Emanuel je miran i tih dječak, pristojan. Prijateljuje sa svima u razredu, ali pomalo suzdržano. Često je negdje po strani. Njegovi roditelji zbog posla dosta putuju, a kad putuju, čuva ga starija gospođa iz susjednog stana. Ona uglavnom čita ili gleda TV program, kuha ili pere suđe dok se Emanuel igra, jede ili uči. Ne razgovaraju mnogo. A kad se mama i tata vrate s puta, ponekad odu na planinarenje, ponekad u sportsku dvoranu, oni to vole. Treba im opuštanje od stresa na poslu, kažu. Emanuel ne voli planinariti pa opet ostaje u stanu s tetom iz susjedstva. Tako je najčešće sam. Sam doručkuje, sam ruča, nerijetko sam i večera. U tišini, za velikim, dugačkim stolom u prostranoj, bogato uređenoj blagovaonici. Neki put je toliko sam da mu se čini kako će ga ta ogromna blagovaonica progutati. S vremenom je navikao biti sam, a i njegovi su prijatelji navikli da ga ne zovu k sebi. Zato se Emanuel jako iznenadi kad ga Patrik iz razreda pozove da zajedno isprobaju njegovu novu video-igricu. Predlaže da Emanuel spava kod njega. Da ostane dva dana. Čitav vikend!!! Patrikova mama naziva Emanuelovu mamu i roditelji se dogovore. Uostalom, baš su taj vikend Emanuelovi mama i tata namjeravali planinariti. Spakiraju Emanuelov ruksak i odvezu ga do kuće Patrikovih roditelja.
Lijepa je to kuća u predgrađu , majušna, manja od stana Emanuelovih roditelja, a sva uljuljana među cvijeće i drveće. Emanuela dočekuje graja vrabaca na granama i smijeh iz kuće i dvorišta. Domaćini ga radosno primaju. U kućici je sve malo. I Patrikova soba je mala, ali sve je uredno i čisto. Dječaci doručkuju s ostalim ukućanima pa se igraju na računalu i beru breskve za pekmez, uz pošalice starog djeda, sve dok ih Patrikova baka ne zove na ručak.
Čudno je Emanuelu dok sjeda za stol u maloj kuhinji. I stol je manji od njegovog u stanu, a oko njega posjedali i Patrik i on i Patrikova mama i tata, djed i baka. Emanuelu se čini: nekakav je blagdan, neka posebna prigoda kad su svi za stolom na okupu. Emanuel ne zna da Patrikovi roditelji vode male obrte i rade kod kuće, zato mogu sjesti i objedovati zajedno gotovo svaki dan.
- Jeste li oprali šape? - šaljivo pita Patrikov tata.
- Jesmo - i gornje i donje! - šali se i Patrik.
- Onda navalite, dečki! - smije se Patrikov djed i dodaje Emanuelu košaricu s kruhom.
- Hvala, sada ne bih kruh - pristojno odbija Emanuel.
- Pametno, ne treba nam kruh kad ima krumpira. - Djed mu onda nudi vruće, hrskavo pečene krumpire posute vlascem.
- Probaj, probaj - nutka ga Patrik - ..., jako su fini. -
- Krumpiri harmonike - javlja se i Patrikova baka. - Kušaj! - Sama uzima i stavlja mu na tanjur.
- Pazi, Emanuel, moja baka rado slaže brda na tanjurima! -
- Neka, nek' ne misli da će od nas otići gladan! -
- Eto ti nje ..., - smijucka se djed - ... ta samo razmišlja kako da napuni tanjure i police. -
Smiju se svi za stolom, gurkaju jedni druge, pričaju, zadirkuju. Emanuelu kao da je Božić. Tada su i njegovi roditelji za onim dugačkim stolom u velikoj blagovaonici. Ponekad dođe i jedini djed kojeg još ima jer on živi u drugom gradu i rijetko ga viđa. Samo...., taj djed je nekako dalek i mrk. Zna ga tu i tamo potapšati po glavi, daruje mu novac u omotnici i savjet kako da ga najpametnije potroši. Rijetko se smije. I kad jede, jede ozbiljno, ništa ne govori. No zato za Božić mama i tata često grle Emanuela, kupe mu dar koji poželi. Odigraju s njim poslije ručka neku društvenu igru. Lijep mu je Božić jer su svi zajedno, samo brzo prođe. - A Patrikovi se ukućani za vrijeme jednog objeda smiju koliko mi u godinu dana - misli Emanuel i slatko jede krumpire harmonike sa zelenom salatom. Kovrčavom, domaćom, iz njihovog vrta. Takvu još nije jeo iako je njihov veliki hladnjak pun svega i svačega. I sočne šnicle koje Patrikova baka revno prelijeva umakom od vrhnja.
- Trbuh mi je napet kao ratni bubanj! - gladi tata svoj trbuh, ali to zapravo nije istina jer je Patrikov tata vitak.
- Zato ćeš mi sad pomoći oprati suđe da ti trbuh ne bude kao ratni bubanj! - izaziva ga mama. No, pomažu svi. Djeca pospremaju stol, mama pere, tata briše, baka uređuje pod. Samo djed bježi iz kuhinje. - Ima nas kao mrava u mravinjaku! - tvrdi.
- Samo da pobjegne od posla - kaže baka. Ali djed je vrijedan. Popravlja ogradu i boji dvorišna vrata. Usput zvižduće. Dok se dječaci igraju s Patrikovim psom, baka bere jagode za domaći sladoled. Tata i mama rade. Navečer su opet svi za stolom. Mama se žali na neki problem u poslu.
- Sve će to moja vrijedna pčelica riješiti! - umiruje je tata uz smiješak, a mama ga kvrcka po glavi. Djed ih tjera da se s prozora dive osvježenoj ogradi i vratima: - Da se sam pohvalim, kad me vi ne hvalite! - I opet se smiju za stolom. - I kad se ne smiju, kad su ozbiljni, svi su za tim stolom nekako.... (ne zna sam sebi objasniti Emanuel)... tako su jedni uz druge. -
Dječaci spavaju u Patrikovom krevetu. Emanuel te noći sanja velik stol pun hrane dok mu lijepa kravica poslužuje mlijeko. Zbilja, kakav san! U svom stanu Emanuel zna dugo spavati kad ne ide u školu, pogotovo nedjeljom. Tu se diže zajedno s Patrikom, ne zato što mora, nego zato što ga to veseli. Čudno, ali on koji baš ne voli puno pričati, jedva čeka da Patrikovoj baki ispriča svoj san. Patrik kaže da njegova baka zna sve o snima. Možda i ne vjeruje u to, ali zna. Pita ga baka je li stol bio pun ili prazan, je li kravica bila debela ili mršava. Patrikov djed mu namiguje:
- Sad će ti pričati nešto od onih bapskih gluposti! -
Smije se baka: - Ma ne, samo narod kaže da pun stol znači sreću u obitelji! -
- Onda vi često sanjate pune stolove - zaključuje Emanuel i sam se sebi čudi koliko se oslobodio. - Vi ste za ovim stolom svi stalno veseli. -
Djed se naginje prema njemu i šapće: - To je zato što imamo sretan stol! Svi koji se okupljaju oko sretnog stola sretni su i kad tako ne izgledaju. -
Čak ga i Patrik gleda s nerazumijevanjem.
- Sretan stol ne postoji! -
- Oooo, kako ne! -
- Kakav je to stol? U kojem se dućanu kupuje? - pita Emanuel.
- Ne možeš ga kupiti. On se posebno radi. Dugotrajan je to posao, sinko. -
- Kako se onda može dobiti? -
Djed prstom dotakne grudi dječaka.
- Nećeš vjerovati, ali tu se on oblikuje. I ti sam možeš stvoriti sretan stol za svoj dom! -
- Kako? -
- Polako. Dan po dan. Sitnicama. Šalicu po šalicu. Riječ po riječ. Osmijeh po osmijeh. -
Djed iz zdjelice pune oraha vadi jedan i razbija ljusku šakom da izvadi jezgru.
- Vidiš ovo? To je srce oraha. Tako tvoj stol mora postati srce tvog doma. -
- Zbog hrane? -
Smije se djed.
- Pa.., pun tanjur je dobrodošao, ali neka on bude jedan od razloga da se svi okupe. Kad god se može. Ponekad je teško naći vremena, ali treba se potruditi što je više moguće. -
- Da se smijemo? -
- I da plačemo ako moramo. Ali zajedno. -
Patrikov psić jedva čeka igru loptom pa video igrice ostavljaju vremenu iza ručka. Dvorištem opet pršti smijeh.
Kad te nedjeljne večeri Emanuelovi roditelji stižu po njega, Emanuel gotovo da je tužan.
- Hoćeš li nam opet doći? - pitaju Patrik i njegovi.
- Mora - dobacuje dobroćudno djed, a baka mu u džepić ruksaka gura vrećicu s domaćim breskvama.
- Mislim da bi bilo lijepo da sad Patrik uzvrati posjet i dođe k nama - ljubazno predlaže Emanuelova mama. - Istina, mi puno putujemo pa... -
- I nemamo sretan stol - mrmlja odsutno Emanuel.
- Molim? - iznenađena je Emanuelova mama, a djed položi ruku na rame dječaka.
- Sjeti se, sinko, o čemu smo pričali! - pa štapom po zemlji iscrta smajlića.
Ponedjeljak je za Emanuelove roditelje uvijek posebno užurban dan. Rastrče se ujutro po kuhinji, piju kavu s nogu, kasne...., kasne...
Ovaj put Emanuel ustaje prije njih. Po stolu u blagovaonici reda tri šalice, sipa iz aparata mami i tati kavu, sebi ulijeva sok, vadi vafle i slaže jagode uz vafle. Mama i tata su iznenađeni.
- Što se događa, Emanuel? -
- Ništa, sjednite! -
- Ali..., nemamo vremena, žurimo! -
- Samo kratko, molim vas. Sa mnom..., deset minuta, može? -
Sjedaju, sasvim nespremni da se pobune. Možda i zbog lijepog osmijeha koji im upućuje njihov sin.
Onda se i oni nasmiju. Prvo mama, onda tata. Sjede u velikoj blagovaonici punoj sunca. Da, kasne, ali mirno jedu vafle s jagodama i ispijaju osmijeh po osmijeh. Za početak.
(Zagreb, travanj 2020.)
