi bila!
U ljubavnom žaru sad je hoće poljubiti,
ludi leptiru, pa ti ćeš život izgubiti!
Bježi, ta ljubav bi tebi pogubna bila,
sjajem te mami, al' na njoj spržit ćeš krila!
( Zagreb, listopad 2015. )
zaljubio u svijećin Plamičak.
Baš hoće uz sestricu Vatre sletjeti,
taj zbunjenko, lako može izgorjeti.
Kakva leptirica žuto-crvenih krila!
Kao stvorena za mene ona bi bila!
U ljubavnom žaru sad je hoće poljubiti,
ludi leptiru, pa ti ćeš život izgubiti!
Bježi, ta ljubav bi tebi pogubna bila,
sjajem te mami, al' na njoj spržit ćeš krila!
( Zagreb, listopad 2015. )
nedjelja, 25. listopada 2015.
PUTUJEM
Idem, hura!
Na moje lice
Radost stavlja svoj pečat
kao na stranicu putovnice.
Ubacujem u koferčić
košuljicu znatiželjku,
par hlačica tragačica,
haljinice s rukavima punim želja,
šešir krcat od veselja,
cipelice lutalice
i čizmice radohodalice
pa vesticu pustolovku,
šiltericu moreplovku,
naočale suncobranke,
dvije potkošulje tanke,
još gaćice, spavačice
i čarape izdržljivice,
ručnik, kremicu za lice,
neke kozmetičke sitnice,
šal što miriše na avanturu...
Završavam konačno torturu
što se zove pakiranje
i stavljam sad na znanje
SVIMA, SVIMA:
desni džep mi putnu kartu ima!
Lijevi čuva hrpu snova
i dalekih izazova.
Idem, hura!
Čujem poziv mnogih milja,
željna svojeg novog cilja...
Cup, cup... moje cipelice žive
postale su nestrpljive!
( Zagreb, listopad 2015. )
Riječ koju možda niste znali:
- tortura - mučenje, mrcvarenje ( ovdje u smislu gnjavaže i muke, ali u šali )
Na moje lice
Radost stavlja svoj pečat
kao na stranicu putovnice.
Ubacujem u koferčić
košuljicu znatiželjku,
par hlačica tragačica,
haljinice s rukavima punim želja,
šešir krcat od veselja,
cipelice lutalice
i čizmice radohodalice
pa vesticu pustolovku,
šiltericu moreplovku,
naočale suncobranke,
dvije potkošulje tanke,
još gaćice, spavačice
i čarape izdržljivice,
ručnik, kremicu za lice,
neke kozmetičke sitnice,
šal što miriše na avanturu...
Završavam konačno torturu
što se zove pakiranje
i stavljam sad na znanje
SVIMA, SVIMA:
desni džep mi putnu kartu ima!
Lijevi čuva hrpu snova
i dalekih izazova.
Idem, hura!
Čujem poziv mnogih milja,
željna svojeg novog cilja...
Cup, cup... moje cipelice žive
postale su nestrpljive!
( Zagreb, listopad 2015. )
Riječ koju možda niste znali:
- tortura - mučenje, mrcvarenje ( ovdje u smislu gnjavaže i muke, ali u šali )
subota, 17. listopada 2015.
ZAŠTO JE NOĆ VJEŠTICA TAKO CRNA
Te noći ( baš nije mi, priznajem, draga ),
mjesec je prvo prekrasno sjao,
odjednom nestao, čudno, bez traga,
je li u nebeski bezdan pao?
O, tu je, al' ( joj! ) ima opako lice,
pod crnom kapuljačom neba se krije,
mliječno-blijed, s izgledom grabljivice
i kao da zemlji se podmuklo smije.
Mrak da se smrzneš. Ne da se bojim,
samo se pitam u čemu je stvar.
Onda mi sine: ni malo ne dvojim
zašto je mjesečev nestao čar.
Tih sati on se, razbojnik jedan,
zabavi vještičje noći odazvao,
taj momak sjajan, miran i vrijedan
u lopova noćnog se maskirao!
Zvjezdice nebom besramno krade
naš lopov-mjesec zastrtog lica
i sada znamo, na kraju balade,
zašto tako je crna Noć vještica.
Kradljivče zvijezda, svjetla mi treba,
da mi bar malo pomogneš tu!
Da imam mrežu s drškom do neba
sad bih te, lopove, povukla k tlu!
( Zagreb, rujan 2015. )
mjesec je prvo prekrasno sjao,
odjednom nestao, čudno, bez traga,
je li u nebeski bezdan pao?
O, tu je, al' ( joj! ) ima opako lice,
pod crnom kapuljačom neba se krije,
mliječno-blijed, s izgledom grabljivice
i kao da zemlji se podmuklo smije.
Mrak da se smrzneš. Ne da se bojim,
samo se pitam u čemu je stvar.
Onda mi sine: ni malo ne dvojim
zašto je mjesečev nestao čar.
Tih sati on se, razbojnik jedan,
zabavi vještičje noći odazvao,
taj momak sjajan, miran i vrijedan
u lopova noćnog se maskirao!
Zvjezdice nebom besramno krade
naš lopov-mjesec zastrtog lica
i sada znamo, na kraju balade,
zašto tako je crna Noć vještica.
Kradljivče zvijezda, svjetla mi treba,
da mi bar malo pomogneš tu!
Da imam mrežu s drškom do neba
sad bih te, lopove, povukla k tlu!
( Zagreb, rujan 2015. )
petak, 16. listopada 2015.
RUJANSKA GOŠĆA
Ta spretna došljakinja!
Gurnula je okuse Ljeta u staklenke,
zarobila ih u bačvama,
stegnula u stručke mente obješene pod gredom,
zauzdala u viticama vinove loze
i rasula po košarama.
Natjerala je Ljeto u zapećak da miruje.
Zamela mu trag maglama.
A ona se, lukavica, uvukla u nosnice,
zašuškala u pužnici uha,
raširila u očima,
zadrhtala u noćima
i kliznula niz čelo u kapima sivih kiša.
Nemirna i ćudljiva,
ogrnula se vjetrom,
stavila šešir od grafitnih oblaka
i jurnula putem uz koji su šutjela prazna strništa.
Izgubila se u tihim vinogradima,
umirila i ona, na kraju, među zaspalim pjesmama berača,
između osmijeha i plača zaboravljenog Sunca,
čekajući Zimu.
Gošća dobro nam znana - Jesen.
( Zagreb, rujan 2015. )
Gurnula je okuse Ljeta u staklenke,
zarobila ih u bačvama,
stegnula u stručke mente obješene pod gredom,
zauzdala u viticama vinove loze
i rasula po košarama.
Natjerala je Ljeto u zapećak da miruje.
Zamela mu trag maglama.
A ona se, lukavica, uvukla u nosnice,
zašuškala u pužnici uha,
raširila u očima,
zadrhtala u noćima
i kliznula niz čelo u kapima sivih kiša.
Nemirna i ćudljiva,
ogrnula se vjetrom,
stavila šešir od grafitnih oblaka
i jurnula putem uz koji su šutjela prazna strništa.
Izgubila se u tihim vinogradima,
umirila i ona, na kraju, među zaspalim pjesmama berača,
između osmijeha i plača zaboravljenog Sunca,
čekajući Zimu.
Gošća dobro nam znana - Jesen.
( Zagreb, rujan 2015. )
STARA PEĆ
Stara peć drva guta i stenje
kao da je pojela kamenje.
Sve pucketa u njoj suha cjepanica,
crveni se iskričava žeravica...
Od vatrene, sjajne gomilice,
treščica i dvije-tri cjepanice,
peć se sva razbijeli i sva se nadima,
dimnjak iskašljava silne oblačine dima.
A ta je starica gusnata, naherena, čudna,
dugo u noć znala biti budna.
Tolike pekmeze i zlevanke znala je ispeći,
voz drva brzo manji, njezin trbuh samo veći.
Pamtim: bučine sjemenke u njoj su se pekle,
sočne pogače s makom iz nje potekle,
miris pečenih tikvi i domaćeg kruha,
bijele kave, palente što se kuha...
.....
Za nekoga, ovo je samo pjesma o peći,
a ja znam: svi kucaji srca ne mogu se točno izreći.
Te ne postoje riječi, te ne postoje riječi...
( Zagreb, listopad 2015. )
kao da je pojela kamenje.
Sve pucketa u njoj suha cjepanica,
crveni se iskričava žeravica...
Od vatrene, sjajne gomilice,
treščica i dvije-tri cjepanice,
peć se sva razbijeli i sva se nadima,
dimnjak iskašljava silne oblačine dima.
A ta je starica gusnata, naherena, čudna,
dugo u noć znala biti budna.
Tolike pekmeze i zlevanke znala je ispeći,
voz drva brzo manji, njezin trbuh samo veći.
Pamtim: bučine sjemenke u njoj su se pekle,
sočne pogače s makom iz nje potekle,
miris pečenih tikvi i domaćeg kruha,
bijele kave, palente što se kuha...
.....
Za nekoga, ovo je samo pjesma o peći,
a ja znam: svi kucaji srca ne mogu se točno izreći.
Te ne postoje riječi, te ne postoje riječi...
( Zagreb, listopad 2015. )
srijeda, 14. listopada 2015.
GRAFITI
Pred zidom, vani, stoji dijete i gleda.
Kraj njega baka. Maloj glavi tumači sijeda.
Gle čudnih crteža, slova, oblika!
Neznana ruka to piše i slika.
Ponekad vješto - umjetnost stvara,
ponekad ružno - bez smisla i dara!
Postoji ona što pročelja krasi
i postoji druga što ljepotu gasi.
Ili su nasmiješena lica zgrada
ili su vrisak i tuga fasada.
Ti čudni crteži, slova, oblici
pred kojima grad se ne može skriti,
svojih su tvoraca glasni krici,
ulične priče - ludi grafiti!
Ispovijest nekog nevidljivog vojnika
koji naoružan limenkom slika
na platnu dugom, od zida do zida,
svoj teret, veći od piramida.
I ljubav i mržnja i bunt i nada,
sve se izlijeva pred lice grada.
Al' često, dijete, to vrijedno nije
i vandalizam u sebi krije.
Grafiti - pa što su, pitam se sada,
jesu li duša il' zagada grada?
Ukras što nosi kuća k'o dama
il' ružni ožiljci po ulicama?
( Zagreb, listopad 2015. )
Kraj njega baka. Maloj glavi tumači sijeda.
Gle čudnih crteža, slova, oblika!
Neznana ruka to piše i slika.
Ponekad vješto - umjetnost stvara,
ponekad ružno - bez smisla i dara!
Postoji ona što pročelja krasi
i postoji druga što ljepotu gasi.
Ili su nasmiješena lica zgrada
ili su vrisak i tuga fasada.
Ti čudni crteži, slova, oblici
pred kojima grad se ne može skriti,
svojih su tvoraca glasni krici,
ulične priče - ludi grafiti!
Ispovijest nekog nevidljivog vojnika
koji naoružan limenkom slika
na platnu dugom, od zida do zida,
svoj teret, veći od piramida.
I ljubav i mržnja i bunt i nada,
sve se izlijeva pred lice grada.
Al' često, dijete, to vrijedno nije
i vandalizam u sebi krije.
Grafiti - pa što su, pitam se sada,
jesu li duša il' zagada grada?
Ukras što nosi kuća k'o dama
il' ružni ožiljci po ulicama?
( Zagreb, listopad 2015. )
utorak, 13. listopada 2015.
VRIJEME BERBE
Tup! Muklo udara plod lješnjaka o zemljanu površinu uz stazicu i nestaje ispod prvih uvelih listova. Vila Prahenka proviruje kroz lišće lijeske koje je bojama svoje palete već dotaknula Jesen pa je postalo žuto i smeđe po rubovima. Gleda Prahenka kako na stazici ispod nje Baka Gazdarica iz Velike kuće skuplja posljednje lješnjake u košaricu, žureći se jer je stavila na roštilj peći paprike. Treba ih provjeriti. Jedno jato odmara se na krovu susjedne kuće. - Odlaze ptice! - misli Prahenka pa im maše: - Sretan puuut! Želim vam dobre vjetrove. Nek vas ne iznevjere kompasi u vašim glavama! - šali se mala vila s njima i govori sama sebi: - Nakon berbi i ja počinjem sa selidbom kat niže.- ( Ako niste znali, mala vila Voćarica za toplih mjeseci stanuje u krošnji lijeske, a u zimskim mjesecima u njezinom podnožju. )
Prahenka leti iz lijeske i prolazi kraj brajde na kojoj vise tamni grozdovi mirišljave izabele. Miris je toliko intenzivan, slatkast i opojan da mala vila mora zastati u letu i približiti se peteljkama.Još nije sve grožđe pobrano, stanari Velike kuće još vrijedno rade. Njišu se oko Prahenke raskošne naušnice vinove loze. Raspukla se jedna bobica puna finog soka i Prahenka ne može odoljeti slatkom pozivu zrelog voća. Prislanja usta uz raspuknutu opnu i srče grožđani sok. Tamnoljubičasta boja bobine kožice ostavlja trag na njenim usnama i nosiću. Smije se Prahenka, a smiju se i ostale vile Voćarice što posvuda uokolo sjede na grančicama punim grozdova, po lišću ili se ljuljaju na viticama. - Heeej, nosić ti je ljubičast! - zadirkuju je. Smijeh Voćarica sitan je i fino raspršen svud duž zelenog zida pergole, čak i dalje, u krošnjama voćaka. Uvijek je najglasniji u jesen. Ne čuje ga Svijet ljudi jer za Voćarice ljudi ne znaju ili zna malo tko, ali taj smijeh pada s visina dolje na sve u dvorištu i kao da je zarazan. Smiju se svi ukućani, smiju se berači u susjednim dvorištima i vinogradima, po voćnjacima, na poljima. Gore pršti od radosti Vilinski svijet, a dolje oni što ubiru plodove svog rada. Zapravo, zajedničkog rada jer male su vile ljudima neznani, ali korisni pomagači. Berbe su, a to je dobar razlog Svijetu ljudi za veselje i pjesmu. Nema veće svečanosti u godini niti za vile Voćarice od ovog jesenskog ubiranja plodova. One rade s ljudima sve od proljeća pa se s ljudima raduju i u ove mjesece pred zimu. I sad Voćarice imaju dosta posla. Danju umiljato dozivaju Sunce da baci još koju toplu zraku na plodove koji nisu stigli potpuno dozrijeti. Pomažu slikarici Jeseni u bojenju lišća u vočnjacima, paze da voda u bunarima ostane čista ( ali samo u bunarima svojeg okruga jer za druge izvore brinu vile Vodarice), pokupe koju zaboravljenu jabučicu među travkama ... O, svašta one rade! Ovih jesenskih večeri, kad svi iz Velike kuće završe svoje poslove vani, kad uđe i Baka Gazdarica (obično posljednja ), upale Voćarice svoje male fenjerčiće, skupljaju rasute bobice grožđa u travi ispod brajde (samo zdrave bobe, znaju one) , spuštaju se u podrum, bacaju ih u muljaču pa uz malu pomoć vilinske prašine okreću tvrdoglavo čvrstu ručicu i gnječe skupljene bobe. Šteta da propadnu...
Prošle su večeri Prahenka i vila nižeg razreda Vilinske škole, Zrnočka,uletjele kroz podrumski prozorčić Velike kuće da provjere je li sve u podrumu u redu, s obzirom da se u njega pohranjivalo sve što se dovozilo s polja, iz voćnjaka i vrta. Uz svježe okrečeni zid, na drvenoj polici, stajao je stakleni vrč s malo pjenušavog mošta, na njemu lijevak, a pored vrča bila je odložena cjediljka. Prahenka je znala da je to Baka Gazdarica procjeđivala zgnječeno grožđe u vrč kako bi Unučica probala slatki mošt. Zrnočka, znatno mlađa od Prahenke, strašno radoznala i daleko neiskusnija no što je i sama Prahenka bila, stala je na rub lijevka, okliznula se i niz njegovu strmu, slatkim sokom obloženu stranicu i cijev odjurila ravno na dno vrča. Pljus - u slatki mošt!
- Iiiiii! - Njezin se sitan vrisak izgubio u dubini. - Upomoć! - jedva se čulo iz vrča kroz tunelčić cijevi lijevka.
- Što to radiš?! - povikala je Prahenka, nagnuvši se preko ruba.
- Buuuuu, htjela sam samo malo liznuti, buuuuuu! - plakala je uplašena Zrnočka, ali krila su joj se slijepila od slatkog soka i nije mogla poletjeti gore.
- Čekaj! - opet se javila Prahenka, pokušavajući ostati sabrana. - Budi mirna. Pomoći ću ti! -
Vidjela je niže, iznad posude s kruškama, malu hrpu voćnih mušica, ali, iako ih je pozvala, brzo je shvatila da joj ta dosadna stvorenjca neće pružiti nikakvu pomoć. Bile su previše zaokupljene sobom i vrtjele su se u krugovima jedna oko druge kao da su poludjele.
- Niškoristi jedne! - naljutila se ona i izletjela kroz prozorčić, potražila komadić suhog lista, uvila ga u tuljčić pa skupila u njega kapi vode koje je usput spazila na latici ruže. Vratila se u podrum i oprezno sletila niz lijevak, pazeći da i ona ne dotakne krilima ljepljivi sok. Spustila se do Zrnočke i oprala joj mala krilca vodom iz tuljčića. Sreća da su obje stajale u soku najviše do pojasa, inače im ni vilinska magija ne bi mogla pomoći. Osušena, mala se vila mogla podići. Poletjele su uvis i izašle iz podruma ravno u Prahenkin dom na lijeski da se temeljito očiste.
- Vrijeme mi je za spavanje - rekla je, šmrcajući još uvijek, potresena Zrnočka.
- Vrijeme je i da naučiš biti oprezna - odbrusila je ljutito Prahenka jer se i ona uplašila za malu prijateljicu. Onda ju je cmoknula u čelo, glasno i srdačno. Konačno, sve je dobro završilo.
Danas je Prahenka vesela, opet u svom elementu. Dok srče sok izabele iz bobice, ipak joj u jednom trenutku pada na pamet jučerašnji doživljaj pa se brzo odmiče od slatke kuglice. Čuva svoja krila od ljepljivog soka i teških grozdova nad sobom! Mmmmmm, šteta! A tako je fino!
Stazicom ispod brajde trči djevojčica koju Baka Gazdarica zove Unučica i Moje Zlato.
- Bako, bako, vidim još jednu zrelu smokvu! - viče i vuče Gazdaricu dalje niz stazu. Na drvu smokve još nekoliko nedozrelih plodova i jedan velik, zeleno-ljubičast. Bucmast. Baka ga otkida s grane, a kap bijela kao mlijeko kapne s njega u travu. Pere smokvu na česmi i daje je djevojčici. - Mmmmmm...- uživa mala u slatkom mesu ploda.
- Ove su godine malo kasnile. Kako sad sunce škrto sja, bojim se da sve neće ni dozrijeti, ali su zato krupnije i medenije nego prošle godine, zar ne? - zadovoljno će Baka.
- Aaaaa..- mljacka Unučica.
Na jednom kraju voćnjaka, blizu Velike kuće, ogroman je vrtni roštilj od stare cigle, otvorenog ložišta i s krušnom peći. Gazdarica je na rešetku iznad žeravice već prije poslagala dugačke, sjajne, crvene rog paprike. Na nekima je kožica mjestimično postala lagano crna. Baka ih okreće dugim hvataljkama. Miris pečenih paprika uvlači se u svaki kutak stražnjeg dvorišta.
- Zašto pečeš paprike? - pita djevojčica.
- Za ajvar koji toliko obožavaš - nježno joj se smiješi Baka. Mala oblizuje usta i već zamišlja kako joj Baka na debelu krišku domaćeg kruha stavlja kremasti namaz narančaste boje. Gazdarica trpa pečene paprike u veliku zdjelu s poklopcem.
- Idemo po nove. - I silaze u podrum gdje iza vrata smočnice, na nekoliko visokih stalaža, Unučica primjećuje uredno složene redove punih staklenki. Na svakoj naljepnica i nešto piše. Prstićem upire u one manje, s crvenim sadržajem: - Što je to? -
- Umak od rajčica. Onaj ljut, zlato moje, toliko ljut da će tvoj tata opet ispuštati paru iz ušiju i huktati poput lokomotive! - smije se Baka Gazdarica, smije se i dijete.
- Ima i malih krastavčića. To volim! A što je ovo? -
- Gljive u octu. -
- A ovo?-
- Džem od višanja. -
U košarama sa strane lijepo složene jabuke, luk i paprike. Krumpir iza rešetkaste ogradice. Jednu košaru paprika nose do roštilja. Baka s jedne, Unučica s druge strane. Ne znaju to, ali iznad njih, sa stabla jabuke, gleda Prahenka zlatne kose, s kapicom od jesenskog lišća na glavi. Nosić joj je još uvijek umrljan ljubičastom bojom izabele. Došla je kroz Gazdaričin povrtnjak jer je htjela baciti oko na preostale zelene rajčice na stabljikama. Ima ih poprilično, ali to je ne zabrinjava. Ako i ne dozru, zna da će ih Baka Gazdarica ukiseliti ili će od njih skuhati onaj ukusan pekmez, staklasto zelen, poput meda. Mrke, gotovo crne boje, a zelenog sjaja. Svaki put kad napravi taj pekmez, Baka njime napuni i vrčić iz minijaturnog porculanskog servisa za čaj svoje Unučice, vrčić malen kao naprstak i ostavi ga na terasi.
- To je za moje vilinske pomagače - odgovara svima koji je pitaju zašto to radi. Svi se smiju: - Ma, znate vi baku. Šali se baka. -
A Prahenka jedva dočeka taj vrčić. Vile rado primaju darove i rado jedu slatko. Pogotovo ono što napravi Baka. - Ravno je ambroziji - kažu vile i časte se Bakinim pekmezom. A vrčić Baka poslije toga uvijek nađe prazan na istom mjestu gdje ga je ostavila. Za neki drugi put. Za neku novu jesensku poslasticu. I ne zamaraju se vile time zna li Baka zaista za njih ili se samo igra. Ona je dobra njima, one će biti dobre njoj. I tako treba ostati.
Baka u zdjelu s poklopcem sada gura zadnje pečene paprike.
- Jedva čekam kestene - čuje Prahenka Unučicu.
- O, da, jesen je doba ubiranja.
- Dobro vrijeme - kaže pametno mala.
- Da, jedna mudra knjiga govori... - (i Baka prstom veselo dotakne nosić svoje Unučice) - ... da sve u životu ima svoje vrijeme, pravo vrijeme baš za to. Vrijeme rada i vrijeme nagrada, vrijeme sjetve i vrijeme žetve, kao što postoje trenuci za smijeh i trenuci za plakanje. -
Vila Prahenka na grani iznad njih opet se sjeti Zrnočke i prošle večeri. Lijepo je to rekla Baka Gazdarica i Prahenka je bila sretna što razumije govor ljudi. - Stvarno, - pomisli - ... postoji vrijeme za loše stvari i vrijeme za dobre stvari. Utješno je znati da iza loših dolaze dobre. -
- Kad radiš, kad se trudiš, imaš se čemu i nadati. Blago nama kad imamo što brati, - čula je opet Baku - ... a još je veća sreća to davati. -
Baka, podižući zdjelu s paprikama, grli dijete i obje lagano kreću prema kući.
- Vjeruj mi, davati je bolje nego primati. Vidjet ćeš! -
Na grani jabuke mirno sjedi Prahenka i sa smiješkom na licu gleda kako se zagrljene gube u mraku koji pada.
( Zagreb, listopad 2015. )
Riječi koje možda niste znali:
- pergola - brajda; stupovi povezani žicama ili letvama po kojima se penje vinova loza
- mošt - slatki, neprevreli sok grožđa
- fenjerčić - mala lanterna, svjetiljka
- stalaža - purgerskim rječnikom - polica
- ambrozija - opasna i štetna biljka, ali ovdje ona označava nešto jako fino, hranu bogova
Prahenka leti iz lijeske i prolazi kraj brajde na kojoj vise tamni grozdovi mirišljave izabele. Miris je toliko intenzivan, slatkast i opojan da mala vila mora zastati u letu i približiti se peteljkama.Još nije sve grožđe pobrano, stanari Velike kuće još vrijedno rade. Njišu se oko Prahenke raskošne naušnice vinove loze. Raspukla se jedna bobica puna finog soka i Prahenka ne može odoljeti slatkom pozivu zrelog voća. Prislanja usta uz raspuknutu opnu i srče grožđani sok. Tamnoljubičasta boja bobine kožice ostavlja trag na njenim usnama i nosiću. Smije se Prahenka, a smiju se i ostale vile Voćarice što posvuda uokolo sjede na grančicama punim grozdova, po lišću ili se ljuljaju na viticama. - Heeej, nosić ti je ljubičast! - zadirkuju je. Smijeh Voćarica sitan je i fino raspršen svud duž zelenog zida pergole, čak i dalje, u krošnjama voćaka. Uvijek je najglasniji u jesen. Ne čuje ga Svijet ljudi jer za Voćarice ljudi ne znaju ili zna malo tko, ali taj smijeh pada s visina dolje na sve u dvorištu i kao da je zarazan. Smiju se svi ukućani, smiju se berači u susjednim dvorištima i vinogradima, po voćnjacima, na poljima. Gore pršti od radosti Vilinski svijet, a dolje oni što ubiru plodove svog rada. Zapravo, zajedničkog rada jer male su vile ljudima neznani, ali korisni pomagači. Berbe su, a to je dobar razlog Svijetu ljudi za veselje i pjesmu. Nema veće svečanosti u godini niti za vile Voćarice od ovog jesenskog ubiranja plodova. One rade s ljudima sve od proljeća pa se s ljudima raduju i u ove mjesece pred zimu. I sad Voćarice imaju dosta posla. Danju umiljato dozivaju Sunce da baci još koju toplu zraku na plodove koji nisu stigli potpuno dozrijeti. Pomažu slikarici Jeseni u bojenju lišća u vočnjacima, paze da voda u bunarima ostane čista ( ali samo u bunarima svojeg okruga jer za druge izvore brinu vile Vodarice), pokupe koju zaboravljenu jabučicu među travkama ... O, svašta one rade! Ovih jesenskih večeri, kad svi iz Velike kuće završe svoje poslove vani, kad uđe i Baka Gazdarica (obično posljednja ), upale Voćarice svoje male fenjerčiće, skupljaju rasute bobice grožđa u travi ispod brajde (samo zdrave bobe, znaju one) , spuštaju se u podrum, bacaju ih u muljaču pa uz malu pomoć vilinske prašine okreću tvrdoglavo čvrstu ručicu i gnječe skupljene bobe. Šteta da propadnu...
Prošle su večeri Prahenka i vila nižeg razreda Vilinske škole, Zrnočka,uletjele kroz podrumski prozorčić Velike kuće da provjere je li sve u podrumu u redu, s obzirom da se u njega pohranjivalo sve što se dovozilo s polja, iz voćnjaka i vrta. Uz svježe okrečeni zid, na drvenoj polici, stajao je stakleni vrč s malo pjenušavog mošta, na njemu lijevak, a pored vrča bila je odložena cjediljka. Prahenka je znala da je to Baka Gazdarica procjeđivala zgnječeno grožđe u vrč kako bi Unučica probala slatki mošt. Zrnočka, znatno mlađa od Prahenke, strašno radoznala i daleko neiskusnija no što je i sama Prahenka bila, stala je na rub lijevka, okliznula se i niz njegovu strmu, slatkim sokom obloženu stranicu i cijev odjurila ravno na dno vrča. Pljus - u slatki mošt!
- Iiiiii! - Njezin se sitan vrisak izgubio u dubini. - Upomoć! - jedva se čulo iz vrča kroz tunelčić cijevi lijevka.
- Što to radiš?! - povikala je Prahenka, nagnuvši se preko ruba.
- Buuuuu, htjela sam samo malo liznuti, buuuuuu! - plakala je uplašena Zrnočka, ali krila su joj se slijepila od slatkog soka i nije mogla poletjeti gore.
- Čekaj! - opet se javila Prahenka, pokušavajući ostati sabrana. - Budi mirna. Pomoći ću ti! -
Vidjela je niže, iznad posude s kruškama, malu hrpu voćnih mušica, ali, iako ih je pozvala, brzo je shvatila da joj ta dosadna stvorenjca neće pružiti nikakvu pomoć. Bile su previše zaokupljene sobom i vrtjele su se u krugovima jedna oko druge kao da su poludjele.
- Niškoristi jedne! - naljutila se ona i izletjela kroz prozorčić, potražila komadić suhog lista, uvila ga u tuljčić pa skupila u njega kapi vode koje je usput spazila na latici ruže. Vratila se u podrum i oprezno sletila niz lijevak, pazeći da i ona ne dotakne krilima ljepljivi sok. Spustila se do Zrnočke i oprala joj mala krilca vodom iz tuljčića. Sreća da su obje stajale u soku najviše do pojasa, inače im ni vilinska magija ne bi mogla pomoći. Osušena, mala se vila mogla podići. Poletjele su uvis i izašle iz podruma ravno u Prahenkin dom na lijeski da se temeljito očiste.
- Vrijeme mi je za spavanje - rekla je, šmrcajući još uvijek, potresena Zrnočka.
- Vrijeme je i da naučiš biti oprezna - odbrusila je ljutito Prahenka jer se i ona uplašila za malu prijateljicu. Onda ju je cmoknula u čelo, glasno i srdačno. Konačno, sve je dobro završilo.
Danas je Prahenka vesela, opet u svom elementu. Dok srče sok izabele iz bobice, ipak joj u jednom trenutku pada na pamet jučerašnji doživljaj pa se brzo odmiče od slatke kuglice. Čuva svoja krila od ljepljivog soka i teških grozdova nad sobom! Mmmmmm, šteta! A tako je fino!
Stazicom ispod brajde trči djevojčica koju Baka Gazdarica zove Unučica i Moje Zlato.
- Bako, bako, vidim još jednu zrelu smokvu! - viče i vuče Gazdaricu dalje niz stazu. Na drvu smokve još nekoliko nedozrelih plodova i jedan velik, zeleno-ljubičast. Bucmast. Baka ga otkida s grane, a kap bijela kao mlijeko kapne s njega u travu. Pere smokvu na česmi i daje je djevojčici. - Mmmmmm...- uživa mala u slatkom mesu ploda.
- Ove su godine malo kasnile. Kako sad sunce škrto sja, bojim se da sve neće ni dozrijeti, ali su zato krupnije i medenije nego prošle godine, zar ne? - zadovoljno će Baka.
- Aaaaa..- mljacka Unučica.
Na jednom kraju voćnjaka, blizu Velike kuće, ogroman je vrtni roštilj od stare cigle, otvorenog ložišta i s krušnom peći. Gazdarica je na rešetku iznad žeravice već prije poslagala dugačke, sjajne, crvene rog paprike. Na nekima je kožica mjestimično postala lagano crna. Baka ih okreće dugim hvataljkama. Miris pečenih paprika uvlači se u svaki kutak stražnjeg dvorišta.
- Zašto pečeš paprike? - pita djevojčica.
- Za ajvar koji toliko obožavaš - nježno joj se smiješi Baka. Mala oblizuje usta i već zamišlja kako joj Baka na debelu krišku domaćeg kruha stavlja kremasti namaz narančaste boje. Gazdarica trpa pečene paprike u veliku zdjelu s poklopcem.
- Idemo po nove. - I silaze u podrum gdje iza vrata smočnice, na nekoliko visokih stalaža, Unučica primjećuje uredno složene redove punih staklenki. Na svakoj naljepnica i nešto piše. Prstićem upire u one manje, s crvenim sadržajem: - Što je to? -
- Umak od rajčica. Onaj ljut, zlato moje, toliko ljut da će tvoj tata opet ispuštati paru iz ušiju i huktati poput lokomotive! - smije se Baka Gazdarica, smije se i dijete.
- Ima i malih krastavčića. To volim! A što je ovo? -
- Gljive u octu. -
- A ovo?-
- Džem od višanja. -
U košarama sa strane lijepo složene jabuke, luk i paprike. Krumpir iza rešetkaste ogradice. Jednu košaru paprika nose do roštilja. Baka s jedne, Unučica s druge strane. Ne znaju to, ali iznad njih, sa stabla jabuke, gleda Prahenka zlatne kose, s kapicom od jesenskog lišća na glavi. Nosić joj je još uvijek umrljan ljubičastom bojom izabele. Došla je kroz Gazdaričin povrtnjak jer je htjela baciti oko na preostale zelene rajčice na stabljikama. Ima ih poprilično, ali to je ne zabrinjava. Ako i ne dozru, zna da će ih Baka Gazdarica ukiseliti ili će od njih skuhati onaj ukusan pekmez, staklasto zelen, poput meda. Mrke, gotovo crne boje, a zelenog sjaja. Svaki put kad napravi taj pekmez, Baka njime napuni i vrčić iz minijaturnog porculanskog servisa za čaj svoje Unučice, vrčić malen kao naprstak i ostavi ga na terasi.
- To je za moje vilinske pomagače - odgovara svima koji je pitaju zašto to radi. Svi se smiju: - Ma, znate vi baku. Šali se baka. -
A Prahenka jedva dočeka taj vrčić. Vile rado primaju darove i rado jedu slatko. Pogotovo ono što napravi Baka. - Ravno je ambroziji - kažu vile i časte se Bakinim pekmezom. A vrčić Baka poslije toga uvijek nađe prazan na istom mjestu gdje ga je ostavila. Za neki drugi put. Za neku novu jesensku poslasticu. I ne zamaraju se vile time zna li Baka zaista za njih ili se samo igra. Ona je dobra njima, one će biti dobre njoj. I tako treba ostati.
Baka u zdjelu s poklopcem sada gura zadnje pečene paprike.
- Jedva čekam kestene - čuje Prahenka Unučicu.
- O, da, jesen je doba ubiranja.
- Dobro vrijeme - kaže pametno mala.
- Da, jedna mudra knjiga govori... - (i Baka prstom veselo dotakne nosić svoje Unučice) - ... da sve u životu ima svoje vrijeme, pravo vrijeme baš za to. Vrijeme rada i vrijeme nagrada, vrijeme sjetve i vrijeme žetve, kao što postoje trenuci za smijeh i trenuci za plakanje. -
Vila Prahenka na grani iznad njih opet se sjeti Zrnočke i prošle večeri. Lijepo je to rekla Baka Gazdarica i Prahenka je bila sretna što razumije govor ljudi. - Stvarno, - pomisli - ... postoji vrijeme za loše stvari i vrijeme za dobre stvari. Utješno je znati da iza loših dolaze dobre. -
- Kad radiš, kad se trudiš, imaš se čemu i nadati. Blago nama kad imamo što brati, - čula je opet Baku - ... a još je veća sreća to davati. -
Baka, podižući zdjelu s paprikama, grli dijete i obje lagano kreću prema kući.
- Vjeruj mi, davati je bolje nego primati. Vidjet ćeš! -
Na grani jabuke mirno sjedi Prahenka i sa smiješkom na licu gleda kako se zagrljene gube u mraku koji pada.
( Zagreb, listopad 2015. )
Riječi koje možda niste znali:
- pergola - brajda; stupovi povezani žicama ili letvama po kojima se penje vinova loza
- mošt - slatki, neprevreli sok grožđa
- fenjerčić - mala lanterna, svjetiljka
- stalaža - purgerskim rječnikom - polica
- ambrozija - opasna i štetna biljka, ali ovdje ona označava nešto jako fino, hranu bogova
petak, 2. listopada 2015.
MUKE S CVIJEĆEM
Tko je ono rekao da cvijeće osjeća kad ga netko voli? Moja mama obožava cvijeće. Luda je za njim, ali cvijeće nije ludo za njom.
Kad smo doselili, dnevna je soba plivala u zelenilu; u uglu je kočoperno stajala palma, s police s knjigama spuštali su se klorofitum i sobni bršljan, na stalku ispred prozora širili se paperjasta, svijetlozelena paprat, vrijesak, maranta i ukrasna paprika.
Na daski prozora živjeli su jedan kaktus i jedan sukulent.
Mama je uživala u svom pogledu na zelenilo, ali nitko je nikada nije vidio da je vrijeme trošila zalijevajući, prskajući ili dohranjujući biljke. Sve dok nisu javno provalili tajnu njezina uspjeha (mislim - drugi, mi ukućani smo bili upoznati s njom). Neki gost, onako izdaleka zabilježivši raskoš zelenila u sobi, rekao je zavidno: - Kako vama prekrasno uspijeva cvijeće! -
I sve bi možda ispalo dobro da tata jednom iskrenom, ali sasvim nepotrebnom izjavom (kao usput) nije izbrisao mali trag zadovoljstva koji se ukazao na maminom licu: - Je, da, mojoj ženi najbolje uspijevaju svila i plastika. -
A to stvarno nije bila čista istina jer između svih onih umjetnih primjeraka bilo je i pravih-pravcatih: onaj kaktus i onaj sukulent koji su živjeli na prozorskoj dasci!
Mama je počela uzgajati samo žive biljke. Prave.
Za rođendan je od bake dobila na poklon krasan fikus, štoviše - kralja fikusa, elipsastih, sjajnih, kožastih listova. Mama je bila opsjednuta tim fikusom. Trčkarala je oko njega s kanticom za zalijevanje, brisala spužvicom listove, rahlila zemlju minijaturnom lopaticom. Njegovala ga je požrtvovno, ma, previše požrtvovno.
Fikus je uginuo.
Mama se zbunila.
Mjesto fikusa popunila je palma. Prava. Nježna, vitka, tankoprsta.
Ona bi možda i postala maminim prvim većim uzgajivačkim uspjehom da u zlosretni čas mama nije pročitala kako se ljeti palme mogu iznijeti na terasu. Palmu je sredio vjetar. Ili propuh. Nema veze što, ali ju je sredio.
Mama je obrisala suze krajem pregače i odnijela teglu s palmom iza kuće. Sadržaj tegle završio je u komposteru. Zaboravila je provjeriti jesu li palme otrovne. Pitao sam se... ( Hm... )
Teglu je ispunila novom zemljom i afričkim ljubičicama, a bivša palma, prerađena u kompost, ove godine fino gnoji tatin mali povrtnjak. ( Što se tiče plodova iz vrta, konzumiramo ih bez sumnjivih posljedica. To valjda znači da je palma bila okej. )
Afričke ljubičice su sagnjile nakon dva mjeseca.
- Previše vlage- tvrdila je susjeda, što je u srce ranilo moju očajnu mamu.
- Zalijevala sam ih točno po knjizi - usprotivila se moja draga mama, na što je tata nemilosrdno predložio:
- Pusti ti tatu-majstora da ti pokaže kako se to radi! -
Tata-majstor je svečano unio kupljenu ciklamu u dnevnu sobu. Mama je prigovorila da će tu ciklami smetati toplina i suhi zrak. Tata-majstor je s prezirom postavio ciklamu na stolić kraj peći. Za manje od dva tjedna listovi su joj požutjeli, a cvjetovi uvenuli. Mama je bila u pravu. Pet dana zločesti smiješak nije silazio s njenog lica.
Moja draga, uporna mama opet uzgaja samo umjetne biljke. S izuzetkom onog kaktusa i onog sukulenta na prozorskoj dasci. Oni se još drže!
Tata se više ne petlja.
Ima svoj povrtnjak.
( Zagreb, 1995. )
Kad smo doselili, dnevna je soba plivala u zelenilu; u uglu je kočoperno stajala palma, s police s knjigama spuštali su se klorofitum i sobni bršljan, na stalku ispred prozora širili se paperjasta, svijetlozelena paprat, vrijesak, maranta i ukrasna paprika.
Na daski prozora živjeli su jedan kaktus i jedan sukulent.
Mama je uživala u svom pogledu na zelenilo, ali nitko je nikada nije vidio da je vrijeme trošila zalijevajući, prskajući ili dohranjujući biljke. Sve dok nisu javno provalili tajnu njezina uspjeha (mislim - drugi, mi ukućani smo bili upoznati s njom). Neki gost, onako izdaleka zabilježivši raskoš zelenila u sobi, rekao je zavidno: - Kako vama prekrasno uspijeva cvijeće! -
I sve bi možda ispalo dobro da tata jednom iskrenom, ali sasvim nepotrebnom izjavom (kao usput) nije izbrisao mali trag zadovoljstva koji se ukazao na maminom licu: - Je, da, mojoj ženi najbolje uspijevaju svila i plastika. -
A to stvarno nije bila čista istina jer između svih onih umjetnih primjeraka bilo je i pravih-pravcatih: onaj kaktus i onaj sukulent koji su živjeli na prozorskoj dasci!
Mama je počela uzgajati samo žive biljke. Prave.
Za rođendan je od bake dobila na poklon krasan fikus, štoviše - kralja fikusa, elipsastih, sjajnih, kožastih listova. Mama je bila opsjednuta tim fikusom. Trčkarala je oko njega s kanticom za zalijevanje, brisala spužvicom listove, rahlila zemlju minijaturnom lopaticom. Njegovala ga je požrtvovno, ma, previše požrtvovno.
Fikus je uginuo.
Mama se zbunila.
Mjesto fikusa popunila je palma. Prava. Nježna, vitka, tankoprsta.
Ona bi možda i postala maminim prvim većim uzgajivačkim uspjehom da u zlosretni čas mama nije pročitala kako se ljeti palme mogu iznijeti na terasu. Palmu je sredio vjetar. Ili propuh. Nema veze što, ali ju je sredio.
Mama je obrisala suze krajem pregače i odnijela teglu s palmom iza kuće. Sadržaj tegle završio je u komposteru. Zaboravila je provjeriti jesu li palme otrovne. Pitao sam se... ( Hm... )
Teglu je ispunila novom zemljom i afričkim ljubičicama, a bivša palma, prerađena u kompost, ove godine fino gnoji tatin mali povrtnjak. ( Što se tiče plodova iz vrta, konzumiramo ih bez sumnjivih posljedica. To valjda znači da je palma bila okej. )
Afričke ljubičice su sagnjile nakon dva mjeseca.
- Previše vlage- tvrdila je susjeda, što je u srce ranilo moju očajnu mamu.
- Zalijevala sam ih točno po knjizi - usprotivila se moja draga mama, na što je tata nemilosrdno predložio:
- Pusti ti tatu-majstora da ti pokaže kako se to radi! -
Tata-majstor je svečano unio kupljenu ciklamu u dnevnu sobu. Mama je prigovorila da će tu ciklami smetati toplina i suhi zrak. Tata-majstor je s prezirom postavio ciklamu na stolić kraj peći. Za manje od dva tjedna listovi su joj požutjeli, a cvjetovi uvenuli. Mama je bila u pravu. Pet dana zločesti smiješak nije silazio s njenog lica.
Moja draga, uporna mama opet uzgaja samo umjetne biljke. S izuzetkom onog kaktusa i onog sukulenta na prozorskoj dasci. Oni se još drže!
Tata se više ne petlja.
Ima svoj povrtnjak.
( Zagreb, 1995. )
petak, 4. rujna 2015.
ŠPOTANCIJA
Da ti kažem što je špotancija?
Smiješka lišena govorancija,
ono kad ne znaš lijepo reći
i zadaš nizak udarac sreći,
ono što zovu jezikova juha,
al' ta se u loncu ne kuha
već u nečijoj ljutitoj glavi
koja drugu glavu davi,
a nakon bujice riječi
ružna tišina
u kojoj smo samo manji,
a nikako veći!
( Zagreb, srpanj 2015. )
Smiješka lišena govorancija,
ono kad ne znaš lijepo reći
i zadaš nizak udarac sreći,
ono što zovu jezikova juha,
al' ta se u loncu ne kuha
već u nečijoj ljutitoj glavi
koja drugu glavu davi,
a nakon bujice riječi
ružna tišina
u kojoj smo samo manji,
a nikako veći!
( Zagreb, srpanj 2015. )
subota, 29. kolovoza 2015.
ŠUMI ŠUMA
Šumi šuma, šušti šuma
svakim listom starog grma,
šumi iglicama jele...
Ššš-ššš - kestenova grane cijele,
ššš - kad kestenu bodljikava košuljica spadne,
ššš - kad žir na suhi listić padne,
ššš - kad ježić na stazicama
gazi lišće nožicama,
ššš-ššš - hrast kad tiho priča
gnijezdu punom malih ptića,
ššš-ššš - šumi šumom tama,
ššš - vjetar skriva se u krošnjama...
( Zagreb, kolovoz 2015. )
svakim listom starog grma,
šumi iglicama jele...
Ššš-ššš - kestenova grane cijele,
ššš - kad kestenu bodljikava košuljica spadne,
ššš - kad žir na suhi listić padne,
ššš - kad ježić na stazicama
gazi lišće nožicama,
ššš-ššš - hrast kad tiho priča
gnijezdu punom malih ptića,
ššš-ššš - šumi šumom tama,
ššš - vjetar skriva se u krošnjama...
( Zagreb, kolovoz 2015. )
utorak, 18. kolovoza 2015.
IGRA MJEHURIĆA
Ffffff..., svilena sapunice,
putuj,
razveseli djevojčice!
Lete, lete mjehurići
uvis
k'o da k suncu žele stići...
Poput staklenih kuglica
il' rasutih perla duge...
U njima prelijevaju se pruge
plave, ljubičaste, žute...
Zrakom jure k svome kraju,
začas
nestaju u zlatnom sjaju.
( Zagreb, kolovoz 2015. )
putuj,
razveseli djevojčice!
Lete, lete mjehurići
uvis
k'o da k suncu žele stići...
Poput staklenih kuglica
il' rasutih perla duge...
U njima prelijevaju se pruge
plave, ljubičaste, žute...
Zrakom jure k svome kraju,
začas
nestaju u zlatnom sjaju.
( Zagreb, kolovoz 2015. )
četvrtak, 6. kolovoza 2015.
ZAŠTO NEBO PLAČE
- Reci, djede, otkud kiše? -
- Crnom bojom vjetar riše,
k'o ugljenom da stvara slike,
tamne nebeske oblike.
Zato nebo plače, plače,
oči nebeske rastače
jer nije više vedre boje,
plave - kao oči tvoje. -
( Zagreb, srpanj 2015. )
- Crnom bojom vjetar riše,
k'o ugljenom da stvara slike,
tamne nebeske oblike.
Zato nebo plače, plače,
oči nebeske rastače
jer nije više vedre boje,
plave - kao oči tvoje. -
( Zagreb, srpanj 2015. )
utorak, 4. kolovoza 2015.
TO JE TVOJE PRAVO
Zaroni sretno u more želja,
zavrti vitlo bunara veselja,
zaljuljaj ljuljačku Zemlje i Neba
za šaku snova (il' još ti treba?).
Zajaši vjetar, nek' te do plavog beskraja nosi,
al' sačuvaj sol svoje bezbrižnosti u kosi.
Legni na ležaljku tkanu od pahulja mira,
nek' te nitko ne budi, gruba ruka ne dira
i rijekom ružičastih snova
nek' zvjezdana lađa vozi te ova...
Pitaj šume za izvore tajne,
pitaj Svemir za zvjezdice sjajne,
saznaj puteve nedužnih srna,
tajnu ljubavi ruže i trna,
otkrij vrata vrta leptira plave boje,
Dijete milo, sve to Pravo je tvoje!
I svaki Zid svijeta, s kojeg god kraja gledan,
za tebe mora imati prozor jedan
s najplavijim dijelom neba, s najsjajnijim komadom sunca,
s najjasnijim pogledom sve do najvišeg vrhunca....
A kad se put kojim ideš odjednom razdvoji,
nek' i dalje te čuvaju anđeli moji...
( Zagreb, kolovoz 2015. )
zavrti vitlo bunara veselja,
zaljuljaj ljuljačku Zemlje i Neba
za šaku snova (il' još ti treba?).
Zajaši vjetar, nek' te do plavog beskraja nosi,
al' sačuvaj sol svoje bezbrižnosti u kosi.
Legni na ležaljku tkanu od pahulja mira,
nek' te nitko ne budi, gruba ruka ne dira
i rijekom ružičastih snova
nek' zvjezdana lađa vozi te ova...
Pitaj šume za izvore tajne,
pitaj Svemir za zvjezdice sjajne,
saznaj puteve nedužnih srna,
tajnu ljubavi ruže i trna,
otkrij vrata vrta leptira plave boje,
Dijete milo, sve to Pravo je tvoje!
I svaki Zid svijeta, s kojeg god kraja gledan,
za tebe mora imati prozor jedan
s najplavijim dijelom neba, s najsjajnijim komadom sunca,
s najjasnijim pogledom sve do najvišeg vrhunca....
A kad se put kojim ideš odjednom razdvoji,
nek' i dalje te čuvaju anđeli moji...
( Zagreb, kolovoz 2015. )
četvrtak, 23. srpnja 2015.
JA ŽELIM ŠTO JA ŽELIM
Arian uvijek mora dobiti ono "što on želi". Ili raditi ono "što on želi". Uvijek. Tako on misli. Jer već ima skoro četiri godine.
- Arian, vrijeme je da operemo zubiće i obučemo pidžamu - najavila je mama.
- Ne želim - odgovorio je Arian.
- Zašto? - zanimalo je mamu.
- Zato. -
- "Zato" nije odgovor - rekla je mama.
- Ne želim prati zube jer želim gledati još crtića. Ja želim što ja želim. Želim Spužva Boba. -
- Dobro - rekla je mama. - Dok ti gledaš crtiće ja ću pisati pismo Djedu Mrazu. -
- Zašto sad pišeš pismo Djedu Mrazu? -
- Zato. -
- "Zato" nije odgovor - uzvrati joj Arian.
- I Djed Mraz nešto želi. Želi znati tko ne ide spavati na vrijeme i tko ne pere zube.
- Ne želim da mu pišeš - odreže Arian.
- U redu. Telefonirati ću mu. -
- Ne želim ni to. -
- Ali moram. Takav je dogovor svih roditelja i Djeda Mraza. Dakle, ti se njemu opravdavaj za Božić ako ga uopće budeš vidio. Tko zna hoće li ti htjeti doći?! Gle, nema problema... - I mama krene prema kupaonici.
Arian sklizne s trosjeda.
- Želim s tobom. I želim oprati zube. -
Arian ima djeda koji živi u Rusiji. Pitaju ga:
- Gdje ti je ono djed, Arian? - a mali kao iz topa:
- U Ru...pi. -
- U Rupi?! -
- Da, u Rupi punoj snijega, vidio sam na kompjuteru. -
- To se zove Rusija. -
- Da, Serija. -
- Ru - si - ja. -
- Da, Serija - Rusija. Ja želim što ja želim. A želim da se to zove Serija - Rusija. -
- O ?!!! Ali, već su joj dali ime.. -
- Pa nek' su. Ja želim što ja želim. Znaš, da tamo dođeš moraš puno putovati. Prvo automobilom, a onda raketom. -
- A ne avionom? -
- Daaaaa, avionom kad je dan, a raketom kad je noć. Pa valjda vidiš da su oko rakete uvijek zvijezde. Noć, vidiš?! -
Jednom, baš kad je prestala kiša, Arian je poželio nešto obojiti na terasi. Mama je na stol postavila čašu s vodom i kistovima, vodene bojice i makete dviju kućica napravljene od krutog bijelog papira. Neobojene.
- Arian će ih obojiti sam - rekla je.
Prabaka je sjedila kraj Ariana i znatiželjno gledala kako se on priprema.
- Hajde, Arian, počni bojiti krov. Uzmi crvenu boju. -
Prošla je baka noseći plastičnu košaru s mokrim rubljem. - On će sam vidjeti kojom bojom treba bojiti - namignula je. - Pogledaj krovove susjednih kuća i oboji svoje kako vidiš. -
A mama je dodala:
- On će ih obojiti bojom kojom želi, zar ne, Arian? - Svi su se nasmiješili.
Arian je dugo gledao krov susjedne kuće. Bio je još mokar od kiše. Rekao je:
- Mala, smeđa ptica je na krovu. Možda je od njenog perja krov malo smeđ? Od sunca je malo žut. -
Duga se rastegnula preko naselja i kao da je razlila svoje boje po mokrom crijepu.
- Ja želim što ja želim - rekao je malo zamišljeno Arian. - Želim da je krov kao duga.- I obojio je krov svake kućice u šareno. Male krovove duginih boja. Kako on želi.
( Zagreb, srpanj 2015. )
- Arian, vrijeme je da operemo zubiće i obučemo pidžamu - najavila je mama.
- Ne želim - odgovorio je Arian.
- Zašto? - zanimalo je mamu.
- Zato. -
- "Zato" nije odgovor - rekla je mama.
- Ne želim prati zube jer želim gledati još crtića. Ja želim što ja želim. Želim Spužva Boba. -
- Dobro - rekla je mama. - Dok ti gledaš crtiće ja ću pisati pismo Djedu Mrazu. -
- Zašto sad pišeš pismo Djedu Mrazu? -
- Zato. -
- "Zato" nije odgovor - uzvrati joj Arian.
- I Djed Mraz nešto želi. Želi znati tko ne ide spavati na vrijeme i tko ne pere zube.
- Ne želim da mu pišeš - odreže Arian.
- U redu. Telefonirati ću mu. -
- Ne želim ni to. -
- Ali moram. Takav je dogovor svih roditelja i Djeda Mraza. Dakle, ti se njemu opravdavaj za Božić ako ga uopće budeš vidio. Tko zna hoće li ti htjeti doći?! Gle, nema problema... - I mama krene prema kupaonici.
Arian sklizne s trosjeda.
- Želim s tobom. I želim oprati zube. -
Arian ima djeda koji živi u Rusiji. Pitaju ga:
- Gdje ti je ono djed, Arian? - a mali kao iz topa:
- U Ru...pi. -
- U Rupi?! -
- Da, u Rupi punoj snijega, vidio sam na kompjuteru. -
- To se zove Rusija. -
- Da, Serija. -
- Ru - si - ja. -
- Da, Serija - Rusija. Ja želim što ja želim. A želim da se to zove Serija - Rusija. -
- O ?!!! Ali, već su joj dali ime.. -
- Pa nek' su. Ja želim što ja želim. Znaš, da tamo dođeš moraš puno putovati. Prvo automobilom, a onda raketom. -
- A ne avionom? -
- Daaaaa, avionom kad je dan, a raketom kad je noć. Pa valjda vidiš da su oko rakete uvijek zvijezde. Noć, vidiš?! -
Jednom, baš kad je prestala kiša, Arian je poželio nešto obojiti na terasi. Mama je na stol postavila čašu s vodom i kistovima, vodene bojice i makete dviju kućica napravljene od krutog bijelog papira. Neobojene.
- Arian će ih obojiti sam - rekla je.
Prabaka je sjedila kraj Ariana i znatiželjno gledala kako se on priprema.
- Hajde, Arian, počni bojiti krov. Uzmi crvenu boju. -
Prošla je baka noseći plastičnu košaru s mokrim rubljem. - On će sam vidjeti kojom bojom treba bojiti - namignula je. - Pogledaj krovove susjednih kuća i oboji svoje kako vidiš. -
A mama je dodala:
- On će ih obojiti bojom kojom želi, zar ne, Arian? - Svi su se nasmiješili.
Arian je dugo gledao krov susjedne kuće. Bio je još mokar od kiše. Rekao je:
- Mala, smeđa ptica je na krovu. Možda je od njenog perja krov malo smeđ? Od sunca je malo žut. -
Duga se rastegnula preko naselja i kao da je razlila svoje boje po mokrom crijepu.
- Ja želim što ja želim - rekao je malo zamišljeno Arian. - Želim da je krov kao duga.- I obojio je krov svake kućice u šareno. Male krovove duginih boja. Kako on želi.
( Zagreb, srpanj 2015. )
utorak, 21. srpnja 2015.
DVA LICA ISTE RIJEKE
Zelene obale travom meke,
sunčevo zlato u koritu rijeke...
U vodi prisnost poznatog lica,
slušam joj šapat uz glasan zov ptica.
Svaki njen dio - pitomi kutak,
u svakoj kapi - radosti vrutak.
S djedom sretan prelazim njivu,
prolazim kroz vrt, uz staru šljivu,
sklopljen ribički štap, u kanti ulovljen šaran,
još ne vjerujem sebi, al' moj ulov je stvaran!
Kud' nesta draga ta rijeka,
kom' ćud svoju proda?!
Jer jedne noći sakrije lice pod grubom maskom
i posta - Rušivoda!
I guta, proguta djedovu njivu
i bakin vrt i staru šljivu,
i moju proguta i Aninu kuću,
odnese macu i vjernog Žuću...
Sad je selo bez lica,
bez smijeha i ptica.
Muljava, pusta i nijema voda,
niz tužnih krovova ispod sivog svoda...
Samo bez kraja voda i voda...,
mutna i sablasna Rušivoda...
( Zagreb, srpanj 2015. )
sunčevo zlato u koritu rijeke...
U vodi prisnost poznatog lica,
slušam joj šapat uz glasan zov ptica.
Svaki njen dio - pitomi kutak,
u svakoj kapi - radosti vrutak.
S djedom sretan prelazim njivu,
prolazim kroz vrt, uz staru šljivu,
sklopljen ribički štap, u kanti ulovljen šaran,
još ne vjerujem sebi, al' moj ulov je stvaran!
Kud' nesta draga ta rijeka,
kom' ćud svoju proda?!
Jer jedne noći sakrije lice pod grubom maskom
i posta - Rušivoda!
I guta, proguta djedovu njivu
i bakin vrt i staru šljivu,
i moju proguta i Aninu kuću,
odnese macu i vjernog Žuću...
Sad je selo bez lica,
bez smijeha i ptica.
Muljava, pusta i nijema voda,
niz tužnih krovova ispod sivog svoda...
Samo bez kraja voda i voda...,
mutna i sablasna Rušivoda...
( Zagreb, srpanj 2015. )
ponedjeljak, 20. srpnja 2015.
SVIJET OD ŽELEA
Lud sam za bombonima žele,
da je meni cijeli grad od njih,
da su od želea zgrade sve
s užitkom bih grickao sa svih.
Da imam od želea trampolin
hvatao bih dinjast' mjesec gore,
jeo mjesec - moj žele cekin
pa ronio u slatko žele more.
Da je meni taj čaroban tren:
šumom od želea samo proći,
vidjet' put želeom popločen
da nahranim svoje gladne oči.
Da postoji takav svijet na javi
sa mnom kao ministrom u vladi,
uveo bih obvezu po glavi -
dnevno jedan žele cvijet da sadi!
( Zagreb, lipanj 2015. )
da je meni cijeli grad od njih,
da su od želea zgrade sve
s užitkom bih grickao sa svih.
Da imam od želea trampolin
hvatao bih dinjast' mjesec gore,
jeo mjesec - moj žele cekin
pa ronio u slatko žele more.
Da je meni taj čaroban tren:
šumom od želea samo proći,
vidjet' put želeom popločen
da nahranim svoje gladne oči.
Da postoji takav svijet na javi
sa mnom kao ministrom u vladi,
uveo bih obvezu po glavi -
dnevno jedan žele cvijet da sadi!
( Zagreb, lipanj 2015. )
četvrtak, 9. srpnja 2015.
OTKRIĆE
U školjki sam tražila pjesmu mora,
hvatala jeku sred vrhova gora,
u trešnjinom cvatu djetinjstva miris,
na izvoru duge dotaknula iris,
uz procjep gdje se slijevaju tuge
tražila nadu za sebe i druge,
niz zvjezdanu rijeku tražila tebe,
u vlastitom tragu sam otkrila - sebe!
( Zagreb, lipanj 2015. )
hvatala jeku sred vrhova gora,
u trešnjinom cvatu djetinjstva miris,
na izvoru duge dotaknula iris,
uz procjep gdje se slijevaju tuge
tražila nadu za sebe i druge,
niz zvjezdanu rijeku tražila tebe,
u vlastitom tragu sam otkrila - sebe!
( Zagreb, lipanj 2015. )
srijeda, 17. lipnja 2015.
PRVI POLJUBAC
Ponekad ljudi pričaju svašta:
- Kod prvog poljupca svijet se okreće! -
Iskreno, nije se tlo ni pomaklo,
samo u trbuhu leptiri sreće.
Možda je sunce zasjalo jače,
a noge, čini se, dobile krila.
Tlo se, doduše, nije pomaklo,
no asfalt je odjednom postao - svila!
(Zagreb, 16.06.2015.)
- Kod prvog poljupca svijet se okreće! -
Iskreno, nije se tlo ni pomaklo,
samo u trbuhu leptiri sreće.
Možda je sunce zasjalo jače,
a noge, čini se, dobile krila.
Tlo se, doduše, nije pomaklo,
no asfalt je odjednom postao - svila!
(Zagreb, 16.06.2015.)
četvrtak, 11. lipnja 2015.
MOJ MALI VRT
Moj vrt se već budi.
Sunce podiže lice
iznad pospanih krovova kuća.
Zaškripe vrata.
Prhne preplašena ptica
sa stare ogradice od pruća.*
Crvene se višnje.
Kapi rose na kelju,
noćne svježine taj blistavi trag.
Neželjeni gost!
Uskom stazicom klizi.
Pužiću, žalim, al' nisi mi drag!
Opet bez kiše!
Mrvim grudu na dlanu,
zemlja je tako suha i tvrda.
Ah, neka je tvrda,
imam kanticu svoju,
bačvu vodice i nešto truda.
Miriše menta.
Mali špalir* salata
duž gredica s lukom posvuda.
Umivam im lica.
Diše zahvalno zemlja.
Tvrda, al' draga mi je ta gruda!
(Zagreb, 11.06.2015.)
Riječi koje možda niste znali:
* prut - štap, šiba
* špalir - Purgeri (a to vam je nadimak za starosjedioce Zagreba generacijama unatrag) kažu "špalir" za red. Inače, mali moji, špalir vam je vojnička postava u dva reda okrenutih licima jedan prema drugom sa slobodnim prostorom između njih kojim, pri službenom dočeku, prolazi neka ugledna osoba. Ili, na primjer, špalir dvornih dama koje odaju počast kraljici kad prolazi. A špalir može biti i red voćaka uz ogradu. Eto, takav je to red!
Sunce podiže lice
iznad pospanih krovova kuća.
Zaškripe vrata.
Prhne preplašena ptica
sa stare ogradice od pruća.*
Crvene se višnje.
Kapi rose na kelju,
noćne svježine taj blistavi trag.
Neželjeni gost!
Uskom stazicom klizi.
Pužiću, žalim, al' nisi mi drag!
Opet bez kiše!
Mrvim grudu na dlanu,
zemlja je tako suha i tvrda.
Ah, neka je tvrda,
imam kanticu svoju,
bačvu vodice i nešto truda.
Miriše menta.
Mali špalir* salata
duž gredica s lukom posvuda.
Umivam im lica.
Diše zahvalno zemlja.
Tvrda, al' draga mi je ta gruda!
(Zagreb, 11.06.2015.)
Riječi koje možda niste znali:
* prut - štap, šiba
* špalir - Purgeri (a to vam je nadimak za starosjedioce Zagreba generacijama unatrag) kažu "špalir" za red. Inače, mali moji, špalir vam je vojnička postava u dva reda okrenutih licima jedan prema drugom sa slobodnim prostorom između njih kojim, pri službenom dočeku, prolazi neka ugledna osoba. Ili, na primjer, špalir dvornih dama koje odaju počast kraljici kad prolazi. A špalir može biti i red voćaka uz ogradu. Eto, takav je to red!
subota, 23. svibnja 2015.
SREĆA U DVADESET KVADRATA
Na terenu često je moj tata,
tko sretniji od nas kad još s vrata
širi ruke (u njima se čitav svijet izgubi),
ljubi brata, ljubi mene, mamu ljubi...
Zaboravljam krov što prokišnjava
(samo kapi sreće prima glava)
i obroke male, za pet kuna...
Par kvadrata stana - sreće puna!
(Zagreb, 23.05.2015.)
tko sretniji od nas kad još s vrata
širi ruke (u njima se čitav svijet izgubi),
ljubi brata, ljubi mene, mamu ljubi...
Zaboravljam krov što prokišnjava
(samo kapi sreće prima glava)
i obroke male, za pet kuna...
Par kvadrata stana - sreće puna!
(Zagreb, 23.05.2015.)
četvrtak, 21. svibnja 2015.
JEDNE NOĆI
Noćni kosac srponosac
polje neba pokosio
pa su zvijezde pokošene
na dlan pale
i na čelo glave male,
na jastuku zablistale...
Noćni kosac otišao,
zlatni srp mu je ostao.
Kad je polje pokosio
o klin neba ga je objesio,
objesio - te zaboravio!
Zlatni srp još tamo stoji,
zlatom tamno nebo boji.
(Zagreb, travanj 2014.)
polje neba pokosio
pa su zvijezde pokošene
na dlan pale
i na čelo glave male,
na jastuku zablistale...
Noćni kosac otišao,
zlatni srp mu je ostao.
Kad je polje pokosio
o klin neba ga je objesio,
objesio - te zaboravio!
Zlatni srp još tamo stoji,
zlatom tamno nebo boji.
(Zagreb, travanj 2014.)
subota, 9. svibnja 2015.
IMA VEZE
- Pišem priču o vilama. -
- O vilama? -
- Ma, one što letu, znaš, s krilama! -
- Misliš - krilima? -
- Da. I o krilatim leptilima. -
- ??? Reptilima ili leptirima? -
- Valjda govorim čisto, sve je to isto! -
- !!! To je bajka neka? -
- Pa ono, radnja iz srednjog vijeka.
Ima tu konjova i vitezova,
zmajova što letu prek' krova.
Jedan bori se s divom
i još nekim većima.... -
- Lijepo. A da ti prvo poradiš na riječima,
tek onda na priči,
sve možeš stići!? -
- Ah, nema veze, riječi su samo riječi! -
- Ali značenje može im sasvim pobjeći.
Nisu isto reptili i leptiri,
s krilima ili bez njih bili.
A koliko znam - ne postoje leptili!
Bilo bi dobro i bez "zmajova što letu,
konjova i vila s krilama"
u tom srednjovjekovnom svijetu. -
- Ih, jesi neki, misliš da sve znaš,
pa što ako si odlikaš!?
Ne gnjavi, piliš za svako slovo! -
- I jedno slovo daje značenje novo!
Združe se dvoje i čine PAR,
D zamijeni P i dobiješ DAR,
C umjesto D - postaje CAR,
s početkom od F - imaš FAR.
Ti onda reci da l' svako slovo
nije važno za značenje novo!? -
(Zagreb, 08.05.2015.)
- O vilama? -
- Ma, one što letu, znaš, s krilama! -
- Misliš - krilima? -
- Da. I o krilatim leptilima. -
- ??? Reptilima ili leptirima? -
- Valjda govorim čisto, sve je to isto! -
- !!! To je bajka neka? -
- Pa ono, radnja iz srednjog vijeka.
Ima tu konjova i vitezova,
zmajova što letu prek' krova.
Jedan bori se s divom
i još nekim većima.... -
- Lijepo. A da ti prvo poradiš na riječima,
tek onda na priči,
sve možeš stići!? -
- Ah, nema veze, riječi su samo riječi! -
- Ali značenje može im sasvim pobjeći.
Nisu isto reptili i leptiri,
s krilima ili bez njih bili.
A koliko znam - ne postoje leptili!
Bilo bi dobro i bez "zmajova što letu,
konjova i vila s krilama"
u tom srednjovjekovnom svijetu. -
- Ih, jesi neki, misliš da sve znaš,
pa što ako si odlikaš!?
Ne gnjavi, piliš za svako slovo! -
- I jedno slovo daje značenje novo!
Združe se dvoje i čine PAR,
D zamijeni P i dobiješ DAR,
C umjesto D - postaje CAR,
s početkom od F - imaš FAR.
Ti onda reci da l' svako slovo
nije važno za značenje novo!? -
(Zagreb, 08.05.2015.)
petak, 8. svibnja 2015.
LAKŠE JE UDVOJE
Nemoj da strah bude samo tvoj,
strpaj pola u kaput moj!
Ne gutaj punu čašu bola,
ostavi meni pola!
I ovaj grč na kraju usta
gle, briše Ljubav zlatoprsta!
Sve suze, sve rane što postoje,
prijatelju, lakše će proći udvoje!
(Zagreb, 08.05.2015.)
strpaj pola u kaput moj!
Ne gutaj punu čašu bola,
ostavi meni pola!
I ovaj grč na kraju usta
gle, briše Ljubav zlatoprsta!
Sve suze, sve rane što postoje,
prijatelju, lakše će proći udvoje!
(Zagreb, 08.05.2015.)
četvrtak, 30. travnja 2015.
NOŽIĆ SKULPTOR I BUNDEVA HALLOWEENKA
Čudno život katkad spari:
bundevu i nožić stari!
-Bundevice, bundevice,
imaš krasno, narančasto lice!
Tvoja sjajna, čvrsta kora -
nadahnuće za Skulptora. *
Kako lijepa meni ti si,
za ostat' u polju nisi
pa da tvoje narančasto tijelo
bude sivoj vrani jelo!
Promatram te cijeli dan -
nudim ti estetski tretman!
Divna si, al' za par trena
postati ćeš SAVRŠENA! -
- O, zar ću ja, poljarka jedna,
tikva tako neugledna,
od uloge skromnog lika
postat' muza * umjetnika!? -
Vodi nožić tikvu s polja
tamo gdje joj je sudbina bolja.
Tu početak je romanse -
pokraj stare depandanse. *
On uređuje joj lice,
izrezuje trepavice,
usne ljepše nego prije
(bundeva se sretno smije).
- Nikad više neću moći
napraviti takve oči!
Recka amo, recka tamo,
nježno, budi mirna samo!
Tebi će zbog dotjeranog lica
zavidjeti svaka bundevica! -
I nožić se "rasplesao",
drugi joj je izgled dao,
sve zapanji novo lice
narančaste ljepotice!
On je gleda vrijeme cijelo -
zaljubljen u svoje djelo,
ali ne samo u djelo -
u stvorenjce ovo cijelo!
I bundeva gleda njega:
ljubav rodila se usred svega!
Kakva ljubav, kakav par -
bundeva i nožić star'!
Prizor jesenske romanse
usred vrta depandanse.
Taman bila im prilika -
ta dva zaljubljena lika
izašla su iste noći
i plesala do ponoći.
Par posebno rijetkih ptica,
k'o stvoren za Noć vještica!
( Zagreb, travanj 2015.)
Ako niste razumjeli ove riječi:
* skulptor - kipar
* muza - Muze su božice umjetnosti, a riječ "muza" upotrebljava se za onoga koji
nadahnjuje umjetnika
* depandansa - sporedna zgrada, npr. hotela
bundevu i nožić stari!
-Bundevice, bundevice,
imaš krasno, narančasto lice!
Tvoja sjajna, čvrsta kora -
nadahnuće za Skulptora. *
Kako lijepa meni ti si,
za ostat' u polju nisi
pa da tvoje narančasto tijelo
bude sivoj vrani jelo!
Promatram te cijeli dan -
nudim ti estetski tretman!
Divna si, al' za par trena
postati ćeš SAVRŠENA! -
- O, zar ću ja, poljarka jedna,
tikva tako neugledna,
od uloge skromnog lika
postat' muza * umjetnika!? -
Vodi nožić tikvu s polja
tamo gdje joj je sudbina bolja.
Tu početak je romanse -
pokraj stare depandanse. *
On uređuje joj lice,
izrezuje trepavice,
usne ljepše nego prije
(bundeva se sretno smije).
- Nikad više neću moći
napraviti takve oči!
Recka amo, recka tamo,
nježno, budi mirna samo!
Tebi će zbog dotjeranog lica
zavidjeti svaka bundevica! -
I nožić se "rasplesao",
drugi joj je izgled dao,
sve zapanji novo lice
narančaste ljepotice!
On je gleda vrijeme cijelo -
zaljubljen u svoje djelo,
ali ne samo u djelo -
u stvorenjce ovo cijelo!
I bundeva gleda njega:
ljubav rodila se usred svega!
Kakva ljubav, kakav par -
bundeva i nožić star'!
Prizor jesenske romanse
usred vrta depandanse.
Taman bila im prilika -
ta dva zaljubljena lika
izašla su iste noći
i plesala do ponoći.
Par posebno rijetkih ptica,
k'o stvoren za Noć vještica!
( Zagreb, travanj 2015.)
Ako niste razumjeli ove riječi:
* skulptor - kipar
* muza - Muze su božice umjetnosti, a riječ "muza" upotrebljava se za onoga koji
nadahnjuje umjetnika
* depandansa - sporedna zgrada, npr. hotela
ponedjeljak, 27. travnja 2015.
ZBRDA-ZDOLA
Nabacao djed na kola
zbrda-zdola
tucet starih lonaca,
par puknutih zvonaca,
na špulama konaca.
Izmiješali se stari
LONCI, ZVONCA i KONCI
pa rodio
ZVONKO CICANCILON-ko.
Skrpao djed novi ZAKON,
al' to je bilo nakon
što su u KOLA ušli OVAN i VOL.
Djed je utvrdio mjeru - jedan COL.
Iz hrpe je ispao NOVAC,
našao se tu i LOVAC,
napravio NAKLON
i potražio ZAKLON
jer je naišla CIKLONA
baš kad se u kola popela NONA.
I od svega se u kolima stvorila KOLONA.
Djed i Nona zavrtjeli KOLO,
upregli vola, na jug se uputili
i odvezli sve što su na kola naprtili.
Sad ne znamo što se još napraviti može
kad se svi LONCI, ZVONCA i KONCI
izmiješaju i opet preslože!
(Zagreb, 21.04.2015.)
zbrda-zdola
tucet starih lonaca,
par puknutih zvonaca,
na špulama konaca.
Izmiješali se stari
LONCI, ZVONCA i KONCI
pa rodio
ZVONKO CICANCILON-ko.
Skrpao djed novi ZAKON,
al' to je bilo nakon
što su u KOLA ušli OVAN i VOL.
Djed je utvrdio mjeru - jedan COL.
Iz hrpe je ispao NOVAC,
našao se tu i LOVAC,
napravio NAKLON
i potražio ZAKLON
jer je naišla CIKLONA
baš kad se u kola popela NONA.
I od svega se u kolima stvorila KOLONA.
Djed i Nona zavrtjeli KOLO,
upregli vola, na jug se uputili
i odvezli sve što su na kola naprtili.
Sad ne znamo što se još napraviti može
kad se svi LONCI, ZVONCA i KONCI
izmiješaju i opet preslože!
(Zagreb, 21.04.2015.)
ponedjeljak, 13. travnja 2015.
POSLJEDNJI SNIJEG
Vitka, tanka visibaba,
izrasla nedaleko starog graba,
pognula je glavu pod teretom šešira
kasnim snijegom zatečena usred noćnog mira.
I šafranovih latica svila
pod bijelom se prostirkom skrila.
U okove Zima još steže
pa zvončići k tlu opet bježe.
Tek jaglac sitan, al' cvijetak važan,
kroz snijeg se probija, izdržljiv, snažan,
da posljednje dane Zima broji - cvijeću javlja,
naš žuti glasnik proljetnog slavlja.
- Strpljenja, djeco! - jutros jaglac ih bodri,
cvrkuće brgljez smeđe-sivomodri,
poručuje sunce kroz sivilo neba:
- Dosta je, Zimo, sad otići treba!
Za Ledeno Carstvo kupuj si kartu,
Proljeće već je na zelenom startu! -
(Zagreb, 13.04.2015.)
izrasla nedaleko starog graba,
pognula je glavu pod teretom šešira
kasnim snijegom zatečena usred noćnog mira.
I šafranovih latica svila
pod bijelom se prostirkom skrila.
U okove Zima još steže
pa zvončići k tlu opet bježe.
Tek jaglac sitan, al' cvijetak važan,
kroz snijeg se probija, izdržljiv, snažan,
da posljednje dane Zima broji - cvijeću javlja,
naš žuti glasnik proljetnog slavlja.
- Strpljenja, djeco! - jutros jaglac ih bodri,
cvrkuće brgljez smeđe-sivomodri,
poručuje sunce kroz sivilo neba:
- Dosta je, Zimo, sad otići treba!
Za Ledeno Carstvo kupuj si kartu,
Proljeće već je na zelenom startu! -
(Zagreb, 13.04.2015.)
utorak, 24. ožujka 2015.
SVE ZA ENI
Danas sam nestašna bila;
krala sam boje šarenih leptira,
otkinula pero s anđelovog krila,
otela pjesmu milozvučnih vila,
odrezala komadić duge,
zebri skinula pruge,
u Mliječnu stazu ulila kakao...,
al' nije mi žao
i još bih milijun ludih učinila sitnica
da izbrišem tugu s prijateljičinog lica.
(Zagreb, 23.03.2015.)
krala sam boje šarenih leptira,
otkinula pero s anđelovog krila,
otela pjesmu milozvučnih vila,
odrezala komadić duge,
zebri skinula pruge,
u Mliječnu stazu ulila kakao...,
al' nije mi žao
i još bih milijun ludih učinila sitnica
da izbrišem tugu s prijateljičinog lica.
(Zagreb, 23.03.2015.)
srijeda, 25. veljače 2015.
NE SPAVA MI SE
Noćas na san sam imuna,
već stota se ovčica broji,
a mjesec k'o kriška limuna
na plavom tanjuru stoji.
Lovac snova niti da kroči
u moju sobu noseći san,
jutro neće dugo još doći,
mjesečev prah skupljam na dlan.
Uzalud tražim zvukove noći,
bez glasa njezin je tijek...
Dok mi sunce ne dotakne oči
tvoj sjaj mi je, Mjeseče, lijek!
Moje čelo - crn' oblak noćni,
al' srećom, mjesec još sa mnom je tu.
Konačno ulazi Lovac moćni.
Mjeseče, pozdrav! Prepuštam se snu...
(Zagreb, veljača 2015.)
već stota se ovčica broji,
a mjesec k'o kriška limuna
na plavom tanjuru stoji.
Lovac snova niti da kroči
u moju sobu noseći san,
jutro neće dugo još doći,
mjesečev prah skupljam na dlan.
Uzalud tražim zvukove noći,
bez glasa njezin je tijek...
Dok mi sunce ne dotakne oči
tvoj sjaj mi je, Mjeseče, lijek!
Moje čelo - crn' oblak noćni,
al' srećom, mjesec još sa mnom je tu.
Konačno ulazi Lovac moćni.
Mjeseče, pozdrav! Prepuštam se snu...
(Zagreb, veljača 2015.)
petak, 23. siječnja 2015.
BIJELA ZAGONETKA
Roje se, a pčele nisu.
Roje se, a nisu misli,
da Zima ih ne sledi dahom
pod njima bi mi pokisli.
Crnu kapu boje bijelom,
kuću daruju odijelom,
sve što vidiš bijelim čine
te čudesne tvorevine! *
(* Pahuljice)
(Zagreb, siječanj 2015.)
Roje se, a nisu misli,
da Zima ih ne sledi dahom
pod njima bi mi pokisli.
Crnu kapu boje bijelom,
kuću daruju odijelom,
sve što vidiš bijelim čine
te čudesne tvorevine! *
(* Pahuljice)
(Zagreb, siječanj 2015.)
četvrtak, 15. siječnja 2015.
BIJELA PUTNICA
Putnica se jedna mala
za put dalek spremat' stala.
Navukla svjetlucavu opravicu
i stavila bijelu šubaricu.
Predala se snježnom valu
da je nosi krhku, malu
s milijunima sličnih lica
bijelih, veselih letačica.
Nosio je oblak jedan
kroz mrak crn, kraj nepregledan,
dugo, dugo putovala,
putem dva plana iskovala:
prvi - da će vječni putnik biti,
drugi - tim' će slavu pribaviti.
Ne bi rado ostala u kutiću,
voli u svom kristalnom kaputiću
upoznati sva lica svijeta,
od snježnog vrha do poljskog cvijeta.
Al' je naša pahuljica
vesela i nježna, mala,
na poljanu neku pala,
tu ostala,
tu ostala...
(Zagreb, siječanj 2015.)
za put dalek spremat' stala.
Navukla svjetlucavu opravicu
i stavila bijelu šubaricu.
Predala se snježnom valu
da je nosi krhku, malu
s milijunima sličnih lica
bijelih, veselih letačica.
Nosio je oblak jedan
kroz mrak crn, kraj nepregledan,
dugo, dugo putovala,
putem dva plana iskovala:
prvi - da će vječni putnik biti,
drugi - tim' će slavu pribaviti.
Ne bi rado ostala u kutiću,
voli u svom kristalnom kaputiću
upoznati sva lica svijeta,
od snježnog vrha do poljskog cvijeta.
Al' je naša pahuljica
vesela i nježna, mala,
na poljanu neku pala,
tu ostala,
tu ostala...
(Zagreb, siječanj 2015.)
Pretplati se na:
Postovi (Atom)