Bilo je vrijeme ručka. Na stolu se našla pileća juhica. Arian se nagnuo nad tanjur i ispitivački promatrao komadiće sitne tjestenine u bistroj tekućini.
- Jesu li to zvjezdice unutra? -
- Cvjetići su - tvrdila je mama nadnijevši nos nad svoj tanjur.
Arian je nakon pomnog proučavanja, kao dječak kojeg zanimaju alati i dijelovi nekog mehanizma, zaključio: - Ipak su to mali zupčanici! -
Mudro je nastavio: -Ja mislim da svatko vidi drugačije. Možda miš kad gleda mjesec misli da je on kolut sira. -
- Možda maca vidi mjesec kao klupko vune - smijala se baka.
- Ili popečak od tune - našalio se Arian.
- Možda svatko vidi zapravo ono što želi. -
Možda. A Arian obično prvi prepozna ono što drugi odmah ne prepoznaju. Oblake, primjerice.
Jednog je popodneva dovukao baku iz kuhinje na terasu.
- Ovo moraš vdjeti! -
Upro je prstić u nebo: - Gle, oblak kao dinosaur! -
Baka je kružila pogledom po nebu punom bijelih oblačaka, ovakvih, onakvih, ali ni jedan nije bio nalik dinosauru.
- Gledaj, bako, tamo mu je glava s oštrim zubima, veliko tijelo i rep. Kako to ne vidiš? - razočarao se Arian.
- Što ću! Ti vidiš, ja ne vidim. -
Baka usprkos naočarima nije vidjela ono što joj je unuk pokazivao. Vidjela je kako poštar na motoru skreće u njihovu ulicu, vidjela je susjedu iz kuće s ružičastom fasadom kako zalijeva cvijeće, spazila je užurbanog bumbara nad cvjetnjakom i crveni auto koji je prošao ulicom. Avion u daljini. Sve je to uspjela vidjeti u nekoliko sekundi, ali ne i Arianov oblak.
- Auuuu, bako, sad će otići i ti nećeš vidjeti kako je lijep! -
Arian je povukao baku na jednu od dvije ležaljke na travnjaku ispred terase. Sam je legao na drugu.
- Moram pripremati štrudlu - promrmljala je baka, ali godilo joj je ležati na suncu dok je blagi vjetrić lagano hladio.
- Lezi tu sa mnom pet minuta - molio je dječak. - Hajde, bako. Volim s tobom pričati. Ti nikud ne žuriš, tata i mama uvijek nekud žure. Ti ne. Ti pričaš polako i hodaš polako kako ja volim. -
- Hodam polako jer me bole noge - priznala je baka, ali bilo joj je ugodno čuti to što joj je unuk rekao. Digla je oči prema nebu i trenutak kasnije ga je ugledala. Ogroman, jasno oblikovan bijeli oblak lagano je klizio prema šumi. Velika glava, oštri zubi,uspravno tijelo, rep...., moglo bi se reći - pravi tiranosaur. Kako ga prije nije uočila?
- Vidim ga, vidim ga! - poveselila se baka, a s njom i Arian, uhvativši baku za ruku od uzbuđenja.
- Kako si ga sad odjednom spazila? -
- Što ja znam, mi odrasli od šume ponekad ne razaznajemo stablo. Ne znamo gledati kao vi, djeca. Mi vidimo i ono što ne trebamo pa nam svega bude previše. A tvoje oko je zlatno, mali moj. Ti vidiš samo ono što treba! -
- Gle, ide još jedan, još jedan, bako! Ovaj izgleda poput velike dinosaurove glave! -
- Stvarno! -
Veličanstveni oblaci nestajali su polako u daljini, a baka i Arian ostali su ležati, držeći se za ruke.
- Moram konačno početi tu štrudlu - mrmljala je baka no nije se pomakla s ležaljke.
- Pomoći ću ti - ponudio se Arian, ali i on nekako tromo i dremljivo.
Tako su ležali na popodnevnom suncu, zaklonjeni grmom lovora, baka i njen unuk, isprativši dva neobična oblaka u nepoznato. Sretni što su uspjeli zajedno podijeliti doživljaj čudovišnih bijelih stanovnika neba.
(Zagreb, ljeto 2015.)
Nema komentara:
Objavi komentar