VRIJEME BERBE

Tup! Muklo udara plod lješnjaka o zemljanu površinu uz stazicu i nestaje ispod prvih uvelih listova. Vila Prahenka proviruje kroz lišće lijeske koje je bojama svoje palete već dotaknula Jesen pa je postalo žuto i smeđe po rubovima. Gleda Prahenka kako na stazici ispod nje Baka Gazdarica iz Velike kuće skuplja posljednje lješnjake u košaricu, žureći se jer je stavila na roštilj peći paprike. Treba ih provjeriti. Jedno jato odmara se na krovu susjedne kuće. - Odlaze ptice! - misli Prahenka pa im maše: - Sretan puuut! Želim vam dobre vjetrove. Nek vas ne iznevjere kompasi u vašim glavama! - šali se mala vila s njima i govori sama sebi: - Nakon berbi i ja počinjem sa selidbom kat niže.- ( Ako niste znali, mala vila Voćarica za toplih mjeseci stanuje u krošnji lijeske, a u zimskim mjesecima u njezinom podnožju. )
Prahenka leti iz lijeske i prolazi kraj brajde na kojoj vise tamni grozdovi mirišljave izabele. Miris je toliko intenzivan, slatkast i opojan da mala vila mora zastati u letu i približiti se peteljkama.Još nije sve grožđe pobrano, stanari Velike kuće još vrijedno rade. Njišu se oko Prahenke raskošne naušnice vinove loze. Raspukla se jedna bobica puna finog soka i Prahenka ne može odoljeti slatkom pozivu zrelog voća. Prislanja usta uz raspuknutu opnu i srče grožđani sok. Tamnoljubičasta boja bobine kožice ostavlja trag na njenim usnama i nosiću. Smije se Prahenka, a smiju se i ostale vile Voćarice što posvuda uokolo sjede na grančicama punim grozdova, po lišću ili se ljuljaju na viticama. - Heeej, nosić ti je ljubičast! - zadirkuju je. Smijeh Voćarica sitan je i fino raspršen svud duž zelenog zida pergole, čak i dalje, u krošnjama voćaka. Uvijek je najglasniji u jesen. Ne čuje ga Svijet ljudi jer za Voćarice ljudi ne znaju ili zna malo tko, ali taj smijeh pada s visina dolje na sve u dvorištu i kao da je zarazan. Smiju se svi ukućani, smiju se berači u susjednim dvorištima i vinogradima, po voćnjacima, na poljima. Gore pršti od radosti Vilinski svijet, a dolje oni što ubiru plodove svog rada. Zapravo, zajedničkog rada jer male su vile ljudima neznani, ali korisni pomagači. Berbe su, a to je dobar razlog Svijetu ljudi za veselje i pjesmu. Nema veće svečanosti u godini niti za vile Voćarice od ovog jesenskog ubiranja plodova. One rade s ljudima sve od proljeća pa se s ljudima raduju i u ove mjesece pred zimu. I sad Voćarice imaju dosta posla. Danju umiljato dozivaju Sunce da baci još koju toplu zraku na plodove koji nisu stigli potpuno dozrijeti. Pomažu slikarici Jeseni u bojenju lišća u vočnjacima, paze da voda u bunarima ostane čista ( ali samo u bunarima svojeg okruga jer za druge izvore brinu vile Vodarice), pokupe koju zaboravljenu jabučicu među travkama ... O, svašta one rade! Ovih jesenskih večeri, kad svi iz Velike kuće završe svoje poslove vani, kad uđe i Baka Gazdarica (obično posljednja ), upale Voćarice svoje male fenjerčiće, skupljaju rasute bobice grožđa u travi ispod brajde (samo zdrave bobe, znaju one) , spuštaju se u podrum, bacaju ih u muljaču pa uz malu pomoć vilinske prašine okreću tvrdoglavo čvrstu ručicu i gnječe skupljene bobe. Šteta da propadnu...
Prošle su večeri Prahenka i vila nižeg razreda Vilinske škole, Zrnočka,uletjele kroz podrumski prozorčić Velike kuće da provjere je li sve u podrumu u redu, s obzirom da se u njega pohranjivalo sve što se dovozilo s polja, iz voćnjaka i vrta. Uz svježe okrečeni zid, na drvenoj polici, stajao je stakleni vrč s malo pjenušavog mošta, na njemu lijevak, a pored vrča bila je odložena cjediljka. Prahenka je znala da je to Baka Gazdarica procjeđivala zgnječeno grožđe u vrč kako bi Unučica probala slatki mošt. Zrnočka, znatno mlađa od Prahenke, strašno radoznala i daleko neiskusnija no što je i sama Prahenka bila, stala je na rub lijevka, okliznula se i niz njegovu strmu, slatkim sokom obloženu stranicu i cijev odjurila ravno na dno vrča. Pljus - u slatki mošt!
- Iiiiii! - Njezin se sitan vrisak izgubio u dubini. - Upomoć! - jedva se čulo iz vrča kroz tunelčić cijevi lijevka.
- Što to radiš?! - povikala je Prahenka, nagnuvši se preko ruba.
- Buuuuu, htjela sam samo malo liznuti, buuuuuu! - plakala je uplašena Zrnočka, ali krila su joj se slijepila od slatkog soka i nije mogla poletjeti gore.
- Čekaj! - opet se javila Prahenka, pokušavajući ostati sabrana. - Budi mirna. Pomoći ću ti! -
Vidjela je niže, iznad posude s kruškama, malu hrpu voćnih mušica, ali, iako ih je pozvala, brzo je shvatila da joj ta dosadna stvorenjca neće pružiti nikakvu pomoć. Bile su previše zaokupljene sobom i vrtjele su se u krugovima jedna oko druge kao da su poludjele.
- Niškoristi jedne! - naljutila se ona i izletjela kroz prozorčić, potražila komadić suhog lista, uvila ga u tuljčić pa skupila u njega kapi vode koje je usput spazila na latici ruže. Vratila se u podrum i oprezno sletila niz lijevak, pazeći da i ona ne dotakne krilima ljepljivi sok. Spustila se do Zrnočke i oprala joj mala krilca vodom iz tuljčića. Sreća da su obje stajale u soku najviše do pojasa, inače im ni vilinska magija ne bi mogla pomoći. Osušena, mala se vila mogla podići. Poletjele su uvis i izašle iz podruma ravno u Prahenkin dom na lijeski da se temeljito očiste.
- Vrijeme mi je za spavanje - rekla je, šmrcajući još uvijek, potresena Zrnočka.
- Vrijeme je i da naučiš biti oprezna - odbrusila je ljutito Prahenka jer se i ona uplašila za malu prijateljicu. Onda ju je cmoknula u čelo, glasno i srdačno. Konačno, sve je dobro završilo.
Danas je Prahenka vesela, opet u svom elementu. Dok srče sok izabele iz bobice, ipak joj u jednom trenutku pada na pamet jučerašnji doživljaj pa se brzo odmiče od slatke kuglice. Čuva svoja krila od ljepljivog soka i teških grozdova nad sobom! Mmmmmm, šteta! A tako je fino!
Stazicom ispod brajde trči djevojčica koju Baka Gazdarica zove Unučica i Moje Zlato.
- Bako, bako, vidim još jednu zrelu smokvu! - viče i vuče Gazdaricu dalje niz stazu. Na drvu smokve još nekoliko nedozrelih plodova i jedan velik, zeleno-ljubičast. Bucmast. Baka ga otkida s grane, a kap bijela kao mlijeko kapne s njega u travu. Pere smokvu na česmi i daje je djevojčici. - Mmmmmm...- uživa mala u slatkom mesu ploda.
- Ove su godine malo kasnile. Kako sad sunce škrto sja, bojim se da sve neće ni dozrijeti, ali su zato krupnije i medenije nego prošle godine, zar ne? - zadovoljno će Baka.
- Aaaaa..- mljacka Unučica.
Na jednom kraju voćnjaka, blizu Velike kuće, ogroman je vrtni roštilj od stare cigle, otvorenog ložišta i s krušnom peći. Gazdarica je na rešetku iznad žeravice već prije poslagala dugačke, sjajne, crvene rog paprike. Na nekima je kožica mjestimično postala lagano crna. Baka ih okreće dugim hvataljkama. Miris pečenih paprika uvlači se u svaki kutak stražnjeg dvorišta.
- Zašto pečeš paprike? - pita djevojčica.
- Za ajvar koji toliko obožavaš - nježno joj se smiješi Baka. Mala oblizuje usta i već zamišlja kako joj Baka na debelu krišku domaćeg kruha stavlja kremasti namaz narančaste boje. Gazdarica trpa pečene paprike u veliku zdjelu s poklopcem.
- Idemo po nove. - I silaze u podrum gdje iza vrata smočnice, na nekoliko visokih stalaža, Unučica primjećuje uredno složene redove punih staklenki. Na svakoj naljepnica i nešto piše. Prstićem upire u one manje, s crvenim sadržajem: - Što je to? -
- Umak od rajčica. Onaj ljut, zlato moje, toliko ljut da će tvoj tata opet ispuštati paru iz ušiju i huktati poput lokomotive! - smije se Baka Gazdarica, smije se i dijete.
- Ima i malih krastavčića. To volim! A što je ovo? -
- Gljive u octu. -
- A ovo?-
- Džem od višanja. -
U košarama sa strane lijepo složene jabuke, luk i paprike. Krumpir iza rešetkaste ogradice. Jednu košaru paprika nose do roštilja. Baka s jedne, Unučica s druge strane. Ne znaju to, ali iznad njih, sa stabla jabuke, gleda Prahenka zlatne kose, s kapicom od jesenskog lišća na glavi. Nosić joj je još uvijek umrljan ljubičastom bojom izabele. Došla je kroz Gazdaričin povrtnjak jer je htjela baciti oko na preostale zelene rajčice na stabljikama. Ima ih poprilično, ali to je ne zabrinjava. Ako i ne dozru, zna da će ih Baka Gazdarica ukiseliti ili će od njih skuhati onaj ukusan pekmez, staklasto zelen, poput meda. Mrke, gotovo crne boje, a zelenog sjaja. Svaki put kad napravi taj pekmez, Baka njime napuni i vrčić iz minijaturnog porculanskog servisa za čaj svoje Unučice, vrčić malen kao naprstak i ostavi ga na terasi.
- To je za moje vilinske pomagače - odgovara svima koji je pitaju zašto to radi. Svi se smiju: - Ma, znate vi baku. Šali se baka. -
A Prahenka jedva dočeka taj vrčić. Vile rado primaju darove i rado jedu slatko. Pogotovo ono što napravi Baka. - Ravno je ambroziji - kažu vile i časte se Bakinim pekmezom. A vrčić Baka poslije toga uvijek nađe prazan na istom mjestu gdje ga je ostavila. Za neki drugi put. Za neku novu jesensku poslasticu. I ne zamaraju se vile time zna li Baka zaista za njih ili se samo igra. Ona je dobra njima, one će biti dobre njoj. I tako treba ostati.
Baka u zdjelu s poklopcem sada gura zadnje pečene paprike.
- Jedva čekam kestene - čuje Prahenka Unučicu.
- O, da, jesen je doba ubiranja.
- Dobro vrijeme - kaže pametno mala.
- Da, jedna mudra knjiga govori... - (i Baka prstom veselo dotakne nosić svoje Unučice) - ... da sve u životu ima svoje vrijeme, pravo vrijeme baš za to. Vrijeme rada i vrijeme nagrada, vrijeme sjetve i vrijeme žetve, kao što postoje trenuci za smijeh i trenuci za plakanje. -
Vila Prahenka na grani iznad njih opet se sjeti Zrnočke i prošle večeri. Lijepo je to rekla Baka Gazdarica i Prahenka je bila sretna što razumije govor ljudi. - Stvarno, - pomisli - ... postoji vrijeme za loše stvari i vrijeme za dobre stvari. Utješno je znati da iza loših dolaze dobre. -
- Kad radiš, kad se trudiš, imaš se čemu i nadati. Blago nama kad imamo što brati, - čula je opet Baku - ... a još je veća sreća to davati. -
Baka, podižući zdjelu s paprikama, grli dijete i obje lagano kreću prema kući.

- Vjeruj mi, davati je bolje nego primati. Vidjet ćeš! -
Na grani jabuke mirno sjedi Prahenka i sa smiješkom na licu gleda kako se zagrljene gube u mraku koji pada.





( Zagreb, listopad 2015. )
Riječi koje možda niste znali:
- pergola - brajda; stupovi povezani žicama ili letvama po kojima se penje vinova loza
- mošt - slatki, neprevreli sok grožđa
- fenjerčić - mala lanterna, svjetiljka
- stalaža - purgerskim rječnikom - polica
- ambrozija - opasna i štetna biljka, ali ovdje ona označava nešto jako fino, hranu bogova