Miroševac,
večer na Sve svete.
Iz rijeke lica u prolazu
izdvajam starca i dijete.
On nosi očito iz svog vrta
ubran buketić,
dijete u ruci jedan
napola uveli cvjetić.
U slavi raskošnih cvjetnih buketa
bilježim ovaj
starca i djeteta.
Još sam ih jednom vidjela
red grobova dalje,
kraj svježe zatvorenog stoje.
Pogrbljen starac i sitna djevojčica.
Kako se meni sad neznatnim čine
sve tuge moje...
Dijete je sklopilo ruke.
Molilo je dugo, šapćući u mraku:
možda za mamu..., možda za tatu...,
možda za baku...
Nad upaljenom svijećom
starac obriše oči.
Još se više pogurio.
Iz redova šutljivih grobova
u mene hladan mrak je zurio.
(Zagreb, rujan 2018.)
Nema komentara:
Objavi komentar