Baku Agnezu nitko nije poznavao drugačije nego kao Nežicu. Do tog je Božića napunila osamdeset tri godine, onako sitna i radišna, ali već pomalo umorna od svog života. Pokopala je ona muža, jedinog sina i snahu, ostao joj samo unuk koji se nedavno oženio, ali i on, valjda tako i treba, živi svojim životom. Uredio sebi stan u potkrovlju bakine kućice. Žive pod istim krovom, ali se gotovo i ne viđaju. Odvojili se mladi, nije to baki krivo.
Dođu blagdani - baka Nežica sama. Sve se obitelji okupljaju, samo ona sjedi bez igdje ikoga u svojoj sobi. - Eh - misli ona - Kao panj... - Pa suzama lice umiva. Ne da ona suzama na volju, ali je suze ne slušaju.
Vole je susjedi, zovu da bude s njima, ali Nežica se nekako neugodno osjeća. Neka je njihov Božić samo njihovoj obitelji. Zove je unukova žena, ali uz kiseli osmijeh: - Bako, možete vi i k nama. -
- Neka, hvala, djeco. -
- Zbilja, bako... - mlako se trudi u svom pozivu i unuk. Nije da on ne voli baku, ali njemu se samom čini da će staroj ženi biti previše veliko društvo.... Bit će mu blagovaonica puna: i ženini roditelji i šogori i šogorice.... pa njihova djeca.... Zna to baka Nežica. Kaže: - Ne, ne, djeco....., pozvana sam kod prijateljice na ručak. - Izlane se baka, a da ni sama ne zna kako i zašto.
- Da? - začudi se unuk, ali i ne pita kod koje. Onda se nešto škrto osmjehne. Zapravo, kao da mu je neki teretić pao sa srca. - Onda dobro. Uživaj! -
Na sam Božić, oko jedanaest sati, uzme Nežica torbicu, stavi u nju desetak Albert keksa i jabuku (nije ništa naročito mogla pripremiti jer bi snaha i unuk mogli osjetiti miris od kuhanja) i polako odšeta ulicom. Prođe jednu, dvije, tri... i završi u parku. Sjedne na klupu iako je bilo vrlo hladno, gleda dolaske i odlaske tramvaja na nedalekom okretištu.
Oko dvanaest izvuče keksiće iz torbe i pojede dva. Malo kasnije jabuku. Svaki joj je zalogaj jabuke nekako zastajao u grlu. Sjetila se, prekasno, nije ponijela vode sa sobom. Ili čaja. - Eh, lude li mene. -
Kad se vraćala kući, na uglu ulice stajao je mali pas mješanac. Viđala ga je ponekad Nežica u okolici. Lutalica. Bacili bi mu ljudi koji komadić hrane, pojeo bi i opet nestao na neko vrijeme.
- Što ćeš tu na toj hladnoći? - pita ga Nežica, a psić odgovori mahanjem repića. Nežica izvadi keksić iz torbice.
- Hajde, nemoj mi danas biti gladan, Božić je! - Počeše ga iza uha.
- Eh, što ćemo ti i ja, ha? Hladno je, idemo kući. - Krene Nežica, a psić je slijedi. Unukova žena je bila na vratima kad je Nežica ušla u dvorište. - Vidi ga..., vrati se, psino! - zavikne snaha. - Pusti ga - veli Nežica. - Dat ću mu jesti.-
- Kakvo jesti! Još ćemo skitnice skupljati! - Ona baci kamenčić na psa. Psić pobjegne.
- Nemoj, dijete, nemoj. -
Pobunila bi se Nežica oštrije, prigrlila malo stvorenjce, ali pomisli: previše sam stara, ako me sutra ne bude, što će biti s njim? Ne smijem ga uzeti k sebi! I odustane.
Oni željni bijelog Božića mogli su se veseliti. S prvim mrakom počelo je lagano sniježiti. Baka je provirila kroz zavjesu. Ulica je bila prazna, bez i jednog prolaznika. Pusta... kao njezina soba.
Onda ga je spazila.
Ispred ograde, u mraku, skupilo se na asfaltu malo, dlakavo klupko. Vidjela je dobro, baš se upalilo svjetlo na uličnoj svjetiljci. Nežica se ogrnula vunenim šalom, navukla čizme i onako u kućnoj haljini tiho prošla kroz dvorište. Gore u potkrovlju još se slavilo. Psić je digao glavu kad je prišla i jedva čujno zacvilio. Primjetno je drhtao.
- No, no! - šapnula je Nežica. - Jadničak moj mali - Istresla je pred njega šaku čvaraka. - Nemam veliki izbor u frižideru, uzmi što ima. - Vidjelo se da je bio gladan jer su čvarci nestali u sekundi. Dražesno je nakrivio glavu, ne skidajući pogled s nje. - Imaš lijepe oči, znaš - pogladila ga je Nežica. Promatrali su se neko vrijeme, onda je Nežica gurnula dvorišna vrata. - Uđi! -
On je prvo stajao, onda oklijevajući napravio par koraka.
- Razmišljala sam - rekla je Nežica tiho i ozbiljno kao da priča s jednom od svojih dragih prijateljica kojih odavno više nema.
- Ti i ja smo tu samo prolaznici, zar je važno hoćemo li još ovdje biti pet godina ili pet dana?! Važno je samo da ih zajedno lijepo provedemo. Ti i ja. Život je nepredvidljiv. Neka je i pet dana. To je pet Božjih daraka! - I uvede ga u hodnik.
Odozgo dopre glasan smijeh. Psić se zaustavi.
- Hajde ti samo, Švrćo, ... evo, zvat ću te Švrćo - lagano ga gurka Nežica. - Ne boj se, sad smo nas dvoje tu. - Širom mu otvori vrata svoje tople sobe. I soba odjednom postane puna da punija ne može biti.
(Zagreb, studeni 2017.)
Nema komentara:
Objavi komentar