S BAKINOG PROZORA

S bakinog prozora
puca pogled na dolinu
s rijekom poput plavog pojasa
Korinine haljine.
S brdima izgubljenim u nebu,
s ogrlicom od zelenih krošanja
uz obalu.

Vijenci češnjaka uvijek na klinu
uz drveni okvir.
Gledao bih
kako se crvene rajčice
na urednim gredicama pod prozorom.
Žute i zelene babure
na čvrstim stabljikama.
Mirisale bi vinogradarke.
Grane pune plodova
zarobljene u travi,
kad djed još ne bi pokosio.
Čamčić zaljuljan na vodi.
Korinin bi se tata vraćao kući,
svaki dan u isto vrijeme.
Donosio novine i slatke kroasane.
Znao sam - zvat' će me
da s Korinom podijelim desert.
Uvijek me zvao.
- Možda ćeš biti moj sin
jednog dana -
šalio bi se po tko zna koji put.

Škripa željeznog kotača na bunaru.
Baka koja izlijeva vodu u korito.
Hladnu, hladnu vodu.
Nikad prije i nikad poslije
bolju nisam pio.
Korina koja grize krušku.
Sok joj se cijedi niz podlakticu.
Korina se ljuti. Kao.
Ona se znala "kao ljutiti".
Korina se, zapravo, često smijala.
Čak i očima.
Smijala se
najiskričavijim očima na svijetu.
Tražio sam
njezine smeđe uvojke,
jutrom, potajno,
kroz okvir bakinog prozora.
Je li ustala?

Bljeskovi sunca u vodenim naborima.
Voda...
Koliko je voda proteklo?
Dvadeset mojih ljeta
kao dim.
I sad još
kad zatvorim oči,
u nekoj dalekoj sobi,
vidim jasno stari prozor
i dolinu kroz njega
i čujem željezni kotač s bunara,
mirišem vinogradarke...
Osjećam u grlu
hladnu, hladnu vodu
iz bakinog bunara.
Nikad prije i nikad poslije
bolju nisam pio.

Korina možda još uvijek šeće
susjednim vrtom.
Uz nju možda šeće dijete
koje sam mogao zvati svojim.
A nisam.
Smije li se još uvijek očima
moja Korina?
Mirišu li vinogradarke
kroz okvir bakinog prozora?




( Zagreb, ožujak 2016. )