Koliko je "malo", a koliko je "mnogo", to mali Arian tumači kako samo on zna.
Mama radi u kuhinji, a Arian donosi kutiju s igricom "Čovječe, ne ljuti se".
- Mama, kad ćemo se igrati? -
- Evo, samo da dovršim jelo! -
- Kad ćeš biti gotova? -
- Brzo. -
- Kad je to "brzo"? -
- Za deset minuta. -
- Koliko je to "deset minuta"? -
- Malo. -
- Malo kao tratinčica? -
Mama se smiješi.
- Da, malo kao tratinčica. -
Arianov će tata jedno popodne:
- Donio sam ti igru Minecraft. Ima tu dosta epizoda. -
- Koliko? - pita Arian.
- Mnogo. -
- A koliko je to "mnogo"? -
Tata se voli zezati pa ispali:
- Pedeset četiri. To je jako mnogo. -
Sad je jasno zašto je Arian te večeri mami ozbiljno rekao, poljubivši je za laku noć:
- Mama, volim te do pedeset četiri! -
Za one koji su zaboravili - to je jako, jako mnogo.
(Zagreb, 2016.)
petak, 8. studenoga 2019.
srijeda, 16. listopada 2019.
PRAZNE KRLETKE
Nasmiješe me
otvorena vrata usred žica,
krletke prazne.
Ne krletke kićene, zlatne
u kojima ptice razne
divnog pjeva i prekrasnog perja
tužaljke slažu.
Slušajte pažljivo.
Što vam kažu?
A prazne krletke
nikog ne lažu.
(Zagreb, listopad 2019.)
otvorena vrata usred žica,
krletke prazne.
Ne krletke kićene, zlatne
u kojima ptice razne
divnog pjeva i prekrasnog perja
tužaljke slažu.
Slušajte pažljivo.
Što vam kažu?
A prazne krletke
nikog ne lažu.
(Zagreb, listopad 2019.)
utorak, 24. rujna 2019.
NASTAVAK PUSTOLOVINE KARIRANOG JASTUČIĆA
Sjećate li se male pustolovine crveno-kariranog jastučića koji je nošen jakim sjevernim vjetrom odletio s balkona djevojčice Tare? Tijekom te pustolovine upoznao je zelenog žapca od pliša kojeg je odbacila razmažena Dita. Posljednji put su viđeni kraj stepenica na ulazu u jednu zgradu. Baka vam je pričala o tome. Mislim da biste sad voljeli znati kakav je nastavak dobila ta priča.
Danima nakon nesretnog gubitka malog jastučića, šetala djevojčica Tara obližnjim ulicama. Šetala tako i ugledala na tlu kraj spremnika za otpadni tekstil hrpu odjeće koja očito u spremnik nije stala, a u njoj svoj izgubljeni crveni jastučić. Virio je iz gomile robe samo jednom četvrtinom trbuha, no dovoljno da ga Tara prepozna! Baka ne zna čija ga je ruka i kada donijela do spremnika, vjerojatno s dobrom namjerom da ga odloži kamo i treba. Ustanovivši da je spremnik pun, samo ga je ostavila pokraj (što je manje sretno rješenje). Upravo u trenutku kad je djevojčica s velikom radošću prepoznala svoj jastučić, došao je kamion, ukrcao sadržaj spremnika, a jedan je radnik komunalnog poduzeća pokupio i onu hrpu odjeće s tla. Tara je samo mogla tužno promatrati kako njezin karirani jastučić po drugi put odlazi od nje.
Ono što Tara nije vidjela ni znala je to da je ispod jastučića, u mnoštvu odbačene robe, bio i plišani žabac, prijatelj njezinog jastučića. Bačeni u pretrpan kamion, nisu baš bili u zavidnom položaju. Žapcu je jedna noga zapela u rukavu neke sive košulje, a dugmad s manžete drugog rukava lupkala ga je po kapku oka.
- Molim te, pokušaj malo kontrolirati svoju dugmad - uljudno se obratio plišani žabac sivoj košulji. - Već mi sve zvijezde plešu pred očima. -
- Oprosti, ali ja.... nemam zraka, gledaj... - siva je košulja jedva disala, pritisnuta debelom jaknom.
- Jastučiću, jesi li dobro? - viknuo je žabac.
- Snalazim se, ne brini...., uuuuu, ne mogu se okrenuti... -
- Kah, kah... - iskašljavao se iz dubine kamiona stari kućni ogrtač.
- Kakav nepodnošljiv miris! - izražavao je nezadovoljstvo par markiranih hlača. - Kome je palo na pamet da odloži prljavu odjeću?! Da taj vonj ne širite možda vi? - okomile su se markirane hlače na izgužvane čipkaste zavjese. - Bah..., miris duhanskog dima, znale smo! Strašno! -
- Nismo mi krive! -
Jedan je zimski kaput od tvida, malo nagrizen moljcima, pritiskao trbuh kariranog jastučića.
- Izvinite, možete li bar malo pomaknuti svoj rukav, zabio mi se u trbuh - zamolio je jastučić. Zimski kaput je uzdahnuo: - Žalim, ali moj rukav je otkinut, niste to primijetili. Ja, dakle, više ništa nemam s njim. -
Prozvani rukav se uvrijedio:
- Ako sam otpad, nisam otpadnik! Da se zna, još se smatram dijelom matičnog komada. I, usput rečeno, ja sam koristan otpad! -
- Svi smo mi koristan otpad! Samo ne znamo kamo nas voze - šapnula je dobro očuvana cvjetna haljina.
- Čula sam nekog da kaže - na recikliranje. Je li to naziv mjesta? - pitala se točkasta bluzica.
Mala ružičasta košulja tužno je uzdahnula: - Kad bih bar opet završila na nekom dječaku! Sigurna sam da ima još dječaka koji vole košuljice poput mene. -
- Ma daj, ružičasti kolačiću! - narugala se plavo-prugasta dječja majica sa slikom morskog psa na prednjici.- Dječaci ne nose ružičaste košulje! -
- Kako ne nose!? Moj me dječak rado nosio, samo me prerastao. -
- Dječaci na odjeći nose slike morskih pasa, automobila i superjunaka, nose plavo ili zeleno. Dječaci ne nose ružičasto i točka! -
- Tko je izjavio takvu glupost?! - oglasila se iz gomile odjeće bijela tunika. - Nemaš pojma, štraftasta! A prije sto godina ružičastu su nosili samo dječaci, djevojčice nježnu plavu, znam to. Ružičasta kao nova crvena, a crvena se smatrala snažnom bojom, znači - boja za dječake. Tako se govorilo. Kao da djevojčice ne mogu biti snažne. A ja kažem: i jednima i drugima jednako! -
- Sama si rekla - prije sto godina, ih! -
- Da ti se bar iskrive sve tvoje pruge od krivih misli! - ljutila se bijela tunika na prugastu majicu.
- Polako, bez ljutnje - smirivala ih je ružičasta košuljica. - Kako god različito mislili, svi smo mi došli iz istog spremnika i isto nas čeka... -
Kamion se odjednom zaustavio, čuli su škripanje ograde. Opet vožnja i ponovo zaustavljanje. Kamion se otvorio i svi su ugledali ogromnu sivu zgradu.
- Je l' to neka tvornica? - pitala je cvjetna haljina.
- Čuo sam da se prvo ide na nekakvo "sortiranje" - podijelio je svoje saznanje s ostalima stari zimski kaput.
Jastučić je osjetio strah da više neće vidjeti svog prijatelja.
- Zagrli me - rekao je brzo žapcu. - Pokušaj se izvući i samo me zagrli, drži me čvrsto da nas ne razdvoje!-
Žabac je uspio svojim dugačkim zelenim rukama obujmiti prijatelja. - Ne boj se, neću te ispustiti! -
Neka je mlada žena došla razgledati hrpu dopremljene robe.
- Hoće li biti nečeg dobrog za vaš projekt potrebitima, dizajnerice? - upitao je jedan od prisutnih radnika.
- Vidjet ćemo - smiješila se mlada žena. Pažljivo je razgledavala komade odjeće.
- Trice i kučine - komentirao je radnik.
- Mmmmm, nisu ovo trice i kučine, ali gotovo sve je za preradu. Vidi, vidi.... - ona tada ugleda zelenog žapca koji je tako obgrlio karirani jastučić da se ovaj nije dao izvući iz njegovog zagrljaja. Mlada žena se nasmije.
- Ne puštaš ga? No dobro, neka ti je! Iskoristit ću nekako obojicu. - Ona izdvoji žapca s jastučićem iz hrpe tekstila, pronađe još dvije lijepe haljine, već spomenutu bijelu tuniku, onu malu ružičastu košulju. Izabere zgodnu zelenu jaknicu, nekoliko šarenih suknji i hlača...
- Opet ćemo vas dotjerati - pogleda s veseljem sve što je izabrala. - Idete k meni na make-over, društvo! -
- Bez brige! - kao da je tješila one ostale iz hrpe. - Svi ćete vi biti ponovo u igri! -
Za tjedan dana, u malom prostoru udruge za potrebite, na jednoj je vješalici uz druge komade odjeće za djecu visjela i prekrasna haljinica u pačvork stilu. Krasna kompozicija od niza vješto spojenih krpica. Najljepše od krpica nekad su bile crveno-karirani jastučić! Tužno vam je to jer jastučića više nema? Nemate razloga za tugu, vjerujte. Crveno-karirani jastučić sada vas gleda s maštovite dječje haljinice, leprša, smije se svim svojim malim linijama, od srca. I znate što? Nije sam! Udružio se s mnoštvom malih šarenih krpica oko sebe u jednu lijepu sliku, a povrh toga u kompletu s haljinicom dolazi simpatični plišani ruksak u obliku (pogađate?) žapca. Zelen, s džepićem u pačvork stilu. Crveno-karirana krpica u sredini!
U prostoriju udruge ušla je mala djevojčica s majkom. Čim je vidjela haljinicu i ruksak na vješalici, oči su joj se raširile. Blistale su od razdraganosti. Nikad tako nešto nije mogla ni sanjati! I svaka krpica nekadašnjeg kariranog jastučića odmah je prepoznala nešto u toj djevojčici. Imala je dobre i blage oči, oči njegove Tare. Čak je i žabac koji Taru nikad nije upoznao, onom svojom kariranom krpicom na džepiću osjetio: - Ovo je djevojčica za nas! Ona nije poput Dite koja me je bacila iz lođe, ona će cijeniti ono što dobije. -
Djevojčica se zaljubila u haljinicu s ruksakom. I haljinica se zaljubila u djevojčicu na prvi pogled. Svim svojim krpicama. Svim svojim crveno-kariranim kockicama. I onom jednom na džepiću ruksaka.
Veličina haljinice odgovarala je djevojčici. Onda je majka odabrala nešto za brata, na kraju i za sebe. S punim vrećicama u rukama majka i dijete napustile su prostoriju udruge.
Gdje ima ljepšeg završetka priče od onog kad se usreći jedna mala djevojčica?! Dvije, zapravo, jer kad ovaj kraj ispričam Tari - tko će sretniji biti od nje!
(Zagreb, rujan 2019.)
Riječi koje možda niste znali:
- manžeta - posuvraćen donji dio rukava košulje ili bluze, obično na kopčanje (isto na nogavicama hlača)
- otpadnik - onaj koji je odvojen od ostalih (od svoje društvene sredine ili okoline, izopćenik)
- matični - koji pripada matici (osnovno, glavno)
- štrafta - po staro zagrebačkom rječniku - pruga, crta, linija, štraftasto odijelo npr. - odijelo na pruge
- trice i kučine - izraz koji označava nešto bez vrijednosti, nešto nevažno, bezvezne stvari ( trice = ljuske od samljevenog zrnja žita zaostale u situ, trunke, metaf. "tričarije", kučine = nedorađena, gruba vlakna koja ostaju kao otpadak pri preradi lana ili konoplje)
- make-over - potpuna transformacija, promjena izgleda
- pačvork - patchwork - tehnika šivanja koja različite komade tkanina po određenom obrascu spaja u zanimljivu cjelinu
Danima nakon nesretnog gubitka malog jastučića, šetala djevojčica Tara obližnjim ulicama. Šetala tako i ugledala na tlu kraj spremnika za otpadni tekstil hrpu odjeće koja očito u spremnik nije stala, a u njoj svoj izgubljeni crveni jastučić. Virio je iz gomile robe samo jednom četvrtinom trbuha, no dovoljno da ga Tara prepozna! Baka ne zna čija ga je ruka i kada donijela do spremnika, vjerojatno s dobrom namjerom da ga odloži kamo i treba. Ustanovivši da je spremnik pun, samo ga je ostavila pokraj (što je manje sretno rješenje). Upravo u trenutku kad je djevojčica s velikom radošću prepoznala svoj jastučić, došao je kamion, ukrcao sadržaj spremnika, a jedan je radnik komunalnog poduzeća pokupio i onu hrpu odjeće s tla. Tara je samo mogla tužno promatrati kako njezin karirani jastučić po drugi put odlazi od nje.
Ono što Tara nije vidjela ni znala je to da je ispod jastučića, u mnoštvu odbačene robe, bio i plišani žabac, prijatelj njezinog jastučića. Bačeni u pretrpan kamion, nisu baš bili u zavidnom položaju. Žapcu je jedna noga zapela u rukavu neke sive košulje, a dugmad s manžete drugog rukava lupkala ga je po kapku oka.
- Molim te, pokušaj malo kontrolirati svoju dugmad - uljudno se obratio plišani žabac sivoj košulji. - Već mi sve zvijezde plešu pred očima. -
- Oprosti, ali ja.... nemam zraka, gledaj... - siva je košulja jedva disala, pritisnuta debelom jaknom.
- Jastučiću, jesi li dobro? - viknuo je žabac.
- Snalazim se, ne brini...., uuuuu, ne mogu se okrenuti... -
- Kah, kah... - iskašljavao se iz dubine kamiona stari kućni ogrtač.
- Kakav nepodnošljiv miris! - izražavao je nezadovoljstvo par markiranih hlača. - Kome je palo na pamet da odloži prljavu odjeću?! Da taj vonj ne širite možda vi? - okomile su se markirane hlače na izgužvane čipkaste zavjese. - Bah..., miris duhanskog dima, znale smo! Strašno! -
- Nismo mi krive! -
Jedan je zimski kaput od tvida, malo nagrizen moljcima, pritiskao trbuh kariranog jastučića.
- Izvinite, možete li bar malo pomaknuti svoj rukav, zabio mi se u trbuh - zamolio je jastučić. Zimski kaput je uzdahnuo: - Žalim, ali moj rukav je otkinut, niste to primijetili. Ja, dakle, više ništa nemam s njim. -
Prozvani rukav se uvrijedio:
- Ako sam otpad, nisam otpadnik! Da se zna, još se smatram dijelom matičnog komada. I, usput rečeno, ja sam koristan otpad! -
- Svi smo mi koristan otpad! Samo ne znamo kamo nas voze - šapnula je dobro očuvana cvjetna haljina.
- Čula sam nekog da kaže - na recikliranje. Je li to naziv mjesta? - pitala se točkasta bluzica.
Mala ružičasta košulja tužno je uzdahnula: - Kad bih bar opet završila na nekom dječaku! Sigurna sam da ima još dječaka koji vole košuljice poput mene. -
- Ma daj, ružičasti kolačiću! - narugala se plavo-prugasta dječja majica sa slikom morskog psa na prednjici.- Dječaci ne nose ružičaste košulje! -
- Kako ne nose!? Moj me dječak rado nosio, samo me prerastao. -
- Dječaci na odjeći nose slike morskih pasa, automobila i superjunaka, nose plavo ili zeleno. Dječaci ne nose ružičasto i točka! -
- Tko je izjavio takvu glupost?! - oglasila se iz gomile odjeće bijela tunika. - Nemaš pojma, štraftasta! A prije sto godina ružičastu su nosili samo dječaci, djevojčice nježnu plavu, znam to. Ružičasta kao nova crvena, a crvena se smatrala snažnom bojom, znači - boja za dječake. Tako se govorilo. Kao da djevojčice ne mogu biti snažne. A ja kažem: i jednima i drugima jednako! -
- Sama si rekla - prije sto godina, ih! -
- Da ti se bar iskrive sve tvoje pruge od krivih misli! - ljutila se bijela tunika na prugastu majicu.
- Polako, bez ljutnje - smirivala ih je ružičasta košuljica. - Kako god različito mislili, svi smo mi došli iz istog spremnika i isto nas čeka... -
Kamion se odjednom zaustavio, čuli su škripanje ograde. Opet vožnja i ponovo zaustavljanje. Kamion se otvorio i svi su ugledali ogromnu sivu zgradu.
- Je l' to neka tvornica? - pitala je cvjetna haljina.
- Čuo sam da se prvo ide na nekakvo "sortiranje" - podijelio je svoje saznanje s ostalima stari zimski kaput.
Jastučić je osjetio strah da više neće vidjeti svog prijatelja.
- Zagrli me - rekao je brzo žapcu. - Pokušaj se izvući i samo me zagrli, drži me čvrsto da nas ne razdvoje!-
Žabac je uspio svojim dugačkim zelenim rukama obujmiti prijatelja. - Ne boj se, neću te ispustiti! -
Neka je mlada žena došla razgledati hrpu dopremljene robe.
- Hoće li biti nečeg dobrog za vaš projekt potrebitima, dizajnerice? - upitao je jedan od prisutnih radnika.
- Vidjet ćemo - smiješila se mlada žena. Pažljivo je razgledavala komade odjeće.
- Trice i kučine - komentirao je radnik.
- Mmmmm, nisu ovo trice i kučine, ali gotovo sve je za preradu. Vidi, vidi.... - ona tada ugleda zelenog žapca koji je tako obgrlio karirani jastučić da se ovaj nije dao izvući iz njegovog zagrljaja. Mlada žena se nasmije.
- Ne puštaš ga? No dobro, neka ti je! Iskoristit ću nekako obojicu. - Ona izdvoji žapca s jastučićem iz hrpe tekstila, pronađe još dvije lijepe haljine, već spomenutu bijelu tuniku, onu malu ružičastu košulju. Izabere zgodnu zelenu jaknicu, nekoliko šarenih suknji i hlača...
- Opet ćemo vas dotjerati - pogleda s veseljem sve što je izabrala. - Idete k meni na make-over, društvo! -
- Bez brige! - kao da je tješila one ostale iz hrpe. - Svi ćete vi biti ponovo u igri! -
Za tjedan dana, u malom prostoru udruge za potrebite, na jednoj je vješalici uz druge komade odjeće za djecu visjela i prekrasna haljinica u pačvork stilu. Krasna kompozicija od niza vješto spojenih krpica. Najljepše od krpica nekad su bile crveno-karirani jastučić! Tužno vam je to jer jastučića više nema? Nemate razloga za tugu, vjerujte. Crveno-karirani jastučić sada vas gleda s maštovite dječje haljinice, leprša, smije se svim svojim malim linijama, od srca. I znate što? Nije sam! Udružio se s mnoštvom malih šarenih krpica oko sebe u jednu lijepu sliku, a povrh toga u kompletu s haljinicom dolazi simpatični plišani ruksak u obliku (pogađate?) žapca. Zelen, s džepićem u pačvork stilu. Crveno-karirana krpica u sredini!
U prostoriju udruge ušla je mala djevojčica s majkom. Čim je vidjela haljinicu i ruksak na vješalici, oči su joj se raširile. Blistale su od razdraganosti. Nikad tako nešto nije mogla ni sanjati! I svaka krpica nekadašnjeg kariranog jastučića odmah je prepoznala nešto u toj djevojčici. Imala je dobre i blage oči, oči njegove Tare. Čak je i žabac koji Taru nikad nije upoznao, onom svojom kariranom krpicom na džepiću osjetio: - Ovo je djevojčica za nas! Ona nije poput Dite koja me je bacila iz lođe, ona će cijeniti ono što dobije. -
Djevojčica se zaljubila u haljinicu s ruksakom. I haljinica se zaljubila u djevojčicu na prvi pogled. Svim svojim krpicama. Svim svojim crveno-kariranim kockicama. I onom jednom na džepiću ruksaka.
Veličina haljinice odgovarala je djevojčici. Onda je majka odabrala nešto za brata, na kraju i za sebe. S punim vrećicama u rukama majka i dijete napustile su prostoriju udruge.
Gdje ima ljepšeg završetka priče od onog kad se usreći jedna mala djevojčica?! Dvije, zapravo, jer kad ovaj kraj ispričam Tari - tko će sretniji biti od nje!
(Zagreb, rujan 2019.)
Riječi koje možda niste znali:
- manžeta - posuvraćen donji dio rukava košulje ili bluze, obično na kopčanje (isto na nogavicama hlača)
- otpadnik - onaj koji je odvojen od ostalih (od svoje društvene sredine ili okoline, izopćenik)
- matični - koji pripada matici (osnovno, glavno)
- štrafta - po staro zagrebačkom rječniku - pruga, crta, linija, štraftasto odijelo npr. - odijelo na pruge
- trice i kučine - izraz koji označava nešto bez vrijednosti, nešto nevažno, bezvezne stvari ( trice = ljuske od samljevenog zrnja žita zaostale u situ, trunke, metaf. "tričarije", kučine = nedorađena, gruba vlakna koja ostaju kao otpadak pri preradi lana ili konoplje)
- make-over - potpuna transformacija, promjena izgleda
- pačvork - patchwork - tehnika šivanja koja različite komade tkanina po određenom obrascu spaja u zanimljivu cjelinu
subota, 31. kolovoza 2019.
O NEKAD, O DANAS I O LIKU S JUHOM IZ ČARAPE
Posjetivši s bakom i djedom prabaku Rozaliju na selu, Sara tumara širokim seoskim dvorištem. Bili su joj ubrzo dosadni razgovori odraslih, a mobitel joj se punio pa nije mogla na net. Što će drugo nego prošetati do dijela gdje je drvenom ogradom odijeljen od dvorišta voćnjak s povrtnjakom. Dok prolazi, smetaju je glupave kokoši koje bezglavo jure amo-tamo ili jedna drugoj kljucaju perje, iz plitica vrapci psu kradu hranu. Gegaju patke, kud god krene pod nogama se mota prugasti mačak, u prolazu zlokobno sikće na nju cijela postrojba gusaka s vođom na čelu. Istežu svoje duge vratove, sad će je snažnim kljunovima dohvatiti za noge! Netko joj je rekao da su guske druželjubive. Da, ziher! Gore su od psa čuvara. Briga me za vaš teritorij, brišite!Jao, ponijet ću doma traume iz seoskog dvorišta. Uh, još mi samo treba ovaj ratoborni, ludi pijevac uz rub gnojišta. Izgleda kao da će mi skočiti u facu. Baš sam glupa što sam ušla među te živine!
Na dnu dvorišta, do ulaza u voćnjak, proteže se visoki, drveni štagalj. Sara brzo otvara manja vrata štaglja, odmah do velikih dvokrilnih. Samo da pobjegne stupidnim guskama koje, čini se, upravo kreću u napad. Klizne u polumrak. Prvi put je ovdje. Velika seljačka kola usred štaglja. Lijevo drvene ljestve vode na nekakvu malu galeriju. U pravilu je ne bi posebno zanimalo što je gore, ali nema ništa pametno za raditi. Bar dok se bijesna pernata armada ne udalji i smiri. Da vidimo! Penje se do vrha i pažljivo sjeda malo dalje od ruba. Bez veze. Hrpa sijena, nekakva stara ponjava preko nje, nešto alata u kutu, ništa interesantno. Misao da bi tu u sijenu moglo biti paukova ili čak miševa ispuni je jezom.
Otvaraju se mala vrata štaglja i dobroćudno lice prabake Rozalije ukazuje iza njih. U pravi trenutak.
- Pak tu si, na guhnu. Jezušek blagi... -
Okretna unatoč poodmakloj dobi, prabaka se penje ljestvama do Sare. Sjeda i ona do praunuke.
- Diši seno, kaj ne? Ve je friško pospravljeno. -
Sara mora priznati da je miris sijena za nju nov i začudo ugodan.
Gleda prabaka uokolo. - Nigdar sam ne mela časa kaj bi si legla tu gore,dok tak diši. Kaj bi bila malo..., tak, z mirom. Sam jenpot, kak mlajša. Na večer, kesno sem došla sim i legla si tu na seno. Zvezde su tak ljukale črez deske da je bila milina. Milina. Me razmeš kaj ti povedam, Sara? Tak sem zaspola. Su me ne mogli zbantuvati niti bandisti. Je, kad si truden... Preveć dela, kaj se more. Sejeno, nega već toga kaj je negda bilo..., tak je bilo nekak.... -
- Ljepše? -
- Je... -
- Zašto stariji misle da je nekad bilo ljepše? Danas je ljepše. Meni baš ne bi bilo kul sjediti navečer bez televizora i mobitela, pogotovo uz petrolejku. I nije kul jesti žgance, njih deset iz iste zdjele. Ghhhh... -
- Je, tak se zdavja jelo, jena posoda, što zna kuliko žlica koli nje. Pak prvi za tablo će se kaniš najesti. Kak pri jelu, tak pri delu. Žgance, trgance, pajsanoga kalampera, močjaka, šulenku na mleki za večerju... -
- Divota - kiselo će Sara.
- Kaj, pak i meso z lojdrice, sam bole za svetke. Dosti moži je delalo na terenu. Tam su si morali sami spravljati obeda, već put prežganu juhu. Kaj bi onak lačni mom spravili jelo, žene su im doma some zafriga spekle (me razmeš, Sara, znoš kaj je zafrig?), posušile, pak v janu dugačku mošju (kaj se smeješ, no - vrećicu) z platna metle, kaj su si možeki nesli sa sobom. Nešterni so se im smijali kak Međimurci juhu nosiju v štomfi (štomfe, kak ne razmeš, Sara, to su ti - no - čarape!). Zato kaj je ta vrećkica bila voska i doga kak čarapa. -
- Ideš! Mogu si zamisliti lika s instant juhom iz čarape. Haha, dobro da ste i znali za čarape! -
- Kak što. Negda su ljudi nesli i bojke - smije se prabaka. - Na večer smo ih prali i mokre bojke znali sušiti kraj peći. Kaj se smeješ? -
- I onda veliš da je nekad bilo bolje?! -
- Imaš ti prav. Kad si mlajši i dost toga ne znoš, se je lepše. Se kaj ti je fajno tak si pospremiš vu glavu. Dok puno toga ne zazvediš, srećen si. Je, svaka vura svoje nosi.-
Prabaka počne oprezno silaziti niz ljestve.- Ova pak vurica v mojoj glavi mi veli da se moja pogača z makom već morala speći. Hodi na pogaču. Hodi, kaj te nam trucala! -
Miris sijena prati Saru dok silazi u polumraku štaglja, a nešto u tom mirisu mami. Poziva. Možda bi navečer mogla...? Tek toliko, iz znatiželje...., da vidi ima li ipak nečega uz tim zvijezdama što vire kroz pukotine. Da proba uhvatiti mjesec s onog malog prozorčića?
Spazivši bijelu pernatu armadu uz ogradu, Sara produžuje korak. Stvarno bi mogla, kasnije. Kad bijele agresivke zaspu - zatvorene.
Nakon brzo ispražnjenog tanjura s velikim komadima sočne pogače od maka, Sara zahvalnog želuca priznaje sebi da bi još mogla bez zvijezda uhvaćenih sa sjenika, ali ne i bez bakine pogače. Bila je odlična od nekad, a najbolja je ipak danas.
(Zagreb, kolovoz 2019.)
Riječi koje možda niste znali:
- štagalj - gospodarska zgrada za držanje stočne hrane (sijena, slame), alata, gospodarskih strojeva...
- guhno (međimurski) - seosko spremište
- jenpot (međimurski) - jednom
- ljukati - viriti, potajno gledati kroz nešto (npr. ogradu)
- bantuvati (međimurski) - uznemiravati
- bandisti (međimurski) - sastav s puhačkim (duhačkim) instrumentima
- negda (međimurski) - nekad
- truden (međimurski) - umoran
- tabla (međimurski) - stol
- kalamper (međimurski) - krumpir
- močjak (međimurski) - jelo od kukuruznog grisa
- šulenka (međimurski) - šulenka na mleki - starinsko međimursko jelo od tijesta (šulki) kuhanog u mlijeku
- meso z lojdrice (tiblice) - autohtono međimursko jelo od svinjskog mesa spravljeno po tradicionalnoj recepturi i čuvano u posebnoj posudi (tiblici ili lojdrici)
- moži (međimurski) - muževi
- obed - ručak
- mom (međimurski) - odmah
- zafrig - zaprška (prženo brašno)
- nesli (međimurski) - nosili
- obojak (množina obojci)- negdje bojki - komad platna koji se omatao oko stopala prije obuvanja, preteča čarapa
- zazvediti (međimurski) - otkriti, saznati
- trucati (međimurski) - nuditi, nagovarati
Na dnu dvorišta, do ulaza u voćnjak, proteže se visoki, drveni štagalj. Sara brzo otvara manja vrata štaglja, odmah do velikih dvokrilnih. Samo da pobjegne stupidnim guskama koje, čini se, upravo kreću u napad. Klizne u polumrak. Prvi put je ovdje. Velika seljačka kola usred štaglja. Lijevo drvene ljestve vode na nekakvu malu galeriju. U pravilu je ne bi posebno zanimalo što je gore, ali nema ništa pametno za raditi. Bar dok se bijesna pernata armada ne udalji i smiri. Da vidimo! Penje se do vrha i pažljivo sjeda malo dalje od ruba. Bez veze. Hrpa sijena, nekakva stara ponjava preko nje, nešto alata u kutu, ništa interesantno. Misao da bi tu u sijenu moglo biti paukova ili čak miševa ispuni je jezom.
Otvaraju se mala vrata štaglja i dobroćudno lice prabake Rozalije ukazuje iza njih. U pravi trenutak.
- Pak tu si, na guhnu. Jezušek blagi... -
Okretna unatoč poodmakloj dobi, prabaka se penje ljestvama do Sare. Sjeda i ona do praunuke.
- Diši seno, kaj ne? Ve je friško pospravljeno. -
Sara mora priznati da je miris sijena za nju nov i začudo ugodan.
Gleda prabaka uokolo. - Nigdar sam ne mela časa kaj bi si legla tu gore,dok tak diši. Kaj bi bila malo..., tak, z mirom. Sam jenpot, kak mlajša. Na večer, kesno sem došla sim i legla si tu na seno. Zvezde su tak ljukale črez deske da je bila milina. Milina. Me razmeš kaj ti povedam, Sara? Tak sem zaspola. Su me ne mogli zbantuvati niti bandisti. Je, kad si truden... Preveć dela, kaj se more. Sejeno, nega već toga kaj je negda bilo..., tak je bilo nekak.... -
- Ljepše? -
- Je... -
- Zašto stariji misle da je nekad bilo ljepše? Danas je ljepše. Meni baš ne bi bilo kul sjediti navečer bez televizora i mobitela, pogotovo uz petrolejku. I nije kul jesti žgance, njih deset iz iste zdjele. Ghhhh... -
- Je, tak se zdavja jelo, jena posoda, što zna kuliko žlica koli nje. Pak prvi za tablo će se kaniš najesti. Kak pri jelu, tak pri delu. Žgance, trgance, pajsanoga kalampera, močjaka, šulenku na mleki za večerju... -
- Divota - kiselo će Sara.
- Kaj, pak i meso z lojdrice, sam bole za svetke. Dosti moži je delalo na terenu. Tam su si morali sami spravljati obeda, već put prežganu juhu. Kaj bi onak lačni mom spravili jelo, žene su im doma some zafriga spekle (me razmeš, Sara, znoš kaj je zafrig?), posušile, pak v janu dugačku mošju (kaj se smeješ, no - vrećicu) z platna metle, kaj su si možeki nesli sa sobom. Nešterni so se im smijali kak Međimurci juhu nosiju v štomfi (štomfe, kak ne razmeš, Sara, to su ti - no - čarape!). Zato kaj je ta vrećkica bila voska i doga kak čarapa. -
- Ideš! Mogu si zamisliti lika s instant juhom iz čarape. Haha, dobro da ste i znali za čarape! -
- Kak što. Negda su ljudi nesli i bojke - smije se prabaka. - Na večer smo ih prali i mokre bojke znali sušiti kraj peći. Kaj se smeješ? -
- I onda veliš da je nekad bilo bolje?! -
- Imaš ti prav. Kad si mlajši i dost toga ne znoš, se je lepše. Se kaj ti je fajno tak si pospremiš vu glavu. Dok puno toga ne zazvediš, srećen si. Je, svaka vura svoje nosi.-
Prabaka počne oprezno silaziti niz ljestve.- Ova pak vurica v mojoj glavi mi veli da se moja pogača z makom već morala speći. Hodi na pogaču. Hodi, kaj te nam trucala! -
Miris sijena prati Saru dok silazi u polumraku štaglja, a nešto u tom mirisu mami. Poziva. Možda bi navečer mogla...? Tek toliko, iz znatiželje...., da vidi ima li ipak nečega uz tim zvijezdama što vire kroz pukotine. Da proba uhvatiti mjesec s onog malog prozorčića?
Spazivši bijelu pernatu armadu uz ogradu, Sara produžuje korak. Stvarno bi mogla, kasnije. Kad bijele agresivke zaspu - zatvorene.
Nakon brzo ispražnjenog tanjura s velikim komadima sočne pogače od maka, Sara zahvalnog želuca priznaje sebi da bi još mogla bez zvijezda uhvaćenih sa sjenika, ali ne i bez bakine pogače. Bila je odlična od nekad, a najbolja je ipak danas.
(Zagreb, kolovoz 2019.)
Riječi koje možda niste znali:
- štagalj - gospodarska zgrada za držanje stočne hrane (sijena, slame), alata, gospodarskih strojeva...
- guhno (međimurski) - seosko spremište
- jenpot (međimurski) - jednom
- ljukati - viriti, potajno gledati kroz nešto (npr. ogradu)
- bantuvati (međimurski) - uznemiravati
- bandisti (međimurski) - sastav s puhačkim (duhačkim) instrumentima
- negda (međimurski) - nekad
- truden (međimurski) - umoran
- tabla (međimurski) - stol
- kalamper (međimurski) - krumpir
- močjak (međimurski) - jelo od kukuruznog grisa
- šulenka (međimurski) - šulenka na mleki - starinsko međimursko jelo od tijesta (šulki) kuhanog u mlijeku
- meso z lojdrice (tiblice) - autohtono međimursko jelo od svinjskog mesa spravljeno po tradicionalnoj recepturi i čuvano u posebnoj posudi (tiblici ili lojdrici)
- moži (međimurski) - muževi
- obed - ručak
- mom (međimurski) - odmah
- zafrig - zaprška (prženo brašno)
- nesli (međimurski) - nosili
- obojak (množina obojci)- negdje bojki - komad platna koji se omatao oko stopala prije obuvanja, preteča čarapa
- zazvediti (međimurski) - otkriti, saznati
- trucati (međimurski) - nuditi, nagovarati
subota, 24. kolovoza 2019.
OBLACI KAO DINOSAURI
Bilo je vrijeme ručka. Na stolu se našla pileća juhica. Arian se nagnuo nad tanjur i ispitivački promatrao komadiće sitne tjestenine u bistroj tekućini.
- Jesu li to zvjezdice unutra? -
- Cvjetići su - tvrdila je mama nadnijevši nos nad svoj tanjur.
Arian je nakon pomnog proučavanja, kao dječak kojeg zanimaju alati i dijelovi nekog mehanizma, zaključio: - Ipak su to mali zupčanici! -
Mudro je nastavio: -Ja mislim da svatko vidi drugačije. Možda miš kad gleda mjesec misli da je on kolut sira. -
- Možda maca vidi mjesec kao klupko vune - smijala se baka.
- Ili popečak od tune - našalio se Arian.
- Možda svatko vidi zapravo ono što želi. -
Možda. A Arian obično prvi prepozna ono što drugi odmah ne prepoznaju. Oblake, primjerice.
Jednog je popodneva dovukao baku iz kuhinje na terasu.
- Ovo moraš vdjeti! -
Upro je prstić u nebo: - Gle, oblak kao dinosaur! -
Baka je kružila pogledom po nebu punom bijelih oblačaka, ovakvih, onakvih, ali ni jedan nije bio nalik dinosauru.
- Gledaj, bako, tamo mu je glava s oštrim zubima, veliko tijelo i rep. Kako to ne vidiš? - razočarao se Arian.
- Što ću! Ti vidiš, ja ne vidim. -
Baka usprkos naočarima nije vidjela ono što joj je unuk pokazivao. Vidjela je kako poštar na motoru skreće u njihovu ulicu, vidjela je susjedu iz kuće s ružičastom fasadom kako zalijeva cvijeće, spazila je užurbanog bumbara nad cvjetnjakom i crveni auto koji je prošao ulicom. Avion u daljini. Sve je to uspjela vidjeti u nekoliko sekundi, ali ne i Arianov oblak.
- Auuuu, bako, sad će otići i ti nećeš vidjeti kako je lijep! -
Arian je povukao baku na jednu od dvije ležaljke na travnjaku ispred terase. Sam je legao na drugu.
- Moram pripremati štrudlu - promrmljala je baka, ali godilo joj je ležati na suncu dok je blagi vjetrić lagano hladio.
- Lezi tu sa mnom pet minuta - molio je dječak. - Hajde, bako. Volim s tobom pričati. Ti nikud ne žuriš, tata i mama uvijek nekud žure. Ti ne. Ti pričaš polako i hodaš polako kako ja volim. -
- Hodam polako jer me bole noge - priznala je baka, ali bilo joj je ugodno čuti to što joj je unuk rekao. Digla je oči prema nebu i trenutak kasnije ga je ugledala. Ogroman, jasno oblikovan bijeli oblak lagano je klizio prema šumi. Velika glava, oštri zubi,uspravno tijelo, rep...., moglo bi se reći - pravi tiranosaur. Kako ga prije nije uočila?
- Vidim ga, vidim ga! - poveselila se baka, a s njom i Arian, uhvativši baku za ruku od uzbuđenja.
- Kako si ga sad odjednom spazila? -
- Što ja znam, mi odrasli od šume ponekad ne razaznajemo stablo. Ne znamo gledati kao vi, djeca. Mi vidimo i ono što ne trebamo pa nam svega bude previše. A tvoje oko je zlatno, mali moj. Ti vidiš samo ono što treba! -
- Gle, ide još jedan, još jedan, bako! Ovaj izgleda poput velike dinosaurove glave! -
- Stvarno! -
Veličanstveni oblaci nestajali su polako u daljini, a baka i Arian ostali su ležati, držeći se za ruke.
- Moram konačno početi tu štrudlu - mrmljala je baka no nije se pomakla s ležaljke.
- Pomoći ću ti - ponudio se Arian, ali i on nekako tromo i dremljivo.
Tako su ležali na popodnevnom suncu, zaklonjeni grmom lovora, baka i njen unuk, isprativši dva neobična oblaka u nepoznato. Sretni što su uspjeli zajedno podijeliti doživljaj čudovišnih bijelih stanovnika neba.
(Zagreb, ljeto 2015.)
- Jesu li to zvjezdice unutra? -
- Cvjetići su - tvrdila je mama nadnijevši nos nad svoj tanjur.
Arian je nakon pomnog proučavanja, kao dječak kojeg zanimaju alati i dijelovi nekog mehanizma, zaključio: - Ipak su to mali zupčanici! -
Mudro je nastavio: -Ja mislim da svatko vidi drugačije. Možda miš kad gleda mjesec misli da je on kolut sira. -
- Možda maca vidi mjesec kao klupko vune - smijala se baka.
- Ili popečak od tune - našalio se Arian.
- Možda svatko vidi zapravo ono što želi. -
Možda. A Arian obično prvi prepozna ono što drugi odmah ne prepoznaju. Oblake, primjerice.
Jednog je popodneva dovukao baku iz kuhinje na terasu.
- Ovo moraš vdjeti! -
Upro je prstić u nebo: - Gle, oblak kao dinosaur! -
Baka je kružila pogledom po nebu punom bijelih oblačaka, ovakvih, onakvih, ali ni jedan nije bio nalik dinosauru.
- Gledaj, bako, tamo mu je glava s oštrim zubima, veliko tijelo i rep. Kako to ne vidiš? - razočarao se Arian.
- Što ću! Ti vidiš, ja ne vidim. -
Baka usprkos naočarima nije vidjela ono što joj je unuk pokazivao. Vidjela je kako poštar na motoru skreće u njihovu ulicu, vidjela je susjedu iz kuće s ružičastom fasadom kako zalijeva cvijeće, spazila je užurbanog bumbara nad cvjetnjakom i crveni auto koji je prošao ulicom. Avion u daljini. Sve je to uspjela vidjeti u nekoliko sekundi, ali ne i Arianov oblak.
- Auuuu, bako, sad će otići i ti nećeš vidjeti kako je lijep! -
Arian je povukao baku na jednu od dvije ležaljke na travnjaku ispred terase. Sam je legao na drugu.
- Moram pripremati štrudlu - promrmljala je baka, ali godilo joj je ležati na suncu dok je blagi vjetrić lagano hladio.
- Lezi tu sa mnom pet minuta - molio je dječak. - Hajde, bako. Volim s tobom pričati. Ti nikud ne žuriš, tata i mama uvijek nekud žure. Ti ne. Ti pričaš polako i hodaš polako kako ja volim. -
- Hodam polako jer me bole noge - priznala je baka, ali bilo joj je ugodno čuti to što joj je unuk rekao. Digla je oči prema nebu i trenutak kasnije ga je ugledala. Ogroman, jasno oblikovan bijeli oblak lagano je klizio prema šumi. Velika glava, oštri zubi,uspravno tijelo, rep...., moglo bi se reći - pravi tiranosaur. Kako ga prije nije uočila?
- Vidim ga, vidim ga! - poveselila se baka, a s njom i Arian, uhvativši baku za ruku od uzbuđenja.
- Kako si ga sad odjednom spazila? -
- Što ja znam, mi odrasli od šume ponekad ne razaznajemo stablo. Ne znamo gledati kao vi, djeca. Mi vidimo i ono što ne trebamo pa nam svega bude previše. A tvoje oko je zlatno, mali moj. Ti vidiš samo ono što treba! -
- Gle, ide još jedan, još jedan, bako! Ovaj izgleda poput velike dinosaurove glave! -
- Stvarno! -
Veličanstveni oblaci nestajali su polako u daljini, a baka i Arian ostali su ležati, držeći se za ruke.
- Moram konačno početi tu štrudlu - mrmljala je baka no nije se pomakla s ležaljke.
- Pomoći ću ti - ponudio se Arian, ali i on nekako tromo i dremljivo.
Tako su ležali na popodnevnom suncu, zaklonjeni grmom lovora, baka i njen unuk, isprativši dva neobična oblaka u nepoznato. Sretni što su uspjeli zajedno podijeliti doživljaj čudovišnih bijelih stanovnika neba.
(Zagreb, ljeto 2015.)
utorak, 30. srpnja 2019.
NOĆNI LETAČI
Godi svježina srpanjske večeri.
Pod velom mraka
lagano gasnu boje grimiznim cvjetovima.
Iznad terase noćni lovci.
Mali šišmiši u brzim preletima.
Ne bojim se brzih lovaca
ispred podignutog lica.
Letite, samo letite!
U slast vam večerica!
Pogrešno govore, neće vašim krilima
biti razbarušena moja kosa.
Hajde, i ja ću s vama!
Potrčim. Letim kroz noć, bosa.
(Zagreb, 15.07.2019.)
Pod velom mraka
lagano gasnu boje grimiznim cvjetovima.
Iznad terase noćni lovci.
Mali šišmiši u brzim preletima.
Ne bojim se brzih lovaca
ispred podignutog lica.
Letite, samo letite!
U slast vam večerica!
Pogrešno govore, neće vašim krilima
biti razbarušena moja kosa.
Hajde, i ja ću s vama!
Potrčim. Letim kroz noć, bosa.
(Zagreb, 15.07.2019.)
četvrtak, 6. lipnja 2019.
LIJENO POPODNE
Kroz zavjesu od lišća,
pod zelenim kišobranom
kratki bljeskovi sunca
zaklonjenog granom.
Sakrivena vrbom slušam
u travi kraj vode:
ujednačeno rade vesla,
čamci mirno brode.
S njima odlaze niz rijeku
misli moje, sad slobodne,
kroz blistavu izmaglicu
u sanjivo, ljetno popodne.
(Zagreb, svibanj 2019.)
pod zelenim kišobranom
kratki bljeskovi sunca
zaklonjenog granom.
Sakrivena vrbom slušam
u travi kraj vode:
ujednačeno rade vesla,
čamci mirno brode.
S njima odlaze niz rijeku
misli moje, sad slobodne,
kroz blistavu izmaglicu
u sanjivo, ljetno popodne.
(Zagreb, svibanj 2019.)
četvrtak, 30. svibnja 2019.
MALA PUSTOLOVINA KARIRANOG JASTUČIĆA
Na balkonu stana u kojem je živjela djevojčica Tara stajao je mali drveni stolić s dvije stolice i dva okrugla karirana jastučića na njima. Onog dana kad je hladan, sjeverni vjetar divljao nad gradom, jedan od crveno-kariranih jastučića jednostavno je odletio s njim. Iako su uvijek brinule o tome, Tara i njezina mama nisu stigle skloniti jastučiće sa stolica pod naletom snažnog vjetra i iznenadnog pljuska.
- Iiiiii...., letim kao frizbiiiii... -
Letio je karirani jastučić, letio, zaletio se u stablo lipe i pao u travu.
- Auuuh..... - trbuščić mu se uleknuo od udarca.
- Stvarno si tvrdo - rekao je jastučić stablu.
- Tvrda je tvoja glava - naljutilo se stablo, razdražljivo zbog nevremena.
- Nemam ja glavu - ljubazno je odgovorio karirani jastučić. - Imam samo dva mekana trbuščića. -
- Onda si čudan stvor - neljubazno je uzvratilo stablo. Posve natopljen kišom, jastučić se počeo micati i izokretati kako bi što više vode iscijedio iz sebe.
- Što to radiš, zašto se stalno migoljiš? - srdilo se stablo lipe.
- Možda imam sat aerobika - htio se našaliti jastučić kako bi udobrovoljio svog sugovornika, ali on se držao mrko.
- Pokušavam se riješiti vode, pun sam je! - nastavio je pomirljivo jastučić.
- Izgledaš glupo dok se tako valjaš - rugalo mu se stablo lipe, ali progutalo je svoj podrugljivi smijeh u novom naletu vjetra. Sjeverac mu je strgao jednu granu i stablo je zastenjalo. Crveni jastučić nije to stigao vidjeti, vjetar ga je ponovo podigao. Najprije ga je zakotrljao po travnjaku pa nosio, nosio.... i ovaj put bacio na malu lođu u prizemlju jedne zgrade.
- Ha.., čini se da mi je ipak suđeno biti na balkonima ili lođama. -
Kad je bolje pogledao oko sebe, vidio je da lođa koja pripada stanu u prizemlju nije lijepa kao balkon djevojčice Tare. Ne samo da nije imala bijeli stolić s dvije stolice i slatkim jastučićima, niti tegle s mirisnim cvijećem, ova lođa bila je puna nekakvih crnih vreća s otpadom, neuredna i prljava. Zatrpana. Kako mu je nedostajao njegov balkon!
- Bljak! Same bakterije! - zgadilo se jastučiću kad je vidio da je pao na betonski pod pun ptičjeg izmeta i ostataka grickalica.
- Lođa koja nikad nije upoznala metlu - mrmljao je.
Iznad njega, na ogradi lođe, sjedio je jedan golub i promatrao ga.
- Ovo je sigurno tvoje djelo - zgražao se lijepi, karirani jastučić. - Kako smiješ to raditi stanarima!? -
Golub, činilo se, ni najmanje nije bio posramljen, a nije bio ni raspoložen za razgovor. Šćućurio se kraj zida. Kad je jastučić nastavio mrmljati, s prezirom se okrenuo, podigao rep i ispustio nov, smrdljiv sadržaj na pod.
- Fuuuj! Opet to radiš! -
Iza stakla vrata koja su vodila na lođu pojavilo se lice neke namrštene djevojčice.
- Tko je to? - upitao je jastučić mrzovoljnog goluba. Golub je konačno odlučio progovoriti: - Dita, to je Dita. Razmaženo derište! Ima krasnu naviku razbacivati sve što joj dođe pod ruku - i igračke i slatkiše. Što se mene tiče, nije to loše, uvijek na lođi nađem nešto za gricnuti! -
- Po ovome izgleda da ste sretno našli jedno drugo! - pomislio je jastučić.
Stalno se meškoljio. Nastojao se maknuti da ne leži na izmetom i ostacima hrane uneređenom podu.
-Oooooo.... -
Jak sjeverac podigao ga je treći put i zavitlao. Pao je pred ulaz iste zgrade, uz nisko stepenište. Bio je na neki način sretan jer nije više ležao među izmetom i vrećama, ali, iako je pljusak prestao, osjećao se pokislo i iscrpljeno. S mjesta na koje je pao spazio je kako kraj stepenica sjedi veliki, zeleni žabac od pliša.
- Dobra večer! - lagano drščući od hladnoće istisnuo je karirani jastučić. - I ti si doletio s vjetrom? - pitao je žapca.
- A, ne - prijazno je odgovorio žabac. - Nažalost, mene je bacila iz lođe djevojčica Dita iz prizemlja ove zgrade. Valjda sam joj dosadio. Dobila je za rođendan mnogo novih igračaka i nisam joj više bio zanimljiv. Volio bih da me nekom poklonila kad me već nije htjela. Ovako..., - tužno je uzdahnuo plišani žabac - ...ovako sjedim već dva dana. Usamljen sam... I šljunak me nažuljao, vidi! Sva me stražnjica boli od kamenčića! -
- Svakako je bolje nego da si završio u smeću! - tješio ga je jastučić.
- Zašto bih završio u smeću? Nisam ni otrcan ni oštećen, a mislim ni ružan! - nasmiješio se žabac.
Jastučiću je bilo žao žapca.
- Slušaj, znam da sam mokar, ali ako se uspijemo obojica malo pomaknuti, mogao bi sjesti na mene pa te ne bi više žuljali kamenčići! -
- Onda će žuljati tebe! -
- Ne brini ti za mene. Mene žuljaju samo podrugljiv smijeh i ružne navike - smijao se jastučić. Opet se počeo uvijati i valjati, sve dok nije uspio doći bliže žapcu.
- Eto, bit će nam tako zgodnije. Kad je već slučaj htio da odem sa svog lijepog balkona, bar sam našao prijatelja u nevolji. -
Sad je žabac udobno sjedio na jastučiću. Počeo se zanimati za to kako je i gdje karirani jastučić živio. Vjetar ih je konačno ostavio na miru. Mogli su brbljati dugo u noć.
...
Ako ovih dana prođete pored one zgrade, možda još nađete zelenog plišanog žapca kako sjedi na kariranom jastučiću. Molim vas, nemojte ih razdvajati. Vole razgovarati jedan s drugim, postali su dobri prijatelji. Ako i ne trebaju vama, ponesite ih onom tko ih treba. Nisu ni otrcani ni oštećeni ni ružni. Naprotiv! Osigurajte im samo dobru, mirišljavu kupku. I balkon, ako može. Bez ptičje kakice! Da, i treba se sjetiti skloniti ih s balkona kad dolazi sjeverac!
Još nešto: ako poznajete djevojčicu Taru, možete joj javiti da je njezin karirani jastučić u dobrom društvu. Ona bi to voljela znati. Da se više ne pita gdje je završio nakon naglog izlijetanja s balkona. Da ga više ne traži. Hvala vam unaprijed!
(Zagreb, 29.05.2019.)
- Iiiiii...., letim kao frizbiiiii... -
Letio je karirani jastučić, letio, zaletio se u stablo lipe i pao u travu.
- Auuuh..... - trbuščić mu se uleknuo od udarca.
- Stvarno si tvrdo - rekao je jastučić stablu.
- Tvrda je tvoja glava - naljutilo se stablo, razdražljivo zbog nevremena.
- Nemam ja glavu - ljubazno je odgovorio karirani jastučić. - Imam samo dva mekana trbuščića. -
- Onda si čudan stvor - neljubazno je uzvratilo stablo. Posve natopljen kišom, jastučić se počeo micati i izokretati kako bi što više vode iscijedio iz sebe.
- Što to radiš, zašto se stalno migoljiš? - srdilo se stablo lipe.
- Možda imam sat aerobika - htio se našaliti jastučić kako bi udobrovoljio svog sugovornika, ali on se držao mrko.
- Pokušavam se riješiti vode, pun sam je! - nastavio je pomirljivo jastučić.
- Izgledaš glupo dok se tako valjaš - rugalo mu se stablo lipe, ali progutalo je svoj podrugljivi smijeh u novom naletu vjetra. Sjeverac mu je strgao jednu granu i stablo je zastenjalo. Crveni jastučić nije to stigao vidjeti, vjetar ga je ponovo podigao. Najprije ga je zakotrljao po travnjaku pa nosio, nosio.... i ovaj put bacio na malu lođu u prizemlju jedne zgrade.
- Ha.., čini se da mi je ipak suđeno biti na balkonima ili lođama. -
Kad je bolje pogledao oko sebe, vidio je da lođa koja pripada stanu u prizemlju nije lijepa kao balkon djevojčice Tare. Ne samo da nije imala bijeli stolić s dvije stolice i slatkim jastučićima, niti tegle s mirisnim cvijećem, ova lođa bila je puna nekakvih crnih vreća s otpadom, neuredna i prljava. Zatrpana. Kako mu je nedostajao njegov balkon!
- Bljak! Same bakterije! - zgadilo se jastučiću kad je vidio da je pao na betonski pod pun ptičjeg izmeta i ostataka grickalica.
- Lođa koja nikad nije upoznala metlu - mrmljao je.
Iznad njega, na ogradi lođe, sjedio je jedan golub i promatrao ga.
- Ovo je sigurno tvoje djelo - zgražao se lijepi, karirani jastučić. - Kako smiješ to raditi stanarima!? -
Golub, činilo se, ni najmanje nije bio posramljen, a nije bio ni raspoložen za razgovor. Šćućurio se kraj zida. Kad je jastučić nastavio mrmljati, s prezirom se okrenuo, podigao rep i ispustio nov, smrdljiv sadržaj na pod.
- Fuuuj! Opet to radiš! -
Iza stakla vrata koja su vodila na lođu pojavilo se lice neke namrštene djevojčice.
- Tko je to? - upitao je jastučić mrzovoljnog goluba. Golub je konačno odlučio progovoriti: - Dita, to je Dita. Razmaženo derište! Ima krasnu naviku razbacivati sve što joj dođe pod ruku - i igračke i slatkiše. Što se mene tiče, nije to loše, uvijek na lođi nađem nešto za gricnuti! -
- Po ovome izgleda da ste sretno našli jedno drugo! - pomislio je jastučić.
Stalno se meškoljio. Nastojao se maknuti da ne leži na izmetom i ostacima hrane uneređenom podu.
-Oooooo.... -
Jak sjeverac podigao ga je treći put i zavitlao. Pao je pred ulaz iste zgrade, uz nisko stepenište. Bio je na neki način sretan jer nije više ležao među izmetom i vrećama, ali, iako je pljusak prestao, osjećao se pokislo i iscrpljeno. S mjesta na koje je pao spazio je kako kraj stepenica sjedi veliki, zeleni žabac od pliša.
- Dobra večer! - lagano drščući od hladnoće istisnuo je karirani jastučić. - I ti si doletio s vjetrom? - pitao je žapca.
- A, ne - prijazno je odgovorio žabac. - Nažalost, mene je bacila iz lođe djevojčica Dita iz prizemlja ove zgrade. Valjda sam joj dosadio. Dobila je za rođendan mnogo novih igračaka i nisam joj više bio zanimljiv. Volio bih da me nekom poklonila kad me već nije htjela. Ovako..., - tužno je uzdahnuo plišani žabac - ...ovako sjedim već dva dana. Usamljen sam... I šljunak me nažuljao, vidi! Sva me stražnjica boli od kamenčića! -
- Svakako je bolje nego da si završio u smeću! - tješio ga je jastučić.
- Zašto bih završio u smeću? Nisam ni otrcan ni oštećen, a mislim ni ružan! - nasmiješio se žabac.
Jastučiću je bilo žao žapca.
- Slušaj, znam da sam mokar, ali ako se uspijemo obojica malo pomaknuti, mogao bi sjesti na mene pa te ne bi više žuljali kamenčići! -
- Onda će žuljati tebe! -
- Ne brini ti za mene. Mene žuljaju samo podrugljiv smijeh i ružne navike - smijao se jastučić. Opet se počeo uvijati i valjati, sve dok nije uspio doći bliže žapcu.
- Eto, bit će nam tako zgodnije. Kad je već slučaj htio da odem sa svog lijepog balkona, bar sam našao prijatelja u nevolji. -
Sad je žabac udobno sjedio na jastučiću. Počeo se zanimati za to kako je i gdje karirani jastučić živio. Vjetar ih je konačno ostavio na miru. Mogli su brbljati dugo u noć.
...
Ako ovih dana prođete pored one zgrade, možda još nađete zelenog plišanog žapca kako sjedi na kariranom jastučiću. Molim vas, nemojte ih razdvajati. Vole razgovarati jedan s drugim, postali su dobri prijatelji. Ako i ne trebaju vama, ponesite ih onom tko ih treba. Nisu ni otrcani ni oštećeni ni ružni. Naprotiv! Osigurajte im samo dobru, mirišljavu kupku. I balkon, ako može. Bez ptičje kakice! Da, i treba se sjetiti skloniti ih s balkona kad dolazi sjeverac!
Još nešto: ako poznajete djevojčicu Taru, možete joj javiti da je njezin karirani jastučić u dobrom društvu. Ona bi to voljela znati. Da se više ne pita gdje je završio nakon naglog izlijetanja s balkona. Da ga više ne traži. Hvala vam unaprijed!
(Zagreb, 29.05.2019.)
subota, 25. svibnja 2019.
KUĆICA ZA GROFA
Stari gospodin Štiglec je živio u Filipovom susjedstvu. Iako su ih dijelile šezdeset dvije godine života, spajala ih je u lijepo druženje ljubav prema izradi predmeta od drva. Često je Filip nakon škole znao navratiti do male radionice u dvorištu kuće gospodina Štigleca i promatrati ga kako radi. Ponekad je znao i pomoći. Susjed Štiglec imao je zlatne ruke. Iz njih su znali izaći prekrasni mali drveni dvorci, škrinjice, kuće za lutke, brodovi, čak i glazbene kutijice. Najčešće je izrađivao vrtne kućice za ptice. Njima je podebljavao svoju mršavu mirovinu. Nerijetko se znalo dogoditi da netko pozvoni na njegova vrata s namjerom da kupi jednu od tih zgodnih kućica, a bilo ih je svih boja i oblika.
- Kako to da najviše izrađujete kućice za ptice? - zanimalo je Filipa.
- Ne znam. Jednostavno to volim. Dobro je imati kućicu za ptice - nasmiješio se susjed. - Valjda tako mora biti. Gle, pa i prezime mi je takvo! Znaš li da je "štiglec" zapravo vrsta ptice? Smiješno! -
Smiješno je bilo još nešto u vezi s prezimenom gospodina Štigleca. Prije odlaska u mirovinu radio je u malom građevinskom poduzeću kao voditelj jednog gradilišta. Radnici su mu stalno dolazili s pitanjima kako i što raditi. Jednom je jedan od njih trebao gospodina Štigleca u trenutku kad je Štiglec odlazio s gradilišta. Htio ga je zaustaviti. Povikao je: - Gospodine, gospodine... - ali nije se mogao sjetiti prezimena. Gospodin Štiglec se, naravno, nije okrenuo. Radnik je ponovo viknuo: - Stanite, gospodine.... Sova! - Gospodin Štiglec se konačno okrenuo, ali samo zbog onog "stanite!" i shvatio da radnik zove upravo njega.
- Ja sam Štiglec - nasmijao se dobroćudno, a nasmijao se i onaj čovjek: - Znao sam da ste neka ptica, ali nisam se mogao sjetiti koja! -
Sredinom proljeća susjed Štiglec izradio je kućice u nizu s dva ulaza. Spremao se obojiti ih u žuto. Naišao je Filip.
- Kako su divne! Vi stvarno volite ptice! - oduševio se dječak.
- Zapravo me ljute - srdito je rekao inače uvijek ljubazan gospodin Štiglec. - Naprave mi zlo u vrtu, štetočine jedne!-
- Za koga će onda biti te kućice? -
- Za koga, za koga..., opet za njegovu milost Grofa, zna se! -
Nekoliko vrapčića sjedilo je na obližnjoj živici.
- Koji je od njih Grof? - htio je znati Filip.
- Svi su oni grofovi!- mrštio se susjed Štiglec. - Ja posadim salatu, oni se pogoste. Koje god sjeme da bacim, njima je gozba! Grofovi, kažem ti. Uzimaju što god požele. -
To je proljeće bilo hladno i kišovito. Danima je nemilice šibao sjeverac. Gospodin Štiglec je rano ujutro na prilazu kući našao srušeno gnijezdo s uginulim, tek izleglim ptićima. S njima u gnijezdu uginula je i mama sjenica. Lijepa, plavog perja na leđima, repu i vrhu glave, žutog na trbuhu. Filip je upravo prolazio kraj dvorišta susjeda Štigleca, na putu u školu.
- Nisam ni znao da je sjenica napravila gnijezdo na mom stablu - promrmljao je tužno susjed. - Toliko sam kućica izradio, a nisam stigao jednu i na ovo drvo. Zakasnio sam. Možda bi se u mojoj kućici spasile. Ah, taj vjetar... -
Obojica su u isti čas ugledali malu ptičicu plavo-žutog perja i bijele glave s crnim prstenom oko očiju kako unezvjereno slijeće s grane stabla na tlo, ponovo se penje gore..., kao da nešto traži.
- Mora da je to tata malih sjenica - rastužio se i Filip. - Pita se kamo mu je nestalo gnijezdo s obitelji. -
Cijeli taj dan je susjed Štiglec bio neraspoložen. Kad je Filip predvečer došao do njega, susjed je baš razgledavao komad deblje, drvene ploče.
- Napravit ću dom nekoj novoj obitelji sjenica u svom dvorištu. Ili kojem Grofu. -
- Zar vas ptice više ne ljute, gospodine Štiglec? -
- A što ću s njima, kaubojima! - Kuckao je prstom po ploči. - Vidi, ovo je dobro drvo, tvrdo, otporno. Čim je napravim, postavit ću kućicu visoko na stablu, s ulazom prema jugu da je zaštitim od hladnog vjetra. -
Kao da je dužan neko objašnjenje, ozbiljno je rekao: - Znaš, sjenice su posebno druželjubive i korisne. Uništavaju mušice. Spašavaju mi vrt od ličinki i kukaca. I pametne su. Čuo sam da znaju otvoriti boce s mlijekom koje se dostavljaju do vrata kuća. Tamo daleko....., u Engleskoj. -
Do kraja tjedna kućica je bila gotova. Filip nikad nije vidio ljepšu, a nagledao se lijepih u radionici
gospodina Štigleca. Jednostavna, bijela, ali posebna. Kao što je i rekao, susjed ju je postavio visoko na stablu. Dobro ju je pričvrstio. Dva vrapčića pratila su iz blizine, bez straha sve što je radio.
- Što je, nesreće jedne? Već mjerkate, ha? Eto vam, kad zima dođe, neki od vas, grofova, imat će se gdje skloniti. Ili tata malih sjenica. -
Kad je sišao s ljestvi na koje se popeo, pogledao ih je još jednom i srdito mahnuo u njihovom pravcu.
- Grofovi, ništa nego grofovi, to ste vi! -
Mršti se gospodin Štiglec na njih, ali i dalje radi lijepe kućice za sve grofove iz svojeg, Filipovog i susjednih dvorišta.
(Zagreb, 2019.)
Riječ koju možda niste znali:
- štiglec - vrsta ptice, štiglić, češljugar
- Kako to da najviše izrađujete kućice za ptice? - zanimalo je Filipa.
- Ne znam. Jednostavno to volim. Dobro je imati kućicu za ptice - nasmiješio se susjed. - Valjda tako mora biti. Gle, pa i prezime mi je takvo! Znaš li da je "štiglec" zapravo vrsta ptice? Smiješno! -
Smiješno je bilo još nešto u vezi s prezimenom gospodina Štigleca. Prije odlaska u mirovinu radio je u malom građevinskom poduzeću kao voditelj jednog gradilišta. Radnici su mu stalno dolazili s pitanjima kako i što raditi. Jednom je jedan od njih trebao gospodina Štigleca u trenutku kad je Štiglec odlazio s gradilišta. Htio ga je zaustaviti. Povikao je: - Gospodine, gospodine... - ali nije se mogao sjetiti prezimena. Gospodin Štiglec se, naravno, nije okrenuo. Radnik je ponovo viknuo: - Stanite, gospodine.... Sova! - Gospodin Štiglec se konačno okrenuo, ali samo zbog onog "stanite!" i shvatio da radnik zove upravo njega.
- Ja sam Štiglec - nasmijao se dobroćudno, a nasmijao se i onaj čovjek: - Znao sam da ste neka ptica, ali nisam se mogao sjetiti koja! -
Sredinom proljeća susjed Štiglec izradio je kućice u nizu s dva ulaza. Spremao se obojiti ih u žuto. Naišao je Filip.
- Kako su divne! Vi stvarno volite ptice! - oduševio se dječak.
- Zapravo me ljute - srdito je rekao inače uvijek ljubazan gospodin Štiglec. - Naprave mi zlo u vrtu, štetočine jedne!-
- Za koga će onda biti te kućice? -
- Za koga, za koga..., opet za njegovu milost Grofa, zna se! -
Nekoliko vrapčića sjedilo je na obližnjoj živici.
- Koji je od njih Grof? - htio je znati Filip.
- Svi su oni grofovi!- mrštio se susjed Štiglec. - Ja posadim salatu, oni se pogoste. Koje god sjeme da bacim, njima je gozba! Grofovi, kažem ti. Uzimaju što god požele. -
To je proljeće bilo hladno i kišovito. Danima je nemilice šibao sjeverac. Gospodin Štiglec je rano ujutro na prilazu kući našao srušeno gnijezdo s uginulim, tek izleglim ptićima. S njima u gnijezdu uginula je i mama sjenica. Lijepa, plavog perja na leđima, repu i vrhu glave, žutog na trbuhu. Filip je upravo prolazio kraj dvorišta susjeda Štigleca, na putu u školu.
- Nisam ni znao da je sjenica napravila gnijezdo na mom stablu - promrmljao je tužno susjed. - Toliko sam kućica izradio, a nisam stigao jednu i na ovo drvo. Zakasnio sam. Možda bi se u mojoj kućici spasile. Ah, taj vjetar... -
Obojica su u isti čas ugledali malu ptičicu plavo-žutog perja i bijele glave s crnim prstenom oko očiju kako unezvjereno slijeće s grane stabla na tlo, ponovo se penje gore..., kao da nešto traži.
- Mora da je to tata malih sjenica - rastužio se i Filip. - Pita se kamo mu je nestalo gnijezdo s obitelji. -
Cijeli taj dan je susjed Štiglec bio neraspoložen. Kad je Filip predvečer došao do njega, susjed je baš razgledavao komad deblje, drvene ploče.
- Napravit ću dom nekoj novoj obitelji sjenica u svom dvorištu. Ili kojem Grofu. -
- Zar vas ptice više ne ljute, gospodine Štiglec? -
- A što ću s njima, kaubojima! - Kuckao je prstom po ploči. - Vidi, ovo je dobro drvo, tvrdo, otporno. Čim je napravim, postavit ću kućicu visoko na stablu, s ulazom prema jugu da je zaštitim od hladnog vjetra. -
Kao da je dužan neko objašnjenje, ozbiljno je rekao: - Znaš, sjenice su posebno druželjubive i korisne. Uništavaju mušice. Spašavaju mi vrt od ličinki i kukaca. I pametne su. Čuo sam da znaju otvoriti boce s mlijekom koje se dostavljaju do vrata kuća. Tamo daleko....., u Engleskoj. -
Do kraja tjedna kućica je bila gotova. Filip nikad nije vidio ljepšu, a nagledao se lijepih u radionici
gospodina Štigleca. Jednostavna, bijela, ali posebna. Kao što je i rekao, susjed ju je postavio visoko na stablu. Dobro ju je pričvrstio. Dva vrapčića pratila su iz blizine, bez straha sve što je radio.
- Što je, nesreće jedne? Već mjerkate, ha? Eto vam, kad zima dođe, neki od vas, grofova, imat će se gdje skloniti. Ili tata malih sjenica. -
Kad je sišao s ljestvi na koje se popeo, pogledao ih je još jednom i srdito mahnuo u njihovom pravcu.
- Grofovi, ništa nego grofovi, to ste vi! -
Mršti se gospodin Štiglec na njih, ali i dalje radi lijepe kućice za sve grofove iz svojeg, Filipovog i susjednih dvorišta.
(Zagreb, 2019.)
Riječ koju možda niste znali:
- štiglec - vrsta ptice, štiglić, češljugar
srijeda, 15. svibnja 2019.
DJEVOJČICA KOJA JE VOLJELA VESELE KIŠOBRANE
Dea je u Mateov razred došla početkom protekle školske godine. Njezini su doselili iz nekog malog mjesta u središnjoj Hrvatskoj. Isprva mu je Dea izgledala nekako povučena, ali Mateo je vrlo brzo otkrio da je društvena i zanimljiva. Što god da su u školi dobili zadatak napraviti, ona je to napravila ako ne najbolje, onda bar drugačije. Iz likovnog je bila odlična. Voljela je boje. Nosila je živahne majice ludih uzoraka i natpisa.
- Kad je siv, ružan, kišovit dan (jesi li to primijetio?), ljudi rijetko oblače bijelo ili odjeću svijetlih boja. Sigurno zato da se ne vidi ako se zaprljaju. Ali crno, ako je prljavo, prljavo je i kad se ne vidi, zar ne? Baš kad je tmuran dan odijevam se u vesele boje. Bolje se osjećam, dan osjećam boljim. -
Skupljala je šarene trake za kosu, skupljala je neobične maske za mobitel, a najviše se ponosila zbirkom svojih kišobrana. Svi odreda bili su vedri, posebni: žuti, crveni, fluorescentno zeleni, narančasti, bijeli, ružičasti. Jedan sa srcima, jedan s likom zeca, jedan karirani, jedan cvjetni, jedan zvjezdasti. Jedan sa žirafom. Jedan s lopočima.
Znajući koliko voli vesele kišobrane, Mateo joj je za rođendan od svoje ušteđevine kupio azurno-plavi sa smajlićima. On je bio sretan kad ga je pronašao, a ona oduševljena kad ga je dobila.
- Volim sve koje imam, ali ovaj je prva liga! - grlila je Dea Matea. - Hvala ti, hvala ti, divan je! -
Jednog ponedjeljka u travnju Dea nije došla na nastavu. Učiteljica je rekla da je Dea bolesna i da je neko vrijeme neće biti jer je u bolnici. Kad su Mateu konačno dozvolili da je posjeti, mama ga je u hodniku bolnice upozorila na to kako se Dea zbog bolesti malo promijenila. I stvarno, Dea kao da se sva izgubila u krevetu, imala je kapu na glavi jer je zbog terapije izgubila kosu (objasnila je mama), ali kad je s njim pričala, bila je to ona ista Dea koju je poznavao. Šalila se i zadirkivala ga. Posjetio ju je još nekoliko puta. Kad je posljednji put odlazio od nje, rekla mu je:
- Imam nešto za tebe! - I izvukla iz bolničkog ormarića azurno-plavi kišobran sa smajlićima.
- Uzmi moj kišobran, želim da ga ti nosiš. -
- Ali ..., to nema smisla...., ja sam ga darovao tebi! -
- Znam..., njega sam i najviše voljela. Gle... - sjela je na krevet. - Ja sam bila prava skupljačica, ali morala sam jednom prestati skupljati stvari. Vidi, ne mogu ih nositi sa sobom u bolnicu, a kakve svrhe ima da stvari koje su me veselile samo stoje u mojoj sobi. Više sam tu nego tamo. Nosi ga za mene. Ja odsad skupljam samo ono što mogu nositi sa sobom - vesele trenutke. A takav ću jedan dobiti ako ti uzmeš ovaj kišobran - nasmijala se. - Sad ga ja poklanjam tebi. -
Mateu je nekakva knedla zastala u grlu, bojao se bilo što reći i šutke je uzeo kišobran koji mu je gurnula u ruku. Zašto mu je morala dati taj kišobran?
Dea se nikad više nije vratila u svoju klupu.
Bila je srijeda kad je učiteljica ušla u učionicu i tužnim glasom rekla kako je Dea otišla na bolje mjesto gdje je ništa ne boli. Cijeli razred prisustvovao je njezinom ispraćaju. Počela je padati kiša kad je duga kolona ljudi krenula iza kola punih cvijeća. Svi su nosili nekakve crne, sive, smeđe ili tamnoplave kišobrane. Najviše crne. Mateo je pomislio: - Nitko nema kišobran kakav bi Dea voljela. Sretan. Veseo. Nitko, osim mene. - Suze su mu nezaustavljivo krenule niz obraze.
Sve je bilo tmurno. Imala je Dea pravo. Crveni ili žuti kišobrani oživjeli bi dan. Kao, recimo, azurno-plavi kišobran sa smajlićima. Neki su mu se dečki rugali da nosi ženski kišobran. Neka se samo rugaju, oni nemaju pojma.On će ga nositi uvijek, za Deu.
A njima neka je svo sivilo tog i ostalih kišnih dana!
(Zagreb, 2017.)
- Kad je siv, ružan, kišovit dan (jesi li to primijetio?), ljudi rijetko oblače bijelo ili odjeću svijetlih boja. Sigurno zato da se ne vidi ako se zaprljaju. Ali crno, ako je prljavo, prljavo je i kad se ne vidi, zar ne? Baš kad je tmuran dan odijevam se u vesele boje. Bolje se osjećam, dan osjećam boljim. -
Skupljala je šarene trake za kosu, skupljala je neobične maske za mobitel, a najviše se ponosila zbirkom svojih kišobrana. Svi odreda bili su vedri, posebni: žuti, crveni, fluorescentno zeleni, narančasti, bijeli, ružičasti. Jedan sa srcima, jedan s likom zeca, jedan karirani, jedan cvjetni, jedan zvjezdasti. Jedan sa žirafom. Jedan s lopočima.
Znajući koliko voli vesele kišobrane, Mateo joj je za rođendan od svoje ušteđevine kupio azurno-plavi sa smajlićima. On je bio sretan kad ga je pronašao, a ona oduševljena kad ga je dobila.
- Volim sve koje imam, ali ovaj je prva liga! - grlila je Dea Matea. - Hvala ti, hvala ti, divan je! -
Jednog ponedjeljka u travnju Dea nije došla na nastavu. Učiteljica je rekla da je Dea bolesna i da je neko vrijeme neće biti jer je u bolnici. Kad su Mateu konačno dozvolili da je posjeti, mama ga je u hodniku bolnice upozorila na to kako se Dea zbog bolesti malo promijenila. I stvarno, Dea kao da se sva izgubila u krevetu, imala je kapu na glavi jer je zbog terapije izgubila kosu (objasnila je mama), ali kad je s njim pričala, bila je to ona ista Dea koju je poznavao. Šalila se i zadirkivala ga. Posjetio ju je još nekoliko puta. Kad je posljednji put odlazio od nje, rekla mu je:
- Imam nešto za tebe! - I izvukla iz bolničkog ormarića azurno-plavi kišobran sa smajlićima.
- Uzmi moj kišobran, želim da ga ti nosiš. -
- Ali ..., to nema smisla...., ja sam ga darovao tebi! -
- Znam..., njega sam i najviše voljela. Gle... - sjela je na krevet. - Ja sam bila prava skupljačica, ali morala sam jednom prestati skupljati stvari. Vidi, ne mogu ih nositi sa sobom u bolnicu, a kakve svrhe ima da stvari koje su me veselile samo stoje u mojoj sobi. Više sam tu nego tamo. Nosi ga za mene. Ja odsad skupljam samo ono što mogu nositi sa sobom - vesele trenutke. A takav ću jedan dobiti ako ti uzmeš ovaj kišobran - nasmijala se. - Sad ga ja poklanjam tebi. -
Mateu je nekakva knedla zastala u grlu, bojao se bilo što reći i šutke je uzeo kišobran koji mu je gurnula u ruku. Zašto mu je morala dati taj kišobran?
Dea se nikad više nije vratila u svoju klupu.
Bila je srijeda kad je učiteljica ušla u učionicu i tužnim glasom rekla kako je Dea otišla na bolje mjesto gdje je ništa ne boli. Cijeli razred prisustvovao je njezinom ispraćaju. Počela je padati kiša kad je duga kolona ljudi krenula iza kola punih cvijeća. Svi su nosili nekakve crne, sive, smeđe ili tamnoplave kišobrane. Najviše crne. Mateo je pomislio: - Nitko nema kišobran kakav bi Dea voljela. Sretan. Veseo. Nitko, osim mene. - Suze su mu nezaustavljivo krenule niz obraze.
Sve je bilo tmurno. Imala je Dea pravo. Crveni ili žuti kišobrani oživjeli bi dan. Kao, recimo, azurno-plavi kišobran sa smajlićima. Neki su mu se dečki rugali da nosi ženski kišobran. Neka se samo rugaju, oni nemaju pojma.On će ga nositi uvijek, za Deu.
A njima neka je svo sivilo tog i ostalih kišnih dana!
(Zagreb, 2017.)
petak, 3. svibnja 2019.
NAPUTAK GOSPODINU POŠTARU
Naumila lastavica
na sandučić za poštu sjesti,
dočekati gospodina poštara
jednom važnom obavijesti.
Otkad ovdje imam gnijezdo
zlo i brige redom kosim,
ovoj kući samo sreću
i zaštitu donosim. *
Dajem naputak i vama:
tamo gdje se lasta smjesti
preporučujem ne donositi
tužne i ružne vijesti.
(Zagreb, svibanj 2019.)
Riječi koje možda niste znali:
- obavijest - pismeno ili usmeno priopćen podatak ili novost
- naputak - pouka, smjernica, instrukcija
* Po mnogim narodnim predajama lastavice kući u kojoj sviju gnijezdo donose zaštitu i sreću
na sandučić za poštu sjesti,
dočekati gospodina poštara
jednom važnom obavijesti.
Otkad ovdje imam gnijezdo
zlo i brige redom kosim,
ovoj kući samo sreću
i zaštitu donosim. *
Dajem naputak i vama:
tamo gdje se lasta smjesti
preporučujem ne donositi
tužne i ružne vijesti.
(Zagreb, svibanj 2019.)
Riječi koje možda niste znali:
- obavijest - pismeno ili usmeno priopćen podatak ili novost
- naputak - pouka, smjernica, instrukcija
* Po mnogim narodnim predajama lastavice kući u kojoj sviju gnijezdo donose zaštitu i sreću
subota, 6. travnja 2019.
POLJUBAC PROLJEĆA
Zastala Ana pod stablom breskve
kad je vjetrić s grane rastresao cvat,
po travi, po kosi, po cipelama,
svud nježna, ružičasta lat.
Raširi ruke, zapleše od sreće
po cvjetnom sagu mala dama,
okolo ružičasta kiša pada,
vjetrić se igra laticama.
Taj tren joj je sunce dotaklo obraz,
tren kad je vjetrić protresao granu,
kad je pala kiša svilenih lati,
tog trena je Proljeće poljubilo Anu.
(Zagreb, ožujak 2019.)
kad je vjetrić s grane rastresao cvat,
po travi, po kosi, po cipelama,
svud nježna, ružičasta lat.
Raširi ruke, zapleše od sreće
po cvjetnom sagu mala dama,
okolo ružičasta kiša pada,
vjetrić se igra laticama.
Taj tren joj je sunce dotaklo obraz,
tren kad je vjetrić protresao granu,
kad je pala kiša svilenih lati,
tog trena je Proljeće poljubilo Anu.
(Zagreb, ožujak 2019.)
srijeda, 3. travnja 2019.
NIKAD DO KRAJA ISPRIČANA PRIČA
Nerina baka voli plesti kad uhvati vremena.
- Hoćeš li da ti ispletem žutu vesticu s bijelim obrubom? - pita Neru, a Nera nikad ne kaže neću jer baka to lijepo napravi. Isplete baka djedu pulover, isplete susjedi čarape, isplete Nerinoj mami cijelu haljinu. Često nekog iznenadi novim, krasnim pletivom. Često nekog pita: - Želiš li da ti ispletem to i to? -
Baka gotovo svaku večer Neri pročita ili prepriča neku priču prije spavanja. Jedne se večeri baka zabunila:
- Želiš li da ti večeras ispletem "Pepeljugu"? - i odmah je prasnula u smijeh jer je umjesto riječi "ispričam" izgovorila riječ "ispletem". Valjda iz navike.
- Da, da, ispleti mi "Pepeljugu" - nasmijala se i Nera. Ležale su u krevetu bakine sobe. Baka joj je počela prepričavati slovačku bajku o Pepeljuzi, nešto drugačiju od ostalih. Onu za malo stariju djecu jer Nera misli da je prevelika za bajke. Plete baka, štrika priču, ali rad nikad gotov. Jer za Neru treba puno pređe. Nera je stalno prekida pitanjima. Kad je baka pomislila da je ipak došla do kraja priče, spomenuvši Pepeljugino vjenčanje, izrecitirala je:
- I ja sam tamo bila,
medovinu sam pila,
niz bradu mi je tekla,
u grlo nije dotekla. -
Nasmijala se Nera : - Jesi, baš! - upitavši odmah: - Što je medovina? -
- Vino od meda. -
- Fino? -
- Fino! A sad na spavanje! -
- Nije u redu! Bajke uvijek završavaju kad je najzanimljivije! -
- A što bi ti još htjela znati? -
- Pa recimo, kakva je bila Pepeljugina svadba, kakva joj je bila haljina, kako je izgledala dvorana u kojoj se održala svečanost, kakvu su tortu imali, gdje su poslije živjeli, koliko su djece imali... ? -
- Auuuu..., koliko pitanja? Dobro, štrikam još malo! Evo, zamisli dvoranu: posvuda na zlatnim svjećnjacima visoke, bijele svijeće, u zlatnim vazama bijeli božuri, stolice presvučene plavim baršunom... -
- Crvenim - ubacuje Nera.
- Zašto crvenim? -
- Ljepše je. -
- Dobro, crvenim ..., zlatne štukature po zidovima... -
- Što su štukature? -
- Ej, ovako nikad nećemo doći do kraja priče! Pitaj poslije... -
- Dobro, dobro, štrikaj dalje! -
- Na zlatnim pladnjevima rolice od lososa, škotska jaja i profiteroli s pjenicom od bakalara... - zanijela se baka pričanjem o predjelu. - Kad su princ i Pepeljuga ušli u dvoranu, svi su bili zapanjeni njenom haljinom posutom kristalićima. Deset paževa pridržavalo joj je povlaku. Veo protkan srebrom i kristalima, bogat čipkom, a tanak, tanak kao paučina... -
- Paučina? Fuj... -
- Kažem: tanak KAO paučina! Ne prekidaj, mudrijašice! Rezali su tortu od dvanaest katova, a na zadnjem katu dvorac od marcipana ni na nebu ni na torti. -
- Ha, ha...., uh, da mi je sad komad torte! -
- Večerala si i već oprala zube! -
- Kvariš raspoloženje, bako! -
- Imaš pravo. Napravimo iznimku, mali slatki grijeh. No, poslije toga - opet pranje zuba! -
- OK. -
Baka je uvijek negdje čuvala tajne zalihe nečeg finog. Pravo je čudo kako bi ih uspjela sakriti od ostalih ukućana, a iznijeti baš kad bi ih najviše poželjeli. Otišla je na pet minuta i vratila se u sobu noseći tanjurić s dva komada torte, začudo, različita. Nera je izabrala krišku torte od čokolade.
- Što si ti uzela? - pita baku.
- Ovo je biskvit s bijelom kremom i punjenjem od šumskog voća. Probaj malo. -
- Samo zalogaj, znaš ti mene, ja sam za čokoladu... -
Nera se više ni ne čudi otkud baki torte i to još na izbor. Njena baka je jednostavno zakon.
Jele su u krevetu i glasno se smijale, dok se kroz zatvorena vrata sobe nije začuo mamin glas: - Hej, dosta vas dvije! Mala, još nisi u svojoj sobi?! -
- Baka mi priča priču! -
- E, pa ja kažem da je priči kraj, kasno je! Za minutu da si u svom krevetu! -
- Dobro, mama! - vikne Nera, a baka joj šapne: - Sutra štrikamo dalje... -
- Laku noć, bako! -
- Laku noć, smrdljivice! -
Nera je poljubi u obraz.
- Sutra ćeš mi detaljnije opisati kakva je bila haljina... -
- Zubi ... - dobaci joj baka tiho dok je Nera izlazila iz sobe.
- Znam, zubi... Do sutra! -
Vrata su se već zatvorila, kad se iz hodnika čulo: - Volim te, bako! Sanjaj me! I ja ću tebe! Laku nooooć...-
(Zagreb, 2018.)
Riječi koje možda niste znali:
- pletivo - tekstilni proizvod nastao pletenjem (poput čarapa, pulovera...), tvorevina od međusobno zahvaćenih očica
- pređa ili predivo - tekstilna nit prikladna za tkanje, pletenje, šivanje i sl.
- štrikanje - pletenje (purgerskim rječnikom)
- štukature (njem.) - ukrasni reljefni elementi na zidovima i stropovima
- Hoćeš li da ti ispletem žutu vesticu s bijelim obrubom? - pita Neru, a Nera nikad ne kaže neću jer baka to lijepo napravi. Isplete baka djedu pulover, isplete susjedi čarape, isplete Nerinoj mami cijelu haljinu. Često nekog iznenadi novim, krasnim pletivom. Često nekog pita: - Želiš li da ti ispletem to i to? -
Baka gotovo svaku večer Neri pročita ili prepriča neku priču prije spavanja. Jedne se večeri baka zabunila:
- Želiš li da ti večeras ispletem "Pepeljugu"? - i odmah je prasnula u smijeh jer je umjesto riječi "ispričam" izgovorila riječ "ispletem". Valjda iz navike.
- Da, da, ispleti mi "Pepeljugu" - nasmijala se i Nera. Ležale su u krevetu bakine sobe. Baka joj je počela prepričavati slovačku bajku o Pepeljuzi, nešto drugačiju od ostalih. Onu za malo stariju djecu jer Nera misli da je prevelika za bajke. Plete baka, štrika priču, ali rad nikad gotov. Jer za Neru treba puno pređe. Nera je stalno prekida pitanjima. Kad je baka pomislila da je ipak došla do kraja priče, spomenuvši Pepeljugino vjenčanje, izrecitirala je:
- I ja sam tamo bila,
medovinu sam pila,
niz bradu mi je tekla,
u grlo nije dotekla. -
Nasmijala se Nera : - Jesi, baš! - upitavši odmah: - Što je medovina? -
- Vino od meda. -
- Fino? -
- Fino! A sad na spavanje! -
- Nije u redu! Bajke uvijek završavaju kad je najzanimljivije! -
- A što bi ti još htjela znati? -
- Pa recimo, kakva je bila Pepeljugina svadba, kakva joj je bila haljina, kako je izgledala dvorana u kojoj se održala svečanost, kakvu su tortu imali, gdje su poslije živjeli, koliko su djece imali... ? -
- Auuuu..., koliko pitanja? Dobro, štrikam još malo! Evo, zamisli dvoranu: posvuda na zlatnim svjećnjacima visoke, bijele svijeće, u zlatnim vazama bijeli božuri, stolice presvučene plavim baršunom... -
- Crvenim - ubacuje Nera.
- Zašto crvenim? -
- Ljepše je. -
- Dobro, crvenim ..., zlatne štukature po zidovima... -
- Što su štukature? -
- Ej, ovako nikad nećemo doći do kraja priče! Pitaj poslije... -
- Dobro, dobro, štrikaj dalje! -
- Na zlatnim pladnjevima rolice od lososa, škotska jaja i profiteroli s pjenicom od bakalara... - zanijela se baka pričanjem o predjelu. - Kad su princ i Pepeljuga ušli u dvoranu, svi su bili zapanjeni njenom haljinom posutom kristalićima. Deset paževa pridržavalo joj je povlaku. Veo protkan srebrom i kristalima, bogat čipkom, a tanak, tanak kao paučina... -
- Paučina? Fuj... -
- Kažem: tanak KAO paučina! Ne prekidaj, mudrijašice! Rezali su tortu od dvanaest katova, a na zadnjem katu dvorac od marcipana ni na nebu ni na torti. -
- Ha, ha...., uh, da mi je sad komad torte! -
- Večerala si i već oprala zube! -
- Kvariš raspoloženje, bako! -
- Imaš pravo. Napravimo iznimku, mali slatki grijeh. No, poslije toga - opet pranje zuba! -
- OK. -
Baka je uvijek negdje čuvala tajne zalihe nečeg finog. Pravo je čudo kako bi ih uspjela sakriti od ostalih ukućana, a iznijeti baš kad bi ih najviše poželjeli. Otišla je na pet minuta i vratila se u sobu noseći tanjurić s dva komada torte, začudo, različita. Nera je izabrala krišku torte od čokolade.
- Što si ti uzela? - pita baku.
- Ovo je biskvit s bijelom kremom i punjenjem od šumskog voća. Probaj malo. -
- Samo zalogaj, znaš ti mene, ja sam za čokoladu... -
Nera se više ni ne čudi otkud baki torte i to još na izbor. Njena baka je jednostavno zakon.
Jele su u krevetu i glasno se smijale, dok se kroz zatvorena vrata sobe nije začuo mamin glas: - Hej, dosta vas dvije! Mala, još nisi u svojoj sobi?! -
- Baka mi priča priču! -
- E, pa ja kažem da je priči kraj, kasno je! Za minutu da si u svom krevetu! -
- Dobro, mama! - vikne Nera, a baka joj šapne: - Sutra štrikamo dalje... -
- Laku noć, bako! -
- Laku noć, smrdljivice! -
Nera je poljubi u obraz.
- Sutra ćeš mi detaljnije opisati kakva je bila haljina... -
- Zubi ... - dobaci joj baka tiho dok je Nera izlazila iz sobe.
- Znam, zubi... Do sutra! -
Vrata su se već zatvorila, kad se iz hodnika čulo: - Volim te, bako! Sanjaj me! I ja ću tebe! Laku nooooć...-
(Zagreb, 2018.)
Riječi koje možda niste znali:
- pletivo - tekstilni proizvod nastao pletenjem (poput čarapa, pulovera...), tvorevina od međusobno zahvaćenih očica
- pređa ili predivo - tekstilna nit prikladna za tkanje, pletenje, šivanje i sl.
- štrikanje - pletenje (purgerskim rječnikom)
- štukature (njem.) - ukrasni reljefni elementi na zidovima i stropovima
petak, 29. ožujka 2019.
SRETNI ŠEŠIRI
Otrcan, damski,
pusteni, slamnati s cvijećem...,*
koliko različitih
u prolazu srećem!
Neki skromni, a korisni,
neki više željni slave
(još kad ih nose
pune sebe glave),
neki od njih prave su modne krune,
a najsretniji oni
koji se pametnim glavama pune!
(Zagreb, 2018.)
Riječ koju možda niste znali:
- pust - filc (njemački), klobučina, netkani tekstil od vune ili npr. finih zečjih dlaka, služi za izradu šešira (i druge namjene)
pusteni, slamnati s cvijećem...,*
koliko različitih
u prolazu srećem!
Neki skromni, a korisni,
neki više željni slave
(još kad ih nose
pune sebe glave),
neki od njih prave su modne krune,
a najsretniji oni
koji se pametnim glavama pune!
(Zagreb, 2018.)
Riječ koju možda niste znali:
- pust - filc (njemački), klobučina, netkani tekstil od vune ili npr. finih zečjih dlaka, služi za izradu šešira (i druge namjene)
srijeda, 20. ožujka 2019.
MOJOJ LASTI
Vjerna moja lastavice,
otvaram ti vrata širom,
tvoje gnijezdo željno čeka
netaknuto, s istim mirom.
Jaglac sretno već se žuti,
kockavice sretno rastu,
a ja čekam svoju sreću,
svoju tamnomodru lastu.
Leti, visoko poleti,
brzo, prije svake ptice,
zlatni ključ ljeta donesi,*
moja draga lastavice!
(Zagreb, ožujak 2019.)
* Ako niste znali:
prema vjerovanjima slavenskih naroda, lastavica se smatra čistom, svetom pticom, a kuća u kojoj ona gradi gnijezdo - sretnom kućom. Pučka predaja govori da ona donosi preko mora zlatne ključeve kojima otvara ljetno i zatvara zimsko razdoblje u godini. Postoje i izreke: ako lastavice lete nisko i cvrkuću, padat će kiša, ako lete visoko, bit će lijepo vrijeme.
otvaram ti vrata širom,
tvoje gnijezdo željno čeka
netaknuto, s istim mirom.
Jaglac sretno već se žuti,
kockavice sretno rastu,
a ja čekam svoju sreću,
svoju tamnomodru lastu.
Leti, visoko poleti,
brzo, prije svake ptice,
zlatni ključ ljeta donesi,*
moja draga lastavice!
(Zagreb, ožujak 2019.)
* Ako niste znali:
prema vjerovanjima slavenskih naroda, lastavica se smatra čistom, svetom pticom, a kuća u kojoj ona gradi gnijezdo - sretnom kućom. Pučka predaja govori da ona donosi preko mora zlatne ključeve kojima otvara ljetno i zatvara zimsko razdoblje u godini. Postoje i izreke: ako lastavice lete nisko i cvrkuću, padat će kiša, ako lete visoko, bit će lijepo vrijeme.
utorak, 19. ožujka 2019.
TUŽNE OČI
Jeste li vidjeli da tužne oči
gube svoje točkice sjajne,
točkice samo potonu u njima
među tamne sjene i tajne?
Nestanu očima njihove iskre,
više se toplo ne zlate,
kad bi samo dopustile tamne sjene
da se očima iskre vrate!
(Zagreb, 19. ožujka 2019.)
gube svoje točkice sjajne,
točkice samo potonu u njima
među tamne sjene i tajne?
Nestanu očima njihove iskre,
više se toplo ne zlate,
kad bi samo dopustile tamne sjene
da se očima iskre vrate!
(Zagreb, 19. ožujka 2019.)
petak, 8. ožujka 2019.
KUĆE S VRATIMA KOJA ŠUTE
Sve napuštene kuće
jedna drugoj sliče,
imaju prozore slijepe,
vrata koja šute,
a skrivaju zaboravljene priče.
O, kakva šteta!
Da mogu, svakoj bih od njih
rado novo svjetlo dala,
svaka bi od tih kuća
životom procvjetala.
Na njihova ugasla ognjišta
unijela bih naramke sreće.
Kako bi lijepo bilo
da kroz njih smijeh proteče!
Narasli bi im prostori
i one stisnute, male,
odjednom bi veće postale.
Sve napuštene kuće
nalik su jedna na drugu,
u očima praznim i slijepim
nose osamu i tugu.
O, da mogu...,
ne bi tu dvorišta ležala bijedna,
napunila bi' ih glasovima
kojih su dvorišta žedna.
(Zagreb, 2016.)
jedna drugoj sliče,
imaju prozore slijepe,
vrata koja šute,
a skrivaju zaboravljene priče.
O, kakva šteta!
Da mogu, svakoj bih od njih
rado novo svjetlo dala,
svaka bi od tih kuća
životom procvjetala.
Na njihova ugasla ognjišta
unijela bih naramke sreće.
Kako bi lijepo bilo
da kroz njih smijeh proteče!
Narasli bi im prostori
i one stisnute, male,
odjednom bi veće postale.
Sve napuštene kuće
nalik su jedna na drugu,
u očima praznim i slijepim
nose osamu i tugu.
O, da mogu...,
ne bi tu dvorišta ležala bijedna,
napunila bi' ih glasovima
kojih su dvorišta žedna.
(Zagreb, 2016.)
subota, 9. veljače 2019.
EVO ZAŠTO
Zašto spretna obiteljska glava - tata,
božićne darove više ne pakira ni zamata?
Zato što mu svaki poklon svoj oblik izgubi,
zamatajuć', gnječi ga dok ga ne udubi,
jao svakoj mašni koju tata veže
koliko je cima, ravna, stišće i rasteže.
Ljepljive trake načička po kosi
više nego ih sav papir na sebi podnosi,
dok šareni nered svud podove krasi,
zbog mašni i trakica tata gubi vlasi!
Zadnji put kad je tata zamatao, lani,
znojio se, jadan, k'o u teretani:
vrtio je rukama i lijevo i desno,
sve bilo mu je nespretno, svuda pretijesno.
Na kraju je pomiješao imena, sve kartice:
mama je dobila rijetke poštanske markice,
djed, strastveni filatelist,
ženski parfem i kozmetički kist,
braco spavaćicu i knjigu s receptima za kolače,
baka igricu, kostim Supermena i dječje gaće.
Tata je stvarno antitalent za pakiranje,
dobiva osip, trpi živciranje
i njemu je tek onda radost prava
kad svako svoj poklon - raspakirava!
Nek' je na Božić i hrpa papira
isto k'o onda kad tata pakira,
sad osmijeh prati svaku nježnu gestu -
tati je konačno srce na mjestu.
(Zagreb, siječanj 2019.)
Riječ koju možda niste znali:
filatelist - onaj koji se bavi filatelijom, sabirač, sakupljač i proučavatelj poštanskih maraka, žigova, omotnica i drugog poštanskog materijala (prema Wikipediji).
božićne darove više ne pakira ni zamata?
Zato što mu svaki poklon svoj oblik izgubi,
zamatajuć', gnječi ga dok ga ne udubi,
jao svakoj mašni koju tata veže
koliko je cima, ravna, stišće i rasteže.
Ljepljive trake načička po kosi
više nego ih sav papir na sebi podnosi,
dok šareni nered svud podove krasi,
zbog mašni i trakica tata gubi vlasi!
Zadnji put kad je tata zamatao, lani,
znojio se, jadan, k'o u teretani:
vrtio je rukama i lijevo i desno,
sve bilo mu je nespretno, svuda pretijesno.
Na kraju je pomiješao imena, sve kartice:
mama je dobila rijetke poštanske markice,
djed, strastveni filatelist,
ženski parfem i kozmetički kist,
braco spavaćicu i knjigu s receptima za kolače,
baka igricu, kostim Supermena i dječje gaće.
Tata je stvarno antitalent za pakiranje,
dobiva osip, trpi živciranje
i njemu je tek onda radost prava
kad svako svoj poklon - raspakirava!
Nek' je na Božić i hrpa papira
isto k'o onda kad tata pakira,
sad osmijeh prati svaku nježnu gestu -
tati je konačno srce na mjestu.
(Zagreb, siječanj 2019.)
Riječ koju možda niste znali:
filatelist - onaj koji se bavi filatelijom, sabirač, sakupljač i proučavatelj poštanskih maraka, žigova, omotnica i drugog poštanskog materijala (prema Wikipediji).
Pretplati se na:
Postovi (Atom)