u proljeće procvate,
ispod nje odmah lik vidim
svog nasmiješenog tate.
Namignuvši, nas bi ujesen
zvao pod plodne grane,
na dlanove stavljao jabuke
prve zrele, netom ubrane.
I prve jagode,
prve čaše mošta kad bi spravio,
uvijek bi nama djeci
prvoj ostavio.
Sandučić šuti.
Račune i novine ne čuva mu više.
Tate nema, al' ja ga vidim,
posebno kad jabuka zamiriše.
(Zagreb, ožujak 2020.)
uvijek bi nama djeci
prvoj ostavio.
Sandučić šuti.
Račune i novine ne čuva mu više.
Tate nema, al' ja ga vidim,
posebno kad jabuka zamiriše.
(Zagreb, ožujak 2020.)
Nema komentara:
Objavi komentar