Roditelji djevojčice Tijane nisu bili imućni, ali bi često znali izvan svojih mogućnosti ispunjavati želje svoje jedinice. Brzo je Tijana naučila to iskorištavati, željela bi sve više i više.
Tog je Božića poželjela skupu lutku koju je vidjela u reklami na televiziji. Uz lutku se dobio cijeli set: tuta u koju je lutka mogla piškiti, kozmetički kovčežić s kremicama, češljićima, ogledalom i pelenama, tanjurići i pribor za jelo. Kad su je tata i mama htjeli naručiti, saznali su da su sve te lutke rasprodane. Tada su se svi dali u potragu. I djed i baka i ujak. A kako je bila prilično skupa, odlučili su svi sudjelovati u trošku. Lutku nisu mogli naći niti putem interneta. Na kraju su tata i mama naišli na dosta sličnu lutku uz koju je išao i sličan set. Sličan, ne isti. Uzdahnuli su, pomirili se s propalim namjerama i kupili zamjenski dar. I to je bila vrlo lijepa lutka sa svim dodacima koji idu uz nju, čak je imala i malu čajnu garnituru s kolačićima i tortom na minijaturnom poslužavniku.
Kad je Tijana na Božić otvorila svoj poklon, lice joj se namrštilo kao olujni oblak.
- Nažalost, nismo našli onu ... - počeli su se opravdavati tata i mama, ali pravdanja nisu pomogla.
Gospođa Marija (ili kako su je svi zvali - baka Marija) bila je gošća Tijanine bake baš tog Božića. Prisustvovala je sceni kad je Tijana počela udarati nogom o pod od ljutnje.
- Neću tu glupu lutku! Htjela sam drugu, ona je ljepša! -
Svi su je smirivali i nitko nije primijetio kako se baka Marija rastužila. Suzu koja joj je kliznula niz obraz brzo je obrisala. Nitko nije ni čuo kad je promrmljala: - Crvene cipele. - Samo to. Ali da je itko i čuo, ne bi razumio.
U osobnim dokumentima gospođe Marije piše datum rođenja: prvi listopada tisuću devetsto trideset i šeste. Te godine joj je, dakle, tekla osamdeset prva. Bolesti su je napadale, ali im se gospođa Marija otimala. Borila se s njima i često odnosila pobjedu. Znala je plakati, ali se znala i smijati. Družila se, prijateljevala, zaboravljala ružne stvari. Samo neke nikad ne. Kao da su se jučer dogodile.
Bile su im tri godine kad su nju i sestru blizanku otac udovac i baka iz rodne Like uz pomoć Crvenog križa poslali udomiteljskoj obitelji u Krapinu. Najmlađu sestru u drugu obitelj. - Tko će hraniti tolika usta!? - U kući su ostale još dvije sestre i brat. Teška su to bila vremena, tužna. Otac ih nikada nije posjetio, brata i sestre nisu viđale. I čudan je bio način na koji su blizanke doznale da im najmlađa sestra živi u blizini: jednom su se igrale u školskom dvorištu i netko je primijetio da imaju isto prezime "kao ona tamo". Onda je i učiteljica iz školskog dnevnika otkrila da dolaze iz istog mjesta, da su im adrese i roditelji isti. Sestre!!! A odrastaju kao neznanke! Blizanke su u dobi od jedanaest godina vratili u rodnu kuću. - Birokracija, što ćeš - komentirali su odrasli. Oca nije bilo. Njihova ih je baka posjela za stol u maloj, oskudno namještenoj kuhinjici i ponudila mlijekom i kukuruznim kruhom. Ušla je rođaka. Baka je rekla: - Previše je to za mene staru. Čime da ih hranim? Uzmi k sebi koju god želiš! - Tako je gospođa Marija odvojena i od svoje sestre blizanke. Srećom, "tetu" je pamtila po dobru iako joj ni ona nije mogla pružiti mnogo. Mala Marija nije ništa ni očekivala. Kad bi sva sjećanja na svoju jednostavnu, dobronamjernu "tetu" Marija morala svesti na dvije riječi, rekla bi: crvene cipele.
"Teta" joj je poklonila crvene cipele. Nove! Prvi dar koji je od ikoga dobila, baš uoči školske priredbe. Dar koji je njoj, nenaviknutoj na poklone, a naviknutoj samo na iznošene stvari naslijeđene od starije djece, bio kao dar iz snova. Dar koji, zapravo, ne bi znala ni zamisliti kad bi u glavi i pokušala oblikovati svoje želje. Teško bi gospođa Marija i mogla nekome objasniti: crvene cipele su se nosile i iznosile, ali koliko god da su joj sreće u prvi trenutak donijele, onaj osjećaj da je netko mislio na nju, da se trudio oko nje, to je Mariji bio najljepši dio dara. I kad ih više nije nosila, kao da su te crvene cipele nosile nju; dok se kasnije školovala uz posao, polagala završne ispite s uspjehom - uvijek su je nosile tajnom snagom te neke nevidljive cipele. I ako bi posustala, dizale su je iznova, dalje, dalje ...
Kad se te božićne večeri vratila u svoj dom i zatvorila vrata iza sebe, gospođa Marija je počela neutješno plakati. Naravno, bio je to samo jedan u moru plača njezinog života. No, ovaj put nije plakala radi sebe, nego zbog djevojčice koja još nije znala koliko je sretna. Te je večeri pobožna baka Marija prije spavanja izmolila svoj redoviti Očenaš, a na kraju je preporučila Bogu dijete koje je tog dana bjesnjelo pred okićenom jelkom u domu njezinih domaćina:
- Neka jednom spozna sreću darivanja, molim Te! Neka jednom izraste u toplu, nježnu i skromnu Tijanu, da joj srce imenu pristaje! -
Kako je molila, tako je spokojno baka Marija i zaspala. Da se ujutro mogla sjetiti što je te noći sanjala, vidjela bi ponovo sebe u sjajnim, crvenim cipelama na ulaštenom parketu školske dvorane. A to je bio tako lijep prizor!
(Zagreb, 2019. - Mariji K., s ljubavlju)
Ako niste znali:
Ime Tijana - pretpostavlja se da je staro-slovenskog porijekla (izvornog oblika Tihana), od pridjeva "tiha", a prema drugim tumačenjima od latinskog "tija" što znači "mirisno drvo". Značenje imena u smislu: tiha, mirna, blage naravi, nježna, skromna... Skraćeni oblik: Tia, Tija...
Nema komentara:
Objavi komentar