Samo su baka i Filip tog zimskog poslijepodneva bili kod kuće. Filip je u svojoj sobi bio zabavljen slaganjem puzzli "Frozen", a baka je u kuhinji počela mijesiti tijesto za linzere. Prvi kolačići trebali su uskočiti u limenu kutiju, spremni za Božić. Filip je zadovoljno položio posljednju puzzlu. Slika je bila potpuna, ali on je imao volje slagati još jednu. Sjetio se da kutije s ostalim puzzlama stoje u starom ormaru na tavanu, samo - nije bilo tate ili mame da ga tamo odvedu. Tavan njihove kuće nije bio nikakvo opasno niti strašno mjesto na koje Filip ne bi smio ići no nekako se prešutno znalo da Filip bez odraslih na tavan ne ide. Zato se naš poslušni sedmogodišnjak uputio u kuhinju i promolio glavu kroz odškrinuta vrata. Taman je htio upitati baku hoće li ona na tavan s njim kad je baka podigla prste zamrljane brašnom, gurajući veliku kuglu tijesta pred sobom. Filip je vrata tiho zatvorio kao što ih je tiho i otvorio, bez riječi.
- Ah, mogu to i sam - reče sam sebi i popne se gore. Tavan je bio vrlo uredan, koliko jedan tavan može to biti. Ono malo prašine što se znalo skupiti na stvarima kao da je tavanu davalo neku posebnu draž, tajnovitost... Puzzle su bile složene na gornjoj polici ormara, kako se i sjećao. Filip izabere jedne. Na polici ispod njih stajala je ogromna crvena kutija koju Filip nikad nije vidio. U njemu se probudi znatiželja i bez mnogo razmišljanja on je otvori.
- Ooooo...- izletjelo je Filipu. Na vrhu neke složene, crvene tkanine bila je položena mekana, šiljasta kapa s bijelim, krznenim pomponom.
-Aaaaa...- Filip je u šoku istisnuo kroz grlo čudan zvuk. Podigao je kapu u nevjerici. Izgledala je posve kao kapa Djeda Mraza! Nestrpljivo je izvlačio ostatak crvene tkanine iz kutije. Ono što je osjetio, kad se raširila pred njim, imalo je snagu snježne lavine koja kao da se sručila na njega! Ugledao je kaput Djeda Mraza, crveni, s obrubima od bijelog krzna. Ispod njega u kutiji ležale su crvene hlače i široki, crni, kožnati remen s velikom kopčom!!!
Filip je djelovao izgubljeno. Stajao je tako trenutak-dva, zbrkanih misli i osjećaja, zaboravio na svoje puzzle. Htio je odmah potrčati dolje k baki, ali se nekako suzdržao. Drhtavom rukom složio je hlače, kaput i kapu natrag u kutiju, zatvorio je, pospremio puzzle ( nije mu više igra bila na pameti ), zatvorio ormar..., sve u nekom transu. U želucu je nosio težinu kao da je pojeo cijelu onu bakinu kuglu od sirovog tijesta. Otkriće je bilo nevjerojatno, čudno,o - prečudno! Baki nije ništa rekao. Baka bi možda bila ljuta što je bio sam na tavanu. I morao je još razmisliti o svemu što je vidio... Jedva je dočekao da se vrate mama i tata.
- Tata, ti bi se ljutio kad bih ja otišao na tavan sam? - lukavo je počeo razgovor nakon večere.
- Hmmmm... ne bih, ali draže bi mi bilo da to znam - rekao je tata. Sad je Filip imao zeleno svjetlo za nastavak razgovora.
- I mislio sam to... pa sam otišao sam po puzzle na tavan - ohrabrio se Filip.
Opet se čulo: - Hmmmm...-Tati nije ostalo prostora za ljutnju. Ipak je rekao: - Dobro, ali vrijedi dogovor da se drugi put prije javiš?! -
- Da. Tata..., znaš, našao sam tamo nešto čudno . U jednoj je crvenoj kutiji odijelo Djeda Mraza. Kako njegovo odijelo može biti na našem tavanu, tata? -
Tata je izgledao zatečen onim što je Filip rekao i kao da mu je bilo malčice neugodno. Onda je tata zaključio kako je vjerojatno došlo vrijeme da neke stvari objasni svom sinu: - Jesi li pomislio da bi to moglo biti moje odijelo? Možda sam ga ja kupio? -
- Kako možeš ti imati odijelo Djeda Mraza?! Njega šivaju na Sjevernom polu. Nikad nisam čuo da netko može kupiti odijelo Djeda Mraza! Mislim... možda može, ali ne pravo -uvjeren je Filip. - Ti me zezaš. I ti se sigurno pitaš otkud ono kod nas, samo nećeš priznati! -
- Što ti uopće misliš o Djedu Mrazu? Postoji li on? - Tata je ispitivački gledao u Filipa.
- Darko i Matija iz mog razreda kažu da Djed Mraz ne postoji, da ne živi na Sjevernom polu, da nema pojma o našim pismima ( pa se pitam gdje ona završe?! ), da patuljci ne postoje, da tate i mame stavljaju darove ispod bora...-
- Paaaa... neke i stavljamo, one na kojima piše " od mame i tate" - htio je biti iskren tata, ali Filipov je pogled dobio izraz kao da mu je netko ukrao nešto najdraže na svijetu. Zato je tata samo upitao: - Misliš da su tvoji prijatelji u pravu? Da Djeda Mraza nema? -
- Prvo sam mislio da ipak možda ne postoji. Razmišljao sam.... jako. Ali vi ste prošlog Badnjaka svi bili u sobi, vidio sam, tko je onda onaj u crvenom odijelu koji je pozvonio na naša vrata? Htio me je upoznati, znao je i moje ime, ostavio mi je poklon...! Tko je onda to bio? Možda susjed Petrić?! - uzviknuo je Filip. Tata se srčano nasmijao. I Filip se nasmijao jer je susjed Petrić mršav, bez brade - ni malo ne nalikuje na Djeda Mraza. Istina je ( Filip je to slučajno nekoliko dana nakon prošlogodišnjeg Božića primijetio! ) da susjed nosi iste čizme kakve je nosio Djed Mraz, ali... bah! Ta je misao bila bez veze. Koliko ljudi nosi slične ili iste čizme!? I Filip je ovu sumnju odbacio kao glupu.
- A onog Božića kad sam bio još manji ( sjećam se! ), Djedica nije ušao u kuću, ali sam čuo u noći zvuk zvončića izvana. Jesam, stvarno. Tko je te noći popio mlijeko koje sam, molim te lijepo, ostavio Djedu u šalici? Valjda ne ti. Ti ne voliš mlijeko, tata! Ne voliš ni slatko, a bila su pojedena dva keksića! -
Sad već siguran u to što govori, zadnje je riječi Filip uzvikivao s uzbuđenjem.
- Znaš, ja ponekad.... i mnogi drugi tate..., mi pomažemo Djedu Mrazu... - osjetio je tata potrebu da Filipu objasni još ponešto, ali ushićenje na licu njegova sina bilo je toliko da ga nije htio pokvariti. Zašutio je.
- Pusti, ima vremena - tiho je tati rekla mama koja je do tada mirno slušala razgovor njih dvojice. Filip nije razumio je li se to ticalo njega, ali mu nije bilo niti važno.
- Vidio sam da s odijela na tavanu nedostaje jedno dugme - sjetio se. Odjednom mu je sinulo: - Možda se Djed Mraz presvukao na našem tavanu i ostavio ovo odijelo da mu baka prišije drugo dugme! Baka meni uvijek prišiva dugmad, on to sigurno zna! Baka je majstorica za dugmad! Da, to bi moglo biti! -
Božić je došao i prošao, čaroban kao i uvijek. S poklonima za sve, cijelom obitelji na okupu, s puno kolača, s puno pjesme, smijeha i snijega. Čak je i Filipov psić Šapica dobio dar - lijepo umotan pseći kolačić!
Djeda Mraza nije vidio. Njegovo odijelo je netragom nestalo iz ormara zajedno s crvenom kutijom. Filip je otišao provjeriti s bakom. Sigurno ga je Djed ove božićne noći uzeo! Pitao je baku je li prišila dugme na njega. Baka je zbunjeno rekla: - O, da! - Mlijeko je opet bilo popijeno, ovaj put samo jedan linzer pojeden, ali su zato nestale obje mrkve spremljene za Djedove sobove.
Tata i Filip čistili su snijeg pred kućom. Tata velikom, a Filip malom lopatom za snijeg. Odmah uz vanjski dio dvorišnih vrata, na ulici, Šapica je iz snijega iščeprkao neku stvarčicu veličine Filipovog dlana. Dotrčao je do Filipa uzbuđeno mašući repićem. Iz usta mu je na crvenoj uzici visio zlatni zvončić, vrlo lijepo izrađen, s neobičnim reljefnim ukrasom oko ruba i likom Djeda Mraza sa svake strane.
- Što? Zvončić! Otkud to? -
- Nikad nisam vidio tako nešto. Krasna izrada! - promrmljao je tata. Naišao je susjed pa su ga pitali je li zvončić njegov. Dobili su negativan odgovor. Naišao je drugi susjed pa su pitali i njega je li izgubio zvončić. Rečeno im je da nije. Filipu se opet po glavi motalo na desetke pitanja, ali nije imao vremena puno razmišljati. Zapravo, sad je bio siguran!
- Tata, tata! - povikao je - To može biti samo s Djedovih saonica!-
Tata je prekinuo čišćenje.
- Misliš? -
- Znam! -
Da, Filip je malo žalio što Djeda ovog Božića nije vidio ( bar na kratko da bi bio siguran sto posto, ... ne, sto posto je već siguran - dvjesto posto! ), ali mu je više bilo žao što nije vidio te čarobne saonice sa sobovima. To bi bilo nešto! Snimio bi ih mobitelom ( kako mu to prije nije palo na pamet! ) pa neka onda Darko i Matija pričaju što hoće! Iduće godine neće se odvajati od prozora, makar i cijelu noć. Definitivno neće!
Prvi dan nakon blagdana sve je ispričao Dei.
- Ma, daj! - narugala se Dea, ali kad joj je pokazao zvončić i naveo tatu kao svjedoka da je zvončić nađen na ulici, da mu je vlasnik nepoznat (!), prestala se smijati.
- Zbilja misliš...? -
- Da! Ah...., samo ponekad ...ne znam! Moja baka kaže da svi ne vjeruju u Djeda Mraza, ali da on postoji ako dovoljno jako želiš. Još kaže da je prava čarolija Božića davanje i radost onoga koji prima, zato sam toliko siguran da je on stvaran. -
I stražarsko bdjenje uz prozor dogovoreno je za dva sudionika sljedećeg Božića. Dea i on - definitivno!
( Zagreb, 19.12.2015. )
Nema komentara:
Objavi komentar