Tko je ono rekao da cvijeće osjeća kad ga netko voli? Moja mama obožava cvijeće. Luda je za njim, ali cvijeće nije ludo za njom.
Kad smo doselili, dnevna je soba plivala u zelenilu; u uglu je kočoperno stajala palma, s police s knjigama spuštali su se klorofitum i sobni bršljan, na stalku ispred prozora širili se paperjasta, svijetlozelena paprat, vrijesak, maranta i ukrasna paprika.
Na daski prozora živjeli su jedan kaktus i jedan sukulent.
Mama je uživala u svom pogledu na zelenilo, ali nitko je nikada nije vidio da je vrijeme trošila zalijevajući, prskajući ili dohranjujući biljke. Sve dok nisu javno provalili tajnu njezina uspjeha (mislim - drugi, mi ukućani smo bili upoznati s njom). Neki gost, onako izdaleka zabilježivši raskoš zelenila u sobi, rekao je zavidno: - Kako vama prekrasno uspijeva cvijeće! -
I sve bi možda ispalo dobro da tata jednom iskrenom, ali sasvim nepotrebnom izjavom (kao usput) nije izbrisao mali trag zadovoljstva koji se ukazao na maminom licu: - Je, da, mojoj ženi najbolje uspijevaju svila i plastika. -
A to stvarno nije bila čista istina jer između svih onih umjetnih primjeraka bilo je i pravih-pravcatih: onaj kaktus i onaj sukulent koji su živjeli na prozorskoj dasci!
Mama je počela uzgajati samo žive biljke. Prave.
Za rođendan je od bake dobila na poklon krasan fikus, štoviše - kralja fikusa, elipsastih, sjajnih, kožastih listova. Mama je bila opsjednuta tim fikusom. Trčkarala je oko njega s kanticom za zalijevanje, brisala spužvicom listove, rahlila zemlju minijaturnom lopaticom. Njegovala ga je požrtvovno, ma, previše požrtvovno.
Fikus je uginuo.
Mama se zbunila.
Mjesto fikusa popunila je palma. Prava. Nježna, vitka, tankoprsta.
Ona bi možda i postala maminim prvim većim uzgajivačkim uspjehom da u zlosretni čas mama nije pročitala kako se ljeti palme mogu iznijeti na terasu. Palmu je sredio vjetar. Ili propuh. Nema veze što, ali ju je sredio.
Mama je obrisala suze krajem pregače i odnijela teglu s palmom iza kuće. Sadržaj tegle završio je u komposteru. Zaboravila je provjeriti jesu li palme otrovne. Pitao sam se... ( Hm... )
Teglu je ispunila novom zemljom i afričkim ljubičicama, a bivša palma, prerađena u kompost, ove godine fino gnoji tatin mali povrtnjak. ( Što se tiče plodova iz vrta, konzumiramo ih bez sumnjivih posljedica. To valjda znači da je palma bila okej. )
Afričke ljubičice su sagnjile nakon dva mjeseca.
- Previše vlage- tvrdila je susjeda, što je u srce ranilo moju očajnu mamu.
- Zalijevala sam ih točno po knjizi - usprotivila se moja draga mama, na što je tata nemilosrdno predložio:
- Pusti ti tatu-majstora da ti pokaže kako se to radi! -
Tata-majstor je svečano unio kupljenu ciklamu u dnevnu sobu. Mama je prigovorila da će tu ciklami smetati toplina i suhi zrak. Tata-majstor je s prezirom postavio ciklamu na stolić kraj peći. Za manje od dva tjedna listovi su joj požutjeli, a cvjetovi uvenuli. Mama je bila u pravu. Pet dana zločesti smiješak nije silazio s njenog lica.
Moja draga, uporna mama opet uzgaja samo umjetne biljke. S izuzetkom onog kaktusa i onog sukulenta na prozorskoj dasci. Oni se još drže!
Tata se više ne petlja.
Ima svoj povrtnjak.
( Zagreb, 1995. )
Nema komentara:
Objavi komentar