Zelene obale travom meke,
sunčevo zlato u koritu rijeke...
U vodi prisnost poznatog lica,
slušam joj šapat uz glasan zov ptica.
Svaki njen dio - pitomi kutak,
u svakoj kapi - radosti vrutak.
S djedom sretan prelazim njivu,
prolazim kroz vrt, uz staru šljivu,
sklopljen ribički štap, u kanti ulovljen šaran,
još ne vjerujem sebi, al' moj ulov je stvaran!
Kud' nesta draga ta rijeka,
kom' ćud svoju proda?!
Jer jedne noći sakrije lice pod grubom maskom
i posta - Rušivoda!
I guta, proguta djedovu njivu
i bakin vrt i staru šljivu,
i moju proguta i Aninu kuću,
odnese macu i vjernog Žuću...
Sad je selo bez lica,
bez smijeha i ptica.
Muljava, pusta i nijema voda,
niz tužnih krovova ispod sivog svoda...
Samo bez kraja voda i voda...,
mutna i sablasna Rušivoda...
( Zagreb, srpanj 2015. )
Nema komentara:
Objavi komentar