Bilo je to nekoliko dana prije Božića. Lana je spavala u krevetu svoje sobe. Vani je tiha zimska noć sijala po ulicama i kućama bijele zvjezdice. Rastao je sjajni bijeli pokrov po gradu. Lana se probudila jer joj se učinilo da je kroz san čula nekakve koračiće. Onda je u mraku sobe uspjela vidjeti brzu sjenu između vrata i prozora. Lana nije bila naročito plašljiva. Upalila je noćnu lampicu i sjela.
Stvarno! Netko je tu! Kraj kreveta je protrčao mali vilenjak u zelenim hlačicama i kaputiću iste boje, sa zelenom vilenjačkom kapicom na glavi. Sakrio se iza uzglavlja ležaja i virio. Lana klekne na krevetu i nagne se da ga bolje vidi.
- Stoj, ne trči više! Vidjela sam te... Zašto se skrivaš? -
- Da se razumijemo odmah na početku: ne skrivam se, samo te nisam htio uplašiti! - odrješito će mali došljak.
- Tko si ti uopće? -
- Ovdje sam ja taj koji postavlja pitanja, draga Lana! - nasmije se vilenjak, a Lana se dosjeti: - Znam, ti si vilenjak Djeda Mraza! Prepoznala sam te! -
- Točno. Imam zadatak do Badnjaka riješiti nekoliko upitne djece. Poput tebe! -
Ovo uznemiri Lanu.
- Zašto upitne, molit ću fino!? Po čemu sam ja upitna, ha? -
- Ovako, draga moja djevojčice: Djed Mraz ima knjige dobrih i zločestih dječaka. Dobrih i zločestih djevojčica. To si možda već čula. Ima i bilježnicu s adresama onih koji nisu ni jedno ni drugo. Upitni su! Još su pod znakom pitanja, razumiješ? Nama je zadatak provjeriti neke stvari kako bismo sigurno znali u koju knjigu će na kraju tko upasti. -
- Nama? Tko je to sve? -
Iza ormara ukaže se glava još jednog vilenjaka.
- To sam i ja! -
- I ja! - treći se izvuče iz kutije s igračkama.
- Auuuu, pa vas ima...! - zaprepasti se Lana nad činjenicom da su se skrivali svud po njenoj sobi. - I što sad? -
- Moraš ispuniti naš upitnik, pisati nešto kao mali ispit - rekao je prvi vilenjak.
- Ispuniti? Još ne znam sva slova, kako ću pisati?! - odgovorila je potišteno Lana.
- Ništa zato! Može i usmeno. Postavljat ćemo ti pitanja, a ti odgovaraj! - rekao je drugi vilenjak. - Ali brzo, nemamo dosta vremena. -
- Pitanje broj jedan! - unese joj se strogo u lice treći vilenjak. - Misliš li da je u redu uništavati darovane stvari? Ako ne misliš tako, zašto si žirafi Pjegici istrgnula stakleno oko i rep? Dobila si je prošlog Božića na dar, zar se tako čuvaju igračke? -
- Nisam ja! To je učinio Borna iz moje ulice. Iščupao joj je oko i rep i bacio je u blato pa sam je morala prati. Ja volim Pjegicu. Vidi, svaku večer nosim je sa sobom u krevet. - I Lana pokaže plišanu žiraficu položenu na jastuk.
- Dobroooo..., onda smo imali pogrešan podatak. Pišem.... - Treći vilenjak zabilježi u svoj mali notes: "Bornu upisati u Knjigu zločestih dječaka. Bez darova ovog Božića."
- Uuuuuh... - istisne Lana s mukom kad je to čula. - Vilenjače... -
- Zovem se Ključar - reče treći vilenjak.
- Ključaru, molim te..., zapiši, reci Djedu Mrazu da nisam htjela izdati Bornu. I nije Borna zločest dječak. Istina, sve je ono napravio s Pjegicom, ali samo tada i nikad više! Popravio se, stvarno. Rekao je da mu je žao. Ponudio mi je da će potražiti novo oko za Pjegicu. I već joj je pričvrstio rep. Molim te, reci Djedu da meni ništa ne mora donijeti, samo neka oprosti Borni, da Borna ne bude u Knjizi zločestih dječaka. -
Gleda je vilenjak i smješka se: - Znaš li zašto me zovu Ključar? - Lana odmahuje glavom. - Zato jer otključavam vrata srca i zavirujem u njega. Eto, zavirio sam u tvoje srce i vidim da je iskreno. Dobro, brišem prijedlog da se Borna upiše u Knjigu zločestih dječaka. -
- Sad ja, sad ja!!! - pokuca nestrpljivo o noćni ormarić drugi vilenjak i zaškilji u nju kroz okrugle naočale.
- Moje pitanje: je li u redu na neki dobiveni zadatak ili nečiju molbu odgovoriti s "neću"? Ako nije u redu, zašto si ono jednom mami rekla "neću"? -
Lana počne prebirati po sjećanju kad je to moglo biti da je mami rekla "neću". Kad se sjetila, prekrije rukom usta i snuždi se. Slabašno slegne ramenima. Bilo ju je sram.
- Ne govoriš ništa? Priznaješ! - I drugi vilenjak upiše u svoju bilježnicu: "Pri-zna-je!", a ispod toga: "Nema valjanog objašnjenja".
- Može potpitanje? - okrene on glavu prema Lani. - A da ti zamoliš mamu da ti spremi doručak, što bi bilo da ona tebi odgovori s "neću"? Da zamoliš tatu da te vodi u kino, a on ti kaže "neću"? Da ti svi odreda odgovaraju s "neću", kako bi ti bilo? -
Šuti Lana. Gricka usnu i gleda ga ispod oka. Odjednom, vilenjak se nasmije i prijateljski joj prodrma rame.
- Ne brini. Ti ne znaš da je moje ime Razumko. Ja upravo čitam što ti se sad mota po glavici i vidim da si shvatila da to nije bilo lijepo. -
- Vilenjače, ja sam već prije mamu zamolila da mi oprosti i napravila sve što je trebalo. -
- To je dobro, razumno je. Zašto ja to onda nemam zabilježeno? E, u tom slučaju ćemo ovako... - Razumko prekriži ono ranije upisano u svom notesu i sad upiše: "Žao joj je, stvar ispravljena".
- Dečki, razlaz! Vi se tu raspričali, a žuri nam se dalje - vikne onaj vilenjak kojeg je Lana prvog ugledala kraj kreveta.
- Još je moje pitanje ostalo: smatraš li da je prihvatljivo biti neuredan? Zašto ti, Lana, ne pospremaš svoje stvari? Jedna papuča ti je neku večer bila u hodniku, druga u sobi! Crtančica na podu, čarapa pod krevetom! Lutka u košari s prljavim rubljem, a prljava vestica u kutiji s igračkama, je li to tvoj red? Zamisli da Djed Mraz s takvim nemarom dijeli darove. Ti bi dobila nogometnu loptu jer bi mu ona prva došla pod ruku, a Borna, na primjer, set za manikiranje! -
- Ja se ne igram nogometnom loptom. -
- Eto vidiš. Ali u kaosu od igračaka možda bi te i dopala. Kako bi izgledalo kad bi Djed držao stvari poput tebe? -
Lana uzdahne pod teretom ove optužbe i upre prstom u malu bilježnicu u njegovoj ruci.
- Hoćeš li i to upisati unutra, da sam neuredna? -
- Neću. Zovem se Spremko i znam prepoznati kad netko nešto može i hoće. Vidim da si večeras uredno složila sve svoje stvari i oprala zubiće, na vrijeme otišla u krevet. Vidim da možeš, a hoćeš li i ubuduće? -
- Hoću, hoću, obećajem! -
- Ne obećavaj ništa što nećeš ispuniti. Pazi, naše bilježnice su uvijek spremne! -
- Ključaru, Razumko, Spremko, recite Djedu da mi ništa ne mora donijeti za Božić, samo neka se ne ljuti na mene! -
- Draga Lanice, ti si svoj predbožićni ispit položila - smije se djevojčici Ključar.
- Jesam? - nesigurno će Lana.
- Kad si se zauzela za Bornu, kad si uvidjela da si pogriješila rekavši mami "neću", kad si počela držati urednom svoju sobu.., onda si već ispit položila. -
- Više nisam upitna? -
Tri mala vilenjaka pospreme svoje bilježnice u džepove svojih zelenih kaputića.
- Laku noć, Lanice, spavaj slatko. U Knjizi dobrih djevojčica sada piše i tvoje ime. -
(Zagreb, 2016.)
Nema komentara:
Objavi komentar