Na balkonu stana u kojem je živjela djevojčica Tara stajao je mali drveni stolić s dvije stolice i dva okrugla karirana jastučića na njima. Onog dana kad je hladan, sjeverni vjetar divljao nad gradom, jedan od crveno-kariranih jastučića jednostavno je odletio s njim. Iako su uvijek brinule o tome, Tara i njezina mama nisu stigle skloniti jastučiće sa stolica pod naletom snažnog vjetra i iznenadnog pljuska.
- Iiiiii...., letim kao frizbiiiii... -
Letio je karirani jastučić, letio, zaletio se u stablo lipe i pao u travu.
- Auuuh..... - trbuščić mu se uleknuo od udarca.
- Stvarno si tvrdo - rekao je jastučić stablu.
- Tvrda je tvoja glava - naljutilo se stablo, razdražljivo zbog nevremena.
- Nemam ja glavu - ljubazno je odgovorio karirani jastučić. - Imam samo dva mekana trbuščića. -
- Onda si čudan stvor - neljubazno je uzvratilo stablo. Posve natopljen kišom, jastučić se počeo micati i izokretati kako bi što više vode iscijedio iz sebe.
- Što to radiš, zašto se stalno migoljiš? - srdilo se stablo lipe.
- Možda imam sat aerobika - htio se našaliti jastučić kako bi udobrovoljio svog sugovornika, ali on se držao mrko.
- Pokušavam se riješiti vode, pun sam je! - nastavio je pomirljivo jastučić.
- Izgledaš glupo dok se tako valjaš - rugalo mu se stablo lipe, ali progutalo je svoj podrugljivi smijeh u novom naletu vjetra. Sjeverac mu je strgao jednu granu i stablo je zastenjalo. Crveni jastučić nije to stigao vidjeti, vjetar ga je ponovo podigao. Najprije ga je zakotrljao po travnjaku pa nosio, nosio.... i ovaj put bacio na malu lođu u prizemlju jedne zgrade.
- Ha.., čini se da mi je ipak suđeno biti na balkonima ili lođama. -
Kad je bolje pogledao oko sebe, vidio je da lođa koja pripada stanu u prizemlju nije lijepa kao balkon djevojčice Tare. Ne samo da nije imala bijeli stolić s dvije stolice i slatkim jastučićima, niti tegle s mirisnim cvijećem, ova lođa bila je puna nekakvih crnih vreća s otpadom, neuredna i prljava. Zatrpana. Kako mu je nedostajao njegov balkon!
- Bljak! Same bakterije! - zgadilo se jastučiću kad je vidio da je pao na betonski pod pun ptičjeg izmeta i ostataka grickalica.
- Lođa koja nikad nije upoznala metlu - mrmljao je.
Iznad njega, na ogradi lođe, sjedio je jedan golub i promatrao ga.
- Ovo je sigurno tvoje djelo - zgražao se lijepi, karirani jastučić. - Kako smiješ to raditi stanarima!? -
Golub, činilo se, ni najmanje nije bio posramljen, a nije bio ni raspoložen za razgovor. Šćućurio se kraj zida. Kad je jastučić nastavio mrmljati, s prezirom se okrenuo, podigao rep i ispustio nov, smrdljiv sadržaj na pod.
- Fuuuj! Opet to radiš! -
Iza stakla vrata koja su vodila na lođu pojavilo se lice neke namrštene djevojčice.
- Tko je to? - upitao je jastučić mrzovoljnog goluba. Golub je konačno odlučio progovoriti: - Dita, to je Dita. Razmaženo derište! Ima krasnu naviku razbacivati sve što joj dođe pod ruku - i igračke i slatkiše. Što se mene tiče, nije to loše, uvijek na lođi nađem nešto za gricnuti! -
- Po ovome izgleda da ste sretno našli jedno drugo! - pomislio je jastučić.
Stalno se meškoljio. Nastojao se maknuti da ne leži na izmetom i ostacima hrane uneređenom podu.
-Oooooo.... -
Jak sjeverac podigao ga je treći put i zavitlao. Pao je pred ulaz iste zgrade, uz nisko stepenište. Bio je na neki način sretan jer nije više ležao među izmetom i vrećama, ali, iako je pljusak prestao, osjećao se pokislo i iscrpljeno. S mjesta na koje je pao spazio je kako kraj stepenica sjedi veliki, zeleni žabac od pliša.
- Dobra večer! - lagano drščući od hladnoće istisnuo je karirani jastučić. - I ti si doletio s vjetrom? - pitao je žapca.
- A, ne - prijazno je odgovorio žabac. - Nažalost, mene je bacila iz lođe djevojčica Dita iz prizemlja ove zgrade. Valjda sam joj dosadio. Dobila je za rođendan mnogo novih igračaka i nisam joj više bio zanimljiv. Volio bih da me nekom poklonila kad me već nije htjela. Ovako..., - tužno je uzdahnuo plišani žabac - ...ovako sjedim već dva dana. Usamljen sam... I šljunak me nažuljao, vidi! Sva me stražnjica boli od kamenčića! -
- Svakako je bolje nego da si završio u smeću! - tješio ga je jastučić.
- Zašto bih završio u smeću? Nisam ni otrcan ni oštećen, a mislim ni ružan! - nasmiješio se žabac.
Jastučiću je bilo žao žapca.
- Slušaj, znam da sam mokar, ali ako se uspijemo obojica malo pomaknuti, mogao bi sjesti na mene pa te ne bi više žuljali kamenčići! -
- Onda će žuljati tebe! -
- Ne brini ti za mene. Mene žuljaju samo podrugljiv smijeh i ružne navike - smijao se jastučić. Opet se počeo uvijati i valjati, sve dok nije uspio doći bliže žapcu.
- Eto, bit će nam tako zgodnije. Kad je već slučaj htio da odem sa svog lijepog balkona, bar sam našao prijatelja u nevolji. -
Sad je žabac udobno sjedio na jastučiću. Počeo se zanimati za to kako je i gdje karirani jastučić živio. Vjetar ih je konačno ostavio na miru. Mogli su brbljati dugo u noć.
...
Ako ovih dana prođete pored one zgrade, možda još nađete zelenog plišanog žapca kako sjedi na kariranom jastučiću. Molim vas, nemojte ih razdvajati. Vole razgovarati jedan s drugim, postali su dobri prijatelji. Ako i ne trebaju vama, ponesite ih onom tko ih treba. Nisu ni otrcani ni oštećeni ni ružni. Naprotiv! Osigurajte im samo dobru, mirišljavu kupku. I balkon, ako može. Bez ptičje kakice! Da, i treba se sjetiti skloniti ih s balkona kad dolazi sjeverac!
Još nešto: ako poznajete djevojčicu Taru, možete joj javiti da je njezin karirani jastučić u dobrom društvu. Ona bi to voljela znati. Da se više ne pita gdje je završio nakon naglog izlijetanja s balkona. Da ga više ne traži. Hvala vam unaprijed!
(Zagreb, 29.05.2019.)
Nema komentara:
Objavi komentar