Čudno je svima što Mara peglati voli;
u kući do mora od kamena i soli
nebo se spušta u Marinu sobu,
plavo se, čisto umiješa u robu.
Bijelu bluzu širi na malenom stolu,
sunce zlato sipa po obližnjem molu,
jednu zraku šalje na prednjicu bluze,
Mara peglom prođe - i osuši suze!
Kroz prozor se Mari ulijeva i more,
svilenoj suknjici uđe u nabore,
nebo-sunce-more u čarobnom krugu,
uz njih Mara pegla svoju dječju tugu.
Ona uvijek pegla kad je nešto boli,
peglom k'o da briše ono što ne voli.
Tako Mara ravna izgužvane dane,
sve tmurno i žalosno što u dan stane.
I svaki put kad bi sjetna bila mala,
uz vjerne bi pomoćnike hrpu ispeglala.
(Zagreb, 2018.)
Nema komentara:
Objavi komentar