Imala jedna vještica mačka crnog kao vražje lice, ali to nije ništa neobično. Skoro sve vještice imaju mačke crne kao vražje lice. Važno je to da ovaj mačak nije imao ime.
Vještica ga je zvala samo Mačak. Htjela mu je najprije dati ime Lucifer ( što bi bilo sasvim prigodno ), ali pola mačaka iz njenog Okruga vještica zvalo se Lucifer pa kad bi naša vještica viknula: "Lucifeeeeer!" skupilo bi se oko nje stotinjak crnih dlakavaca, a njoj je i ovaj jedan bio previše. Držala ga je samo zato da joj pomogne loviti miševe i zbog jednog tajnog sastojka za njezin "crkni-frkni-ragu" ( žalim, ne mogu vam više od ovoga otkriti). Bila je ona prava, istinska vještica i iznutra i izvana. To znači da nije voljela nikoga. Niti Mačka. Mačak nije volio nju, tako su bili podjednaki što se uzajamnih osjećaja tiče. Jedino stvorenje koje je vještica donekle podnosila bila je crna vrana Ponoć, jedna od onih vrana koje znaju govoriti. Nekoliko riječi, doduše, i samo jednu cijelu rečenicu, ali ipak je znala govoriti. Vrane su inače lukave i dosjetljive, Ponoć je pak bila više smotana nego pametna. Vještica joj je ipak dozvoljavala da stalno sjedi na njezinom ramenu, ne od dragosti već zato što je tako izgledala još strašnije. Kakve je veze Ponoć imala s imenom Mačka? Slušajte!
Palo je vještici na pamet svog mačka nazvati i Crni, ali je Ponoć na riječ "Crni" neprestano kreštala vještici u uho onu jedinu cijelu rečenicu koju je za svog ptičjeg života, tko zna gdje, naučila: - Crni, u pakao se vrni! - Iz nekog razloga vještici ta rečenica nije bila ugodna. Dosadila bi Ponoć vještici pa radije više nije izgovarala niti to ime. Mačak je ostao Mačak do daljnjega. Bilo je to ponekad zbunjujuće, kad se čula riječ "mačak" odazivalo se opet više njih. Nije da ga nije ponekad i drugačije zvala, ali ga nije zvala imenom već uzvicima poput; nesrećo, smetalo, ružni dlakavče, kusorepče...
Mačka je, kao malog, vještica ukrala u selu jednom starom tesaru koji se prezivao Širak i uvijek kad bi je mačak naljutio, nešto joj srušio ili se zapleo o njezine noge, znala je viknuti: - Šeprtljo Širakova! - A to ne samo da nije bilo ime, to nije bilo ništa lijepo. Ne znaju vještice što je lijepo, a što nije. Kradu i govore ružno - to znaju. Da su vještice djeca znale bi da se tako nešto ne govori drugome, zar ne? Da su vještice djeca nikad im tako nešto ne bi palo na pamet. No, vještice su to što jesu pa se niti od ove ništa bolje nije moglo očekivati. U svakom slučaju, nositi i samo ime Mačak nije bilo baš nešto. Mačak je htio pravo ime, ime po kojem će ga prepoznavati.
Jednom je vještica objesila o čađavu gredu iznad svog ognjišta zmijsku kožu da se suši, a Mačak, gladan jer cijeli dan nije okusio niti mrvice ičega ( dva ulovljena miša vještica je strpala u svoj kotao ), skoči na drvenu policu na zidu, hop - dobro odmjerenim skokom dospije na nisku gredu vještičine brvnare i zarije zube u kožu što je visjela. Usput neoprezno sruši dvije teške tave koje su bile obješene na gredi. Vještica ga spazi i potrči iz drugog kraja sobe, podižući metlu. Ponoć je na njezinom ramenu neočekivano i nespretno zamahnula krilima, upravo preko vještičinih očiju. Vještica se saplela o žarač na stalku kraj ognjišta i ljosnula nosom o zemljani pod, izustivši samo: -...Še....Šir...! -
Naime, htjela je opet dreknuti: - Šeprtljo Širakova! - a od svega toga ostalo je u zraku samo "Še....Šir". U tom trenutku Ponoć je odlučila kako je vrijeme da obogati svoj siromašan rječnik i počela je kreštati: - Šešir, šešir, šešir! - i to tako dugo i tako glasno da je pola okruga čulo. Svi su mislili da ona izgovara mačkovo ime.
Mačka je dopala zmijska koža, ali ga je dopalo i ovo ime. Tako je Mačak postao i ostao Šešir. Svidjelo se ime svima, a Mačku je prvo bilo svejedno.
- Zovi me kako hoćeš, samo mi daj jesti - mislio je. - Šešir! Pa nije to ni loše ime za jednog vještičjeg mačka. Vještica, šešir, mačak... nekako se uklapa u priču, razumijete? -
Prvo mu je bilo svejedno, a onda je bio zadovoljan. Konačno je imao ime! Šešir nije neko naročito lijepo ime, ali je bilo njegovo i što je najvažnije - nitko se u okrugu osim njega nije zvao Šešir. Sad znate kako je Šešir dobio ime.
Oh, da...., sjetila sam se još nečega što ćete možda rado čuti - Šešir je zadržao ime, ali vještica nije zadržala njega! Klisnuo je mjesec dana nakon tog događaja. Kamo? Paaa..., reći ću vam samo ovo: negdje gdje ga vole, jasna stvar. Sad vještica osim krnjih zuba ima i krnje ognjište jer - što je vještičje ognjište bez mačka crnog kao vražje lice!?
Neka, kad ne zna u veselju i ljubavi dati nekome čak niti ime!
( Zagreb, ožujak 2016. )
Nema komentara:
Objavi komentar