MAK I NOGE KOJE GAZE CVIJEĆE

Ukras sam u polju,
divi mi se svak',
izdaleka se crvenim,
znaš me - divlji mak.

Ne bojim se buba,
puževa duž staze,
al' se bojim nogu
koje cvijeće gaze.




(Zagreb, 2018. - Tko se čega, tko se koga boji)

VRABAC I PRAZNE KUĆICE

Od stanarica sam ptica,
kući vjerna, znana stvar
pa ne čudi što me zovu
vrabac pokućar.

Vrtni razbojnik (istina!),
slistim čak i povrtnice,
zimi najviše se plašim -
praznih kućica za ptice.




(Zagreb, 2017. - Tko se čega, tko se koga boji)

SOM I UDICA

Ja živim u vodi,
rijeka mi je dom,
brkata sam riba
i zovem se Som.

Od mene strepe ribe
i rakovi bježe,
ja samo od jednog -
udice il' mreže.




(Zagreb, 2017. - Tko se čega, tko se koga boji)

MEDO I TRN

Ja sam strašni medo,
zna me šuma cijela,
klanja mi se zvjerad
i šume i sela.

Ogromne je snage
moja šapa crna,
al' se ipak boji
malog, ljutog trna.




(Zagreb, 2015. - Tko se čega, tko se koga boji)

CVJETIĆ U PROLAZU

Miroševac,
večer na Sve svete.
Iz rijeke lica u prolazu
izdvajam starca i dijete.
On nosi očito iz svog vrta
ubran buketić,
dijete u ruci jedan
napola uveli cvjetić.
U slavi raskošnih cvjetnih buketa
bilježim ovaj
starca i djeteta.
Još sam ih jednom vidjela
red grobova dalje,
kraj svježe zatvorenog stoje.
Pogrbljen starac i sitna djevojčica.
Kako se meni sad neznatnim čine
sve tuge moje...
Dijete je sklopilo ruke.
Molilo je dugo, šapćući u mraku:
možda za mamu..., možda za tatu...,
možda za baku...
Nad upaljenom svijećom
starac obriše oči.
Još se više pogurio.
Iz redova šutljivih grobova
u mene hladan mrak je zurio.



(Zagreb, rujan 2018.)

ISPOD ŠEŠIRA

Ida, sjećaš se hrasta
gdje smo igrali tačke,
cerekanja kad smo s grana
visjeli naglavačke?

Slike naših nasmijanih lica
ispod šešira vadim,
povremeno uglancam
i šešir se smije, zna što radim.

Što su mi, Ida, kose
više rjeđe i sijede,
ove sličice jasnije vidim,
druge pod šeširom sve više blijede.

Što mi korak postaje teži
srce, proljetna lasta,
sve se upornije vraća
do onog hrasta.




(Zagreb, 07. rujna 2018.)

Riječi koje možda niste znali:

- tačke - ovdje dječja igra "vožnje tački" (hodanje na rukama dok te drugi sudionik igre drži za noge)
- cerekanje, cerekati (se) - glasno i nepristojno se smijati
- glancati - (purgerskim rječnikom) laštiti, davati sjaj

PREDBOŽIĆNI ISPIT

Bilo je to nekoliko dana prije Božića. Lana je spavala u krevetu svoje sobe. Vani je tiha zimska noć sijala po ulicama i kućama bijele zvjezdice. Rastao je sjajni bijeli pokrov po gradu. Lana se probudila jer joj se učinilo da je kroz san čula nekakve koračiće. Onda je u mraku sobe uspjela vidjeti brzu sjenu između vrata i prozora. Lana nije bila naročito plašljiva. Upalila je noćnu lampicu i sjela.
Stvarno! Netko je tu! Kraj kreveta je protrčao mali vilenjak u zelenim hlačicama i kaputiću iste boje, sa zelenom vilenjačkom kapicom na glavi. Sakrio se iza uzglavlja ležaja i virio. Lana klekne na krevetu i nagne se da ga bolje vidi.
- Stoj, ne trči više! Vidjela sam te... Zašto se skrivaš? -
- Da se razumijemo odmah na početku: ne skrivam se, samo te nisam htio uplašiti! - odrješito će mali došljak.
- Tko si ti uopće? -
- Ovdje sam ja taj koji postavlja pitanja, draga Lana! - nasmije se vilenjak, a Lana se dosjeti: - Znam, ti si vilenjak Djeda Mraza! Prepoznala sam te! -
- Točno. Imam zadatak do Badnjaka riješiti nekoliko upitne djece. Poput tebe! -
Ovo uznemiri Lanu.
- Zašto upitne, molit ću fino!? Po čemu sam ja upitna, ha? -
- Ovako, draga moja djevojčice: Djed Mraz ima knjige dobrih i zločestih dječaka. Dobrih i zločestih djevojčica. To si možda već čula. Ima i bilježnicu s adresama onih koji nisu ni jedno ni drugo. Upitni su! Još su pod znakom pitanja, razumiješ? Nama je zadatak provjeriti neke stvari kako bismo sigurno znali u koju knjigu će na kraju tko upasti. -
- Nama? Tko je to sve? -
Iza ormara ukaže se glava još jednog vilenjaka.
- To sam i ja! -
- I ja! - treći se izvuče iz kutije s igračkama.
- Auuuu, pa vas ima...! - zaprepasti se Lana nad činjenicom da su se skrivali svud po njenoj sobi. - I što sad? -
- Moraš ispuniti naš upitnik, pisati nešto kao mali ispit - rekao je prvi vilenjak.
- Ispuniti? Još ne znam sva slova, kako ću pisati?! - odgovorila je potišteno Lana.
- Ništa zato! Može i usmeno. Postavljat ćemo ti pitanja, a ti odgovaraj! - rekao je drugi vilenjak. - Ali brzo, nemamo dosta vremena. -
- Pitanje broj jedan! - unese joj se strogo u lice treći vilenjak. - Misliš li da je u redu uništavati darovane stvari? Ako ne misliš tako, zašto si žirafi Pjegici istrgnula stakleno oko i rep? Dobila si je prošlog Božića na dar, zar se tako čuvaju igračke? -
- Nisam ja! To je učinio Borna iz moje ulice. Iščupao joj je oko i rep i bacio je u blato pa sam je morala prati. Ja volim Pjegicu. Vidi, svaku večer nosim je sa sobom u krevet. - I Lana pokaže plišanu žiraficu položenu na jastuk.
- Dobroooo..., onda smo imali pogrešan podatak. Pišem.... - Treći vilenjak zabilježi u svoj mali notes: "Bornu upisati u Knjigu zločestih dječaka. Bez darova ovog Božića."
- Uuuuuh... - istisne Lana s mukom kad je to čula. - Vilenjače... -
- Zovem se Ključar - reče treći vilenjak.
- Ključaru, molim te..., zapiši, reci Djedu Mrazu da nisam htjela izdati Bornu. I nije Borna zločest dječak. Istina, sve je ono napravio s Pjegicom, ali samo tada i nikad više! Popravio se, stvarno. Rekao je da mu je žao. Ponudio mi je da će potražiti novo oko za Pjegicu. I već joj je pričvrstio rep. Molim te, reci Djedu da meni ništa ne mora donijeti, samo neka oprosti Borni, da Borna ne bude u Knjizi zločestih dječaka. -
Gleda je vilenjak i smješka se: - Znaš li zašto me zovu Ključar? - Lana odmahuje glavom. - Zato jer otključavam vrata srca i zavirujem u njega. Eto, zavirio sam u tvoje srce i vidim da je iskreno. Dobro, brišem prijedlog da se Borna upiše u Knjigu zločestih dječaka. -
- Sad ja, sad ja!!! - pokuca nestrpljivo o noćni ormarić drugi vilenjak i zaškilji u nju kroz okrugle naočale.
- Moje pitanje: je li u redu na neki dobiveni zadatak ili nečiju molbu odgovoriti s "neću"? Ako nije u redu, zašto si ono jednom mami rekla "neću"? -
Lana počne prebirati po sjećanju kad je to moglo biti da je mami rekla "neću". Kad se sjetila, prekrije rukom usta i snuždi se. Slabašno slegne ramenima. Bilo ju je sram.
- Ne govoriš ništa? Priznaješ! - I drugi vilenjak upiše u svoju bilježnicu: "Pri-zna-je!", a ispod toga: "Nema valjanog objašnjenja".
- Može potpitanje? - okrene on glavu prema Lani. - A da ti zamoliš mamu da ti spremi doručak, što bi bilo da ona tebi odgovori s "neću"? Da zamoliš tatu da te vodi u kino, a on ti kaže "neću"? Da ti svi odreda odgovaraju s "neću", kako bi ti bilo? -
Šuti Lana. Gricka usnu i gleda ga ispod oka. Odjednom, vilenjak se nasmije i prijateljski joj prodrma rame.
- Ne brini. Ti ne znaš da je moje ime Razumko. Ja upravo čitam što ti se sad mota po glavici i vidim da si shvatila da to nije bilo lijepo. -
- Vilenjače, ja sam već prije mamu zamolila da mi oprosti i napravila sve što je trebalo. -
- To je dobro, razumno je. Zašto ja to onda nemam zabilježeno? E, u tom slučaju ćemo ovako... - Razumko prekriži ono ranije upisano u svom notesu i sad upiše: "Žao joj je, stvar ispravljena".
- Dečki, razlaz! Vi se tu raspričali, a žuri nam se dalje - vikne onaj vilenjak kojeg je Lana prvog ugledala kraj kreveta.
- Još je moje pitanje ostalo: smatraš li da je prihvatljivo biti neuredan? Zašto ti, Lana, ne pospremaš svoje stvari? Jedna papuča ti je neku večer bila u hodniku, druga u sobi! Crtančica na podu, čarapa pod krevetom! Lutka u košari s prljavim rubljem, a prljava vestica u kutiji s igračkama, je li to tvoj red? Zamisli da Djed Mraz s takvim nemarom dijeli darove. Ti bi dobila nogometnu loptu jer bi mu ona prva došla pod ruku, a Borna, na primjer, set za manikiranje! -
- Ja se ne igram nogometnom loptom. -
- Eto vidiš. Ali u kaosu od igračaka možda bi te i dopala. Kako bi izgledalo kad bi Djed držao stvari poput tebe? -
Lana uzdahne pod teretom ove optužbe i upre prstom u malu bilježnicu u njegovoj ruci.
- Hoćeš li i to upisati unutra, da sam neuredna? -
- Neću. Zovem se Spremko i znam prepoznati kad netko nešto može i hoće. Vidim da si večeras uredno složila sve svoje stvari i oprala zubiće, na vrijeme otišla u krevet. Vidim da možeš, a hoćeš li i ubuduće? -
- Hoću, hoću, obećajem! -
- Ne obećavaj ništa što nećeš ispuniti. Pazi, naše bilježnice su uvijek spremne! -
- Ključaru, Razumko, Spremko, recite Djedu da mi ništa ne mora donijeti za Božić, samo neka se ne ljuti na mene! -
- Draga Lanice, ti si svoj predbožićni ispit položila - smije se djevojčici Ključar.
- Jesam? - nesigurno će Lana.
- Kad si se zauzela za Bornu, kad si uvidjela da si pogriješila rekavši mami "neću", kad si počela držati urednom svoju sobu.., onda si već ispit položila. -
- Više nisam upitna? -
Tri mala vilenjaka pospreme svoje bilježnice u džepove svojih zelenih kaputića.
- Laku noć, Lanice, spavaj slatko. U Knjizi dobrih djevojčica sada piše i tvoje ime. -




(Zagreb, 2016.)

FILIPOV PRVI MOST

Filipu je baka na internetu pronašla fotografije najljepših i najneobičnijih mostova na svijetu. Sjedili su ispred kompjutora i zajedno ih gledali.
Filip se čudio veličanstvenom pokretnom mostu s tornjevima preko rijeke Temze u Londonu, jednom od najvećih visećih mostova na svijetu u San Francisku, elegantnom "labuđem" mostu u Roterdamu, spiralnom mostu Nanpu u Šangaju, posebno japanskom mostu straha Ešima Ohaši s ludo strmim nagibom.... Svidio mu se i dvostruko spiralni Heliks u dalekom Singapuru jer mu je naročito lijepo izgledao onako osvijetljen noću, nebeski most u Maleziji i jedan viseći u kanadskoj prašumi visoko iznad divlje rijeke.
- Rado bih tuda prošetala - priznala je baka pokazujući fotografiju drvenog mosta Kintai u Japanu koji je stajao na širokim kamenim lukobranima.
- Jednog ću dana i ja graditi takve mostove - samouvjereno je izjavio Filip.
- To bi bilo nešto! - oduševila se baka.
U njihovu ulicu, dvije kuće dalje, doselila se nova obitelj. Filip je vidio dječaka, otprilike svojih godina, nešto nižeg i tamnoputog, kako pomaže nositi kutije kad su useljavali. Nitko iz ulice nije ih poznavao i nakon dosta vremena ljudi su ih još uvijek škrto pozdravljali u prolazu, uglavnom kimanjem glave ili samo podizanjem ruku. Onako po istini, ljudi nisu puno ni marili, svatko je žurio svojim putem i nitko nije imao volje za upoznavanjem.
- Tužno je to - rekla je zamišljeno Filipova baka jednog dana. - Čovjek umije napraviti silne zgrade, neobične vrtove, prekrasne mostove, a mostovi su sjajna stvar jer spajaju mjesta i ljude. Ipak, čovjek sve manje zna graditi one najvažnije - mostove prijateljstva. Eeee, ponestaje mu za to materijala. -
- Kakav to materijal treba za most prijateljstva? - zainteresirao se Filip.
- Čisto srce. Povjerenje. Spremnost da prihvatiš nečiju različitost,eto to. Znaš, nije to uvijek lako niti odraslima. Ponekad je opasno komunicirati samo srcem. Da, treba biti oprezan s onima koje ne poznaješ, a često je teško prepoznati i zločeste namjere poznatih. No vrata srca ne trebaju ostati zatvorena. Dobro postoji. -
Filip je u jednom trenutku nakratko zaboravio da će biti graditelj mostova. Kad ga je nakon nekog vremena sestrična upitala što bi želio biti kad odraste, kao iz topa je odgovorio: - Jutjuber,* oni dosta zarađuju. A ti?-
- Influenserica *- važno je digla nos dvanaestogodišnjakinja. - Imat ću tristo tisuća fanova. Svaki dan po dvadeset tisuća lajkova. -
Baka se, slušajući ih, smješkala.
- Što bi ti, bako, bila radije? Jutjuber ili influenserica? -
- Radije bih bila prijatelj prijateljima, samo njih nekoliko ili jednom, oni me nikada neće odlajkati. -
- Ma daj, bako, prijatelj - to nije zanimanje! -
- To je više od zanimanja - sad je bila ozbiljna baka. - Jedan je pametan čovjek rekao: biti prijatelj nije predmet koji učiš u školi, ali ako sam ne naučiš kako biti dobar prijatelj, nisi u životu ništa niti naučio! -
Sutradan su baka i Filip zajedno pekli fine kiflice sa sirom. Kad su bile pečene, Filip upita baku mogu li odvojiti desetak komada na poseban tanjurić.
- Što ćeš s njima? - začudi se baka.
- Mislio sam... možda jednog dana ipak budem graditelj mostova, ali za početak.... išao bih sada graditi jedan mali most prijateljstva - i Filip pokaže glavom prema kući u kojoj su živjeli novi susjedi. Baka je vidjela kako se tamo u dvorištu Filipov tamnoputi vršnjak igra loptom. - Možemo li zajedno, bako? -
- Uvijek. -
Baka skine pregaču, doda Filipu tanjurić s kiflicama i krene s njim ulicom. Na vratima kuće ispred koje se igrao dječak pojavi se njegova majka. Baka podigne ruku i mahne joj, prilazeći. Žena kao da je časak oklijevala, onda se široko osmjehne i počne mahati u znak poziva.




(Zagreb, 2018.)

Riječi koje možda niste znali:

- jutjuber (YouTuber) - mnogima danas "zanimanje iz snova", inače onaj koji komentira razne video igre ili vrši recenzije igračaka za djecu kao važan izvor informacija i zabave s velikim utjecajem na kupnju
- influenser (influencer-engl.) - označava osobu ili skupinu osoba velikog utjecaja zbog svojeg ugleda ili položaja (koja na društvenim mrežama ima dosta sljedbenika).

TISUĆU RAZLOGA

Ima on tisuću razloga da je voli:
u svojoj kosi ona čudesan sjaj nosi,
njene su oči dva badema smeđa,
trepavice kruna svilenih vjeđa.
Al' više od tog sjaja u kosi
on voli što njena prisutnost donosi:
blaga je, topla
i smiješna i draga,
u svoj krhkosti njenoj
krije čudna se snaga.
Kad je dobila nešto
da s njim ne podijeli?
Njegova tuga je njena,
njegov smijeh je veseli.
Zna i bez riječi kad treba bit' bliže,
kad pada uvijek prva ga diže.
Uz nju mu se odjednom obistinjuju sni,
ona njihova Ja pretvara u Mi.
I uvijek ga drži za ruku kad boli.
Zar nema već dovoljno razloga da je voli?
Treba li ljubav objašnjenja?
Ljubav je tu i bez nečijeg htijenja.





(Zagreb, 2016.)

SUMRAK

Sumrak je imao boju maline
iz srca razlistanog kroasana
i cvjetni miris omekšivača s haljine
upijan kožom cijelog dana.

Sumrak je imao okus dječjih poljubaca
i miris tople čokolade,
iz doline tisuću sunaca
sumrak je donio miris nade.

I dok su plesali Tama i Sjaj
posljednji tango krajem dana,
sumrak je nosio slatki miris
novog jutra nadom ovjenčana.




(Zagreb, 2016.)

Riječ koju možda niste znali:

- sumrak - (ovdje) početak noći, period od zalaska Sunca do potpunog mraka, inače vrijeme između zore i izlaska Sunca, te vrijeme između zalaska Sunca i sutona; tehnički se definira i kao period prije izlaska Sunca te opet nakon zalaska tijekom kojeg je još prisutno prirodno svjetlo (prema Wikipediji).

SRETAN PUT, SANJARI

Vrijeme je da se poljube trepavice,
sjene što plaše u čaške povuku,
dolazi lađar na bisernom brodu,
u neznanu vodi vas luku.

Sretan put, sanjari, putujte mirno!
Neka vam lađa uz dobar val plovi,
imajte vjere, putnici moji -
šareni čekaju snovi!

Čudesne obale, čudna stvorenja,
u snovima sve vam je dano:
oblake jašite, srcem zemlje hodate,
sve oko vas je začarano.

Već bojim tirkizne repove papiga,
žar ptice, ružičaste plamence
za slikarskim stalkom što mi dala je Mašta,
na krilu rubin mi nosi sjajno vretence.

Sretan put, sanjari, nek vas ne plaše daljine,
iskusan lađar je Mašta,
ne mogu vam ništa struje, vjetar ni tama
dok vaše se Ja sa Zbiljom oprašta.




(Zagreb, 2017.)

Riječi koje možda niste znali:

- čaška - uz vjenčić vanjski dio cvijeta (čašku čine lapovi, a vjenčić latice)
- lađar - brodar, onaj koji upravlja lađom, brodom
- sanjar - maštalac, zanesenjak, onaj koji snove brka sa zbiljom, fantast (grč.)

OTOK MLADOSTI SEDAMDESET ŠESTE

Obonjanska vruća večer
i smijeh izviđača.
Uz zvuk gitare prigušen glas
nevještog svirača.

Cvrčci, vjetar, šum valova:
cijeli otok pjeva,
niz kamenje, sve do mora
oda mladosti se slijeva.





(Obonjan, 1976.)

Riječi koje možda niste znali:

- Obonjan (Otok mladosti) - hrvatski otočić na Jadranu, nedaleko Zlarina, nekad poznat kao otok zmija koje su istrijebljene dopremom mungosa. Prije Domovinskog rata, za vrijeme bivše Jugoslavije (točnije 1971.) nenastanjen, divlji otočić počinju uređivati izviđači. Sagradivši pristaništa, spremište za vodu, zgradu uprave, plaže, amfiteatar, igrališta te uredivši lokacije za šatorski tip ljetovanja, izviđači su Obonjan pretvorili u divan centar za logorovanje, obuku i rekreaciju. Nažalost, danas više nema ni traga od te prvobitne zamisli zajedničkog rada i zabave, od onog mladenačkog, akcijskog, pomalo robinzonskog i romantičnog duha u cijeloj toj priči o Otoku mladosti.

- oda - svečana lirska pjesma patetičnog izričaja, uzvišenih osjećaja i zanosa

KAD ĆU VEĆ JEDNOM...

Kad ću već jednom odrasti,
nositi visoke pete
(taj model nije za tebe,
sredi se, još si dijete!)?

Kad ću već jednom odrasti,
živjeti na platformama, *
hoću otkačene torbe
kakve nosi moja mama!?

- Ima dana do tvog bala -
govori starija seka.
- Još će proći mnogo zima,
još ćeš dosta popiti mlijeka! -

Obrve (časopis kaže)
divan su okvir ženskog lica,
pod hitno srediti moram
svoj par dlakavih nadstrešnica!

Uh, kad ću već jednom odrasti,
sama birati boje
kose, laka za nokte,
(staviti umjetne na ružne svoje!)?

Trube mi: crnu nose darkerice,*
a samo se želim ružičaste riješiti
i uopće - pustite me ako griješim,
hoću li vama pogriješiti?!!!




(Zagreb, 2017.)

Riječ koju možda niste znali:

- platforma - ima više značenja, ovdje - cipele na platformu
- darkeri - (od engl. riječi "dark" - tamno) pripadnici "dark" kulture odnosno subkulturnog pokreta fasciniranog "tamnom stranom"; prepoznatljivi po crnoj odjeći, neobičnim frizurama i izrazitom bljedilu lica, protivnici pomodarstva i ustaljenih društvenih normi (obrazaca, pravila)

PRVI KORAČIĆ

Mia je prvi koračić napravila.
Puzala, puzala
pa se uspravila.
Koračić k medi,
do njeg' malo fali,
padne - neka,
mnogi su pali.
Diže se, drugi koračić, treći,
strašno je važna:
gle, mama, širi su, veći!
I sve ih više u nizu ima!
Bravo,
Mia se više ne klima.
Smije se Mia, smije se mama.
Pusti,
do tebe ću sama.
Pljesak za koračić,
njim je počeo hod,
s prvom daščicom
rađa se brod!




(Zagreb, srpanj 2018.)

PRABAKIN FALAČEK

Sarina druga prabaka, djedova majka Rozalija, nije živjela poput Sare u gradu, već u lijepom međimurskom selu B. Kad bi joj Sara dolazila u posjet, prabaka bi običavala spremiti finu pogaču s tikvama i makom, pečenu s puno domaćeg vrhnja da si je morao žlicom vaditi iz protvana koliko je sočna bila.
- Čista desetka! - oblizivali su prste nakon jela njezini gosti. - Sad te za nagradu vodimo na bazen. Jeeee, kupat ćeš se sa mnom - veselila se Sara.
- Kaj ne, kakši bazen, ja se najveć pot kopljem sam v znoju, pri delu - smijala se prabaka Rozalija. Nisu je mogli nagovoriti na bazen. Prabaka nikad nije bila ni na moru. Nikad do tada nije vidjela Plitvička jezera. Nikad nije bila ni u jednom muzeju. Samo na hodočašću u Mariji Bistrici. Ponekad u Zagrebu, u posjetu djeci. Sav njezin svijet činilo je njezino Međimurje, njezin vrt, kuća, njive i crkva.
- Kako je malen tvoj svijet, ti ništa nisi vidjela - žalila ju je Sara.
- To sam tak zgledi - smiješila se prabaka. - Sega je pun moj falaček. -
Odveli su je na Plitvička jezera da uživa u prekrasnim slapovima. Divila se ..... i umorila od hodanja. Poveli su je nakon ustrajnog nagovaranja "da bar onjuši more". Nakon trećeg dana bilo joj je dosta izležavanja. Zaželjela se svojih brežuljaka. Kad se vratila, prijateljice su je pitale: - Onda, Roza, kakše je more? -
- Je, dosti vekše od beličke bare. Kak da bi z modrom galicom zalejal. I ravno, kak da si ga z gleterom potegel. -
Ali više nije htjela tamo ići jer "nemre magaditi kaj je vroće kak v peklu", "ftroga me", "što bu delav pri hiži?", "hapiti se treba dela." I "rajše imam svoj falaček."
- Tata mog prijatelja radio je u Africi - važno je rekla Sara. - Znaš li da tamo ima gustih prašuma? Bi li ti željela vidjeti prašumu? -
Prabaka je umjesto riječi "prašuma" čula "prašina" pa je ozbiljno odmahnula glavom: - Kaj imam gledeti prošinu, dosti sem se nagutala da sem pobirala plevu pri mašinoreju."
Jednom su prolazile pored kukuruzišta i Sara je znatiželjno zurila u prolaze među visokim stabljikama.
- Sigurno ste se ti i tvoje prijateljice često skrivale među kukuruzima. Kul! Jesi li kad trčala kroz njih... onako... iz zabave? -
- Kakše skrivaje! Kakša zabava! Sam su nas tirali na delo. Sam na delo. -
Sari se to učinilo tužnim. Podigla je mobitel i snimila prabaku i sebe kako stoje pred kukuruzima.
- Poslat ću fotku prijateljici. Zapravo, nismo se dugo čule, nazvat ću je... Što je to, nema signala?! Uh, ispraznila mi se baterija! - ljutila se Sara koja bi se sa svojim mobitelom družila po cijeli dan.
- Viš vroga - smiješila se prabaka - tvoj veliki svet je za nikaj: ima prozne baterije i hude signale. Moje su pak baterije išče pune, a signali su za pet. Prijateljice ne nucam ni zvati, same dojdeju i kad je najvekše zlo, navek pomoreju! Eh, kak nam je fajno znalo biti na čehari... Kak smo tam znale popevati! -
Kad je drugi put Sara došla u B., prabake više nije bilo. Nije izašla iz svog vrta kao obično.
- Prabaka sad ubire iz nebeskih vrtova - rekla je njezina snaha.
Djed i Sara otišli su brati kukuruze za večeru. Zapravo, Sara je čekala djeda uz rub kukuruzišta. Bojala se kukaca i svačeg-nečeg što je vrebalo u prolazima. Glupo, znala je.... Djed se vratio s hrpom klipova u rukama.
- Upadaj! - Otvorio je vrata automobila, a Sara je još jednom pogledala niz savršene redove. Odjednom ju je preplavila tuga. U tom je trenutku zazvonio njezin mobitel, ali, začudo, nije ni pogledala tko zove.
- Samo malo, djede, čekaj me! -
I ona iznenada potrči između visokih kukuruza. Brzo, kao da leti. Sklopljenih očiju i podignutih ruku. Slobodno. Za prabaku. Za sebe.




(Baki Rozaliji, Zagreb, 2017.)

Riječi koje možda niste znali:

- delo (međimurski) - posao, rad
- magaditi (međimurski) - trpjeti, podnositi
- ftroga (me) (međimurski) - ne da mi se
- hiža (međimurski) - kuća
- hapiti (međimurski) - primiti (se)
- rajše (međimurski) - radije
- falaček (međimurski) - komadić
- pleva (međimurski), pljeva - ljuskice odvojene od zrna žita
- mašinoreje (međimurski) - strojno izdvajanje zrnja (od pljeve) nakon žetve
- hudo (međimurski) - loše, zlo
- išče (međimurski) - još
- nucati (međimurski) - trebati
- čehara (međimurski) - skidanje perja s peradi, nekada običaj okupljanja, društveni događaj u selu

SVJEĆICA

Drhtala svjećica šibana vjetrom.
Tinjala, tinjala
pa se ugasila.
Vjetra se spasila.
Smirilo se pamučno srce
ispod voštane kože.
Vjetar joj više ništa ne može.




(Voljenoj mami - Zagreb, 10.07.2018.)

ŽIVOT JE KAZALIŠTE

Nije li život predstava sama,
čas komedija, čas tragična drama,
al' tek kad se do njenog kraja stigne,
tada se zastor nad scenom digne!?
Kakvi smo akteri predstave bili?
Jesmo li pljesak zaslužili?




(Zagreb, 2017.)

ŠTO BI TI

Nije stvar malena
što muči Alena:
jedan grozno kišni dan,
u sobi zaboravljen kišobran,
do kože pokisao
svom čekanju traži smisao.
Gdje mu je bila pamet za dogovor ispod sata
(prolaznik mu se smješka - muka ga hvata).
Da čeka još mrvu? Da ode kući?
Strpljenje se počelo po asfaltu vući...
Da pošalje poruku? (Sasvim pusta je ulica).
Naravno, na nosu zrije bubuljica!
Pravi vulkan usred lica,
kud baš sad, nesretnica!!!
Da je zove? Zašto nije došla?
Javlja se govorna pošta.
Okrene se, mokar do duše, tugo...
I ode. Što bi, djevojko, čekao je dugo!?




(Zagreb, 2017.)

NITKO NIJE KRIV

Danas je baka ljuta strašno,
netko je smočnicom prosuo brašno.
Netko je kutiju s keksima poharao.
Netko je staklenku meda otvarao,
na podu je otkrila slatki trag:
- Neka se javi ma tko da meni je drag! -
Tko je počupao bosiljak iz stručka,
načeo bombone prije ručka?
Razbacano,
rasipano,
proliveno,
pojedeno...,
tko je krivac, nek' se zna?!
Nemam pojma, nisam ja!
Zašto Nina gleda Marka,
zašto Marko gleda psa?
Sultan laje:
- Što je, što je?
Kad vam kažem - nisam ja!
Nemam pojma ni o čemu,
iks, ipsilon na tu temu! - *
Al' netko je ipak kriv!
Krivi me i što sam živ.
Al' netko je ipak kriv!
Krivi i dan što je siv.
Ma tko je na kraju krivac?!
Šuti mudri anonimac. *




(Zagreb, 2017.)

* Riječi koje možda niste znali:

- iks, ipsilon (x, y) - slova grčkog alfabeta, u matematici uobičajeni nazivi za nepoznanice.
- anonimac - nepoznata osoba, nepoznati

SMIJEŠAK VISOKOG DATUMA

Benjaminova je prabaka prije puno, puno godina, jednom mjesečno kad bi dobila plaću, donosila kući dvije banane: jednu za kćer, sada Benjaminovu baku koja je tada bila mala djevojčica, a drugu za njenog mlađeg brata. Šezdesetih su godina banane bile rjeđe i skuplje. Zapravo ništa nije skupo ako imaš novaca, a oni ga nikad nisu imali dovoljno.
- Zašto sebi nisi kupila bananu? - pitala bi baka-djevojčica svoju mamu.
- Ja ne volim banane - odgovarala bi joj mama. Tako godinama.
Dugo su se vremena u kući između prabake i pradjeda vodili tihi i ozbiljni razgovori, onda su okupili obitelj, ponovili ono što su već svi znali - da su vremena teška, da i oni kao i mnogi drugi moraju ići za boljim životom i da su našli posao u Njemačkoj. O djeci će voditi brigu prabakini roditelji.
Prvo voće koje si je prabaka kupila za prvu plaću u Njemačkoj bile su banane. Banane koje nije voljela. Kako bi se njena djevojčica začudila da je to tada vidjela! Prabaka ih je jela i jela dok joj nije pozlilo. Svaki zalogaj pomiješan sa suzama jer djeca nisu bila uz nju. Ali suze bi došle i prošle; sad im je mogla, zajedno s mužem, priuštiti mnogo više.
Odrastajući, njezina je kći postala svjesna priče o dvije banane. Njezin unuk, sedmogodišnji Benjamin, nije to, naravno, znao kad je prabaku ponudio voćem:
- Možda jedna banana za tebe? -
- Hvala ti, sunce moje, ali banane su mi preteške za želudac. A i pojela sam ih dosta u životu pa su mi se malo zamjerile.. - uz smiješak mu je rekla prabaka.
Baka se na to nekako tužno osmjehnula. Ne samo zbog one priče o bananama već i zbog toga što joj se činilo da se vratilo isto ono vrijeme. Jučer je u Irsku otputovao mladi susjed Luka, ovog ljeta tamo odlazi i Lucija iz naselja s cijelom obitelji. Prošle godine u Njemačku tata male Karle iz Benjaminove škole.
Benjamin je rano naučio značenje rečenice "nemamo novaca". Lijepo su mu to objasnili: da je poduzeće u kojem je radila mama zatvoreno, da je ostala bez posla i da tatina plaća nije dovoljna za sve što oni trebaju. Za bakinu mirovinu svi znaju da je tanja od mišjeg repa (tu se Benjamin zahihotao). Zbog toga nije imao običaj glasno reći: - Mama, hoću sladoled! - Pred slastičarnom bi mamu lagano povukao za rukav i šapnuo bi što je najtiše mogao: - Misliš li, mama, da u ovoj slastičarni imaju sladoled od dinje? Jako volim sladoled od dinje. Ali mislim da mi nemamo novaca za kuglicu, je l' da?! -
Mama bi, srećom, obično rekla: - Imamo za jednu kuglicu - i on je bio najsretniji dječak pred tom slastičarnom. Uzbuđeno bi stajao pred dugačkim staklom iza kojeg su se nanizale posude pune sladoleda od čokolade, lješnjaka, oraha, pistacija, vanilije, jagode, dinje, kupina i tko zna od čega su još sve bili... Nije se mogao odlučiti.
- Teta, možete mi prošarati žlicom po nekoliko vrsta, volim šarenu kuglicu! Ako se to može! -
Sve više naših mladih ljudi traži posao u drugim zemljama, rekli su u vijestima na televiziji, a baki je preko ograde prenijela i susjeda čija su djeca već otišla za Njemačku. Većina onih što su ostali nije, doduše, znala priču o dvije banane, ali poznavala je jednu drugu priču. Priču visokog datuma.
Kad baka ispitivački gurne nos u zamrzivač i kombinira, kombinira...., onda već i Benjamin zna da bi to mogao biti "visoki datum". To znači da su došli oni dani kad se mjesečni kućni fond dobro ispraznio i baka, oprezna kao uvijek, u takvim slučajevima gleda da potroši ono što ima na zalihama u zamrzivaču. Samo da se ne mora u dućan! A zalihe obnavlja urodom iz vrta.
Baka je znalački razgledala lopticu mesa ne veću od oveće jabuke.
- Napravit ćemo lažnu pečenku, što kažeš na to? -
- Zašto lažnu? - čudi se Benjamin.
- Zato jer ćemo meso prevariti s dosta kruha. - Baka namoči kockice kruha u mlijeko. - Dodat ćemo još ovoga i onoga... Onda ćemo ga mijesiti i gnjaviti dok ne prizna da je pečenka. - Benjamin se počne smijati.
To jutro je baka s njim u vrtu provjeravala što se sve može iskoristiti za ručak.
- Koliko krasnih cvjetova tikvica! - veselila se baka i ubrala lijep buketić. - Ispohat ćemo ih. -
- Zašto nisi pobrala sve? - pita Benjamin.
- Ženske cvjetove ne diramo - upozorava ga baka. - Tu će biti mladih tikvica. Treba misliti i na sutra. -
- A što se tu kuha? - Benjamin u kuhinji oprezno virne pod poklopac lonca.
- Vragul juha. -
- Zašto se zove vragul juha? -
- Haha..., jer je sad ovakva, sad onakva. Ovisi o tome čega ima u vrtu. -
- Kakva gozba! - uzviknuo je Benjaminov tata kad je sjeo za stol.
- Stvarno gozba - pohvalila je baku i mama koja je jutro provela u Zavodu za zapošljavanje. Baka se zadovoljno nasmijala. Ona se često smije. I kad je visoki datum. Samo onda kad je u vrtu suša, onda bakin smijeh dobije još jednu crticu na licu. Kao kad Benjamin jede kisele krastavce.




(Zagreb, 2018.)

KUCAJ NJEŽNO

Stoj, metalni batiću
u starinskom satiću!

Lakše, stvaraš buku jaku,
budiš bolesnu mi baku!

Nježno kucaj, zvonce malo,
moje drago je zaspalo.



(Zagreb, 2016.)

PRVE TREŠNJE

Ubrala sam trešnju sa stabla,
još je travom blistala rosa,
ubrala sam crvenu trešnju
vrapčiću ispred nosa.

Prve trešnje stabalce donosi,
šačicu zrelih lišćem grana je skrila,
uzela sam vrapčiću jednu,
drugu mu ostavila.




(Zagreb, 31. svibnja 2018.)

HVALILE SE JAGODICE

Hvalile se jagodice:
- Mi mjesečarke smo marljivice,
na veselje smo djetetu
svakog mjeseca u ljetu.
Mirišemo malo samo,
al' slađe od meda damo. -

Drske jagodice šumske,
sitne razbojnice drumske
divnim mirisom zavedu,
šumom dalje te odvedu:
toliko sam ih zavoljela
da me noga zaboljela!

One krupne iz dućana,
savršene i bez mana,
k'o izrezane sa slika
viču: - Idealna smo prilika! -
Premda najviše se hvale,
što je miris - nisu znale!



(Zagreb, 29. svibnja 2018.)

POTOK LJUBAVI

Svjedok tome je Potok ljubavi
(jedna mu je starica ime dala:
- Ih, kolika su se srca uz njega
jedno drugom obećala! -).

Trčala je kroz crvene makove
kad su se prvi put sreli,
nije izustio niti riječ,
buknuli su obrazi vreli.

Rekla je: (već pola ljeta je prošlo
kad su sjeli uz vodu)
- Pomakni se dalje, kakav Potok ljubavi,
tu koprive žare, komarci bodu!

Baš si neki kud si me doveo,
kakva romantika, molim te! -
Onda su im se pogledi spleli
i on je procijedio: - Volim te! -





(Zagreb, 26.svibnja 2018.)

MAČAK U PIZZERIJI

Jedan petak došao mačak u pizzeriju,
konobar uslužuje finu mušteriju:
- Nudimo vam izvrsnu pizzu Margherita.
Predložio bih s pršutom da se mene pita.
Miješanu? Želite možda kulen-kobasica?
Neku od naših novih vege-poslastica? -
A mačak će uljudno konobaru Fredu:
- Moj planer pokazuje: riba je na redu!
Kobasicu, kulen, šunku jedem do srijede,
povrće četvrtkom, riba petkom se jede. -
- I pizzu s ribom imamo na jelovniku! -
- U tom slučaju - jumbo, jednu poveliku.
I budite ljubazni: zbog zdravlja manje solim,
a tu pizzu s ribom - bez tijesta volim! -
Fred gleda u mačka, hladi vruću glavu,
al' narudžba je pala, a gost - uvijek u pravu!




(Zagreb, 2016.)

PLESALA SAM S MJESECOM

Ima noći kad sam plesala s Mjesecom.
Spustio bi se po sedefnom toboganu,
uzeo mi ruku, nasmiješen,
još nosim srebro dodira na dlanu.

Ni jedna tipka klavira nije glasa dala,
nisu pričale ni violine,
mi smo klizili nošeni nečujnim zvukom
podijem beskrajne širine.

Zar vi nikad niste plesali s Mjesecom?
Mislite - samo sam sanjala?
Ja osjećam glazbu noćne tišine,
k tim sam se notama spokoja sklanjala.



(Zagreb, 2017.)

MALO UVRNUTA PJESMICA

Prpošan patuljak Smjehuljak
i gnom Frfuljak
popeli se na vrtuljak.
Okreće se, okreće vrtuljak,
patuljku se razleti Smjeh,
gnomu ispadne uljak,
još se vrti Frfuljak.
Vrti li se jedan čovječuljak
ili dva -
tko zna?

Ne znam,
vrti mi se u glavi,
na vrtuljku sam bila i ja!




(Zagreb, 18.03.2018.)

Riječi koje možda niste znali:

- uvrnuto - izvrnuto, izokrenuto, ponekad čak u smislu: pomalo luckasto, čudnjikavo...
- prpošan - pomalo neozbiljan, razdragan, razigran, dražestan...
- gnom - izmišljeno biće iz fantastičnih priča; gnomovi su uglavnom mala stvorenjca koja žive pod zemljom obično čuvajući neko blago, u zapadnoeuropskoj mitologiji gnom se pojavljuje i kao groteskno demonsko biće - ružni patuljak

KIŠNI DAN

Pepeljasto nebo runi se
nad šumom antena.
Mokri dimnjaci
s mrljavim fasadama.
Drhte paučine
na balustradama.
Klizi kišna kap
niz staklo.
Na sljemenu krova
ptica otresa
pokisla krila.
Samo ja
nikako da otresem
pokisle misli.
Niz prozor,
kroz zidne stijene
jesen je nekako
ušla u mene.




(Zagreb, 2017.)

Riječ koju možda niste znali:

- runiti (se) - odvajati se, osipati se, mrviti se, otkidati od nečega u sitnim česticama...
- balustrada (tal.) - ograda na balkonu, terasi, stubištu i sl.

SVE PIŠE

Sve piše u bljesku
zrnaca u pijesku,
u kaskadama tišine
ispod morske površine,
svi dodiri dragi
i oni što su boljeli,
sve piše:
da smo se jednom voljeli.



(Zagreb, ožujak 2018.)

KAD SE ZAGRLE MORE I NEBO

Kad se zagrle more i nebo
dupini polete i postaju oblaci,
morske zvijezde se stope s nebeskim,
suncu su azurni koraci.
Kad se zagrle more i nebo
mjesec se ogrne čipkom od pjene,
koralj se nebom razlije,
grle se anđeli i sirene.
S jednom tajnom spaja se druga,
misterij veći ne poznajem ja,
sve tajne neba tad more čuva,
sve tajne mora samo nebo zna.



(Zagreb, veljača 2018.)

CICE MACE ZA MAMU

Kad na vrbu ivu uz rijeku
tople zrake svjetlost bace,
svoje mazne, sitne glave
dižu prve cice mace.

Kao obraz bracin nježne,
kao uho malog zeke,
kao krzno njene mace,
tako svilenkasto meke.

Mačje suzice na ivi
šapću: - Sreća se ne baca! -*
Slaže Lana svojoj mami
stručak prvih cica maca.



(Zagreb, 2017.)

* Ovo možda niste znali:

- Stara poljska legenda govori o mačićima koji su u trci za leptirima pali u rijeku i počeli se utapati dok je mama maca tužno plakala na obali. Vrbe uz rijeku čule su njezin plač i spustile svoje grane da pomognu mačićima. Od tada svakog proljeća na granama gdje su se hvatali mačići rastu krzneni pupoljci.
Druga legenda kaže da je mačiće u rijeku bacio ljuti seljak.
Naši narodni običaji nalažu da se za Cvjetnicu blagoslovljene cice mace nose kući za zaštitu od groma, požara, tuče ili bolesti.

MALA PEKARA

Stara Dubrava (ne ova sada)
k'o crvuljak ušminkanog grada,
mala pekara u Ulici prosinačkih
mojih dana bezbrižnih, đačkih...
Njezin glas dok mi kiflicu pruža:
- Tamno oko moje, usta od ruža!
Dušice, čim' si šarenice zamazala?
Što bi? Kukuruzni ili bijeli, mala? -
Dragost doma; uz miris kruha
fini vonj nečeg što se rano kuha,
kupčići svježih žemljica
što mame na društvo somerica...
Iza pulta dvije marljive seke
prodaju germu na grame il' deke,
samo osmijehe ne prodaju na grame,
tople osmijehe dijele na kilograme...

Novo se nebo nad kvartom njiše,
tamo je prazno, nema natpisa više.
Dok ni starim ulicama ne prepoznajem lica
u glavi mi se ruši složena slagalica:
kamo su se danas takvi osmijesi skrili?
Zašto su nekad osmijesi besplatni bili?




(Zagreb, 2016.)

Riječi koje možda niste znali:

- kupčić - hrpica
- žemlja - pecivo
- somerica - purgerskim rječnikom salama
- germa - kvasac, pjenica
- deka - ovdje skraćenica od dekagram

PODIGNI ME VISOKO, TATA

Nostalgija.
Čest je to gost prohujalih dana.
Šetaš po kiši,
ona se prikrpa ispod kišobrana.
Otkriješ napušteno, ružno
(a tu je nekoć cvjećarna bila!),
Čežnja te neprimjetno smješta
na svoja široka krila
i nosi..., udobno te nosi
u dimenzije druge
da piješ iz izvora sreće
i izvora tuge.
Vrtuljak. Kad vidiš vrtuljak
da se okreće,
Ona ti dotakne srce,
zar ne da je veće?
Il' znaš onaj trenutak
kad ljuljačka leti?
Čežnja ne propušta
da te nježno, nježno sjeti
kako je nekada, davno,
tebe i brata,
visoko, o, visoko
znao podići tata!




(Zagreb, ožujak 2018.)

Riječ koju možda niste znali:

- nostalgija - čežnja za nečim što nam je bilo drago, a čega više nema, što pripada prošlosti

KROZ SUNCOKRETE

Biciklom se sjurim
niz put, u podne.
Kroz polja. Sve cvijet do cvijeta.
Oči mi zapljusne
zlaćani val
iz redova suncokreta.

Po kosi, kroz žice
kotača bicikla
sjajna se lavina slijeva.
Ravnica, nebo,
na obzoru šuma;
sve mi na pozdrav pjeva.

Sjeta od jutros
čarobno nesta.
Slušajte! Ja srcem zvonim.
Vrtim pedale,
s pticom uz rame
pod sunčani slap uronim.



(Zagreb, 2017.)

ŠVRĆO I NEŽICA

Baku Agnezu nitko nije poznavao drugačije nego kao Nežicu. Do tog je Božića napunila osamdeset tri godine, onako sitna i radišna, ali već pomalo umorna od svog života. Pokopala je ona muža, jedinog sina i snahu, ostao joj samo unuk koji se nedavno oženio, ali i on, valjda tako i treba, živi svojim životom. Uredio sebi stan u potkrovlju bakine kućice. Žive pod istim krovom, ali se gotovo i ne viđaju. Odvojili se mladi, nije to baki krivo.
Dođu blagdani - baka Nežica sama. Sve se obitelji okupljaju, samo ona sjedi bez igdje ikoga u svojoj sobi. - Eh - misli ona - Kao panj... - Pa suzama lice umiva. Ne da ona suzama na volju, ali je suze ne slušaju.
Vole je susjedi, zovu da bude s njima, ali Nežica se nekako neugodno osjeća. Neka je njihov Božić samo njihovoj obitelji. Zove je unukova žena, ali uz kiseli osmijeh: - Bako, možete vi i k nama. -
- Neka, hvala, djeco. -
- Zbilja, bako... - mlako se trudi u svom pozivu i unuk. Nije da on ne voli baku, ali njemu se samom čini da će staroj ženi biti previše veliko društvo.... Bit će mu blagovaonica puna: i ženini roditelji i šogori i šogorice.... pa njihova djeca.... Zna to baka Nežica. Kaže: - Ne, ne, djeco....., pozvana sam kod prijateljice na ručak. - Izlane se baka, a da ni sama ne zna kako i zašto.
- Da? - začudi se unuk, ali i ne pita kod koje. Onda se nešto škrto osmjehne. Zapravo, kao da mu je neki teretić pao sa srca. - Onda dobro. Uživaj! -
Na sam Božić, oko jedanaest sati, uzme Nežica torbicu, stavi u nju desetak Albert keksa i jabuku (nije ništa naročito mogla pripremiti jer bi snaha i unuk mogli osjetiti miris od kuhanja) i polako odšeta ulicom. Prođe jednu, dvije, tri... i završi u parku. Sjedne na klupu iako je bilo vrlo hladno, gleda dolaske i odlaske tramvaja na nedalekom okretištu.
Oko dvanaest izvuče keksiće iz torbe i pojede dva. Malo kasnije jabuku. Svaki joj je zalogaj jabuke nekako zastajao u grlu. Sjetila se, prekasno, nije ponijela vode sa sobom. Ili čaja. - Eh, lude li mene. -
Kad se vraćala kući, na uglu ulice stajao je mali pas mješanac. Viđala ga je ponekad Nežica u okolici. Lutalica. Bacili bi mu ljudi koji komadić hrane, pojeo bi i opet nestao na neko vrijeme.
- Što ćeš tu na toj hladnoći? - pita ga Nežica, a psić odgovori mahanjem repića. Nežica izvadi keksić iz torbice.
- Hajde, nemoj mi danas biti gladan, Božić je! - Počeše ga iza uha.
- Eh, što ćemo ti i ja, ha? Hladno je, idemo kući. - Krene Nežica, a psić je slijedi. Unukova žena je bila na vratima kad je Nežica ušla u dvorište. - Vidi ga..., vrati se, psino! - zavikne snaha. - Pusti ga - veli Nežica. - Dat ću mu jesti.-
- Kakvo jesti! Još ćemo skitnice skupljati! - Ona baci kamenčić na psa. Psić pobjegne.
- Nemoj, dijete, nemoj. -
Pobunila bi se Nežica oštrije, prigrlila malo stvorenjce, ali pomisli: previše sam stara, ako me sutra ne bude, što će biti s njim? Ne smijem ga uzeti k sebi! I odustane.
Oni željni bijelog Božića mogli su se veseliti. S prvim mrakom počelo je lagano sniježiti. Baka je provirila kroz zavjesu. Ulica je bila prazna, bez i jednog prolaznika. Pusta... kao njezina soba.
Onda ga je spazila.
Ispred ograde, u mraku, skupilo se na asfaltu malo, dlakavo klupko. Vidjela je dobro, baš se upalilo svjetlo na uličnoj svjetiljci. Nežica se ogrnula vunenim šalom, navukla čizme i onako u kućnoj haljini tiho prošla kroz dvorište. Gore u potkrovlju još se slavilo. Psić je digao glavu kad je prišla i jedva čujno zacvilio. Primjetno je drhtao.
- No, no! - šapnula je Nežica. - Jadničak moj mali - Istresla je pred njega šaku čvaraka. - Nemam veliki izbor u frižideru, uzmi što ima. - Vidjelo se da je bio gladan jer su čvarci nestali u sekundi. Dražesno je nakrivio glavu, ne skidajući pogled s nje. - Imaš lijepe oči, znaš - pogladila ga je Nežica. Promatrali su se neko vrijeme, onda je Nežica gurnula dvorišna vrata. - Uđi! -
On je prvo stajao, onda oklijevajući napravio par koraka.
- Razmišljala sam - rekla je Nežica tiho i ozbiljno kao da priča s jednom od svojih dragih prijateljica kojih odavno više nema.
- Ti i ja smo tu samo prolaznici, zar je važno hoćemo li još ovdje biti pet godina ili pet dana?! Važno je samo da ih zajedno lijepo provedemo. Ti i ja. Život je nepredvidljiv. Neka je i pet dana. To je pet Božjih daraka! - I uvede ga u hodnik.
Odozgo dopre glasan smijeh. Psić se zaustavi.
- Hajde ti samo, Švrćo, ... evo, zvat ću te Švrćo - lagano ga gurka Nežica. - Ne boj se, sad smo nas dvoje tu. - Širom mu otvori vrata svoje tople sobe. I soba odjednom postane puna da punija ne može biti.



(Zagreb, studeni 2017.)

SVE O KRAVI

Znam, znam što je krava!
To je ona s televizije, ljubičasto-plava.
Znam, živi u planini, izvan grada,
od nje se dobije rupasta čokolada.
I ona s lješnjacima
i ona s keksima
i više ne znam kakvih sve ima.
Kod bake ima jedna smeđa
(krava, ne čokolada), kažu: ona je Bređa.
Bređa! Kakvo je to ime za kravu?
Ljepše je Milka, tako zovu onu plavu.
Ima velike cike, zovu ih vima
i dva roga, može te bocnuti njima,
a, vjeruj mi, ne pamtiš je po lijepom
kad te ošine svojim repom.
Kad dođe tele, ništa od mlijeka, vele.
Ne znam o čemu pričaju djed i baka:
moji ga meni daju iz tetrapaka.
Bređa stanuje odmah kraj bakine kuće
da je baka čuje kad zamuče,
kuća joj je ista, samo štala,
vidjela sam kad sam bila mala.
I sad sam mala, ali sam dosta velika, teta,
pa znam da sve o kravi
možeš skinuti s interneta!



(Zagreb, 2017.)

Riječ koju možda niste znali:

- bređa (breja) - međimursko kajkavskim - noseća (životinja koja nosi mlado ili mlade)

POJESTI JAGODICU BOBICU

Saznalo se da je Mateo, prijatelj Mihaelovog tate, peskovegetarijanac. Mihael nema još punih pet godina i ne zna što znači ta dugačka riječ.
- Ne jede meso, ali jede bilje i ribu - kratko je objasnila mama, no Mihael je ionako to objašnjenje minutu kasnije zaboravio.
Striček Mateo ih je posjetio jedno jutro, upravo kad je Mihael žvakao mesni štapić. Mihaela su učili da bude pristojan pa je uljudno ponudio stričeka Matea nagriženim ostatkom mesnog štapića.
- Ne, hvala. Ne jedem životinje. -
- Ni ja - rekao je Mihael. - Ovo je meseko. -
- To je, mislim, meseko kravice - poučio ga je ljubazno striček Mateo iako mu je mama davala čudne znakove očima.
- Ma ne, to je iz Kauflanda. -
- Zdravije ti je da papaš ribicu. -
- Ribica je i Dora, ne želim jesti Doru! Ti ne znaš, Dora je Marlinova prijateljica, ona mu pomaže naći Nema. Dobro, ona stalno gubi pamćenje, ne bi se ni sjetila tko ju je pojeo. Ali ja ti jedem samo riblje štapiće, to je drugo. Oni nisu živi i ne plivaju i ne govore. -
- A piliće? Ti ne bi pojeo male slatke piliće? - (Cccc, taj striček Mateo! Mama je odustala od davanja čudnih znakova i samo je objesila lice dok se tata glupo kliberio).
- Ne bih. Ja jedem samo pileće loptice iz Ikee. -
- Hm, ja ti ne jedem ništa što rokće ili pijuče - ponosan je na sebe striček Mateo.
- Što onda jedeš? -
- Jedem, na primjer, morske plodove. -
- Što su morski plodovi? -
- Školjke, rakovi... -
Mihael se, užasnut, okrenuo mami i tati: - Mama, tata, striček Mateo bi pojeo gospodina Klještića!-
- Što je sad?! - nasmijao se striček Mateo. - Kako da se nas dva dogovorimo, ha? - Evo, pozvat ću te na jedan voćni kup s jagodama i sladoledom, što kažeš?! Daj pet! - Mihaelu se razvedrilo lice. Pružio je ruku prema stričeku Mateu, pljesnuli su dlanovima, još su se i rukovali... onako muški... Onda ga je striček Mateo odveo u slastičarnu.
- Dobro je - komentirala je mama. Tata se još uvijek blesavo cerio. - Kad su spomenute jagode, pomislila sam da će Mihael odustati zbog Jagodice Bobice! Čekaj malo, je li ona uopće jagoda? ... Ili? ... Nema veze... -



(Zagreb, veljača 2018.)

Ako možda niste znali:

- Dora (Dory), plava tang riba i Marlin, riba klaun - likovi iz računalno animiranog filma "Potraga za Nemom" (2003.)
- Gospodin Klještić - lik iz crtane serije Spužva Bob Skockani, rak, vlasnik restorana "Rakova poslastica"
- Jagodica Bobica - glavni lik iz istoimene crtane serije

U MAČJOJ ŠKOLI

Što učiš u mačjoj školi?
Miš se lovi, a ne voli!
Kad je hrana psima dana
iz tih zdjela se ne služiš,
a s pticama se ne družiš.
I ljudima su slatke ptice,
al' macama su - poslastice!
Sve što kliješta i rogove ima -
bliski susret izbjegavaj s njima.
Ili u grmlju ili na krovu -
kreći se tiho poput sjene u lovu!
A kad odrasteš, ljubav je duševna hrana,
za nju je veljača rezervirana.
Mada promjena ima u tom dijelu:
serenade su sad kroz godinu cijelu.




(Zagreb, siječanj 2018.)