utorak, 24. studenoga 2020.

POSTOLAR MOJIH LUTAKA

Na kraju ulice nekoć je postolar radio,
u sobici poput kutije šibica:
tronožac, polica, pult, jedna stolica,
staklena posuda i jedna ribica.

U tu su sobicu starog postolara
jedva svi oni stali,
a kalupi, čekić, kliješta, igla...
jedva u kovčežić mali.

U maloj sobi veliki osmijeh,
iza brkova zaigrano lice:
- Što ćemo lijepo popravljati danas,
mala gospođice? -

Dok skida s cipela izglodane pete,
iz pregače vadi bronhi bombone.
- Milostivica, uzmite! Da i vašoj lutki
prišijem strgane pompone? -

Sad su to tuđa vrata sobička.
Tu više ne viđaš veselo lice.
Tko će sad lutkama djevojčica
popravljati cipelice? 



(Zagreb, 24. studeni 2020.)

ponedjeljak, 19. listopada 2020.

ONA KOJA PLEŠE S VJETROVIMA

Nekad šarena i topla, 
nekad posve hladna,
danas hrani suncem,
sutra sunca gladna.
 
Čas je rujna, zlatna, bakar,
čas je siva slika;
to je prethodnica zime,
jesen raznolika.
 
Kišobrane rado šeta,
tjera čizmice da kruže
i pletene kape zove
da se više druže.
 
Dok se ptice i bubice
opraštaju i tješe,
ona goli tužne grane
i s vjetrovima pleše.
 
 
 
(Zagreb, listopad 2020.) 
 
 
 

utorak, 30. lipnja 2020.

NEKE DRUGE IGRICE

Nitko se više ne igra
kauboja i Indijanaca,
nitko ne slaže redove
lanaca-probijanaca,
nitko više ne plete
vjenčiće od ivančica,
ne broji voli me - ne voli
laticama tratinčica.
Nitko ne igra ni školice
ni gumi-gumi,
crvene kraljice,
ni skrivača,
ni slijepog miša,
ni lovice,
ni kazališta,
ni pikulanja,
niti, kao mi,
dvorišnog pjevačkog natjecanja...
Ima li danas dijete
da trči boso po travi?
Postoji li još neko
da medi rođendan slavi?
Zna li kako je grickati
vitice vinove loze?
Jašu li se još drveni konjići,
djeca u tačkama voze?
Postoji li danas dijete
da za spavanje na sijenu mari?
Toliko veselih, malih,
a zaboravljenih stvari!
Utihnuli su po ulicama
cičavi, živahni glasovi,
neke druge igrice
novi su dječji asovi.




(Zagreb, lipanj 2019.)

četvrtak, 25. lipnja 2020.

U OBLAKU NA KRAJU DUGE

Arianova prabaka Božena govorila je da je ovo današnje vrijeme instant vrijeme; vrijeme fast fooda, instant pića, instant veza, instant zvijezda... Nečeg što nastane brzo i nestane brzo. Zbog toga i vrijeme nekih izgubljenih vrijednosti.
- Koje su to izgubljene vrijednosti? - pitao ju je Arian.
- Skromnost. Poniznost. Tko je danas skroman i ponizan zovu ga slabićem i gubitnikom. Luzerom.
- A nije? -
- Nije! Skromnost je vrlina, samo je danas neki vide kao manu. Jer sve mora biti super. Jer sve mora biti odmah, sad. I poniznost su ljudi negdje odbacili putem, neki i suosjećanje. Ako si suosjećajan, nekad kažu da si naivan. Boje se svoje ranjivosti. Razumjet ćeš to kad budeš veći. -
Arianova je prabaka dugo bolovala. Kad je umrla, Arian je bio jako tužan. Volio je tu sitnu staricu srebrne kose i blagog glasa. I znao je da i ona voli njega. Jako.
Kad je završavao drugi razred osnovne, u posljednjim danima nastave dobili su zadatak u spektru boja duge ispisati čemu će se radovati tog ljeta. Možda bi se Arian radovao skupoj novoj igrici? Možda novom mobitelu?
Arian je u crvenu boju spektra upisao: "Veselim se kupanju". Kroz narančastu: "Najviše se veselim jesti lubenicu". Kroz žutu:"Šetati livadom i mirisati cvijeće". Kroz zelenu: "Ljuljati se na ležaljci u vrtu." Kroz plavu: "Piti šarena hladna pića". Kroz ljubičastu: "Ići s obitelji na piknike"...
Ispod ovog zadatka u radnoj bilježnici pisalo je još: Nacrtaj u oblak što bi volio pronaći na kraju duge. Arian je u oblaku nacrtao staricu sa štapom u ruci.
- Tko je to? - pitala je mama. - Nalikuje prabaki. -
- To i je prabaka Božena! - rekao je Arian.
- A što si poželio pronaći na kraju duge? -
- Nju. Samo bih je htio vidjeti i pitati je li sretna tamo gdje je sada! -
Mama je rekla: - Znam da je sretna sve dok tako misliš na nju! -
Arianovoj je baki crtež izmamio suzu iz oka. - Sjećaš se onih vrijednosti o kojima ti je pričala prabaka? -
- O onim izgubljenim? -
- Baš tim. E, pa sad je sigurno sretna kad vidi da si ti svoje našao. U ovim malim, lijepim stvarima ispisanim u bojama duge. U ovom oblaku na kraju duge. I biti će još sretnija ako ih uspiješ sačuvati. -



(Zagreb, lipanj 2020.)

Riječi koje možda niste znali:

- instant (engl. čas, tren) - brzina, u "tren oka"; proizvod čija priprema traje vrlo kratko, nešto što je izrađeno na takav način da se može pripremiti brže nego što se to radi uobičajenim, tradicionalnim načinom
- suosjećanje - duboko razumijevanje tuđe nevolje ili patnje uz želju da toj osobi na bilo koji način pomognemo, tu patnju ublažimo




nedjelja, 21. lipnja 2020.

KAD JABUKA ZAMIRIŠE

Kad stara jabuka
u proljeće procvate,
ispod nje odmah lik vidim
svog nasmiješenog tate.

Namignuvši, nas bi ujesen
zvao pod plodne grane,
na dlanove stavljao jabuke
prve zrele, netom ubrane.

I prve jagode, 
prve čaše mošta kad bi spravio,
uvijek bi nama djeci
prvoj ostavio.

Sandučić šuti.
Račune i novine ne čuva mu više.
Tate nema, al' ja ga vidim,
posebno kad jabuka zamiriše.




(Zagreb, ožujak 2020.)

utorak, 9. lipnja 2020.

POZIV

Dok vedro živi susjed mu neboder,
u parku samuje javor - soliter.
Izdvojen, promatra zgrade nove
i preko travnjaka tužno zove:
- Djeco, dječice, dođite k meni
da se tu u mojoj nježnoj sjeni,
pod prozračnim, crvenim šeširom,
napričate, naigrate s mirom.
Neka se šapuću slatke tajne,
neka se cakle oči sjajne,
uz vaše osmijehe ja nisam sam
i opet ću biti sretan, znam! -



(Zagreb, 09.06.2020.)

Riječi koje možda niste znali:

- samuje (samovati) - živjeti u samoći
- soliter (fr. solitaire) - izdvojen, usamljen, samotnjak; inače riječ ima više značenja, npr. arhit. - u okolišu izdvojena posebno visoka zgrada, neboder


subota, 6. lipnja 2020.

KAKO MARA RAVNA IZGUŽVANE DANE

Čudno je svima što Mara peglati voli;
u kući do mora od kamena i soli
nebo se spušta u Marinu sobu,
plavo se, čisto umiješa u robu.
Bijelu bluzu širi na malenom stolu,
sunce zlato sipa po obližnjem molu,
jednu zraku šalje na prednjicu bluze,
Mara peglom prođe - i osuši suze!
Kroz prozor se Mari ulijeva i more,
svilenoj suknjici uđe u nabore,
nebo-sunce-more u čarobnom krugu,
uz njih Mara pegla svoju dječju tugu.
Ona uvijek pegla kad je nešto boli,
peglom k'o da briše ono što ne voli.
Tako Mara ravna izgužvane dane,
sve tmurno i žalosno što u dan stane.
I svaki put kad bi sjetna bila mala,
uz vjerne bi pomoćnike hrpu ispeglala.



(Zagreb, 2018.)


ponedjeljak, 1. lipnja 2020.

ISPOVIJEST JEDNE PAUČICE

Pletem, pletem,
s uma smetnem
koliko je sati.
Pletem, pletem
svoju mrežu
i ne mogu stati.

Pletionica mi radi,
uhvati se muha,
za trenutak i mušica;
kom' nije
do svagdašnjeg kruha?

Ja bih stala
kad bih znala
drugačiji rad,
al' mi je priroda dala
da sam muhi jad.

Muhi trulež,
meni muha,
jedno drugom stranac.
Žao mi je,
tako traži
hranidbeni lanac!



(Zagreb, svibanj 2020.)

Riječi i izrazi koje možda niste znali:

- ispovijest - ovdje: otvoreno i iskreno priznavanje nečega, osobito neke osobne pogreške, knjiž.- pripovijedanje o svojim doživljajima, životu i pogreškama; inače ima i relig. značenje (ispovijed - iz relig. razloga)
- svagdašnji - svakidašnji, koji se odnosi na svaki dan (a izraz "svagdašnji kruh" označava osnovne životne potrebe, ne samo kruh kao osnovnu namirnicu za prehranu, nego sve ono što trebamo za život)
- jad - ovdje: nevolja, bijeda, nesreća

petak, 22. svibnja 2020.

SRETAN STOL

Emanuel je miran i tih dječak, pristojan. Prijateljuje sa svima u razredu, ali pomalo suzdržano. Često je negdje po strani. Njegovi roditelji zbog posla dosta putuju, a kad putuju, čuva ga starija gospođa iz susjednog stana. Ona uglavnom čita ili gleda TV program, kuha ili pere suđe dok se Emanuel igra, jede ili uči. Ne razgovaraju mnogo. A kad se mama i tata vrate s puta, ponekad odu na planinarenje, ponekad u sportsku dvoranu, oni to vole. Treba im opuštanje od stresa na poslu, kažu. Emanuel ne voli planinariti pa opet ostaje u stanu s tetom iz susjedstva. Tako je najčešće sam. Sam doručkuje, sam ruča, nerijetko sam i večera. U tišini, za velikim, dugačkim stolom u prostranoj, bogato uređenoj blagovaonici. Neki put je toliko sam da mu se čini kako će ga ta ogromna blagovaonica progutati. S vremenom je navikao biti sam, a i njegovi su prijatelji navikli da ga ne zovu k sebi. Zato se Emanuel jako iznenadi kad ga Patrik iz razreda pozove da zajedno isprobaju njegovu novu video-igricu. Predlaže da Emanuel spava kod njega. Da ostane dva dana. Čitav vikend!!! Patrikova mama naziva Emanuelovu mamu i roditelji se dogovore. Uostalom, baš su taj vikend Emanuelovi mama i tata namjeravali planinariti. Spakiraju Emanuelov ruksak i odvezu ga do kuće Patrikovih roditelja.
Lijepa je to kuća u predgrađu , majušna, manja od stana Emanuelovih roditelja, a sva uljuljana među cvijeće i drveće. Emanuela dočekuje graja vrabaca na granama i smijeh iz kuće i dvorišta. Domaćini ga radosno primaju. U kućici je sve malo. I Patrikova soba je mala, ali sve je uredno i čisto. Dječaci doručkuju s ostalim ukućanima pa se igraju na računalu i beru breskve za pekmez, uz pošalice starog djeda, sve dok ih Patrikova baka ne zove na ručak.
Čudno je Emanuelu dok sjeda za stol u maloj kuhinji. I stol je manji od njegovog u stanu, a oko njega posjedali i Patrik i on i Patrikova mama i tata, djed i baka. Emanuelu se čini: nekakav je blagdan, neka posebna prigoda kad su svi za stolom na okupu. Emanuel ne zna da Patrikovi roditelji vode male obrte i rade kod kuće, zato mogu sjesti i objedovati zajedno gotovo svaki dan.
- Jeste li oprali šape? - šaljivo pita Patrikov tata.
- Jesmo - i gornje i donje! - šali se i Patrik.
- Onda navalite, dečki! - smije se Patrikov djed i dodaje Emanuelu košaricu s kruhom.
- Hvala, sada ne bih kruh - pristojno odbija Emanuel.
- Pametno, ne treba nam kruh kad ima krumpira. - Djed mu onda nudi vruće, hrskavo pečene krumpire posute vlascem.
- Probaj, probaj - nutka ga Patrik - ..., jako su fini. -
- Krumpiri harmonike - javlja se i Patrikova baka. - Kušaj! - Sama uzima i stavlja mu na tanjur.
- Pazi, Emanuel, moja baka rado slaže brda na tanjurima! -
- Neka, nek' ne misli da će od nas otići gladan! -
- Eto ti nje ..., - smijucka se djed - ... ta samo razmišlja kako da napuni tanjure i police. -
Smiju se svi za stolom, gurkaju jedni druge, pričaju, zadirkuju. Emanuelu kao da je Božić. Tada su i njegovi roditelji za onim dugačkim stolom u velikoj blagovaonici. Ponekad dođe i jedini djed kojeg još ima jer on živi u drugom gradu i rijetko ga viđa. Samo...., taj djed je nekako dalek i mrk. Zna ga tu i tamo potapšati po glavi, daruje mu novac u omotnici i savjet kako da ga najpametnije potroši. Rijetko se smije. I kad jede, jede ozbiljno, ništa ne govori. No zato za Božić mama i tata često grle Emanuela, kupe mu dar koji poželi. Odigraju s njim poslije ručka neku društvenu igru. Lijep mu je Božić jer su svi zajedno, samo brzo prođe. - A Patrikovi se ukućani za vrijeme jednog objeda smiju koliko mi u godinu dana - misli Emanuel i slatko jede krumpire harmonike sa zelenom salatom. Kovrčavom, domaćom, iz njihovog vrta. Takvu još nije jeo iako je njihov veliki hladnjak pun svega i svačega. I sočne šnicle koje Patrikova baka revno prelijeva umakom od vrhnja.
- Trbuh mi je napet kao ratni bubanj! - gladi tata svoj trbuh, ali to zapravo nije istina jer je Patrikov tata vitak.
- Zato ćeš mi sad pomoći oprati suđe da ti trbuh ne bude kao ratni bubanj! - izaziva ga mama. No, pomažu svi. Djeca pospremaju stol, mama pere, tata briše, baka uređuje pod. Samo djed bježi iz kuhinje. - Ima nas kao mrava u mravinjaku! - tvrdi.
- Samo da pobjegne od posla - kaže baka. Ali djed je vrijedan. Popravlja ogradu i boji dvorišna vrata. Usput zvižduće. Dok se dječaci igraju s Patrikovim psom, baka bere jagode za domaći sladoled. Tata i mama rade. Navečer su opet svi za stolom. Mama se žali na neki problem u poslu.
- Sve će to moja vrijedna pčelica riješiti! - umiruje je tata uz smiješak, a mama ga kvrcka po glavi. Djed ih tjera da se s prozora dive osvježenoj ogradi i vratima: - Da se sam pohvalim, kad me vi ne hvalite! - I opet se smiju za stolom. - I kad se ne smiju, kad su ozbiljni, svi su za tim stolom nekako.... (ne zna sam sebi objasniti Emanuel)... tako su jedni uz druge. -
Dječaci spavaju u Patrikovom krevetu. Emanuel te noći sanja velik stol pun hrane dok mu lijepa kravica poslužuje mlijeko. Zbilja, kakav san! U svom stanu Emanuel zna dugo spavati kad ne ide u školu, pogotovo nedjeljom. Tu se diže zajedno s Patrikom, ne zato što mora, nego zato što ga to veseli. Čudno, ali on koji baš ne voli puno pričati, jedva čeka da Patrikovoj baki ispriča svoj san. Patrik kaže da njegova baka zna sve o snima. Možda i ne vjeruje u to, ali zna. Pita ga baka je li stol bio pun ili prazan, je li kravica bila debela ili mršava. Patrikov djed mu namiguje:
- Sad će ti pričati nešto od onih bapskih gluposti! -
Smije se baka: - Ma ne, samo narod kaže da pun stol znači sreću u obitelji! -
- Onda vi često sanjate pune stolove - zaključuje Emanuel i sam se sebi čudi koliko se oslobodio. - Vi ste za ovim stolom svi stalno veseli. -
Djed se naginje prema njemu i šapće: - To je zato što imamo sretan stol! Svi koji se okupljaju oko sretnog stola sretni su i kad tako ne izgledaju. -
Čak ga i Patrik gleda s nerazumijevanjem.
- Sretan stol ne postoji! -
- Oooo, kako ne! -
- Kakav je to stol? U kojem se dućanu kupuje? - pita Emanuel.
- Ne možeš ga kupiti. On se posebno radi. Dugotrajan je to posao, sinko. -
- Kako se onda može dobiti? -
Djed prstom dotakne grudi dječaka.
- Nećeš vjerovati, ali tu se on oblikuje. I ti sam možeš stvoriti sretan stol za svoj dom! -
- Kako? -
- Polako. Dan po dan. Sitnicama. Šalicu po šalicu. Riječ po riječ. Osmijeh po osmijeh. -
Djed iz zdjelice pune oraha vadi jedan i razbija ljusku šakom da izvadi jezgru.
- Vidiš ovo? To je srce oraha. Tako tvoj stol mora postati srce tvog doma. -
- Zbog hrane? -
Smije se djed.
- Pa.., pun tanjur je dobrodošao, ali neka on bude jedan od razloga da se svi okupe. Kad god se može. Ponekad je teško naći vremena, ali treba se potruditi što je više moguće. -
- Da se smijemo? -
- I da plačemo ako moramo. Ali zajedno. -
Patrikov psić jedva čeka igru loptom pa video igrice ostavljaju vremenu iza ručka. Dvorištem opet pršti smijeh.
Kad te nedjeljne večeri Emanuelovi roditelji stižu po njega, Emanuel gotovo da je tužan.
- Hoćeš li nam opet doći? - pitaju Patrik i njegovi.
- Mora - dobacuje dobroćudno djed, a baka mu u džepić ruksaka gura vrećicu s domaćim breskvama.
- Mislim da bi bilo lijepo da sad Patrik uzvrati posjet i dođe k nama - ljubazno predlaže Emanuelova mama. - Istina, mi puno putujemo pa... -
- I nemamo sretan stol - mrmlja odsutno Emanuel.
- Molim? - iznenađena je Emanuelova mama, a djed položi ruku na rame dječaka.
- Sjeti se, sinko, o čemu smo pričali! - pa štapom po zemlji iscrta smajlića.

Ponedjeljak je za Emanuelove roditelje uvijek posebno užurban dan. Rastrče se ujutro po kuhinji, piju kavu s nogu, kasne...., kasne...
Ovaj put Emanuel ustaje prije njih. Po stolu u blagovaonici reda tri šalice, sipa iz aparata mami i tati kavu, sebi ulijeva sok, vadi vafle i slaže jagode uz vafle. Mama i tata su iznenađeni.
- Što se događa, Emanuel? -
- Ništa, sjednite! -
- Ali..., nemamo vremena, žurimo! -
- Samo kratko, molim vas. Sa mnom..., deset minuta, može? -
Sjedaju, sasvim nespremni da se pobune. Možda i zbog lijepog osmijeha koji im upućuje njihov sin.
Onda se i oni nasmiju. Prvo mama, onda tata. Sjede u velikoj blagovaonici punoj sunca. Da, kasne, ali mirno jedu vafle s jagodama i ispijaju osmijeh po osmijeh. Za početak.




(Zagreb, travanj 2020.)





srijeda, 6. svibnja 2020.

MOLIM JEDNU DUGU ZA TAVAN

U školi su dobili zadatak izraditi nekome čestitku za Valentinovo. Kad je Darian izradio čestitku Aniti iz razreda, baka je bez ustezanja provjerila kod Dariana: - Jesi li se ti možda zacopao u Anitu? -
- Ne znam što znači "zacopao"! -
- Zaljubio. Tako se govorilo u moje vrijeme. -
- Čudno se govorilo u tvoje vrijeme - rekao je Darian.
- Mmmm, da, tebi vjerojatno tako izgleda. Kad bi, naprimjer, došao na red za kupnju ulaznica u kinu, u moje bi vrijeme tražio prodavačicu: - Molim jednu dugu za tavan! -
- Ništa ne razumijem. Kakav tavan, kakva duga?! -
- Tako su u mom kvartu dečki tražili ulaznice za balkon. Ulaznice su bile duguljaste, kužiš - "duga", a balkon ti je bio "tavan", onako frajerski. -
- Što je to "frajerski"? To je nešto iz devedesetih? - Darianu je sve što mu se činilo jako starim bilo "ono iz devedesetih".
- Neee ..., - rekla je baka - ... iz sedamdesetih - pa se nasmijala Darianovoj obješenoj faci. - Želiš možda znati što je "cener", "lova"? A da sve to upisuješ u rječnik nepoznatih riječi? -
- I tebi ćemo onda kupiti jedan - rekao je Darian baki. - Ti neki dan nisi znala što znači "kraftati"! Tko danas ne zna što znači "kraftati"?! -
- Istina, ali sam pogodila što znači "gejmer" i "level" - pohvalila se baka. Darian nije bio impresioniran: - Kladim se da još ne znaš što je "rivajvl"!? -
- To ti je sve čušpajz od hrvatskog i engleskog. - Darian je opet otvorio usta za novo pitanje, ali ih je zatvorio jer je baka rekla: - Znam, znam, poslije ću ti objasniti što je čušpajz. -
Samo je još dodala kako je istina da je jezik živa stvar. Stalno se mijenja, izgrađuje se.
- Krafta se - ispravio ju je Darian i dok nije gledala, maznuo joj je s tanjura u kuhinji jednu kakao-kocku. Brzo je ubacio kolač u usta uz tiho, "gejmerski": - "Now I have fifty percent more health". *
- Briši! - nasmijala se baka kad je spazila da je maznuo kolač. Zapravo, samo bi ona rekla "maznuo". Darian ga je "otkraftao". Ne, možda "lootao"? Tako nekako. Ili?



(Zagreb, svibanj 2020.)

Riječi koje možda niste znali:

- faca (u žargonu) - lice
- cener (u žargonu) - deset jedinica novca (tada deset dinara)
- lova (u žargonu) - novac
- kraftati (gejmerskim jezikom) - izrađivati
- gejmer (gejmerskim jezikom, engl. gamer) - igrač interaktivnih igara (video igara)
- level (engl.) - razina igre ili lika
- maznuti (u žargonu) - ukrasti
- loot (engl.) - plijen, lootati (gejmerski izraz) - pljačkati
* "Sada imam pedeset posto više zdravlja".



četvrtak, 23. travnja 2020.

BICIKL

- Nauči voziti bicikl! -
Lako je drugima reći,
ne padaju drugi,
meni je ovo već pokušaj treći!
Završim uvijek nagnut u stranu,
na ogradi, izgreban,
s nogama na volanu,
s crvenim koljenom,
ranom na ruci
i nikad kraja ovoj muci.
Tko da se pametan ovog prihvaća
kad ima siguran - s tri kotača?!
Čemu drugi bicikl voziti treba?
- Noge triciklom vučeš, nisi beba! -
Nov, s pet brzina u dvorištu stoji.
Gle, smije se, svaki mi pokušaj broji:
- Idemo, mali, to su tek tri,
to je početak, to prošli su svi! -
Baš mi se ruga naprava glupa,
sama me navodi do prvog stupa.
Taj je bicikl paklena zvijer,
briga velika k'o neboder!
- Penji se natrag! - gnjavi me brat.
- Nije ti vožnja potres ni rat.
I tko te male ranice zbraja,
idemo ulicom ravno do kraja! -
Štitnici, kaciga, guram do trave,
neka su modrice manje plave.
Uzdahnem, krećem,
sav k'o od stakla.
- Pobijedit ću jednom
ma da si iz samog pakla! -




(Zagreb, ožujak 2020.)

petak, 17. travnja 2020.

PREODJEVENA U MAŠTU

Moje su sandalice s potplatima od nebeskog hoda,
moja je kosa duboka, sanjiva voda.
Šešir moj s obodom od snova,
suknja moja - krošnja jasenova.
U Sunčevom sjajnom plaštu
lebdim preodjevena u Maštu.





(Zagreb, 2019.)

POSLJEDNJI LEPTIR

Posljednji leptir žutih krila
uživa svjetlo jesenjeg dana.
Ne brine hoće li letjeti sutra,
svaka kretnja mu je razigrana!

Poljubac cvijetu, zagrljaj travki
i premda vjetar ne da mu mira,
on pleše, pleše, pleše s lišćem...
I moje srce je puno leptira!




(Zagreb, 2019.)

srijeda, 8. travnja 2020.

O USKRSNOM ZECU, PROPUSNICAMA, VIRUSU I KVASCU

Uoči Uskrsa baka je spremala lupinke crvenog luka u kojima će kasnije kuhati jaja da se lijepo oboje. Onako usput rekla je Arianu:
- Ove godine uskrsni zeko neće doći s darovima. -
- Zaštoooo?! - čudio se mali.
- Čitav svijet je u problemima zbog bolesti, znaš to. Jasno je: zbog koronavirusa zeko se ne može kretati kako bi želio. Tko zna iz kojeg mjesta dolazi, trebao bi imati propusnicu! A gdje si vidio zeca s propusnicom? -
- Pa baakaa.. - još se više čudio Arian bakinom neznanju. - Zec živi u rupi. On se kreće podzemnim hodnicima. Ne treba njemu propusnica! I kad si ti čula da striček Vili iz vlade priča o zecu bolesnom od korone? -
Nakon ovih valjanih objašnjenja baka nije imala što reći. A vjerujte, to se rijetko kad dogodi da baka nema što reći.
Ipak se baka na kraju dosjetila:
- Vjerujem da je zeko gledao televizijski program i zapamtio poruku: ostanite doma! -
Arian je uzdahnuo. Ako postoji netko sto posto poslušan i strpljiv, onda to mora biti uskrsni zeko. Arian je vidio samo jednog krivca za cijelu situaciju: - Malen, a zločest...., glupi virus! Bako, ako zeko mora ostati u svojoj rupi, to je u redu! Imamo vodu, kvasac i brašno - možeš opet ispeći onaj fini, domaći kruh. Ili slatki perec. -
- Točno - složila se baka. - Ovih dana ako imaš kvasac, ne treba ti ni uskrsni zec. -




(Zagreb, travanj 2020.)

Riječ koju možda niste znali:

- lupinka - oguljena kora, ljuska (npr. luka ili jabuke)

utorak, 31. ožujka 2020.

JEDNOJ NARCISI

Samo jedna izrasla uz stazu
u nizu samoniklog bilja, divljih trava.
Žutu koronu savija grubi vjetar.
Jedina, digni se, digni
i budi opet vjetru dražesno tvrdoglava!




(Zagreb, ožujak 2020.)

Riječ koju možda niste znali:

- korona (lat. corona: vijenac, kruna) - ima više značenja, ovdje označava trubastu cvjetnu krunicu jer se cvijet narcise (sunovrata) sastoji uglavnom od šest cvjetnih listova (latica) i korone (ili krune) u obliku trube.

ponedjeljak, 24. veljače 2020.

KAO KRUŽIĆI NA VODI

Kao djeca smo znali s obale Save
bacati oblutke,
nosili srcem te dane od sunca,
smijehom bojili trenutke.

Kamenčić tone, krug se širi i ode,
nestaje, jedva da se dogodi...
Gdje su sad Ivan, Vesna, Irena?
I mi kao nestalni kružići na vodi...



(Zagreb, studeni 2019.)

nedjelja, 23. veljače 2020.

KIŠI DO PETKA

Pljušti, lijeva,
prelijeva se puna kada
iznad grada.
To anđeli se kupaju,
haljine bijele peru,
krila cijede ove srijede.
Prognozirati je lako:
cijela vojska je anđela,
do petka će biti tako.



(Zagreb, 2018.)

utorak, 7. siječnja 2020.

CRVENE CIPELE BAKE MARIJE

Roditelji djevojčice Tijane nisu bili imućni, ali bi često znali izvan svojih mogućnosti ispunjavati želje svoje jedinice. Brzo je Tijana naučila to iskorištavati, željela bi sve više i više.
Tog je Božića poželjela skupu lutku koju je vidjela u reklami na televiziji. Uz lutku se dobio cijeli set: tuta u koju je lutka mogla piškiti, kozmetički kovčežić s kremicama, češljićima, ogledalom i pelenama, tanjurići i pribor za jelo. Kad su je tata i mama htjeli naručiti, saznali su da su sve te lutke rasprodane. Tada su se svi dali u potragu. I djed i baka i ujak. A kako je bila prilično skupa, odlučili su svi sudjelovati u trošku. Lutku nisu mogli naći niti putem interneta. Na kraju su tata i mama naišli na dosta sličnu lutku uz koju je išao i sličan set. Sličan, ne isti. Uzdahnuli su, pomirili se s propalim namjerama i kupili zamjenski dar. I to je bila vrlo lijepa lutka sa svim dodacima koji idu uz nju, čak je imala i malu čajnu garnituru s kolačićima i tortom na minijaturnom poslužavniku.
Kad je Tijana na Božić otvorila svoj poklon, lice joj se namrštilo kao olujni oblak.
- Nažalost, nismo našli onu ... - počeli su se opravdavati tata i mama, ali pravdanja nisu pomogla.
Gospođa Marija (ili kako su je svi zvali - baka Marija) bila je gošća Tijanine bake baš tog Božića. Prisustvovala je sceni kad je Tijana počela udarati nogom o pod od ljutnje.
- Neću tu glupu lutku! Htjela sam drugu, ona je ljepša! -
Svi su je smirivali i nitko nije primijetio kako se baka Marija rastužila. Suzu koja joj je kliznula niz obraz brzo je obrisala. Nitko nije ni čuo kad je promrmljala: - Crvene cipele. - Samo to. Ali da je itko i čuo, ne bi razumio.
U osobnim dokumentima gospođe Marije piše datum rođenja: prvi listopada tisuću devetsto trideset i šeste. Te godine joj je, dakle, tekla osamdeset prva. Bolesti su je napadale, ali im se gospođa Marija otimala. Borila se s njima i često odnosila pobjedu. Znala je plakati, ali se znala i smijati. Družila se, prijateljevala, zaboravljala ružne stvari. Samo neke nikad ne. Kao da su se jučer dogodile.
Bile su im tri godine kad su nju i sestru blizanku otac udovac i baka iz rodne Like uz pomoć Crvenog križa poslali udomiteljskoj obitelji u Krapinu. Najmlađu sestru u drugu obitelj. - Tko će hraniti tolika usta!? - U kući su ostale još dvije sestre i brat. Teška su to bila vremena, tužna. Otac ih nikada nije posjetio, brata i sestre nisu viđale. I čudan je bio način na koji su blizanke doznale da im najmlađa sestra živi u blizini: jednom su se igrale u školskom dvorištu i netko je primijetio da imaju isto prezime "kao ona tamo". Onda je i učiteljica iz školskog dnevnika otkrila da dolaze iz istog mjesta, da su im adrese i roditelji isti. Sestre!!! A odrastaju kao neznanke! Blizanke su u dobi od jedanaest godina vratili u rodnu kuću. - Birokracija, što ćeš - komentirali su odrasli. Oca nije bilo. Njihova ih je baka posjela za stol u maloj, oskudno namještenoj kuhinjici i ponudila mlijekom i kukuruznim kruhom. Ušla je rođaka. Baka je rekla: - Previše je to za mene staru. Čime da ih hranim? Uzmi k sebi koju god želiš! - Tako je gospođa Marija odvojena i od svoje sestre blizanke. Srećom, "tetu" je pamtila po dobru iako joj ni ona nije mogla pružiti mnogo. Mala Marija nije ništa ni očekivala. Kad bi sva sjećanja na svoju jednostavnu, dobronamjernu "tetu" Marija morala svesti na dvije riječi, rekla bi: crvene cipele.
"Teta" joj je poklonila crvene cipele. Nove! Prvi dar koji je od ikoga dobila, baš uoči školske priredbe. Dar koji je njoj, nenaviknutoj na poklone, a naviknutoj samo na iznošene stvari naslijeđene od starije djece, bio kao dar iz snova. Dar koji, zapravo, ne bi znala ni zamisliti kad bi u glavi i pokušala oblikovati svoje želje. Teško bi gospođa Marija i mogla nekome objasniti: crvene cipele su se nosile i iznosile, ali koliko god da su joj sreće u prvi trenutak donijele, onaj osjećaj da je netko mislio na nju, da se trudio oko nje, to je Mariji bio najljepši dio dara. I kad ih više nije nosila, kao da su te crvene cipele nosile nju; dok se kasnije školovala uz posao, polagala završne ispite s uspjehom - uvijek su je nosile tajnom snagom te neke nevidljive cipele. I ako bi posustala, dizale su je iznova, dalje, dalje ...

Kad se te božićne večeri vratila u svoj dom i zatvorila vrata iza sebe, gospođa Marija je počela neutješno plakati. Naravno, bio je to samo jedan u moru plača njezinog života. No, ovaj put nije plakala radi sebe, nego zbog djevojčice koja još nije znala koliko je sretna. Te je večeri pobožna baka Marija prije spavanja izmolila svoj redoviti Očenaš, a na kraju je preporučila Bogu dijete koje je tog dana bjesnjelo pred okićenom jelkom u domu njezinih domaćina:
- Neka jednom spozna sreću darivanja, molim Te! Neka jednom izraste u toplu, nježnu i skromnu Tijanu, da joj srce imenu pristaje! -
Kako je molila, tako je spokojno baka Marija i zaspala. Da se ujutro mogla sjetiti što je te noći sanjala, vidjela bi ponovo sebe u sjajnim, crvenim cipelama na ulaštenom parketu školske dvorane. A to je bio tako lijep prizor!




(Zagreb, 2019. - Mariji K., s ljubavlju)

Ako niste znali:

Ime Tijana - pretpostavlja se da je staro-slovenskog porijekla (izvornog oblika Tihana), od pridjeva "tiha", a prema drugim tumačenjima od latinskog "tija" što znači "mirisno drvo". Značenje imena u smislu: tiha, mirna, blage naravi, nježna, skromna... Skraćeni oblik: Tia, Tija...

petak, 3. siječnja 2020.

ŠTO RADIŠ ZA SILVESTROVO?

Moj život je ravna crta.
Pustinja Gobi. Bez iznenađenja.
Ti i ja kao suprotni pravci.
U prolazu, bez rješenja.

Iza zavjese, tako te viđam.
Koji nas razlozi dijele?
Proći će još jedna zima,
gdje su te naše imele?

I što je to bilo na Badnjak?
Dodirnuti prsti, drhtaj srezan u početku?!
Kao da svakoj svojoj priči
gušim šansu u prvom retku.

Kada? Sada! Ne razmišljaj više,
samo piši poglavlje novo!
Uzimam mobitel (glas mi je hrapav):
- Što radiš za Silvestrovo? -



(Zagreb, 02.01.2020.)