DJEČJA MUDROVANJA

Rano jutros u četiri sata,
otišla je moja dobra mama
u bolnicu da donese seku
( željela sam nazvati je Ana! )

A popodne dojuri moj tata
pa će sretan i presretan tako:
- Milo moje, dobila si brata.
Veseo sam, veseo sam jako! -

Srdita sam još večeras strašno,
ljuta i na mamu i na tatu!
Zaželjela ja sam sebi sestru,
sad se moram ja veselit' bratu !

E pa dobro! Neka bude braco,
neću oko toga dizat' dreku!
Kada budem velika k'o mama
naručit ću u bolnici seku!



( Zagreb, 1980. )

OBOJENA SIMFONIJA

Pahuljasto buđenje
               u toplim gnijezdima,
ružičasti cvrkut
               u granama šljiva,
zlatno treperenje
                lijeskinih resa,
zeleni nemir
                trava u voćnjaku,
cvijet magnolije
ljubičasto kaplje
                proljetnu simfoniju.....


( Zagreb, 1999. )

DUŠNI DAN NA MIROŠEVCU

Usnulim gradom šetaju svijeće
bezbrojne, drhtave, manje i veće.
Svečane, tihe, k'o rijeka teku,
posipaju zlatom zemljicu meku.

S njima u nizu -  putuje cvijeće
rasipajuć' miris od tihe sreće:
večeras, u spomen tisuća duša -
tisuće živih šapat mu sluša !

Šapuću gumbeki, šapuću špine,
krizantema okruglih glavice fine,
šapuću ruže i karanfili
uz svijeće - k'o u nekoj idili.

Sva sjećanja i sve uspomene,
sve što nas veže - njih, tebe i mene -
sve ljudsko, toplo,  šapuće cvijeće
dok usnulim gradom šeta uz svijeće.



( Zagreb, 1994. )

RECEPT ZA ZOMBI JUHU

Od šišmiša krilo cijelo,
( od tog' crno ti je jelo! )

Dv'je-tri kapi žabljeg znoja,
komad jaja tustog noja.

Kap otrova crne mambe
i znoj tri plesača sambe.

Malo tvrde, crne lave,
žlica taloga od kave.

Jedna paukova noga
i pet sušenih stonoga.

To sve kuhaj u pol' noći
da te jutro ne zaskoči.

Krčka se na slaboj vatri
za Halloween - strašan party!

Dodaj nokat zombi-žene
i prstohvat crne pjene.

Pačje pero, vražja trava,
srkni juhu - ode glava!


( Zagreb, 2012. )

ŽABAC PROROK

Zelen' žabac skače po lopoču
i javlja se kreketanjem noću.

Kre-kre para noćni muk,
kre-kre neka sluša puk!
Kre-kre viče, pa se stiša,
on proriče: uskoro će kiša!

Nakon suše taj  se uvijek javi,
prognozira jedan pljusak pravi.



( Zagreb, 24.03.2013. )

TARA U VRTIĆU

To je mjesto dječjih snova,
carstvo igre, raj za male.
Svaka teta - priča nova,
svojoj djeci sve bi dale.

Prijateljstva tu se rode
i stalno se nešto radi,
razgovori mudri vode,
sjeme ljubavi se sadi.

Samo jedno Tari smeta,
mrzovolju i ne krije:
dići se iz svog kreveta
u cik zore lijepo nije.

Nema veze - naviknut će!
Oči trlja, al' se sprema.
Kao rani kosac kreće
makar još na pola drijema.

Prvo korača polako
pa korake pravi veće
i na kraju žuri jako
u svoj mali kutak sreće.



( Zagreb,2009. )

TO JOJ JE U GENIMA

Ema poželi plesati. Ne onako bez veze nego "profesionalno". Upišu je u plesnu grupu. Ema je mala pa je i plesna grupa za male.
- Talentirana je. Dobro pamti i ponavlja plesne korake. Ima osjećaj za ritam - govore njeni voditelji mami i tati. Postoji samo jedan problem. Ponekad joj se ne ide na probe. Nastupala bi, ali ne bi redovito išla vježbati.
- Kako to misliš? - nije jasno mami. - Vježbanje je put do nastupa. Kako ćeš nastupati ako nisi  dobro naučila? No, ako si se predomislila i ne želiš to, reci. Nitko te ne tjera. Možeš odustati, samo nemoj da ti poslije bude žao! -
Ali Ema ne želi odustati.
- Bila bi i šteta - veli baka. - Voliš glazbu i voliš ples. Imaš gene svoje prabake! -
- Što su geni? - zanima Emu.
- To je nešto što nosimo u sebi, a naslijedili smo od svojih predaka. Eto, tvoja prabaka je bila odlična plesačica.. -
- Prabaka ima osamdeset godina. Jedva hoda, nikud ne ide bez štapa! - zaprepaštena je mala.
- Dođi - pozove je baka i otvori obiteljski album. Dotakne prstom fotografiju na kojoj prelijepa mlada žena u narodnoj nošnji pleše na pozornici.
- To je tvoja prabaka! Ovo je snimljeno 1951., prije puno, puno godina. Tada je plesala u Radničkom kulturno umjetničkom društvu  "Kamensko", poslije  je prešla u "Vinko Jeđut", pa u "Lado". -
Ema se čudom čudi.Neobično joj je prabaku kakvu zna povezati s mladom ženom s fotografije. Ne sjeća se ni kad ju je vidjela bez štapa. Neki je dan prabaka bila na izletu sa svojim umirovljenicima iz udruge.
- Četiri su mi penzića pomagala da se popnem na autobus - pričala je kasnije.
- I? Što je onda bilo? - pitala ju je baka.
- Svi smo pali - smijala se prabaka.
- Kako je to završilo!? - zgranula se baka.
- Kako?! Svi smo se digli! Važno da nije bilo slomljenih kukova! -

Takva je prabaka. Ne treba štap samo dok pleše.
- Kako možeš bez njega kad  plešeš  valcer?! - šale se s njom njezini penzići, a prabaka odgovara:
- Sad se oslanjam na plesnog partnera! -

Uskoro Ema na sve sate plesa ide bez prigovora. Ustaje rano i brzo se  sprema. Voditelji je hvale. Zna ona kako treba...
To joj je ( kako se ono kaže ? ) - u genima !



( Zagreb, 23.03.2013. - Najdražoj mami )

SVAKOME NJEGOVO

U stražnjem dijelu Gazdaričinog vrta, tamo gdje počinje voćnjak, velika je česma. Starinska, kamena, predivna...Sva obrasla bršljanom i mahovinom pa joj je kameni zidić dobio zelenu patinu. Na zidiću je velika brončana glava Meduze razjapljenih usta, a iz usta teče bistra voda u polukružno kameno korito.
Vile Voćarice obožavaju to mjesto.Za sparnih ljetnih noći ljuljaju se na grančicama bršljana kao na lijanama i skaču u vodu skupljenu u koritu. Plivaju oko slapa koji stvara brončana glava, pljuskaju nožicama po vodi, rone oko male crpke na dnu ili plutaju na ružinim laticama... Leže na listovima uz kameni rub fontane, odmaraju i suše se. Kao na bazenu.
U neko doba useli u njihov mali raj velika zelena žaba. Iz polja gdje su zbog suše nestale sve lokve i lokvice , dođe u potrazi za vodom. Dovuče sa sobom komad očerupanog lokvanja, pokupi  negdje usput pola orahove ljuske i uredi si stan u česmi.
Među vilama uzbuna. Žive one sa svom prirodom u slozi, ali ova je žaba vrlo prijeke naravi i  ruku na srce, jaaako velika.
Istini na volju, žaba je gatalinka. Dakle, jedna obična, mala žabica, ali vile su još manje, malene kao zrnce. Njima je žabica poput diva.
- Kako da je se riješimo? - vijećaju vile.
- Zamutimo joj vodu - brzopleto predlaže jedna mlada i još neiskusna.
- E, baš ti je neki prijedlog, žabi još bolje! - odgovara joj starija vila.
- Da joj dovedemo rodu ili zmiju? -
- Misao za pohvalu! Sa jednog zla na gore! Ima li još koja pametna? - ljuti se ona starija vila.
- Kad  bismo je lijepo zamolili....- pokuša neka vrlo blagoga glasa
- Baš! Poslušat će nas!
- Morati ćemo se pomiriti s gubitkom česme. Pa ona jadna nema gdje živjeti - javi se opet ona blaga vila.
- Njoj je voda dom, nama je samo prostor za igru - složi se  i jedna mudra, razborita Voćarica.
- Ona bez vode ne može živjeti makar ova voda nije ono što ona treba. Pričekajmo...- savjetuje ih, ali neke od vila opet se počnu buniti. I razilaze se, a da rješenje nisu našle.
Za to se vrijeme žaba brčka u svom novom domu. Zna ona da je otjerala vile s omiljenog kupališta, ali ne mari. Jedva je našla mjesto za sebe u ovoj oskudici vode i neće ga tako lako prepustiti nikome! Nije joj niti do razgovora, još manje do pregovora. Ostaje tu i točka!
- Ako mi i jedna od  tih dosadnih mušica - ( tako ona zove vile ) - bude dodijavala, palacnut ću je jezikom! - planira ona zločesto.To je gadna stvar jer žabe imaju brz i pogibeljan jezik.
I tako žive, niti u miru, niti u ratu. Trpe se, to je sve. Vile se više ne kupaju u svom bazenčiću, a žaba krekeće i krekeće... A što se može  - to joj je dano.
No, ništa ne traje vječno. Neke se stvari riješe same od sebe. Treba samo znati čekati.
Ranom zorom evo ti Gazdarice na česmu. Nosi kantu i četku - odlučila je očistiti korito. Ispušta vodu i čim voda počne otjecati iskoči žaba:  hop, hop, ravno prema voćnjaku i nestane. Gazdarica je niti ne spazi. Žustro riba kamen, čisti crpku i ulijeva svježu vodu.
Te noći vile prirede pravu zabavu. Bal na vodi. Ponovo su sretne u svom malom raju, ali ipak razmišljaju o žabi. Pomalo brinu. Nadaju se da je našla kakvu  lokvu.
I stvarno! Dvije ulice dalje,  žaba se nastani u nekoj betonskoj rupi punoj muljave vode. Muljava voda je, znamo,  raj za žabe. Sve vrvi kukcima, a to joj je baš po volji.  Tako je i pravo, svakome njegovo...


( Zagreb, ožujak 2013. )

PRAHENKIN VAŽAN ZADATAK

Otkrit ću vam jednu tajnu: vile Voćarice postoje! Ne u snovima, ne u mašti, zbilja postoje. Žive po voćnjacima, vrtovima i šumama. Prahenka stanuje u krhkoj resi lijeske. Pripada grupi vila Voćarica koje u prvim proljetnim danima imaju najviše posla. I u jesen, naravno, ali u proljeće posebno. Brinu o svemu i svačemu. Pomažu pripremiti usnulu zemlju za novo rađanje plodova. Pjevaju travi da se probudi. Draškaju pupoljke da se otvore. Prenose poruke vjetrovima. Vrijedne su Voćarice.
Zimi se Prahenka spušta u podnožje lijeske i stanuje među korijenjem i izdancima mladih lijeskinih grana. U rano proljeće ( zapravo dok još kalendarski traje zima ) kad se drvo okiti svojim zlatnim resama, vila se popne i nastani u jednoj od njih. Naime,  Prahenka je mala poput glavice pribadače i sto puta lakša od pera. Leži u svojoj resi kao u zlatnoj ljuljački i njiše se na vjetriću. Ne smetaju joj ni kišne kapi.
Lijeska je dio Bakinog vrta. Na samom ulazu raširila je svoje tanke grane. Savila se nad kamenim prilazom pa za kišnih dana štiti prolaznika od kiše, a za ljetnih vrućina daruje mu debeli hlad.
Vile poznaju Baku. Zovu je Baka ili Gazdarica. Ona ne poznaje njih, ali kao da ih osjeća i radi sve što vile vole da se radi. Tako se uzajamno poštuju, a da se i ne vide.
Danas Prahenka ima zadatak naći ranoproljetni vjetar i prenijeti mu da počne s oprašivanjem lijeski. Stvar je, rekoše, vrlo hitna!
Spušta se Prahenka  s visoka između nježnih žutih cvatova nalik zlatnoj kiši. Ide stazicom prema voćnjaku. Prolazi pored tek probuđenih jaglaca.
- Jeste li vidjeli ranoproljetnjaka? - pita ih Prahenka, misleći na vjetar.
- Neeee... - tresu jaglaci svojim žutim glavicama. - Možda spava u mušmuli, voli tamo spavati..-
Traži ga Prahenka u mušmuli, ali ga ne nalazi. Prolazi pored kamenjara i zaustavlja se pred veselim trolom od poliresina koji sjedi na muhari, u sjeni velikog kamena.
- Dobro jutro. Oprosti, molim te, znaš li gdje je vjetar ranog proljeća ? - pita ljubazno Prahenka. Trol šuti. Jasno da trolovi od poliresina šute, nisu živi. Oni ožive samo u nečijoj mašti ili u nečijem snu. Mala vila bolje pogleda u njegovo čudno zeleno lice i dugačke zelene ruke pa shvati da je trol samo figurica koju je Gazdarica postavila u kamenjaru.
- Vidim da mi ti ne možeš pomoći - glasno uzdahne i poleti preko živice kojom je kamenjar odijeljen od ulice.Krene prema šumi.
- Tko zna gdje se krije!? - razmišlja zabrinuto Prahenka jer ona svoj zadatak mora izvršiti. Vjetrovi inače točno znaju što moraju raditi i kad to moraju raditi, ali ovo je bio mlad vjetar. Mladi vjetrovi znaju biti vrlo nestašni.  Jure nad poljima pa se umore i zaspu u krošnjama. Mladi vjetrovi su lutalice. Sad su tu, sad su tamo, pa zaborave što im je dužnost. E, zato je tu Prahenka da ih pozove na red.
Traži ona vjetar u bukovoj šumi i nađe ga u duplji razvaljena drveta. Vjetar dokono prebire po hrpi sagnjila lišća i čeprka crve iz kore. Jalov posao!
Odlučan da cijeli dan ne radi ništa, silno je ljut što mala vila uporno traži da pođe s njom. Ovaj je vjetar stvarno mlad i stvarno neodgovoran!
- Ići ću kad se meni bude htjelo! - odbrusi.
I Prahenka je mlada, ali je odgovorna pa mu govori strogo, ali još uvijek ljubazno.
- Znaš da ti je dužnost to obaviti što ranije. -
- Zašto baš to mora biti sada, a ne, recimo, za mjesec dana, ha? -
- Ne znam zašto, ali znam da  moraš i to odmah! -
- Onda se vrati pa saznaj! Odlazi!- vikne vjetar. - Ne trpim ničije naredbe. I bez valjanih razloga ne mičem se odavde! -
Ljutita Prahenka odjuri ravno u lijeskin cvat da se smiri.
- Naprasnog li stvora! - misli mala vila i odluči potražiti neku od svojih prijateljica da je pita zašto je toliko važno da se zadatak odmah ispuni. Možda bi vjetar kasnije bio bolje volje.
Odnekud dolje, sa stazice, dopiru do nje glasovi. Prahenka proviri kroz cvjetove pune finog peludnog praha i ugleda ispod sebe Gazdaricu u pratnji one djevojčice što je Gazdarica zove Unučica. Razgovaraju. Djevojčica diže ruke uvis i pokazuje prstićem ravno prema Prahenki.
- Bako, kakvo je ovo drvo? -
- Dijete moje, to ti je, zapravo, grm iako je velik poput drveta. Zove se lijeska. S nje ćeš jesti one fine orašaste plodove što se zovu lješnjaci. Od njih ćemo raditi i onu slasnu tortu koju voliš. -
- Bako, ovo drvo nema lišća! - čudi se Unučica.
- To ti je, vidiš, čudo prirode.- objašnjava Gazdarica. - Lišće će niknuti tek kad se opraše cvjetovi jer bi, u protivnom, smetalo da vjetar raznese peludni prah. Zaklanjalo bi svaki ovaj cvat i vjetar ne bi napravio puno od svog posla. . Eto, zato lijeska cvate prva od svih proljetnica. Zelenit će se kasnije, vidjeti ćeš. -
Odozgo je sluša vila i razumije sve. Vile razumiju i jezik ljudi i jezik životinja i cvijeća. Sve jezike prirode.Čak i govor tišine, a taj je maloj vili najdraži iako ga se najteže razumije i najteže ga je naučiti.Samo ovo, o čemu je pričala Baka Gazdarica, to do danas nije znala. I to mora hitno reći vjetru!
Ponovo mala Prahenka ostavlja iza sebe svoju zlatnu resu, leti  preko živice prema šumi i nalazi vjetar u duplji.
- Ako smjesta ne digneš  ovo svoje tromo tijelo iz te rupe, bit će zla! - viče mala vila iako vile, u pravilu, ne viču. One su nježne i tankoćutne, sve rade odmjereno.
- Pitam opet: zašto je stvar tako hitna?- usporeno će vjetar iz drveta.
- Hitna je jer dok mi tu razglabamo u nedogled izrasti će listovi na lijeskama i zakloniti cvatove. Kako ćeš onda raznositi pelud?! -
- To si mi mogla odmah reći! - javi se mnogo pristojnije vjetar iz rupe i izvuče glavu van. - U redu, već idem! -
- I vrijeme ti je  - smekša se i mala vila, pa zajedno polete prema vrtovima. Vjetar je brz, a mala Prahenka puno sporija od njega pa uskoro postaje samo sitna točkica u daljini. Kad konačno stigne do svoje lijeske vidi da je vjetar već obišao pola vrtova. Sitni peludni prah poput fine koprene od zlata lebdi u zraku i lagano pada na probuđene tučkove. Dolje ispod lijeske, po kamenom prilazu, šeće Baka Gazdarica i otkriva prve jaglace u travi.Gleda je Prahenka s visine, iz svoje zlatne ljuljačke i blago se smiješi. - Hvala, Gazdarice! - šapće Prahenka mada zna da je Baka Gazdarica ne čuje.
- Vas je priroda nešto naučila, a vi ste naučili mene, tako to ide.. -
I ljulja se u svojoj zlatnoj resi lagano, sasvim lagano da ne otrese cvjetni prah s cvata.

NOA

Noa tek godine ima dvije.
Prekrasan momčić, često se smije.
Okrugla lica i kose plave,
niz leđa padaju kovrče prave.

Pune i sočne usne, crvene,
obrve kao iskrojene,
obraz rumenkast i kada spava
misliš da to je djevojčice glava.

Premda djevojčici nalik je jako,
taj medeni izgled prevari lako;

najmanje mari za lutke i vile,
u oči mu virni - vidiš automobile!

On živne trenom kad "ču-ču" čuje,
kad vlakić mali prugom putuje.
Avion, traktor njemu su želje,
posebno bager, ludo veselje.

Dječaci to vole, govora nema,
no zar bi drugačije bilo sporna tema?

Kad Noi prevagne nježnija strana
ipak igra se s Barbi što je sestrici dana.

Radoznalac novi interes ima:
što lutka skriva njega zanima,
onda isplanira devastaciju pravu

pa lutki stručno - razmontira glavu!

A kad istraži unutar lutke -
razočarenje! Na prazne trenutke
Noa potratiti vrijeme neće!
I opet traktoru se okreće.



( Zagreb, 19.03.2013. )

STIROPORNI DVORI

U vrijeme adventa svi su izlozi u gradu novo uređeni i blještavi. Na trgu se ponosno uzdiže nakićena jelka. Emu obuzima krasan osjećaj  dok drži tatinu ruku. Polako šeću Petrinjskom ulicom i grickaju sušene banane. Tek predvečer se vraćaju kući.
I njihovo naselje  ima blagdansko ruho. Neki su prozore  već okitili lampicama, ali Emini će to učiniti na Badnjak. Baka ih dočekuje s toplim kiflicama. Ema voli pekmez u kiflicama, ipak jede polako jer je pekmez još vruć.
- Uz vrući pekmez ne smiješ biti lakom - upozorava baka.
Ema razgledava katalog s ponudom igračaka.
- Oh, vidi nova  Hello Kitty ....,ajme, Barbi u ružičastoj haljini..., gle, kućica Peppa praščića... -
Ema sastavlja listu želja za Božić, ali samo u glavi jer Ema još ne zna pisati, barem ne sva slova.Baka gleda Emu i blago se smiješi.
- Kad sam ja bila mala kao ti, nisam imala listu želja. -
- Ali kako je onda Djed Mraz znao što će ti donijeti? - pita Ema.
- Nije znao. Svakom je djetetu donio isto: po jednu jabuku božićnicu i vrećicu salona. -
- Što su to saloni? - ne zna Ema.
- To su ti šećerni, božićni ukrasni bomboni. Bili su umotani u staniol-papiriće svih boja, s resicama na krajevima. Negdje su ih zvali krizbanovi..-
- Dobili ste samo jabuku i bombone?! - čudi se Ema.
- Bili smo sretni - smije se baka. Djed na to dodaje:
- Vi ste stvarno bili sretni ako ste svoje mogli pojesti odmah! Naši su se stavljali na bor i nisu se smjeli jesti sve do Sveta tri kralja. Ja sam znao  kradom skinuti koji komad, oprezno ga odmotati i pojesti. Umjesto njega zamotao sam u staniol lijepo izrezani komadić repe, da me tata ne otkrije. Inače bi bilo svašta! -
- Pa i naši su se stavljali na božićno drvce, jedan na bor, jedan u usta! -priča baka. - Moj je tata (a tvoj pradjed) bio soboslikar. Od stiropora kojim su bile obložene kante s bojama  izradio je jedne zime cijeli dvorac. -
- Kako se od stiropora gradi dvorac ? - pita opet Ema.
- Nacrtao je dijelove na njemu. Izrezao ih je pomoću malog nožića i obojio. Ispod naše jelke složio je cijelu palaču. Zatim cijeli mali grad i povrh grada štalicu s Isusom u jaslama. - Baka ode do prozora i zagleda se van.
- Bio je to prekrasan Božić. - kaže tiho.
Emi se čini da je baka odjednom tužna, ali to joj se sigurno samo čini. Zašto bi baka bila tužna ?
Gleda Ema katalog i ne shvaća ni zašto joj odjednom njena lista želja nije tako važna. Ma, želi ona još uvijek novu Hello Kitty, ali...
Oko osam sati sprema se na spavanje. Daje poljubac baki za laku noć. Nešto je muči pa pita baku:
- Što je bilo s tvojim stiropornim dvorcem, bako ? -
- O, ne sjećam se više! Puno je vremena prošlo. Možda se slomio, tko zna! Stvari nestaju, znaš. To su samo stvari. Ali  sjećanje na drage ljude, to je nešto drugo - smješi se opet baka i miluje Emu po kosi. - To nam nitko ne može uzeti. -
Toplo je Emi u krevetu. Toplo joj je oko srca. Odmah utone u san.Sanja bijele storoporne dvore i sebe u njima u dugoj, blještavoj haljini. Iznad dvorca širi se neka blaga svjetlost i u svjetlosti vidi drago lice nekog starca s bradom. Sve je lijepo i tiho.
Spava Ema mirnim snom i u snu se smiješi nepoznatom pradjedu.



( Zagreb, ožujak 2013. - Voljenom tati )

DOBRA SJEĆANJA

Stariji ljudi naročito vole svoja sjećanja, ali samo ona lijepa sjećanja.
- Ima jedna pjesma - kaže Emina baka. - Ovako joj idu stihovi: "Pamtim samo sretne dane..." -
Uginuo je Emin psić Crni. Bio je malen, sitan i lako se uspio provući kroz dvorišnu ogradu. Istrčao je na ulicu i dospio pod kotače jurećeg automobila. A toliko su pazili na njega!
Ema danima plače. Prizor u kojem je na Crnog naletio automobil duboko joj se urezao u sjećanje.
Baka je tješi.
- I tužne se stvari događaju - kaže i grli je . - S vremenom će tuga proći. Pokušaj zaboraviti kako se sve dogodilo.Bolje se sjećati samo onoga što si s njim proživjela. -
I Ema se sjeća. Sjeća se kad se Crni dokopao tatine papuče i odvukao je u svoju pseću kućicu. Nitko to nije vidio. Tražili su je dva dana i otkrili tek kad je mama čistila unutrašnjost kućice. Papuča više nije ličila ni na što.Tati je u međuvremenu dojadilo hodati samo s jednom - napola obuven, a napola bos. Kupio je nove papuče. Njih Crni nije volio, možda zato što su bile obične, neugledne i smeđe. Nisu imale lijepe šare kao stare tatine.
Ema je bila nestašna. Svašta joj je znalo pasti na pamet. Uzela je novu tatinu papuču i natrljala je komadom jegera. Jeger nije voljela, ali volio ga je Crni.
- Kad osjeti miris salame zavoljeti će i tatine nove papuče - mislila je.
I stvarno, Crni je tatinu novu papuču izgrizao do potplata. Nije da je to Ema željela, ali ne zna ona što je zapravo željela...
Tata se opet naljutio, ali izgledao je nekako smiješno dok se tako ljutio i brk mu je bježao na jednu stranu.Svaki  put kad se sjeti toga Ema se nasmije.
Vrijeme prolazi i tužna sjećanja blijede. Ne zaboravlja Ema Crnoga, samo je tuga manja. Ponekad pri pomisli na njega, čini joj se kao da je on još uvijek  s njom, tu negdje, kao da se samo skriva od nje... Iz sjećanja dozove neku veselu zgodu s Crnim.
Ta su sjećanja dobra sjećanja i sretna je Ema što ih ima.


( Zagreb, siječanj 2013. )

BOJA UGLJENA

Emica je pametno dijete. Već je u vrtiću iz Leptirića prešla u Zečiće, a Zečići su starija grupa i znaju puno više stvari. Znači - pametna je.
Kupila je mama Emici novu haljinu i kaže:
- Vidi, Emice, kakva krasna haljinica boje lavande! -
A Emica će: - Ljubičasta je! -
- Pa, da. - odgovara mama.
Drugi put gleda na televiziji reklamu za cipele " boje breskve ".
- Narančasto-ružičaste su - veli Emica.
- Da, isto je to, boja breskve - složi se mama.
U nekom maminom časopisu o modi predlažu: ovog proljeća nose se boje kivija.
- To je zelena - uporno će Emica.
- Zelena, da, zelena - pomiluje je mama po kosi.
- Zašto onda ne kažu  "zelena"? - nije jasno Emici.
- Možda zato  što  zelenih boja ima puno: grašak-zelena, trava-zelena, limeta-zelena, petrolej-zelena... -
 Emica šuti.
-Odrasli tako vole komplicirati stvari - misli ona. - Čemu govoriti " boja ugljena ".? Crna je crna i gotovo! -



( Zagreb, 18.03.2013. )

TKO SE JOŠ BOJI MRAKA

Pričala meni neka je baka:
-Dijete, ti bježi od mrklog mraka!
Kad mjesec nebom na vrh se digne
Mračko tad kradom u selo stigne!

Crn mu je šešir, crn mu je plašt,
crno mu lice, a pogled tašt.
I svako oko k'o vatrena rupa
dok mračni stvor taj ulicom stupa.

Pod crnim plaštem ( da ti se smrači! )
plaze mu sitni Kukumači.
Niti su kukci, niti su ljudi -
gadna stvorenjca zločeste ćudi.

Oni se noću tiho privuku,
usnulom djetetu grickaju ruku.
Kad nisi dobar cijelog te ližu,
kad srdiš baku, po tebi gmižu!-

Ma, dajte ljudi, kakve li priče!
Te riječi meni na bajku liče!
Što god da veli poneka baka -
dijete se danas ne boji mraka!

U mraku ( evo istine čiste )
sve su ti stvari potpuno iste.
Noću je isto što danju biva
samo što tama izgled prikriva.

Što god da priča poneka baka,
pametno dijete ne boji se mraka!



( Zagreb, 18.03.2013. )

MALOM PRIJATELJU

Jedna se otežala suza
otkinula iz ugla tvog sjetnog oka
i kliznula preko obraza - izdajica..

A ja tako želim
da i ti želiš
da je sa mnom podijeliš!

Danas ćemo uzeti komadić neba
i šaku sunčevog praha,
napuniti džepove srećom,
ukrasti vjetru čizme od sedam milja
i otrčati na kraj svijeta
držeći se za ruke.

I ja tako želim
da i ti želiš
da to sa mnom podijeliš!



( Zagreb, 1995. )

PLAVI SAN

Preko rijeke plave neke,
preko gore mi daleke
gdje se plavi mjesec skriva
neko čudno polje sniva.

U tom polju plave laste,
krasan plavi cvijet tu raste
i pčelice plave zuje
i plavo se zvono čuje.

Plava crkva u daljini,
plavi jastreb u visini,
plavo grmlje, plava trava,
u njoj - plavi zečić spava!

Ćudno polje, čudno zbilja!
Sreće puno i obilja.
I sve je plavo što je tu.
To je polje - u mom snu!


( Zagreb, 1994. )

BIJESAN VJETAR

Vjetar huji, vjetar buči,
trese krov na maloj kući
pa se bori s planinom
i zaluđen sav visinom
kao artist na trapezu
bojazni je lišen svake,
leti nebu pod oblake.
Sad stablima glave stišće,
sad kovitla palo lišće,
do tla svija breze tanke,
čupa mlade sve izdanke.
Poput divljeg konja juri,
sve oblake trga redom
i zasipa zemlju ledom.


( Zagreb, 18.03.2013. )

ZIMSKA BAJKA

U šumi mračnoj ni traga svjetlu
tek oka dva sjaje iz tmine,
to snješko jedan uz borove mrke
uzdiše usred noćne tišine.
Gleda i gleda, oči napreže,
al' svako drvo tama povije,
razmišlja tako u mrklom mraku:
-Zašto se nebom svjetlo ne lije?-
-Netko je noćas ukrao Mjesec!-
mali snjegović se zabrine.
-Nitko ga nije ukrao, nitko-
šapne oblačić s visine.
-Mjesec je marljivo brojao zvijezde,
brojao dugo u noć,
vrijedan je bio, al' se umorio,
a nije htio na odmor poć'.
Tad' mu iz umorne ručice padne
na zemlju fenjerić zlatni -
razbije se, a suzom Mjesec
smoči svoj prsluk brokatni.
Oko njega se skupile tužno
blistave, sjajne zvjezdice,
na njihov plač sažalile se
oblačice - moje sestrice,
pa mu ležaj naprave,
tu ga nježno polože,
uspavanku zapjevaju
i u san ga uljuljaju.
Spava Mjesec na jastuku noćnom
od baršuna plava,
ne budi ga, snjegoviću, neka spava!-
-Neka spava - i snjegović šapnu -
ali mora skoro nad brdo se dići,
da na snježnom putu,
tu kroz šumu,
osvijetli onu stazu staru
kojom Djed Mraz djeci
noćas treba stići!-
- Da Mjesec može na svoj zadatak
fenjerić novi dat' ću mu ja -
 šapnu oblačić snjegoviću.
- Nek' staza šumska
sva zlatom sja.-


( Zagreb, 03.01.1987. )

SAN ZIMSKE NOĆI

Tiho, polako sa šutljiva neba
padaju zvjezdice blistave, bijele.
Carica Zima sipa iz njedra
snježno cvijeće na pospane jele.

Ulica sniva najljepše snove
tkane od zimskih, plavih boja,
i u svom bijelo-plavom ruhu
smireno spava kućica moja.

Tek prozor jedan kroz veo noći
dremljivo žmirka - to drhti svijeća!
Tu iza kristalne slike na staklu
sobom se širi tiha sreća!

Pucketa vatra u ognjištu starom,
u zdjeli slatki kolači mirišu,
rumene jabuke na ormaru,
orasi zlatni na boru se njišu.

Tik pored bora pšenica raste
bakinom rukom posijana.
Na podu šušti mirisna slama
prostrta pod stol u smiraj dana.

Toplo je, toplo u mojoj sobi,
u krilu Zime ljulja se Noć,
ja liježem u svoj krevetić meki,
san zimske noći sanjat' ću poć'.


( Zagreb, Badnjak 1986.  - Mojoj dragoj djeci )

PUSTI PTIČICE DA SPAVAJU

Psst.....

Daj malo tiše, prolazniče kasni!

Ne daj snijegu da pod čizmom tvojom škripi!

Nek' ptičice spavaju,

oči im se sklapaju,

cijeli dan su tražile pod prozorima mrvice,

smrzle im se nožice.

Nek' ptičice spavaju.....

( Zagreb, Badnjak 1986. )

TARA FRIZERKA

U Tara salonu dobra je klima,
posla tu uvijek dosta ima.

Kakav friz želite?
Moderno, molim!
Kosu na kratko i šiške volim.

Sve pretvara Tara
u lutke žive, ako pogriješi
- škare su krive!


( Zagreb, 2008. )

TARA - MALA GLJIVARICA

Košaru u ruke, kiša je stala.
U šumu se sprema gljivarica mala.
Šumsko tlo skriva gljive mnoge,
ti samo trebaš odmorene noge.
Trubače, vrganje i lisičice,
smrčke i male panjevčice...
Mnogi ih šumskim mesom zovu,
spremaju od njih deliciju novu.
Al' ima onih ( to ti je bitno! )
koje, kad nađeš, ostaviš hitno!
Ma koliko lijepe da one jesu
ne beri, da ne završiš u lijesu!
To strašno zvuči, ali je tako,
otrovnom jestivu zamijeni se lako.
Stoga nek' beru mama i tata
ako su znalci tog zanata!


( Zagreb, 20. 02. 2013. )

TARA PODNOSI IZVJEŠTAJ O IZLETU U TRAKOŠĆAN

Bili smo u  dvorcu Trakošćanu,
kakve sobe u tom stanu!
Bilo je krasno kroz njih ići
i tu su živjeli Graškovići!
A poslije smo jeli krumpire,
znaš one k'o štapići
i tražili kestene k'o gladni Hlapići
i nemojte me više pitanjima gnjaviti,
neću vam se uopće javiti!


( Zagreb, 24.10.2009. )

TARA MUDRUJE

Kad roda živi na vrhu krova
njeno je gnijezdo kući kapa nova.

Tko zna boli li rodu
ta noga od stajanja
i gdje je u mlijeku vijek trajanja?

Pitam se samo
čemu to služi -
kad popijem mlijeko
je li i meni vijek trajanja duži?!


( Zagreb, 23.10.2009.)

ŠTO TARA KUHA U NOĆI VJEŠTICA

Kuha se, kuha
"vještičja" juha:
bundeva žuta,
paprika ljuta
i mrkva cijela -
užitak od jela!
Pa malo celera,
krumpir bez "felera",
uz trunku soli,
kol'ko tko voli.
A kari-začin
pravi je način!
Sad luka glavica,
sad papra mrvica.
Izmiksaš sitno,
to ti je bitno!
Gusta krem juha
još kratko se kuha.
Vrhnje na kraju,
to kuhari znaju.
S malo tost kruha
služi se juha.
Da pohvale nižeš
i prste poližeš!
A juhu ovu
"vještičjom" zovu!?
Jer zna biti ljuta
i otrovno žuta.



( Zagreb, 23.10.2009. )

TARA SANJA

Što Tara sanja
teško je znati,
u njene se snove
tkogod doklati.
I zmaj i lav i žuta svinja,
i živa voda
i brbljava dinja,
Spužva Bob, Patrik,
Mini i Zvijer,
Bijeli duh, biljka mesožder...
Po svu noć  love je,
gnjave i vuku,
od straha, u snu,
traži maminu ruku.
Što Tara sanja
teško je znati,
u njene se snove
štogod doklati.
Vi strašne zvijeri,
utvare lude,
neka vas stid i sram bude,
što ulazite u Tarin san
kao u svoj vlastiti stan!


( Zagreb, 2008. )

TARA SPREMA ZIMNICU

Za Taru novost - čisto veselje:
baka i djed danas režu zelje!

Pomaže Tara, sol djedu doda,
djed pritišće rukom, diže se voda.

Red po red slano u kacu slažu,
listić lovora, papar, ... pa u garažu.

U dio što se smočnica zove 
jer treba spremati zalihe nove.

Kad stisne hladnoća, na zimsko veselje,
sarmu će jesti i s grahom zelje!


( Zagreb, 2008. )

TARA KONTROLOR

Tarin je nosić uz prozor često,
zapravo - staklo je radno mu mjesto!

On prati sve što ulicom hoda,
zanima ga i pas i mačka i roda.
Stisnut o staklo do same boli
istražiti ulični život on voli.

On isprati svaku torbu što ide,
kontrolira redom što oči joj vide.
Sve čizme, kapute, sve kape pregleda
i dugo, dugo na odmor se ne da.
I pamti što djed u vrtu radi
i svako zrno kojim vrabac se sladi.
I broji sva ta dječja kolica,
bilježi i tužna i vesela lica
i sve bicikle, sve automobile,
traktore,pa čak i romobile.

Tarin je nosić uz prozor često,
zapravo - staklo je radno mu mjesto!


( Zagreb, 2008. )

TARINA TJELOVJEŽBA

Trenirku oblači dok glazba svira,
Tara s Renatom gimnasticira.

Ruke isteže, u stopu je  prati,
što tijelo ti jača- dobro je znati!

Na TV ekranu Sopek Renata,
u sobi Tara - majstor zanata!


( Zagreb, 2008. )

TARA ZNATIŽELJKA

-Teta,teta...-
- Što je, Tara? -
- Tko to vani buku stvara?
  Tko to vozi, tko to buči?
  A vuk, živi li u kući?
  Gdje je zeki topla rupa?
  Sunce se u moru kupa?
  Tko to gnijezda gore gradi?
  Tko u vrtu i što sadi?
  Tko avion vozi svodom?
  Tko jezera puni vodom?
  Tko u jesen lišće boji,
  gdje to ljeti inje stoji?
  Tko snijeg zimi baca s neba?
  Tko jelene hranit' treba?
  Otkud voda iz tvog oka?
  Magla spava kraj potoka?

  Tko u led okiva klance?
  Gdje to Krampus skriva lance
  pa prosinac kada stigne
  on ih tad' na leđa digne,
  selom ide, sve se praši,
  zašto uvijek djecu plaši!?
  Tko to šuška, tamo što je?
  Zašto zvijezde nebom stoje?
  Tko je mjesec zagrizao?
  Čiji pas je ovdje stao?!

  Kako, zašto, tko i kada?!
  Odgovore hoću sada!
  Od pitanja mira nema,
  živi Tarin duh ne drijema.
  Odgovora nikad dosta -
  upitnik - konstanta posta!


  ( Zagreb, 2008. )

TARA VRTLARICA

Tara sije sjeme malo,
ubrzo je klijat' stalo.

Raste biljka, cvijet se stvara,
s njim od milja cvjeta Tara!


( Zagreb, 19.11.2008. )

TARA KUHARICA

U ponudi njenih jela
mljac-mljac karta ti je cijela:

masline sa čokoladom,
brokule sa marmeladom,
kolači od bijelih gljiva,
juhica od crnih šljiva,
sladoledi od špinata,
pečenkica od batata,
od rajčice orehnjača,
sa šparogom makovnjača.

I na kraju, za užitak,
od paprika plavih svitak,
jagode u krupnoj soli
i kivi u mesnoj roli.


( 02.10.2008., Zagreb )

TARA DOKTORICA

Tko vodene koze ima,
kome neki zub se klima,
kog' vrućica stalno muči
ili ga u ruci grči -

radi vašeg zdravlja, mira -
ovdje Tara ordinira.


( Zagreb, 2008. )

TARA PJESNIKINJA

Moja unučica Tara

rado nove pjesme stvara,

izgovara čudne rime;

koji jezik čujem time?!.

Lara-blara, čunga-lunga,

svinga-linga, čapa-tunga,

capa-tupa, nonga-pili -

k'o da govori svahili!

Nepoznate riječi stvara,

crpi s prepunog bunara

što ga njena mašta gradi,

a ta mašta stalno radi.

Moja Tara svoj svijet ima, 

svijet čudesnih, ludih rima.

Ako i ne shvaćam riječi -

uživam u njenoj sreći!

( Zagreb, 2008. )

Riječ koju možda niste znali:

- svahili - makrojezik kojim se govori širom istočne Afrike