Te noći ( baš nije mi, priznajem, draga ),
mjesec je prvo prekrasno sjao,
odjednom nestao, čudno, bez traga,
je li u nebeski bezdan pao?
O, tu je, al' ( joj! ) ima opako lice,
pod crnom kapuljačom neba se krije,
mliječno-blijed, s izgledom grabljivice
i kao da zemlji se podmuklo smije.
Mrak da se smrzneš. Ne da se bojim,
samo se pitam u čemu je stvar.
Onda mi sine: ni malo ne dvojim
zašto je mjesečev nestao čar.
Tih sati on se, razbojnik jedan,
zabavi vještičje noći odazvao,
taj momak sjajan, miran i vrijedan
u lopova noćnog se maskirao!
Zvjezdice nebom besramno krade
naš lopov-mjesec zastrtog lica
i sada znamo, na kraju balade,
zašto tako je crna Noć vještica.
Kradljivče zvijezda, svjetla mi treba,
da mi bar malo pomogneš tu!
Da imam mrežu s drškom do neba
sad bih te, lopove, povukla k tlu!
( Zagreb, rujan 2015. )
Nema komentara:
Objavi komentar