- Arian je posebna biljčica - kaže baka, ali sve bake kažu isto za svoje unuke. Kad je s tek navršene tri godine sasvim čisto izgovorio "r", svi su pucali od ponosa, ali "č" je ostao uvijek prisutan i tamo gdje ga nije trebalo biti.
- Crveno -
- Črveno -
- Cesta -
- Češta -
Sa "š" se događalo isto. Arian i najjednostavniju riječ poput one "miš" zapakira u nekakvo "šmiš" jer mu ono "š" ispada nekako dugo, šuškavo i neizbježno.
- Reci "slatko" -
- Šlatko -
- Skoro -
- Škoro -
- Ne Škoro, Škoro je na televiziji. Skoro. -
- Ššššško-ro -
- Uh! -
Ali one duge, čak i odraslima teške riječi, začudo, sasvim lijepo izgovori. Kao u inat.
- Ja bih še htio igrati u tvom autu, djede - kaže mali jednog svibanjskog popodneva.
- Djed mora nešto važno raditi, a ti ne smiješ sam. -
- Aaaaaa, daj, djede -
- Ako kažeš "otorinolaringolog", onda može - kaže djed uz smiješak da ga se riješi, potpuno uvjeren da mali tako nešto ne može izvesti.
- O-to-ri-no-la-rin-go-log! - izrecitira mali polako, ali bez greške i ostavi prisutne otvorenih usta.
- Obećanje je obećanje! - reče djed, a baka se složi pa su sljedećih sat vremena djed i Arian "vozili" auto ispred dvorišne ograde u sjeni crnog bora. Dobro je da je bilo "šjene" jer je "šunče" jako peklo tog dana.
( Zagreb, svibanj 2015. )
Nema komentara:
Objavi komentar