Tara voli čitati, ali, naravno, ne voli kad mora pisati lektiru. Bar ne uvijek. Nadrlja par rečenica na papir, samozadovoljno kaže: - Gotovo!- i gurne papir pred mamu.
- Hm..., to je samo nekoliko škrtih redaka, to nije kratak sadržaj kako se traži u zadatku. Iz ovog se radnja ne može razumjeti - komentira mama. - Doradi to malo. -
- Učiteljica je pročitala knjigu - odgovara Tara mirno. - Ona će razumjeti. Ona zna sve, ne moram joj ja to pisati! -
Mama podigne obrvu i još će mirnije: - Ali JA, na primjer, ne znam. Nisam knjigu čitala, a iz tvojeg teksta ne mogu shvatiti o čemu se radi. Znači da nije dobro prezentirano.-
- Onda je pročitaj! - posve je ozbiljna Tara. U posljednjem pokušaju da se obrani od dodatnog pisanja, izusti nezadovoljno: - Pa rečeno je - KRATAK sadržaj! -
Ipak mora ponovo sjesti za stol. ( A fakat je nepotrebno bilo sad pisati svaku sitnicu. Kaj je bilo, kak je bilo.... Još tu mudrijašiti o temi, još gore o ideji, što je htio pisac time reći, sto čuda! Sigurno će i učiteljici nakon tri pregledane lektire biti zlo. Čitati stalno ispočetka ono što već znaš - vrti Tara u glavi dok piše ).
- Pitanja su glupa - zna tvrditi Tara rješavajući neke zadatke, a mama se smije.
- Ne bih rekla da su pitanja glupa nego odgovori ako nisi učila. Kad ne znaš, sve ti se čini glupo. -
Tara frkće nosom. Ponekad nemaš što odgovoriti mami. Mame samo znaju ponavljati: - Uči, uči! - Kao da se to ne zna! Zna se što se mora..., samo, baš bi rado Tara NJU vidjela da sad mora pisati dosadnu zadaću. Mama ne kuži da je vani granulo sunce, da je vani toplo i njezine cure su izašle na ulicu. Rolaju se. Samo čekaju nju. Grrrrr....
Super je učenik Tara, bez brige. Nosi ona kući dosta petica. Onih pravih, s debelim trbusima i čvrstim nogama.
To što joj je ponekad nešto gnjavaža, uobičajena je stvar za svakog đaka. Kao da su odrasli drugačiji!
( Zagreb, 03.03.2015. )
četvrtak, 24. ožujka 2016.
utorak, 22. ožujka 2016.
PROLJETNE BOJE
Obukli se u zlatno dani,
procvali su jorgovani.
Ljubičasto mi se smiju,
forzicije žuto liju.
Sunovrati narančasto-bijeli
veselo u cvjetnjak sjeli,
pjesme narančasto-bijele
čuju se duž staze cijele.
I zumbuli ružičasti
požurili već su cvasti,
ružičasti miris šire.
Iz zemlje i ljubičice vire.
Niska, plava presličica
propinje se s rubova gredica,
a u društvu maćuhica
bijelim zvoncima zvoni đurđica.
Obukli se u zlatno dani,
crvene se tulipani.
Svaki cvijetak svoju boju
daruje za kuću moju.
Svaki radost joj donosi,
cvijećem kuća se ponosi.
( Zagreb, ožujak 2016. )
procvali su jorgovani.
Ljubičasto mi se smiju,
forzicije žuto liju.
Sunovrati narančasto-bijeli
veselo u cvjetnjak sjeli,
pjesme narančasto-bijele
čuju se duž staze cijele.
I zumbuli ružičasti
požurili već su cvasti,
ružičasti miris šire.
Iz zemlje i ljubičice vire.
Niska, plava presličica
propinje se s rubova gredica,
a u društvu maćuhica
bijelim zvoncima zvoni đurđica.
Obukli se u zlatno dani,
crvene se tulipani.
Svaki cvijetak svoju boju
daruje za kuću moju.
Svaki radost joj donosi,
cvijećem kuća se ponosi.
( Zagreb, ožujak 2016. )
nedjelja, 20. ožujka 2016.
JESEN SA STOTINU LICA
Jesen ima na stotine lica,
krezube, smiješne face
izdubljenih bundevica.
Može imati lice
vedre djevojčice
i lice tužnog dječaka
s očima boje sivog oblaka.
Lice crveno,
suzama obliveno
zbog neumorne kiše,
smeđe dok tamnom bojom
po stablima piše.
Lice nasmiješeno
dok balet lišća gleda,
dok uz brente pune
slatkog grožđa sjeda.
Snuždeno
zbog nestalih leptira,
razdragano
kad vjetar tiho svira
u violinu svoju
dok ona na velikom razboju
tka tepih od bijelih krizantema.
Lice pospano
dok u travama drijema.
Lice zagonetno
dok ispraća ptice,
dok pod koru skriva gusjenice.
Zna imati lice prevrtljivice
i pomalo zločesto se smije
kad u kanti mjeru mraza nosi
da njim zlurado pokosi
nježno cvijeće.
Lukavo se nad livadom kreće,
mrazom bijeli
zelen' pokrov cijeli.
Onda opet lice puno mira
dok gleda krotko pod kapicom žira
sreću šume, ljupkost njenih grana,
lepezu toplih boja
diljem šumskog stana.
( Zagreb, veljača 2016. )
Riječi koje možda niste znali:
- razboj - tkalački stan, stroj za tkanje ( inače može biti i sprava za gimnastiku )
- brenta - posuda - naprtnjača ( najčešće drvena ) za berbu grožđa
krezube, smiješne face
izdubljenih bundevica.
Može imati lice
vedre djevojčice
i lice tužnog dječaka
s očima boje sivog oblaka.
Lice crveno,
suzama obliveno
zbog neumorne kiše,
smeđe dok tamnom bojom
po stablima piše.
Lice nasmiješeno
dok balet lišća gleda,
dok uz brente pune
slatkog grožđa sjeda.
Snuždeno
zbog nestalih leptira,
razdragano
kad vjetar tiho svira
u violinu svoju
dok ona na velikom razboju
tka tepih od bijelih krizantema.
Lice pospano
dok u travama drijema.
Lice zagonetno
dok ispraća ptice,
dok pod koru skriva gusjenice.
Zna imati lice prevrtljivice
i pomalo zločesto se smije
kad u kanti mjeru mraza nosi
da njim zlurado pokosi
nježno cvijeće.
Lukavo se nad livadom kreće,
mrazom bijeli
zelen' pokrov cijeli.
Onda opet lice puno mira
dok gleda krotko pod kapicom žira
sreću šume, ljupkost njenih grana,
lepezu toplih boja
diljem šumskog stana.
( Zagreb, veljača 2016. )
Riječi koje možda niste znali:
- razboj - tkalački stan, stroj za tkanje ( inače može biti i sprava za gimnastiku )
- brenta - posuda - naprtnjača ( najčešće drvena ) za berbu grožđa
petak, 18. ožujka 2016.
S BAKINOG PROZORA
S bakinog prozora
puca pogled na dolinu
s rijekom poput plavog pojasa
Korinine haljine.
S brdima izgubljenim u nebu,
s ogrlicom od zelenih krošanja
uz obalu.
Vijenci češnjaka uvijek na klinu
uz drveni okvir.
Gledao bih
kako se crvene rajčice
na urednim gredicama pod prozorom.
Žute i zelene babure
na čvrstim stabljikama.
Mirisale bi vinogradarke.
Grane pune plodova
zarobljene u travi,
kad djed još ne bi pokosio.
Čamčić zaljuljan na vodi.
Korinin bi se tata vraćao kući,
svaki dan u isto vrijeme.
Donosio novine i slatke kroasane.
Znao sam - zvat' će me
da s Korinom podijelim desert.
Uvijek me zvao.
- Možda ćeš biti moj sin
jednog dana -
šalio bi se po tko zna koji put.
Škripa željeznog kotača na bunaru.
Baka koja izlijeva vodu u korito.
Hladnu, hladnu vodu.
Nikad prije i nikad poslije
bolju nisam pio.
Korina koja grize krušku.
Sok joj se cijedi niz podlakticu.
Korina se ljuti. Kao.
Ona se znala "kao ljutiti".
Korina se, zapravo, često smijala.
Čak i očima.
Smijala se
najiskričavijim očima na svijetu.
Tražio sam
njezine smeđe uvojke,
jutrom, potajno,
kroz okvir bakinog prozora.
Je li ustala?
Bljeskovi sunca u vodenim naborima.
Voda...
Koliko je voda proteklo?
Dvadeset mojih ljeta
kao dim.
I sad još
kad zatvorim oči,
u nekoj dalekoj sobi,
vidim jasno stari prozor
i dolinu kroz njega
i čujem željezni kotač s bunara,
mirišem vinogradarke...
Osjećam u grlu
hladnu, hladnu vodu
iz bakinog bunara.
Nikad prije i nikad poslije
bolju nisam pio.
Korina možda još uvijek šeće
susjednim vrtom.
Uz nju možda šeće dijete
koje sam mogao zvati svojim.
A nisam.
Smije li se još uvijek očima
moja Korina?
Mirišu li vinogradarke
kroz okvir bakinog prozora?
( Zagreb, ožujak 2016. )
puca pogled na dolinu
s rijekom poput plavog pojasa
Korinine haljine.
S brdima izgubljenim u nebu,
s ogrlicom od zelenih krošanja
uz obalu.
Vijenci češnjaka uvijek na klinu
uz drveni okvir.
Gledao bih
kako se crvene rajčice
na urednim gredicama pod prozorom.
Žute i zelene babure
na čvrstim stabljikama.
Mirisale bi vinogradarke.
Grane pune plodova
zarobljene u travi,
kad djed još ne bi pokosio.
Čamčić zaljuljan na vodi.
Korinin bi se tata vraćao kući,
svaki dan u isto vrijeme.
Donosio novine i slatke kroasane.
Znao sam - zvat' će me
da s Korinom podijelim desert.
Uvijek me zvao.
- Možda ćeš biti moj sin
jednog dana -
šalio bi se po tko zna koji put.
Škripa željeznog kotača na bunaru.
Baka koja izlijeva vodu u korito.
Hladnu, hladnu vodu.
Nikad prije i nikad poslije
bolju nisam pio.
Korina koja grize krušku.
Sok joj se cijedi niz podlakticu.
Korina se ljuti. Kao.
Ona se znala "kao ljutiti".
Korina se, zapravo, često smijala.
Čak i očima.
Smijala se
najiskričavijim očima na svijetu.
Tražio sam
njezine smeđe uvojke,
jutrom, potajno,
kroz okvir bakinog prozora.
Je li ustala?
Bljeskovi sunca u vodenim naborima.
Voda...
Koliko je voda proteklo?
Dvadeset mojih ljeta
kao dim.
I sad još
kad zatvorim oči,
u nekoj dalekoj sobi,
vidim jasno stari prozor
i dolinu kroz njega
i čujem željezni kotač s bunara,
mirišem vinogradarke...
Osjećam u grlu
hladnu, hladnu vodu
iz bakinog bunara.
Nikad prije i nikad poslije
bolju nisam pio.
Korina možda još uvijek šeće
susjednim vrtom.
Uz nju možda šeće dijete
koje sam mogao zvati svojim.
A nisam.
Smije li se još uvijek očima
moja Korina?
Mirišu li vinogradarke
kroz okvir bakinog prozora?
( Zagreb, ožujak 2016. )
petak, 11. ožujka 2016.
GUMENE ČIZMICE
Čizmice uglavnom ne izgledaju kao neki reprezentativni komadi obuće kojima treba poklanjati posebnu pažnju. Zimi ih uz teške kapute ili jakne malo tko i primjećuje. Nisu lijepe poput sandalica Davorove sestre sa srebrnim remenčićima i crnim cvjetićima od lakirane kože (to je Sekino mišljenje). Nepravedno je to. Nove tenisice odmah svi vide. Cipelice također. Većina novih čizmica prođe skoro neopaženo. Kažem vam, korisne jesu, ali kao da razlog za neko naročito veselje nisu. Osim za Svetog Nikolu. Onda se svi sjete svojih čizmica. Savjesno ih čiste i glancaju da slučajno Sveti Nikola ne propusti staviti dar u njih.
Gumene čizmice još su manje važne. Služe samo u kišnim danima, ali Davor je silno želio baš njih. Jednog popodneva zamolio je tatu da mu kupi gumene čizmice. Tata je bio zabavljen slaganjem "nesretnog" kuhinjskog elementa koji nema "poštene upute za montiranje" (što god to značilo). Uglavnom, nije u potpunosti doživljavao Davora.
- Tata, ja jaaaako želim te gumene čizmice! Mogu ih dobiti,molim te? -
- Gumene čizmice? - Davorov tata je imao običaj na pitanje odgovarati pitanjem. Davor je nestrpljivo ponovio: - Da, gumene čizmice.-
- Nisu tople - rekao je tata kratko, više zainteresiran za jedan vijak nego za nekakve čizme od gume. No, Davor je tatu uhvatio sutradan u trenutku kad je tata bio odlične volje zbog dobro odigrane utakmice Dinama. Ponovio je svoju molbu pa je tata sazvao kućno vijeće. To znači da su tata i mama razmatrali stanje kućnog budžeta. Ustanovili su da,pod jedan, Davoru i Seki trebaju nove cipele jer su stare prerasli, pod dva, Seki treba nova jakna i pod tri - Davoru nove hlače. Na kraju su zaključili da su gumene čizmice "izvan budžeta". Davoru riječ "budžet" nije bila jasna, ali ju je zamrzio čim ju je čuo. Shvatio je da to znači kako od onog što želi nema ništa. Bio je strašno razočaran.
Ipak, za nekoliko dana tata se vratio s posla noseći četvrtasti paketić pod miškom. - Povišica - objasnio je mami razlog donošenja onog tajanstvenog paketića. Niti riječ "povišica" Davor nije razumio, ali tko da se zamara riječima kad se otvara kutija nepoznatog sadržaja i ukazuje u njoj par najljepših gumenih čizmica na svijetu!
Crvenih, s rubom od crnih i bijelih kockica, a ispod njega slika automobila na trkačoj stazi.
Bio je vruć dan kad je Davor prvi put obuo svoje toliko željene čizmice, a proveo je u njima cijelo popodne skačući kao majmunčić gore-dolje po ulici. Stopala su mu se kupala u znoju.
- No, stvarno...- uzdahnula je nemoćno mama i pustila Davora da uživa u novim čizmicama. Sutradan ujutro sručio se na naselje moćan pljusak ( kao da ga je Davor naručio ) i ulicom je tekla zavidna količina vode. Davor je jedva dočekao da se vjetar stiša. Izletio je van u kratkim hlačicama i svojim trofejnim čizmicama pa pljus.... pljus... Skočio je u vodu, onako junački, nekoliko desetaka puta, opet i opet... Bio je mokar do gole kože.
Uvečer, nakon što se oprao i najeo, dohvatio je svoje čizmice i krenuo prema spavaćoj sobi.
- Eheeej, stoj, mladiću! Ne misliš valjda s njima u krevet?! - zgranula se mama. Davor je imao onaj blesavo-nedužni izraz lica koji je mami dao odgovor na njezino pitanje. Upravo to je htio, s gumenim čizmicama u krevet. Uostalom, bile su čiste. Tako ih je on vidio iako se među ripnama zadržalo malo blata. Našli su sporazumno rješenje. Davor neće s čizmicama u krevet, ali čizmice moraju ostati uz njega cijelu noć. Na podu. Za svaki slučaj.
Tata i mama stajali su na pragu sobe, gledajući Davora kako spava. I u snu je izgledao jako sretan.
- Da sam prije znao koliko će mu radosti donijeti te gumene čizmice, ne bih toliko razmišljao o kupnji - promrmljao je ganuto tata.
( Velikom dječaku Davoru - Zagreb, ožujak 2016. )
Gumene čizmice još su manje važne. Služe samo u kišnim danima, ali Davor je silno želio baš njih. Jednog popodneva zamolio je tatu da mu kupi gumene čizmice. Tata je bio zabavljen slaganjem "nesretnog" kuhinjskog elementa koji nema "poštene upute za montiranje" (što god to značilo). Uglavnom, nije u potpunosti doživljavao Davora.
- Tata, ja jaaaako želim te gumene čizmice! Mogu ih dobiti,molim te? -
- Gumene čizmice? - Davorov tata je imao običaj na pitanje odgovarati pitanjem. Davor je nestrpljivo ponovio: - Da, gumene čizmice.-
- Nisu tople - rekao je tata kratko, više zainteresiran za jedan vijak nego za nekakve čizme od gume. No, Davor je tatu uhvatio sutradan u trenutku kad je tata bio odlične volje zbog dobro odigrane utakmice Dinama. Ponovio je svoju molbu pa je tata sazvao kućno vijeće. To znači da su tata i mama razmatrali stanje kućnog budžeta. Ustanovili su da,pod jedan, Davoru i Seki trebaju nove cipele jer su stare prerasli, pod dva, Seki treba nova jakna i pod tri - Davoru nove hlače. Na kraju su zaključili da su gumene čizmice "izvan budžeta". Davoru riječ "budžet" nije bila jasna, ali ju je zamrzio čim ju je čuo. Shvatio je da to znači kako od onog što želi nema ništa. Bio je strašno razočaran.
Ipak, za nekoliko dana tata se vratio s posla noseći četvrtasti paketić pod miškom. - Povišica - objasnio je mami razlog donošenja onog tajanstvenog paketića. Niti riječ "povišica" Davor nije razumio, ali tko da se zamara riječima kad se otvara kutija nepoznatog sadržaja i ukazuje u njoj par najljepših gumenih čizmica na svijetu!
Crvenih, s rubom od crnih i bijelih kockica, a ispod njega slika automobila na trkačoj stazi.
Bio je vruć dan kad je Davor prvi put obuo svoje toliko željene čizmice, a proveo je u njima cijelo popodne skačući kao majmunčić gore-dolje po ulici. Stopala su mu se kupala u znoju.
- No, stvarno...- uzdahnula je nemoćno mama i pustila Davora da uživa u novim čizmicama. Sutradan ujutro sručio se na naselje moćan pljusak ( kao da ga je Davor naručio ) i ulicom je tekla zavidna količina vode. Davor je jedva dočekao da se vjetar stiša. Izletio je van u kratkim hlačicama i svojim trofejnim čizmicama pa pljus.... pljus... Skočio je u vodu, onako junački, nekoliko desetaka puta, opet i opet... Bio je mokar do gole kože.
Uvečer, nakon što se oprao i najeo, dohvatio je svoje čizmice i krenuo prema spavaćoj sobi.
- Eheeej, stoj, mladiću! Ne misliš valjda s njima u krevet?! - zgranula se mama. Davor je imao onaj blesavo-nedužni izraz lica koji je mami dao odgovor na njezino pitanje. Upravo to je htio, s gumenim čizmicama u krevet. Uostalom, bile su čiste. Tako ih je on vidio iako se među ripnama zadržalo malo blata. Našli su sporazumno rješenje. Davor neće s čizmicama u krevet, ali čizmice moraju ostati uz njega cijelu noć. Na podu. Za svaki slučaj.
Tata i mama stajali su na pragu sobe, gledajući Davora kako spava. I u snu je izgledao jako sretan.
- Da sam prije znao koliko će mu radosti donijeti te gumene čizmice, ne bih toliko razmišljao o kupnji - promrmljao je ganuto tata.
( Velikom dječaku Davoru - Zagreb, ožujak 2016. )
četvrtak, 10. ožujka 2016.
ČRVENO, ŠKORO I ŠMIŠ
- Arian je posebna biljčica - kaže baka, ali sve bake kažu isto za svoje unuke. Kad je s tek navršene tri godine sasvim čisto izgovorio "r", svi su pucali od ponosa, ali "č" je ostao uvijek prisutan i tamo gdje ga nije trebalo biti.
- Crveno -
- Črveno -
- Cesta -
- Češta -
Sa "š" se događalo isto. Arian i najjednostavniju riječ poput one "miš" zapakira u nekakvo "šmiš" jer mu ono "š" ispada nekako dugo, šuškavo i neizbježno.
- Reci "slatko" -
- Šlatko -
- Skoro -
- Škoro -
- Ne Škoro, Škoro je na televiziji. Skoro. -
- Ššššško-ro -
- Uh! -
Ali one duge, čak i odraslima teške riječi, začudo, sasvim lijepo izgovori. Kao u inat.
- Ja bih še htio igrati u tvom autu, djede - kaže mali jednog svibanjskog popodneva.
- Djed mora nešto važno raditi, a ti ne smiješ sam. -
- Aaaaaa, daj, djede -
- Ako kažeš "otorinolaringolog", onda može - kaže djed uz smiješak da ga se riješi, potpuno uvjeren da mali tako nešto ne može izvesti.
- O-to-ri-no-la-rin-go-log! - izrecitira mali polako, ali bez greške i ostavi prisutne otvorenih usta.
- Obećanje je obećanje! - reče djed, a baka se složi pa su sljedećih sat vremena djed i Arian "vozili" auto ispred dvorišne ograde u sjeni crnog bora. Dobro je da je bilo "šjene" jer je "šunče" jako peklo tog dana.
( Zagreb, svibanj 2015. )
- Crveno -
- Črveno -
- Cesta -
- Češta -
Sa "š" se događalo isto. Arian i najjednostavniju riječ poput one "miš" zapakira u nekakvo "šmiš" jer mu ono "š" ispada nekako dugo, šuškavo i neizbježno.
- Reci "slatko" -
- Šlatko -
- Skoro -
- Škoro -
- Ne Škoro, Škoro je na televiziji. Skoro. -
- Ššššško-ro -
- Uh! -
Ali one duge, čak i odraslima teške riječi, začudo, sasvim lijepo izgovori. Kao u inat.
- Ja bih še htio igrati u tvom autu, djede - kaže mali jednog svibanjskog popodneva.
- Djed mora nešto važno raditi, a ti ne smiješ sam. -
- Aaaaaa, daj, djede -
- Ako kažeš "otorinolaringolog", onda može - kaže djed uz smiješak da ga se riješi, potpuno uvjeren da mali tako nešto ne može izvesti.
- O-to-ri-no-la-rin-go-log! - izrecitira mali polako, ali bez greške i ostavi prisutne otvorenih usta.
- Obećanje je obećanje! - reče djed, a baka se složi pa su sljedećih sat vremena djed i Arian "vozili" auto ispred dvorišne ograde u sjeni crnog bora. Dobro je da je bilo "šjene" jer je "šunče" jako peklo tog dana.
( Zagreb, svibanj 2015. )
POHLEPNA SJENICA
Vrapčić jedan u ljubavne jade pao,
što dragoj pokloniti - dugo je smišljao.
Zaljubljen u plavetnu sjenicu,
poklonio joj prvu jagodicu.
- Što će meni mala jagodica! -
reče drsko napuhana ptica.
- Vrapče, mislim da si ti udvarač škrt,
ovakvoj kao ja nudi se cijeli vrt! -
Eh, vrapčiću, tebi zlo se piše,
takva uvijek tražiti će više!
Vrapcu od tad' ona nije draga,
ljubav brzo nestala bez traga!
( Zagreb, ožujak 2016. )
što dragoj pokloniti - dugo je smišljao.
Zaljubljen u plavetnu sjenicu,
poklonio joj prvu jagodicu.
- Što će meni mala jagodica! -
reče drsko napuhana ptica.
- Vrapče, mislim da si ti udvarač škrt,
ovakvoj kao ja nudi se cijeli vrt! -
Eh, vrapčiću, tebi zlo se piše,
takva uvijek tražiti će više!
Vrapcu od tad' ona nije draga,
ljubav brzo nestala bez traga!
( Zagreb, ožujak 2016. )
srijeda, 9. ožujka 2016.
SVEČANI DOČEK PROLJEĆA
Jaglaci su se rano probudili,
cijelu livadu su uzbudili.
Puhnuli su u žute trubice,
prhnule u zrak dvije golubice.
Tratinčice odmah kose ukrasile
čim su se male fanfare oglasile.
Na zvuk truba sjaj se razli s visine,
a ljubice navuku raskošne krinoline.
Uvijek skromne, danas digle su glave,
u svečanoj odjeći Proljeće slave!
( Zagreb, 09.03.2016. )
cijelu livadu su uzbudili.
Puhnuli su u žute trubice,
prhnule u zrak dvije golubice.
Tratinčice odmah kose ukrasile
čim su se male fanfare oglasile.
Na zvuk truba sjaj se razli s visine,
a ljubice navuku raskošne krinoline.
Uvijek skromne, danas digle su glave,
u svečanoj odjeći Proljeće slave!
( Zagreb, 09.03.2016. )
subota, 5. ožujka 2016.
KAKO JE ŠEŠIR DOBIO IME
Imala jedna vještica mačka crnog kao vražje lice, ali to nije ništa neobično. Skoro sve vještice imaju mačke crne kao vražje lice. Važno je to da ovaj mačak nije imao ime.
Vještica ga je zvala samo Mačak. Htjela mu je najprije dati ime Lucifer ( što bi bilo sasvim prigodno ), ali pola mačaka iz njenog Okruga vještica zvalo se Lucifer pa kad bi naša vještica viknula: "Lucifeeeeer!" skupilo bi se oko nje stotinjak crnih dlakavaca, a njoj je i ovaj jedan bio previše. Držala ga je samo zato da joj pomogne loviti miševe i zbog jednog tajnog sastojka za njezin "crkni-frkni-ragu" ( žalim, ne mogu vam više od ovoga otkriti). Bila je ona prava, istinska vještica i iznutra i izvana. To znači da nije voljela nikoga. Niti Mačka. Mačak nije volio nju, tako su bili podjednaki što se uzajamnih osjećaja tiče. Jedino stvorenje koje je vještica donekle podnosila bila je crna vrana Ponoć, jedna od onih vrana koje znaju govoriti. Nekoliko riječi, doduše, i samo jednu cijelu rečenicu, ali ipak je znala govoriti. Vrane su inače lukave i dosjetljive, Ponoć je pak bila više smotana nego pametna. Vještica joj je ipak dozvoljavala da stalno sjedi na njezinom ramenu, ne od dragosti već zato što je tako izgledala još strašnije. Kakve je veze Ponoć imala s imenom Mačka? Slušajte!
Palo je vještici na pamet svog mačka nazvati i Crni, ali je Ponoć na riječ "Crni" neprestano kreštala vještici u uho onu jedinu cijelu rečenicu koju je za svog ptičjeg života, tko zna gdje, naučila: - Crni, u pakao se vrni! - Iz nekog razloga vještici ta rečenica nije bila ugodna. Dosadila bi Ponoć vještici pa radije više nije izgovarala niti to ime. Mačak je ostao Mačak do daljnjega. Bilo je to ponekad zbunjujuće, kad se čula riječ "mačak" odazivalo se opet više njih. Nije da ga nije ponekad i drugačije zvala, ali ga nije zvala imenom već uzvicima poput; nesrećo, smetalo, ružni dlakavče, kusorepče...
Mačka je, kao malog, vještica ukrala u selu jednom starom tesaru koji se prezivao Širak i uvijek kad bi je mačak naljutio, nešto joj srušio ili se zapleo o njezine noge, znala je viknuti: - Šeprtljo Širakova! - A to ne samo da nije bilo ime, to nije bilo ništa lijepo. Ne znaju vještice što je lijepo, a što nije. Kradu i govore ružno - to znaju. Da su vještice djeca znale bi da se tako nešto ne govori drugome, zar ne? Da su vještice djeca nikad im tako nešto ne bi palo na pamet. No, vještice su to što jesu pa se niti od ove ništa bolje nije moglo očekivati. U svakom slučaju, nositi i samo ime Mačak nije bilo baš nešto. Mačak je htio pravo ime, ime po kojem će ga prepoznavati.
Jednom je vještica objesila o čađavu gredu iznad svog ognjišta zmijsku kožu da se suši, a Mačak, gladan jer cijeli dan nije okusio niti mrvice ičega ( dva ulovljena miša vještica je strpala u svoj kotao ), skoči na drvenu policu na zidu, hop - dobro odmjerenim skokom dospije na nisku gredu vještičine brvnare i zarije zube u kožu što je visjela. Usput neoprezno sruši dvije teške tave koje su bile obješene na gredi. Vještica ga spazi i potrči iz drugog kraja sobe, podižući metlu. Ponoć je na njezinom ramenu neočekivano i nespretno zamahnula krilima, upravo preko vještičinih očiju. Vještica se saplela o žarač na stalku kraj ognjišta i ljosnula nosom o zemljani pod, izustivši samo: -...Še....Šir...! -
Naime, htjela je opet dreknuti: - Šeprtljo Širakova! - a od svega toga ostalo je u zraku samo "Še....Šir". U tom trenutku Ponoć je odlučila kako je vrijeme da obogati svoj siromašan rječnik i počela je kreštati: - Šešir, šešir, šešir! - i to tako dugo i tako glasno da je pola okruga čulo. Svi su mislili da ona izgovara mačkovo ime.
Mačka je dopala zmijska koža, ali ga je dopalo i ovo ime. Tako je Mačak postao i ostao Šešir. Svidjelo se ime svima, a Mačku je prvo bilo svejedno.
- Zovi me kako hoćeš, samo mi daj jesti - mislio je. - Šešir! Pa nije to ni loše ime za jednog vještičjeg mačka. Vještica, šešir, mačak... nekako se uklapa u priču, razumijete? -
Prvo mu je bilo svejedno, a onda je bio zadovoljan. Konačno je imao ime! Šešir nije neko naročito lijepo ime, ali je bilo njegovo i što je najvažnije - nitko se u okrugu osim njega nije zvao Šešir. Sad znate kako je Šešir dobio ime.
Oh, da...., sjetila sam se još nečega što ćete možda rado čuti - Šešir je zadržao ime, ali vještica nije zadržala njega! Klisnuo je mjesec dana nakon tog događaja. Kamo? Paaa..., reći ću vam samo ovo: negdje gdje ga vole, jasna stvar. Sad vještica osim krnjih zuba ima i krnje ognjište jer - što je vještičje ognjište bez mačka crnog kao vražje lice!?
Neka, kad ne zna u veselju i ljubavi dati nekome čak niti ime!
( Zagreb, ožujak 2016. )
Vještica ga je zvala samo Mačak. Htjela mu je najprije dati ime Lucifer ( što bi bilo sasvim prigodno ), ali pola mačaka iz njenog Okruga vještica zvalo se Lucifer pa kad bi naša vještica viknula: "Lucifeeeeer!" skupilo bi se oko nje stotinjak crnih dlakavaca, a njoj je i ovaj jedan bio previše. Držala ga je samo zato da joj pomogne loviti miševe i zbog jednog tajnog sastojka za njezin "crkni-frkni-ragu" ( žalim, ne mogu vam više od ovoga otkriti). Bila je ona prava, istinska vještica i iznutra i izvana. To znači da nije voljela nikoga. Niti Mačka. Mačak nije volio nju, tako su bili podjednaki što se uzajamnih osjećaja tiče. Jedino stvorenje koje je vještica donekle podnosila bila je crna vrana Ponoć, jedna od onih vrana koje znaju govoriti. Nekoliko riječi, doduše, i samo jednu cijelu rečenicu, ali ipak je znala govoriti. Vrane su inače lukave i dosjetljive, Ponoć je pak bila više smotana nego pametna. Vještica joj je ipak dozvoljavala da stalno sjedi na njezinom ramenu, ne od dragosti već zato što je tako izgledala još strašnije. Kakve je veze Ponoć imala s imenom Mačka? Slušajte!
Palo je vještici na pamet svog mačka nazvati i Crni, ali je Ponoć na riječ "Crni" neprestano kreštala vještici u uho onu jedinu cijelu rečenicu koju je za svog ptičjeg života, tko zna gdje, naučila: - Crni, u pakao se vrni! - Iz nekog razloga vještici ta rečenica nije bila ugodna. Dosadila bi Ponoć vještici pa radije više nije izgovarala niti to ime. Mačak je ostao Mačak do daljnjega. Bilo je to ponekad zbunjujuće, kad se čula riječ "mačak" odazivalo se opet više njih. Nije da ga nije ponekad i drugačije zvala, ali ga nije zvala imenom već uzvicima poput; nesrećo, smetalo, ružni dlakavče, kusorepče...
Mačka je, kao malog, vještica ukrala u selu jednom starom tesaru koji se prezivao Širak i uvijek kad bi je mačak naljutio, nešto joj srušio ili se zapleo o njezine noge, znala je viknuti: - Šeprtljo Širakova! - A to ne samo da nije bilo ime, to nije bilo ništa lijepo. Ne znaju vještice što je lijepo, a što nije. Kradu i govore ružno - to znaju. Da su vještice djeca znale bi da se tako nešto ne govori drugome, zar ne? Da su vještice djeca nikad im tako nešto ne bi palo na pamet. No, vještice su to što jesu pa se niti od ove ništa bolje nije moglo očekivati. U svakom slučaju, nositi i samo ime Mačak nije bilo baš nešto. Mačak je htio pravo ime, ime po kojem će ga prepoznavati.
Jednom je vještica objesila o čađavu gredu iznad svog ognjišta zmijsku kožu da se suši, a Mačak, gladan jer cijeli dan nije okusio niti mrvice ičega ( dva ulovljena miša vještica je strpala u svoj kotao ), skoči na drvenu policu na zidu, hop - dobro odmjerenim skokom dospije na nisku gredu vještičine brvnare i zarije zube u kožu što je visjela. Usput neoprezno sruši dvije teške tave koje su bile obješene na gredi. Vještica ga spazi i potrči iz drugog kraja sobe, podižući metlu. Ponoć je na njezinom ramenu neočekivano i nespretno zamahnula krilima, upravo preko vještičinih očiju. Vještica se saplela o žarač na stalku kraj ognjišta i ljosnula nosom o zemljani pod, izustivši samo: -...Še....Šir...! -
Naime, htjela je opet dreknuti: - Šeprtljo Širakova! - a od svega toga ostalo je u zraku samo "Še....Šir". U tom trenutku Ponoć je odlučila kako je vrijeme da obogati svoj siromašan rječnik i počela je kreštati: - Šešir, šešir, šešir! - i to tako dugo i tako glasno da je pola okruga čulo. Svi su mislili da ona izgovara mačkovo ime.
Mačka je dopala zmijska koža, ali ga je dopalo i ovo ime. Tako je Mačak postao i ostao Šešir. Svidjelo se ime svima, a Mačku je prvo bilo svejedno.
- Zovi me kako hoćeš, samo mi daj jesti - mislio je. - Šešir! Pa nije to ni loše ime za jednog vještičjeg mačka. Vještica, šešir, mačak... nekako se uklapa u priču, razumijete? -
Prvo mu je bilo svejedno, a onda je bio zadovoljan. Konačno je imao ime! Šešir nije neko naročito lijepo ime, ali je bilo njegovo i što je najvažnije - nitko se u okrugu osim njega nije zvao Šešir. Sad znate kako je Šešir dobio ime.
Oh, da...., sjetila sam se još nečega što ćete možda rado čuti - Šešir je zadržao ime, ali vještica nije zadržala njega! Klisnuo je mjesec dana nakon tog događaja. Kamo? Paaa..., reći ću vam samo ovo: negdje gdje ga vole, jasna stvar. Sad vještica osim krnjih zuba ima i krnje ognjište jer - što je vještičje ognjište bez mačka crnog kao vražje lice!?
Neka, kad ne zna u veselju i ljubavi dati nekome čak niti ime!
( Zagreb, ožujak 2016. )
Pretplati se na:
Postovi (Atom)