Benjaminova je prabaka prije puno, puno godina, jednom mjesečno kad bi dobila plaću, donosila kući dvije banane: jednu za kćer, sada Benjaminovu baku koja je tada bila mala djevojčica, a drugu za njenog mlađeg brata. Šezdesetih su godina banane bile rjeđe i skuplje. Zapravo ništa nije skupo ako imaš novaca, a oni ga nikad nisu imali dovoljno.
- Zašto sebi nisi kupila bananu? - pitala bi baka-djevojčica svoju mamu.
- Ja ne volim banane - odgovarala bi joj mama. Tako godinama.
Dugo su se vremena u kući između prabake i pradjeda vodili tihi i ozbiljni razgovori, onda su okupili obitelj, ponovili ono što su već svi znali - da su vremena teška, da i oni kao i mnogi drugi moraju ići za boljim životom i da su našli posao u Njemačkoj. O djeci će voditi brigu prabakini roditelji.
Prvo voće koje si je prabaka kupila za prvu plaću u Njemačkoj bile su banane. Banane koje nije voljela. Kako bi se njena djevojčica začudila da je to tada vidjela! Prabaka ih je jela i jela dok joj nije pozlilo. Svaki zalogaj pomiješan sa suzama jer djeca nisu bila uz nju. Ali suze bi došle i prošle; sad im je mogla, zajedno s mužem, priuštiti mnogo više.
Odrastajući, njezina je kći postala svjesna priče o dvije banane. Njezin unuk, sedmogodišnji Benjamin, nije to, naravno, znao kad je prabaku ponudio voćem:
- Možda jedna banana za tebe? -
- Hvala ti, sunce moje, ali banane su mi preteške za želudac. A i pojela sam ih dosta u životu pa su mi se malo zamjerile.. - uz smiješak mu je rekla prabaka.
Baka se na to nekako tužno osmjehnula. Ne samo zbog one priče o bananama već i zbog toga što joj se činilo da se vratilo isto ono vrijeme. Jučer je u Irsku otputovao mladi susjed Luka, ovog ljeta tamo odlazi i Lucija iz naselja s cijelom obitelji. Prošle godine u Njemačku tata male Karle iz Benjaminove škole.
Benjamin je rano naučio značenje rečenice "nemamo novaca". Lijepo su mu to objasnili: da je poduzeće u kojem je radila mama zatvoreno, da je ostala bez posla i da tatina plaća nije dovoljna za sve što oni trebaju. Za bakinu mirovinu svi znaju da je tanja od mišjeg repa (tu se Benjamin zahihotao). Zbog toga nije imao običaj glasno reći: - Mama, hoću sladoled! - Pred slastičarnom bi mamu lagano povukao za rukav i šapnuo bi što je najtiše mogao: - Misliš li, mama, da u ovoj slastičarni imaju sladoled od dinje? Jako volim sladoled od dinje. Ali mislim da mi nemamo novaca za kuglicu, je l' da?! -
Mama bi, srećom, obično rekla: - Imamo za jednu kuglicu - i on je bio najsretniji dječak pred tom slastičarnom. Uzbuđeno bi stajao pred dugačkim staklom iza kojeg su se nanizale posude pune sladoleda od čokolade, lješnjaka, oraha, pistacija, vanilije, jagode, dinje, kupina i tko zna od čega su još sve bili... Nije se mogao odlučiti.
- Teta, možete mi prošarati žlicom po nekoliko vrsta, volim šarenu kuglicu! Ako se to može! -
Sve više naših mladih ljudi traži posao u drugim zemljama, rekli su u vijestima na televiziji, a baki je preko ograde prenijela i susjeda čija su djeca već otišla za Njemačku. Većina onih što su ostali nije, doduše, znala priču o dvije banane, ali poznavala je jednu drugu priču. Priču visokog datuma.
Kad baka ispitivački gurne nos u zamrzivač i kombinira, kombinira...., onda već i Benjamin zna da bi to mogao biti "visoki datum". To znači da su došli oni dani kad se mjesečni kućni fond dobro ispraznio i baka, oprezna kao uvijek, u takvim slučajevima gleda da potroši ono što ima na zalihama u zamrzivaču. Samo da se ne mora u dućan! A zalihe obnavlja urodom iz vrta.
Baka je znalački razgledala lopticu mesa ne veću od oveće jabuke.
- Napravit ćemo lažnu pečenku, što kažeš na to? -
- Zašto lažnu? - čudi se Benjamin.
- Zato jer ćemo meso prevariti s dosta kruha. - Baka namoči kockice kruha u mlijeko. - Dodat ćemo još ovoga i onoga... Onda ćemo ga mijesiti i gnjaviti dok ne prizna da je pečenka. - Benjamin se počne smijati.
To jutro je baka s njim u vrtu provjeravala što se sve može iskoristiti za ručak.
- Koliko krasnih cvjetova tikvica! - veselila se baka i ubrala lijep buketić. - Ispohat ćemo ih. -
- Zašto nisi pobrala sve? - pita Benjamin.
- Ženske cvjetove ne diramo - upozorava ga baka. - Tu će biti mladih tikvica. Treba misliti i na sutra. -
- A što se tu kuha? - Benjamin u kuhinji oprezno virne pod poklopac lonca.
- Vragul juha. -
- Zašto se zove vragul juha? -
- Haha..., jer je sad ovakva, sad onakva. Ovisi o tome čega ima u vrtu. -
- Kakva gozba! - uzviknuo je Benjaminov tata kad je sjeo za stol.
- Stvarno gozba - pohvalila je baku i mama koja je jutro provela u Zavodu za zapošljavanje. Baka se zadovoljno nasmijala. Ona se često smije. I kad je visoki datum. Samo onda kad je u vrtu suša, onda bakin smijeh dobije još jednu crticu na licu. Kao kad Benjamin jede kisele krastavce.
(Zagreb, 2018.)
Nema komentara:
Objavi komentar