Sve napuštene kuće
jedna drugoj sliče,
imaju prozore slijepe,
vrata koja šute,
a skrivaju zaboravljene priče.
O, kakva šteta!
Da mogu, svakoj bih od njih
rado novo svjetlo dala,
svaka bi od tih kuća
životom procvjetala.
Na njihova ugasla ognjišta
unijela bih naramke sreće.
Kako bi lijepo bilo
da kroz njih smijeh proteče!
Narasli bi im prostori
i one stisnute, male,
odjednom bi veće postale.
Sve napuštene kuće
nalik su jedna na drugu,
u očima praznim i slijepim
nose osamu i tugu.
O, da mogu...,
ne bi tu dvorišta ležala bijedna,
napunila bi' ih glasovima
kojih su dvorišta žedna.
(Zagreb, 2016.)
Nema komentara:
Objavi komentar