Dea je u Mateov razred došla početkom protekle školske godine. Njezini su doselili iz nekog malog mjesta u središnjoj Hrvatskoj. Isprva mu je Dea izgledala nekako povučena, ali Mateo je vrlo brzo otkrio da je društvena i zanimljiva. Što god da su u školi dobili zadatak napraviti, ona je to napravila ako ne najbolje, onda bar drugačije. Iz likovnog je bila odlična. Voljela je boje. Nosila je živahne majice ludih uzoraka i natpisa.
- Kad je siv, ružan, kišovit dan (jesi li to primijetio?), ljudi rijetko oblače bijelo ili odjeću svijetlih boja. Sigurno zato da se ne vidi ako se zaprljaju. Ali crno, ako je prljavo, prljavo je i kad se ne vidi, zar ne? Baš kad je tmuran dan odijevam se u vesele boje. Bolje se osjećam, dan osjećam boljim. -
Skupljala je šarene trake za kosu, skupljala je neobične maske za mobitel, a najviše se ponosila zbirkom svojih kišobrana. Svi odreda bili su vedri, posebni: žuti, crveni, fluorescentno zeleni, narančasti, bijeli, ružičasti. Jedan sa srcima, jedan s likom zeca, jedan karirani, jedan cvjetni, jedan zvjezdasti. Jedan sa žirafom. Jedan s lopočima.
Znajući koliko voli vesele kišobrane, Mateo joj je za rođendan od svoje ušteđevine kupio azurno-plavi sa smajlićima. On je bio sretan kad ga je pronašao, a ona oduševljena kad ga je dobila.
- Volim sve koje imam, ali ovaj je prva liga! - grlila je Dea Matea. - Hvala ti, hvala ti, divan je! -
Jednog ponedjeljka u travnju Dea nije došla na nastavu. Učiteljica je rekla da je Dea bolesna i da je neko vrijeme neće biti jer je u bolnici. Kad su Mateu konačno dozvolili da je posjeti, mama ga je u hodniku bolnice upozorila na to kako se Dea zbog bolesti malo promijenila. I stvarno, Dea kao da se sva izgubila u krevetu, imala je kapu na glavi jer je zbog terapije izgubila kosu (objasnila je mama), ali kad je s njim pričala, bila je to ona ista Dea koju je poznavao. Šalila se i zadirkivala ga. Posjetio ju je još nekoliko puta. Kad je posljednji put odlazio od nje, rekla mu je:
- Imam nešto za tebe! - I izvukla iz bolničkog ormarića azurno-plavi kišobran sa smajlićima.
- Uzmi moj kišobran, želim da ga ti nosiš. -
- Ali ..., to nema smisla...., ja sam ga darovao tebi! -
- Znam..., njega sam i najviše voljela. Gle... - sjela je na krevet. - Ja sam bila prava skupljačica, ali morala sam jednom prestati skupljati stvari. Vidi, ne mogu ih nositi sa sobom u bolnicu, a kakve svrhe ima da stvari koje su me veselile samo stoje u mojoj sobi. Više sam tu nego tamo. Nosi ga za mene. Ja odsad skupljam samo ono što mogu nositi sa sobom - vesele trenutke. A takav ću jedan dobiti ako ti uzmeš ovaj kišobran - nasmijala se. - Sad ga ja poklanjam tebi. -
Mateu je nekakva knedla zastala u grlu, bojao se bilo što reći i šutke je uzeo kišobran koji mu je gurnula u ruku. Zašto mu je morala dati taj kišobran?
Dea se nikad više nije vratila u svoju klupu.
Bila je srijeda kad je učiteljica ušla u učionicu i tužnim glasom rekla kako je Dea otišla na bolje mjesto gdje je ništa ne boli. Cijeli razred prisustvovao je njezinom ispraćaju. Počela je padati kiša kad je duga kolona ljudi krenula iza kola punih cvijeća. Svi su nosili nekakve crne, sive, smeđe ili tamnoplave kišobrane. Najviše crne. Mateo je pomislio: - Nitko nema kišobran kakav bi Dea voljela. Sretan. Veseo. Nitko, osim mene. - Suze su mu nezaustavljivo krenule niz obraze.
Sve je bilo tmurno. Imala je Dea pravo. Crveni ili žuti kišobrani oživjeli bi dan. Kao, recimo, azurno-plavi kišobran sa smajlićima. Neki su mu se dečki rugali da nosi ženski kišobran. Neka se samo rugaju, oni nemaju pojma.On će ga nositi uvijek, za Deu.
A njima neka je svo sivilo tog i ostalih kišnih dana!
(Zagreb, 2017.)
Nema komentara:
Objavi komentar