ČOVJEČULJAK OD ĐUMBIRA

U samom centru grada, u jednoj staroj zgradi, gospođa Antonija (koju su svi zvali Tonka) dugi niz godina imala je malu pekaru. U novije vrijeme u njoj su se mogle kupiti, osim kruha i peciva i razne vrste sitnih kolača. Medenjaci, springerle, zvjezdice s cimetom, praščići koji nose sreću s punjenjem od marcipana, kolačići od đumbira... Ove posljednje najviše se tražilo uoči Božića. Zbog toga je gospođa Tonka ispekla nešto većeg čovječuljka od đumbira i zapakiranog u prekrasnu, prozirnu kutiju objesila na svilenoj vrpci u izlog prodavaonice. Iako je bio jestiv, više ga je gledala kao dekoraciju, kao svoj zaštitni znak. Ponosila se svojim djelom: njegovo je smeđe tijelo bilo majstorski ukrašeno sjajnom, bijelom ocaklinom, s fino iscrtanim očima, ustima i dugmadi od šećera. Roditelji s djecom prolazili su pokraj krasno uređenog izloga i zaustavljali se, diveći se čovječuljku na vrpci.
U prodavaonici, u velikoj staklenoj vitrini, najviše je bilo pladnjeva s malim čovječuljcima od đumbira nalik onome iz izloga. Već su bili umotani u zgodne paketiće. Svako malo jedan bi se pladanj ispraznio i gospođa Tonka donosila je nove kolačiće. Brzo su se prodavali.
Dok je tako brisala jedan prazan pladanj, kroz izlog je na ulici vidjela dječaka koji je u rukama držao poklopac kutije za cipele s pet krupnih češera-patuljaka. Imali su lijepo izrađene oči, crvene nosove, brade od vate i šiljaste crvene kapice.
- Kupite patuljke od češera - govorio je dječak s vremena na vrijeme, ali nekako pretiho i sramežljivo da ga se jedva čulo. Ljudi su prolazili ruku punih vrećica s božićnim motivima, izgledali su dobro raspoloženi; neki su se smješkali, neki bi ga pogladili po obrazima:
- Sladak dečko! -
- Gle, prodaje zgodne patuljke! -
- Nije ti hladno, mali? -
Prolazili i odlazili.
Zastala je samo jedna postarija žena: - Ti si ih radio? Sam? -
- Da, sam. -
- Koliko tražiš za komad? -
- Deset kuna, ako nije previše. -
Žena se nasmije: - Nije previše - i kupi patuljka od češera.
Rano se smračilo. U neko doba, dječak je s četiri preostala češer-patuljka na poklopcu kutije za cipele počeo cupkati na mjestu. Možda od nestrpljenja. Možda od zime. Možda mu se samo piškilo. Gospođa Tonka je otvorila vrata pekare i prstom ga pozvala unutra.
- Ugrij se malo. Otkud si ti, dečko? -
- Živim tu blizu. -
- Ne ideš u školu? -
- Nastava mi je završila. Mami sam rekao da ću se igrati vani, obećao sam se vratiti do sedam. -
- Znaju li mama i tata da tu prodaješ? -
- Nemam tatu. -
Vidjelo se da mu je neugodno. - Teta, nisam ništa loše napravio. Mama puno radi i vidio sam da možda ništa neće stići ispeći za Božić. Poslije nastave sam prodao dvadeset plastičnih boca i zaradio deset kuna. Onda sam radio patuljke od češera... Mislio sam ..., htio sam samo iznenaditi mamu i kupiti jedan paketić vaših keksića od đumbira. Ona ih jako voli. -
Gledala je gospođa Tonka dugo dječaka. Prvo ispitivački pa s izrazom na licu iz kojeg se nije moglo iščitati baš ništa. Dječak kao da se preplašio.
- Teta, nisam ništa loše napravio. Stvarno. Nemojte zvati policiju. Već mi je jedan striček policajac rekao da na trgu ne smijem ništa prodavati. Teta, maknut ću se i odavde ako ne smijem biti ni tu. Samo sam htio skupiti novac za čovječuljke od đumbira. Za mamu. -
Gospođa Tonka se okrenula prema vitrini s kolačima i pokazala prazan pladanj. - Za danas je gotovo. Svi su prodani. Dođi sutra. -
- Sutra. Dobro, sutra. - On podigne pogled prema onom čovječuljku od đumbira koji je visio u izlogu. - Teta, kolika je cijena ovog većeg? -
- Taj nije na prodaju. -
- Ooooo - bio je strašno razočaran - Mama bi se jako veselila. On je ... tako poseban! Hvala, teta. Doći ću sutra. - Već je otvorio vrata pekare kad ga je gospođa Tonka naglo zaustavila. Iznenadila je samu sebe.
- Znaš što? Poklonit ću ti ga! -
Onda je dječak iznenadio nju: - Teta, ne želim da mi ga poklonite. Želim ga sam kupiti mami. Za SVOJ novac. Sutra ću prodati ostale češere-patuljke pa ću imati dovoljno za njega ako je skuplji od ovog što sad imam. Napravit ću ih još ako treba. Samo mi recite cijenu.-
- Cijenu? Stoji upravo koliko tvoja dva patuljka od češera. -
- Ni kunu više? -
- Ni kunu više. Ali ne trebam novac, trebam tvoje patuljke. Za četiri patuljka možeš sutra dobiti i cijeli veliki paket malih čovječuljaka od đumbira. Hoćemo li trgovati? Dogovoreno? - Lice dječaka se razvedrilo kad joj je predavao poklopac s češerima. - Super, teta. Uzmite ih odmah. -
Gospođa Tonka je skinula iz izloga čovječuljka od đumbira u prozirnoj kutiji i stavila ga dječaku u ruke.
- Čovječuljak od đumbira za divnog malog-velikog čovjeka. -
Dječak nije sasvim shvaćao što je pri tome mislila, ali je bio toliko oduševljen da ništa nije pitao.
- Ne zaboravi sutra doći po svoj zarađeni paket keksića. -
- Neću, teta. - Sretan, otvorio je vrata, mahnuo na pozdrav i otišao niz ulicu, noseći kutiju kao najveće blago. Gospođa Tonka je pogledala na sat, vidjela da je vrijeme već došlo i zaključala vrata s unutrašnje strane pekare. Zavirila je u staklenu vitrinu i ispred praznog pladnja gdje su inače stajali paketići s čovječuljcima od đumbira podigla prevrnutu karticu na kojoj je pisalo: malo pakiranje četrdeset kuna, veliko osamdeset.
Časak je zamišljeno zurila u svilenu vrpcu koja je visjela u izlogu prazna. Onda se popela na stolicu i nanizala na nju patuljke od češera. Gledajući kako se veselo vrte na vrpci, zaključila je na kraju da izlog nikad nije izgledao bolje nego tada.




(Zagreb, prosinac 2017.)

Riječ koju možda niste znali:

- springerle - starinski kolačići s anisom po njemačkoj recepturi koji se rade pomoću posebnih modli (kalupića) s prekrasnim motivima

ŠUMA ZOVE DJEDA MRAZA

Na kraju šume, uz prvi red rijetko naslaganih kućica malog naselja utonulih u dubok snijeg i mrak, primicale su se dvije tamne prilike. Visoka i niska. Prošle su pored grmlja, preskočile nisku ogradu i zaustavile se ispod prvog osvijetljenog prozora.
- Psssst, samo tiho, pazi da ne srušiš ovu lopatu kraj sebe - šapne niska prilika visokoj. - Hajde, virni unutra. -
Svjetlost koja je padala na snijeg kroz staklo otkrila je da su ispred prozora zurili u unutrašnjost kuće jedan jelen i jedan mali zeko.
- Što vidiš? Što vidiš? - nestrpljivo je pitao zeko.
- Ne vidim ljude, sigurno već spavaju, prošla je ponoć. Vidim lampion pred svojim nosom... -
- Pusti lampion, dalje, dalje... -
- Vidim osvijetljenu jelku i stol s kolačima... -
- Mmmmm, kolači, jelo.. Gladan sam, kruli mi u želucu - promrmljao je zeko. - A darovi? - prošaptao je nestrpljivo.
- Vidiš li darove ispod jelke? -
- Vidim, vidim puno poklona u šarenim omotima! - odgovorio je jelen.
- Znači da je Djed Mraz već prošao ovuda - šapnuo je razočarano zeko. - Uaaaaa, a htio sam upoznati njegove sobove. I pitati ih gdje rastu čarobni lišajevi koje jedu da bi mogli letjeti. Htio bih pojesti bar jedan, oduvijek sam sanjao let. Oduvijek sam htio vidjeti šumu s visine, - I zeko se propne na stražnje noge pa raširi šapice i odglumi kretanje aviona. - Vuuuuuu, zamisli da se dižem iznad krovova i borova, preko ovih žica.... Ne bi li i ti volio letjeti? -
- Ne naročito. Volim čvrsto stajati na zemlji. Ali želio sam vidjeti Djeda da ga pitam može li mi pokloniti pozlatu za rogove. Bio bih kralj šume sa zlatnim rogovima! -
- Hej, društvo! - prhne iznad njih u mraku mali vrapčić. - Jeste li pogledali u kuću, je li već prošao Djed Mraz? -
- Prošao je, zakasnili smo. Ostavio je poklone ispod jelke i otišao, nema ga ni u drugim dvorištima. -
- Šteta, čuo sam da on ispunjava mnoge želje. Želio bih kostim jastreba. Kad bih izgledao kao jastreb svi bi me se bojali. - I turobno šmrcnu - Sad me se nitko ne boji. A ja, ja se bojim svega! -
Tri su se prilike počele udaljavati od kućica natrag u mrak šume. Odjednom, kraj šumskog hranilišta za životinje, ugledaju neku pogurenu osobu kako sjedi na panju.
- Netko tu spava! - šapne zeko jer se čulo glasno disanje i povremeno nekakav phhhhh....., phhhhhh....
- Pa to je Djed Mraz! - viknuo je zaprepašteno vrapčić i sletio uspavanom Djedu na rame. - Što tu radi? Gdje su mu saonice? -
- Gle, kraj njega je vreća s poklonima. Mora da je hodao od kuće do kuće pa se umorio i zaspao. Možda i sobovi negdje odmaraju - pretpostavljao je jelen. - Ali vrijeme ide. Još puno toga mora obaviti. Da ga probudimo? -
- Naravno da ga moramo probuditi - dahne zeko. - Bit će ljut na samog sebe ako ne stigne napraviti sve što je planirao. -
Jelen nogom lagano dotakne rame usnulog Djedice. Djed je samo nakrivio glavu na drugu stranu i ovaj put glasno zahrkao.
- On stvarno čvrsto spava. Što ćemo sad?! -
- Uštipni ga - reče vrapčić jelenu - Samo nježno! -
- Ne znam ja to nježno, nespretan sam s prstima. Probaj ti, zeko! - Zeko mekanom šapicom potapša Djeda po licu.
- Halooooo, Djede, diži se! Halo, šuma zove Djeda Mraza!!! Idemo, probudi se! -
Djed Mraz se premeškoljio na panju, nagnuo tijelo unatrag i leđima se naslonio na drveno hranilište. Činilo se da se dosta udobno namjestio, čak se u snu nasmiješio.
- Ništa ne pomaže. Spava kao da ima svo vrijeme svijeta! - zabrine se vrapčić. - Uh, gladan sam, a hranilište je prazno. -
- Da nisi pričao o hrani - jaukne zeko jer se kruljenje u želučiću pojačalo.
- Čak bih dao zlatne rogove za bilo kakav zalogaj - prizna i jelen. - Sretan sam što smo našli Djeda i žao mi ga je buditi, ali što se mora, mora se! - Jelen odlučno kucne nogom o panj. Bez rezultata. Djed se samo još više ispružio i pete čizama zario u dubok snijeg.
- Idemo, društvo! Zajedno na jedan, dva, tri... - i sva trojica će glasno u mraku: - Haloooooo, Djede, ustaj! Šuma zove, djeca čekajuuuuu! -
Stresla se sijeda glava ispod crvene kape, skočio je Djedica s panja da je rub dugačkog, crvenog kaputa pomeo sav snijeg uokolo, a vrapčić pao na tlo.
- Što, što...., gdje sam..., kako sam..., ajoj! - uhvatio se Djed za glavu kad je shvatio da je zaspao usred zadatka.
- Ovo mi se još nikad nije dogodilo. Moram brzo dalje, moram nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Hvala vam, dragi prijatelji, hvala. Kako da vam se odužim? -
- Ne tražimo mi ništa zauzvrat. - Vidjeli su da je Djedica prilično uznemiren i zaboravili na ono zbog čega su ga čekali.
- Inzistiram - bio je uporan Djed. - Danas darujem, ne mogu ispuniti baš sve želje, ali nastojim što više. -
- Paaa, kad je tako, imam jednu želju - istisne zeko žalosno, držeći se za trbuh. - Jednu mrkvu, ako može. - I doda, opravdavajući se: - Gladan sam. -
- Nisi li ti poželio znati gdje raste čarobni lišaj? - upitao ga je, namigujući mu, Djed Mraz već sasvim razbuđen.
- Otkud vi to znate, Djede? -
- Sve zna Djed Mraz! - značajno se smješkao starac u crvenom kaputu.
- Maaa, sad si sve nešto mislim: kad letiš previsoko tim teže padaš. Ne čini mi se to pametnom željom. Radije bih mrkvu, malo deblju, sočniju. Ako ima. -
- Nema problema, prijatelju - I Djed iz vreće izvuče dvije krasne mrkve. - Mudar izbor. -
- I ja kažem - složi se s Djedom jelen.
- A ti još uvijek želiš zlatne rogove? - smiješi se sad Djed jelenu.
- Što će mi zlatni rogovi pored praznog želuca. Hranilište nam je opustošeno, po ovoj hladnoći i dubokom snijegu svi teško nalazimo hranu - ozbiljno će jelen Djedu. Djed Mraz posegne u vreću i izvuče oveći snop sijena. - Kraljevska odluka. -
Cijelo vrijeme vrapčić je strpljivo stajao sa strane. Djed je nastavio kopati po vreći, kopao, kopao i ispod oka gledao u vrapčića.
- A ti? Nisi li poželio kostim jastreba da te se svi boje? - u jednom ga trenutku zapita Djed.
- Zaboravite, glupa ideja - stidljivo je odgovorio vrapčić. - Želim samo malo prosa ili pšenice. Proso će mi napuniti trbuščić, moći ću opet pametnije razmišljati. Gladan valjam gluposti. Zašto bih želio da me se netko boji?! Ah, bio sam lud. Bolje da me voli nego da me se boji! -
I razveselio se vrapčić kad je Djed iz vreće izvukao malu kućicu za ptice i objesio je o granu stabla iza sebe. Kućica je bila puna hrane za ptice s dosta sjemenki suncokreta. Njih vrapčić posebno voli. Djed izvuče još sijena, još mrkvi, klipove kukuruza, dosta jabuka i repe. Ispuni njima hranilište. Okiti ga kao jelku iz one kuće.
- Za sve vaše prijatelje. -
- Hvala, hvala, Djede. -
- A sad trkom dalje. Jeste li se najeli? - Djed podigne vreću s tla. - Hoćete li me otpratiti do mojih sobova? -
- Naravno da hoćemo, Djede! -
I crveni kaput brzo nestane u mraku, praćen veselom trojicom.




(Zagreb, prosinac 2017.)

DJED MRAZ I NOVA TEHNOLOGIJA

I ove godine na Badnji dan
putuje Djed Mraz uz detaljan plan.
A plan i karta Djeda Mraza
zbog snježno-bijelog krajobraza*
još više su mu bitni.
I oni skriveni zakutci* sitni
trebaju brzo se naći,
u mraku još teže se snaći.
Pod snijegom sve mu izgleda isto,
kao bijelo platno čisto,
visok toranj tu i tamo
pa nisko, niže..., sve bijelo samo.
Ulica lijevo, sad treća desno,
vrh zgrade - daj skreni ekspresno!
Opet toranj iskrsne u zraku
(Rudi,* ovo je bilo za dlaku!).
Kraj utrke s vremenom! Da smanji stres,
ugrađuje Djedica GPS!*




(Zagreb, studeni 2017.)

Riječi koje možda niste znali:

- krajobraz - krajolik
- zakutak (mn. zakutci) - skromno, skrovito, mirno mjesto
- Rudi - Rudolf od milja - predvodnik letećih sobova koji vuku saonice Djeda Mraza, poznat po crvenom nosu kojim osvjetljava put
- GPS - (čitaj: đi-pi-es) kratica za Global Positioning System, mrežu satelita koja odašilje informacije pomoću kojih se omogućava precizno određivanje položaja na Zemlji putem GPS-prijemnika - navigacijski alat.

SNJEŽNA KOLA

Snježna kola nebom jure,
ispuštaju teret cijeli,
svud padaju bijela perca,
čitav kraj se dolje bijeli.

U galop tjera bijele konje
stari Prosinac i ne pazi,
sipa, sipa kuda stigne,
ne stoje nebom putokazi!




(Zagreb, studeni 2017.)

KAMO DJEVOJČICE NE BI SMJELE IĆI

Djevojčice (kao) ne bi smjele ići
u kućice na stablima
što se grade dječacima
jer su osmatračnice gusarske
ili utvrde husarske.

U ribolov s tatom
jer to je neki tamo muški dan,
za njih samo rezerviran.
Na nogometne utakmice
jer djevojčice nogomet ne razumiju,
(kao - samo dječaci s koptom umiju).

U lov na žabe
jer (kao) cure su babe,
kad vide baru prave parade,
njima se čak punoglavci gade.
I stalno dečke živciraju
kad tvrde da se bolje orijentiraju.

Za informaciju
sretnim, prevažnim dječacima:
ne zamaram se upozorenja znacima,
o svim vašim mudrostima
ova djevojčica dosta znanja ima!



(Zagreb, studeni 2017.)


Riječ koju možda niste znali:

- husar - lako naoružan konjanik

O REFORMAMA I DRUGIM STRAŠNIM STVARIMA

Leonovoj baki ne pada na pamet slaviti Noć vještica, ali toliko voli Leona da je tog dana učinila sve kako bi njegov Halloween party s prijateljima bio što zanimljiviji. Kad ju je tako lijepo zamolio. Jer joj je dao tako sladak i čvrst zagrljaj.
Leon i ona izrezali su od tvrđeg papira paukove mreže i šišmiše. Objesili su ih na zastore, po zidu i iznad stola. Izdubili su veliku bundevu s iscerenom facom, stavili je u dvorište bliže ulazu i zapalili svijeću u njoj. Dok su to radili, baka je Leonu ispričala irsku legendu o škrtom kovaču Jacku koji je, ne jednom u životu, prevario i samog crnog Vraga, a zbog grješnog života nakon smrti naišao na zatvorena vrata ne samo Raja nego i Pakla. Vrag ga je poslao u vječni mrak tek sa žeravicom ugljena. Snalažljivi Jack je žeravicu stavio u izdubljenu repu da mu posluži kao svjetiljka. Od tada luta tamom tražeći put kući - završila je priču baka. Naježio se Leon zamišljajući pojavu Jacka O' Lanterna sa slabašnim svjetlom u ruci kako mu prilazi u debelom mraku. Kiselo je razvukao usta u čudnu grimasu.
- To je samo izmišljotina - podsjetila ga je baka.
Još popodne ispekli su muffine od bundeve, a od tijesta s maslacem i bademima baka je napravila keksiće - duhove. Izradila je kuhačom bjelanjak, šećer u prahu i limunov sok pa je Leon silikonskim kistom za kolače premazao svaki keksić bijelom glazurom. Od čokolade im je napravio oči. Baka je udružila pire od pečene bundeve sa slatkim vrhnjem, želatinom, sokom i koricom naranče da bi muffini dobili šiljaste kapice od kreme. U nekoliko njih gurnula je male vještičje nožice s crnim čizmicama, napravljene od marcipana. Izgledalo je kao da su vještice naglavačke završile u mekom biskvitu nakon pada s metle, samo im tanke noge vire uvis. Leon je skakao od uzbuđenja.
- Ovo je, bako, ispalo totalno cool! -
Navečer su se njegovi prijatelji i on obukli u svoje kostime: jedan se maskirao u vampira, jedan je imao strašnu masku nekakvog zelenog čudovišta, a Leonu je mama sašila kostim gusara, dobio je čak i crni povez preko jednog oka. Igrali su neku društvenu igricu, skrivali se u hodniku, plašili ukućane, grickali keksiće - duhove, zamrljali kremom noseve, usta i stolnjak dok su jeli muffine. Bilo im je svima žao kad su se morali razići.
- Ponoć još nije niti blizu, a za Halloween party je ona najvažnija - pobunio se Leon, ali mlako jer je znao do kad je bilo dogovoreno vrijeme druženja.
- Na mojem satu je ponoć upravo prošla - smijao se Leonov tata. - Imam poseban sat za roditelje, zato nam satovi nisu usklađeni. -
- Onda, jesi li se zabavio? - upitala ga je baka kad ju je došao poljubiti pred odlazak na spavanje.
- Super je igrati se Noći vještica. Ali samo igrati. Da vidim zeleno čudovište ispod svog kreveta ili Jacka O'Lanterna na prozoru, to mi uopće niti malo ne bi bilo zabavno. -
- Daaa? A što bi te još moglo onako gadno prestrašiti? -
- Šišmiši, oni pravi koji piju krv i znaju se zaplesti u kosu. Uuuuh! - i Leon se stresao od ružnog osjećaja.
- Šišmiši su precizni letači i morali bi piti alkohol, a ne krv da završe u tvojoj kosi. -
To što se Leon bojao šišmiša, rekla je baka, sasvim je uobičajeno, zapravo se svatko nečeg boji. Leonova teta ima pravu fobiju od paukova i zmija, čak i od nedužnih sljepića.
Tata je, gledajući neku televizijsku emisiju, kao usput prokomentirao kako i on ima fobiju - od Ministra Financija i njegovih Poreznih Reformi. Leon nije imao blagog pojma tko su ili što su Reforme, ali je bio uvjeren da se radi o jako ozbiljnoj stvari. Jesu li Reforme utvare? Ili oni što su bili mrtvi pa su ipak živi? (Jednom je vidio takve užasne stvorove na televiziji, ali je mama rekla tati: - Ugasi to! Kakve su to bedastoće u ovom terminu! - i Leon nije imao prilike saznati više. )
Mama se javila iz kuhinje: - I ja se bojim! Novih cijena i neredovitih plaća! -
Njihove priče o strahu osokolile su Leona. Priznao je da mu grom malko izaziva strah, a puno više potres. I šuštanje iz kukuruza u mraku. I neki klaunovi. Samo neki.
- Strah je neugodan, ali nije opasan. Ja sam sigurna da ga ti možeš podnijeti - gledala je baka Leona iznad okvira naočala. - Zapravo se ne bojiš onog što vidiš nego onog što samo misliš da može biti. Ako te nešto plaši, to ne znači da stvarno imaš razloga za to. Čuj... - i ona ga privuče k sebi - Strah nas vara: malo izgleda veliko, a nije, normalno se čini nenormalnim, a nije! Nadmudri ga, ne daj se prevariti, nasmij se strahu u brk! Ti si moj hrabri gusar, je l' da jesi? -
- Da. Pobijedit' ću sve! I one Ministrove Reforme!- Leon zavitla drvenim mačem.
- Bravo! - promrmljao je tata trgnuvši se iz kratkog drijemeža pred televizorom, sav utonuo u naslonjač.
- Tko šljivi ministra financija! -



(Zagreb, listopad 2017.)

Riječ koju možda niste znali:

- fobija - prekomjeran, bolestan strah od nečega, uglavnom bezrazložan

DVORAC OD PIJESKA

Život je kao dvorac od pijeska
što dignut kraj mora stoji,
bedem od zrnaca sjajnih se ljeska,
jedan val, jedan je dovoljan da ga osvoji.

Visoke kule na zemlju bi pale
da od svega ne ostane trag!
Pa što?! Dok god bi obale pijeska dale,
dok s tobom gradi netko drag,

tko bi u gradnji mirovao?
Uz smijeh i šalu, usprkos valu,
nove bi bedeme podizao
iznova, uvijek iznova na svom žalu!




(Zagreb, listopad 2017.)

MIRIS KESTENA

Tog dana sam nakon škole, za peticu,
od ujaka dobio pedeseticu.
- Za sladoled - on me potapša važno.
Pedeset kuna! Val sreće me zapljusne snažno.
Trčim kući s društvom obezglavljen, lud.
Pedeset kuna! Dvaput nagrađen trud!
Da se počastim čoksom s karamelom
ili s kokosom, onom bijelom?!
Mogu si kupiti fidget spinner* i kolu,
mogu i one praline u mentolu!
Prolazimo pored Anine kuće,
na uglu kestenjar prevrće kestene vruće.
Čaroban miris priziva okus na usne,
desetak želja u jednu se zgusne.
Kesteni! Krupni, od sljemenske vrste.
Već osjećam kako griju mi prste.
Mjericu Ani i jednu za Ninku.
Ja ponosno dijelim i Tajani, Dinku.
Taman još jedan tuljac za mene,
Ana uđe u kuću, nas par dalje krene.
Kratka vijeka je radost, za čas nadomještena:
punim papirnati tuljac ljuskama kestena.

Zateknem mamu u sobi, sjedi,
čudan joj smiješak na licu, blijedi.
- Bok, mali, kako je danas bilo? -
Broji kovanice pa spušta u krilo.
Ne sačekavši odgovor u kuhinju krene,
vidio sam umorne korake njene.
I čuo kroz pritvorena vrata
kad je rekla: - Kupi pola kruha, tata!
Za cijeli fali nam jedna kuna.
Ne brini, neće nam s glave pasti kruna! -
Kesten u grlu dobi okus greške
i ljuske u džepu postanu mi teške.

Na uglu, odmah kraj Anine kuće,
još stari pečenjar nudi kestene vruće,
al' zov im više isti nije,
meni ne mirišu kao prije.



(Zagreb, 3.listopada 2017.)

Riječ koju možda niste znali:

* fidget spinner - mala vrteća igračka kojoj je svrha, kako neki tvrde, pojačanje koncentracije i smanjenje stresa
(prema engl. riječima "fidget" = vrpoljiti se i "spinner" = prelac, prelja ili stroj za predenje - u smislu svega onog što se vrti)

S NEBESKE ORANICE

Nebo izbrazdano,
nebeskim plugovima uzorano.
Zvijezde posijane
nikle na sve strane.
Pratim listanje Večernice
usred nebeske oranice.




(Zagreb, 28.07.2017.)

SVJETIONICI

Nad ćudljivim morskim dubinama,
na surovim, oštrim stijenama,
daleko od zavodljivih plaža
bijela stoji straža.
Visoki, postojani vojnici,
brodovima uzdanici,
putokazi umornim mornarima,
nada izgubljenim lađarima,
željnima doma noću vodiči,
danju tek neznatne točke u morskoj priči...
Udaljeni, razbacani
pa im samotno teku dani,
u sol i u vjetar tijela zapletenih,
s ožiljcima olujnih juga u lica urezanih,
nekad i nesretni svjedoci za koju barku nasukalu,
a prijatelji svakom susretljivom valu
i veselom oblaku i umornoj ptici -
dragi svjetionici.
Brižni su čuvari naših života
te dremljive zidine mrakom razbuđene.
Usamljene, a voljene
poput djeteta il' žene.

Mnoge svojih luči već odavno nemaju.
Po liticama umjesto bijelih stražara
samo tužne ptice drijemaju.



(Zagreb, srpanj 2017.)

ŠAPAT STARIH TAVANA

Čarobna je prašina starih tavana,
jeste li to znali?
Jeste li ikad kroz skrivene priče
odloženih stvari putovali?

Našli nečiji dnevnik bez imena
sa stranicama koje nedostaju;
žive li tajne s nestalih stranica
i u čijem još sjećanju opstaju?

Iz škrinje kakve izvukli šešir,
možda prabakin (kad se to nosilo!),
pitali se: - Čije se oko
dok ju je gledalo orosilo? -

Neka prastara lula, kompas, gitara,
svaka igračka nešto ispričati zna...
Čujete li šapat tavana starih?
Kako čudno svjetluca im prašina!




(Zagreb, 21.srpnja 2017.)

ZAŠTO ROLE MOBITEL NE VOLE

Već dugo čame u mraku
Tarine crvene role,
htjele bi biti na čistom zraku,
od nerada ih kotačići bole.

U tami starog ormara
koturaljke uz reket badmintona,
oboje akcije željni, igara,
al' za njih ne mari ona!

Za sve je kriv taj zgubidan,
mobitel bezvezni, glupi,
uz njega Tara po čitav dan
visi na dvorišnoj klupi.

I tko li samo izmisli
da u tu pločicu cijeli svijet stane!?
Pa kad sva puca od pameti
zašto svima krade dane?!



(Zagreb, srpanj 2017.)

MOŽDA SE DESILO

Čudno, od jutros razumijem ptice
(od danas im gnijezda ne diram!),
nešto drugačije miriše cvat,
čak nijanse neba percipiram.

Zašto su danas oblaci bjelji
i zrak k'o da drhti od sreće?!
Ludo lelujaju dvorišta kuća,
sve stvari su ljepše i veće.

Sve mi je lako, sve mi je pjesma,
sav sam nekako omamljen.
Možda se desilo... (al' samo možda)
da sam od jutros - zaljubljen.



(Zagreb, srpanj 2017.)

Riječi koje možda niste znali:

- nijansa - prelijevanje, postupan prijelaz; fina, jedva osjetna razlika u nečemu
- percepcija - zamjećivanje, opažanje, doživljaj nečega (putem raznih osjetila)

IZ MOJIH LADICA

Ne držim po ladicama
smijeh u primjerenim dozicama.
Čemu gurati ga tamo,
nošenjem ga umnožavamo.

A pohranila sam u ladice
vrtloge, nemirne vode,
olujne oblake.
Sve tamne dane.

Dvaput sam ih zaključala.
Vadim samo osunčane.




(Zagreb, travanj 2017.)

MAGLA

Ranim jutrom, s uzvisine švarcvaldske šume
dolina je kao veliki zeleni aranžman
omotan mliječnim celofanom.
Magla.
Prste zavlači u kose stabala.
Koketira s krošnjama, zavodnica.
Vara ih osmjehom,
onda ih stegne u bijeli zagrljaj.
Stabla nestaju pod ogrtačem bijelog domina.
Sve dok je sunce ne raskrinka.
Izvuče prste iz krošanja
i uvuče se u neki zemljin utor.
Čeka.




(Zagreb, lipanj 2017.)

Riječi koje možda niste znali:

- domino - u ovom slučaju odjeća za krabulje: dugački ogrtač širokih rukava s kukuljicom ( inače to može biti i društvena igra pločicama.)

SEDAM LAGANIH KOMADA

Jedno perce,
ni gram praška,
komad svile,
boba graška,
sitna rosa,
zrno prosa,
smiješak što na njeno lice pada -
to je sedam laganih komada.

Sad u pjesmu natovari
sedam vrlo teških stvari:
vagon drva,
bazen vode,
udar malja,
Kip slobode,
tri jedinice na kupu,
kad rečenicu izvališ glupu
pa nestane onog smiješka,
čak i ljubav tad je teška.




(Zagreb, lipanj 2017.)

PAZI

Tvoje su usne
saće s medom
iz kojeg često
ubode žalac;
ne prolijevaj riječi
kao vodu
jer svojih riječi
postaješ talac.




(Zagreb, lipanj 2017.)

MAČAK OBLAČAK

Susjedov žućkasti mačak
dobio ime Oblačak,
al' ne što je pahuljast i mek,
ime mu je priskrbio - špek!
I kobase tom su krive,
kolut sira, gruda putra,
naučio otvarati vrata,
smočnicu pustošio do jutra.
Ne stane u kaput svoj,
nosi triput veći broj.
Sav je tanak prije bio,
k'o oblak se zaokružio.
Po liječničkom savjetu
stavili ga sad na dijetu.
Sve obroke reducira,
tjelovježbu preferira.




(Zagreb, lipanj 2017.)

POVRATAK U STARU KUĆU

Cigleni zidić obavijen slakom,
kućni razaznajem broj,
s teretom godina okrećem ključ,
unosim kofer svoj.

Vrijeme je stalo u staroj kući,
zamrznutih trideset ljeta,
još naša pumpa u vrtu stoji,
još živi božur, još bagrem cvjeta.

Na vratima vijenac (nitko ga skinuo nije),
rđom nagrizena alka,
svjetlo ne radi, ista vaza u mraku
na mramoru prašnjavog stalka.

Sa zida se ljušti cvjetna tapeta,
niz fotografija poznatih lica,
bakina mala glazbena soba,
djedov šešir još čuva vješalica.

S mukom otvaram visoki prozor,
svjetlost se zidova hvata,
puštam je neka juri kroz kuću,
odmičem zavjese, raskriljujem vrata.

Ruka mi dotakne okvir kamina.
Svud ovdje je Ljubav živjela prije.
Iz vrta me prisno pozdravi ptica,
suza niz obraz samo se slije.




(Zagreb, lipanj 2017.)

U LUKINIM DŽEPOVIMA

Da ne povjeruješ što sve ima
u Lukinim džepovima:
tri Sekine gumice za kosu,
medaljica zarađena na krosu,
kvačica s užeta pala,
jedna baterijica mala,
krezub češalj, dva ljepljiva bombona,
ostaci puknutog balona,
žvakaća i spajalica,
crno dugme s traperica,
stara značka,
nikad korištena praćka,
pet staklenih pikulica,
jedan namotajčić žica,
češer pobran nakon kiše
i to je to! Vi bi više?!
Samo fali mlijeko zeba.
On objašnjava: - Sve to mi treba! -
Skupio momčić zbirku lijepu,
a još vam ne rekoh što ima - u drugom džepu!




(Zagreb, ožujak 2017.)

Riječ koju možda niste znali:

- kros - natjecanje u trčanju u prirodi
- zeba - vrsta ptica pjevica ("mlijeko zeba" = ptičje mlijeko)

LJUBAVNA MATEMATIKA

Volim te na kvadrat,
ne - volim te na treću!
Premalo sam rekao.
Sumiramo si sreću:
sto posto ti,
sto posto ja,
dva ista udjela.
Zaljubljeni na desetu,
pedesetu,
stotu,
ispunili smo kvotu;
putanjom slatkog nemira
nemjerljivo
se volimo
do granica Svemira.




(Zagreb, travanj 2017.)

Riječ koju možda niste znali:

- kvota - razmjeran dio, iznos odnosno količina ili broj koji pripada pojedincu

JEDINICA

Jedan predmet u imeniku
dobio je novu sliku.
Neka nesretna jedinica
ugurala se kraj petica.
Ta kljunasta, ružna crta,
taj drač usred sjajnog vrta
uletjela iznenada.
Koma! Što će Tina sada?!
Samo mirno, daj ne drami,
smišljaj kako reći mami!
Znaš ono, mama, kad ti krene
pa se stvari - hop! - promijene,
nešto pođe malo krivo,
ti kažeš: - I to čini život! -
Ah, meni je danas tako
život zapaprio jako.
Priča Tina - bez krivnje njene
umiješala se u ocjene
jedinica neka glupa,
iskočila ispred klupa
na stranicu bez poziva
(kako to profesor proziva?!)
Rješavam problem, draga mama,
srušit' ću je peticama!
Već se bacam na gradivo,
što meni nije izvedivo?!
Sve na kraju dobro bude -
i jedinice su za ljude!




(Zagreb, svibanj 2017.)

Riječ koju možda niste znali:

- drač - (u međimurskom dijalektu - korov)

PAUN U CVJETNJAKU

Ušetao paun u cvjetnjak,
širi svoj gizdavi rep:
- Kralju i pristaje ovakav šlep! -
I za ljepotu bilo čiju sem svoje
ostane slijep.

A raslo je okolo prekrasno cvijeće
no samo sebe hvaliti neće!

U vlastitoj pojavi uživa
raskošna ptica
od bogatog repa do krune i lica,
kad stigla bi cvijeće mirisati?!

I ne gleda gdje će stati,
s vrha svog ne silazi,
još penjući se više
nježne glavice gazi.

Svi dani k'o prvi... Vrijeme doteče
i jedno veče,
iznenada,
ugine paun, bolest ga svlada.

Na mjestu gdje zaspi
izraste trava,
u travi novo, prekrasno cvijeće...
Zar nesta ljepote?!
Tko ono reče: - Sve teče...-




(Zagreb, travanj 2017.)

BALON SUNCE

Oteo se žuti balon
iz ručice male Nore,
juri po nebeskom putu,
vidi samo točku žutu.
Malo tužna pita Nora:
- Svijetli li umjesto sunca
sad moj balon odozgora? -
- Svijetli - smješka joj se mama.
- Prometnik je ptičicama. -




(Zagreb, 2016.)

ČUDESNA NOĆ

Ovo je noć kad miruju duše,
spokojno teku vode,
i najmanja buba svoj odmor je našla,
ne drhti ni listić lobode.

Sve je, misliš, moguće noćas,
vile srebrne mreže pletu,
kad čudesni snovi zalelujaju zrakom
da se u njih zapletu.

I tad se nadam - meni donijet će jedan,
možda sa zvijezdama, možda u cvijetu,
da i ja vama noćas ispletem
najljepšu priču na svijetu!




(Zagreb, 2016.)

NA FONTANI

Na majušnom trgu
jutros iznenada
proradila fontana,
novi ukras grada.
Klok-klok, klok-klok,
zaklokoće, zagrgolji
vodoskok.
Mlazić vode uvis skoči,
zacakli okrugle oči
baš pristigle djevojčice.
Prospe dijete smijeh po licu,
padne kap na trepavicu,
a tisuće drugih kapi
kružiće po vodi prave...
S pognute dječje glave
sklizne vjenčić poljskog cvijeća
i veselo vodom krene.
Idu makovi iz kose njene.
Plovi vjenčić po fontani,
dječji prsti razigrani
uhvatiti ga žele:
makove, ivančice bijele...
Ti prstići u slatkoj igri,
mali, brzi k'o let čigri
i jutarnja svjetlost meka
zaustave me - sve nek' čeka!
Gledam dijete na fontani:
da mi mogu tako dani
bezazleno, mirno teći
k'o djetetu u toj sreći...
I dok upijam tu sliku
pojavi se na vidiku
oblak težak,
dva-tri siva još doteku
i zatamne
svu jutarnju svjetlost meku.

Ode dijete od fontane,
s njim vrijeme što na tren stane.



(Zagreb, 2016.)

GDJE JE DOM

Dva su si ježića tražila dom
jer im je stari uništio grom.
U vrtu otkrili napuklu buču:
- Tu ćemo si izdubiti kuću! -

Al' je napuklina propuštala kiše
i bundevu nisu htjeli više.

Onda su ispod stare kruške
pronašli bačeni čajnik bez drške:
- To ćemo lijepo uredit' po svom,
može nam biti ugodan dom! -

Al' su kroz otvor im padale kiše,
uz sav trud čajnik ne popraviše.

Ispod klobuka šireg vrganja
našli su mjesto stanovanja.
Al' su i tamo ih oprale kiše
pa klobuk brže napustiše.

I što god nađu - il' kvar il' lom,
Igliću, Piko, gdje vam je dom?!

Puž im donese novost vruću:
za ježeve ljudi postavili kuću,
od gline, novu, bez sumnje vrijednu,
samo je imala manu jednu:

premda je izgledom prava vila, *
tek bi za jednog dostatna bila!

Svak' od njih drugom: - Neka je tebi,
ne brini, naći ću mjesto sebi! -
Sve jedan drugog gurka nježno
i ostaše bez nje, neizbježno.

Na kraju parka, pri drvenoj klupi,
pod grmom vidješe gnijezdo u rupi.

- Meni se čini prometno mjesto,
prolaze ljudi ovuda često! -
- Spavamo danju pa nema veze,
suho je, prozračno, s lišćem breze...-

- Znaš... - Piko će s osmijehom bratu svom
- ... Svud gdje si i ti - meni je dom! -




(Zagreb, veljača 2017.)

* vila - raskošni ljetnikovac odnosno ladanjska kuća za odmor s uređenim okolišem (često parkom)

CRNO-ČUPAVE MISLI

Trava misli zeleno,
višnja misli crveno,
list jesenski žućkasto,
glicinija ljubičasto.
Samo misli Ivičine
dosta tmurnim mi se čine,
zbrkane su, čupave,
sve bez boja, glupave.
Jer kad pomisli na Anu
k'o da više sve ne stanu
u tu glavu Ivičinu,
ni sunce ni mjesečinu
ne raspoznaje ta glava,
ni kad se jede, kad se spava...
Kad se Anin lik uplete
misli bezglavo svud lete.
Potočnica misli plavo
i to uvijek bistro, pravo
dok lutaju misli Ivičine -
nesretno zaljubljen je, gine!
Sretno zaljubljeni misle ružičasto,
malo nakićeno i gliterasto,
nesretno zaljubljeni u bojama uzdaha,
crno, rastrgano i zbrčkano.
Kad nesretno zaljubljen više ne pati,
boja u misli, misao glavi
sretno se vrati!




(Zagreb, 01.ožujka 2017.)

JOŠ UVIJEK

Kad je imao šest on je bio Pierrot,
ona je bila Colombina.
I jednom je bio kositreni vojnik,
ona njegova balerina.
U dvanaestoj ona je bila Alisa,
on njezin Ludi klobučar,
školske godine prošle,
njihove poklade prošle...,
on i ona - još uvijek su par.
Drugi su dani, karnevali drugi,
oko njih sve novi ljudi,
njima još isto, još uvijek se on
uz nju s osmijehom budi.





(Zagreb, 28.veljače 2017.)

Ako vam ovo nije bilo poznato:

- Pierrot i Colombina - poznati likovi iz Commedie dell' arte.

KAKAV KUHAR, TAKAV RUČAK

Gljivo-djed i gljivo-baka
pripremaju ručak:
deset bršljanovih boba,
čemerike tučak,
pasji kupus, trubeljika,
crna kuka, anđelika -
od tog' si salatu prave,
za njih - to su biljke zdrave!
Kakav ručak, takav kuhar -
baka Muhara, djed Muhar!




(Zagreb, veljača 2017.)

Riječi koje možda niste znali:

- bršljan - visok, puzav trajni grm kožastih listova s plodom - crnim bobama koje su otrovne
- čemerika - bujna, snažna, visoka biljka, raste po vlažnim livadama i šumskim proplancima, oko staja..., vrlo otrovna
- pasji kupus - zeljasta biljka, trajnica s livada, uz šume i puteve, otrovna
- trubeljika - vrlo otrovna zelen močvarnih staništa
- crna kuka ili bljušt - biljka vrlo otrovnih plodova, raste po šumama i živicama, osobito opasna za djecu zbog privlačnih crvenih bobica
- anđelika - aromatična biljka s livada i uz potoke, toksičnog eteričnog ulja

TKO BI SE SJETIO

Tarina mama je vrlo savjesna osoba po pitanju zdravstvene kulture njezine obitelji i njihovih higijenskih navika. Svako malo provjerava stanje četkica za zube.
To je jutro čeprkala po čašama u kupaonici i ustanovila "da četkice imaju čupave glave poput Einsteinove, da izgledaju kao da su eksplodirale i da je vrijeme da odu u smeće." Završile su tamo.
Kad je Tara došla iz škole, mama i ona uputile su se u dućan da osim nekoliko namirnica kupe i nove četkice za njih troje. - Iznenadit ćemo tatu novom četkicom! -
Sunce se u brk nasmijalo hladnoj veljači i četvrt tako ispunilo toplinom tog popodneva da su morale skinuti jakne. Malo su gledale golubove u parku, malo lizuckale sladoled, malo su šetale razgledavajući izloge, malo virnule kroz vrata novootvorenog restorančića brze hrane u retro stilu (jako dobro, super im je sve unutra!) pa su onda ušle i popile 7Up (ne pije baš Tara gazirano, ali danas - zašto ne?), malo se smijale nekoj bebi u kolicima koja je stavljala i vadila, stavljala i opet vadila varalicu iz usta i u usta, radeći čudne grimase, na kraju su otišle u dućan, kupovale i vratile se kući. Tim redom.
Ujutro je tata, spremajući se za posao, viknuo iz kupaonice u pravcu dnevne sobe:
- Gdje je nestala moja četkica za zube?! -
Mamine oči postale su odjednom okruglije i usta zaokruženija.
- Oooooo....uuuuuh.... Znaš, ovako ide priča... Smijat ćeš se, sto posto... -
- Već mi sad nije smiješno! -
- Ma, mi smo jučer..., kako da ti kažem... -
- Kratko, tako mi kaži. Bacila si je i zaboravila kupiti novu?!
- Tako je. Htjele smo te iznenaditi...-
Sad je mami sve postalo smiješno. Zahihotala se.
- Ne mogu vjerovati - tata je prstom nanosio pastu na zube i žustro trljao po njima. A ona je znala kako nema smisla objašnjavati da je jučer sunce bilo tako prijateljski raspoloženo, da je sladoled bio tako voćkast, da su se Tara i ona tako dobro zabavljale - tko bi se sjetio zašto su uopće i krenule u dućan?!
Tata je zapjenjenih usta samo još promrsio:
- I to mi je neko iznenađenje. -




(Zagreb, 16. veljače 2017.

SAN MALE PČELE

Letjela pčelica s cvijeta na cvijet,
skupljala pelud cijeli dan,
umornih krila legla pod list,
brzo utonula u san.

Sad sanja ulicu punu ruža
pa sanja šareno, cvjetno more,
krovove cvjetne i cvjetni vlak,
potok tratinčica, cvjetne gore.

Cvijeće svih boja i slatki med
maloj se pčeli uvukli u san
pa sanja dubok bunar pun meda
i bazen s medom i tobogan.




(Zagreb, 2008.)

NE VOLIMO SE KELJ I JA

- Dobro jutro! - podnevu kažem,
da ustanem ili ne - još važem,
al' drski miris kuhinjice
napada moje nosnice.
Lončić čaja viče: - Ispij me! -
Slatki brioš: - Daj, zagrizi me!
A bombončić, slatki korjenčić:
- Za boljitak, za užitak
polagano prožvači me! -
Samo zdjela variva od kelja kaže:
- Drag mi je tko me s veseljem smaže,
a ti me gledaš mrkog lica,
jasno, nisi moj pristalica.
Slušaj, osjećaj nam je obostran,
ne zavaravajmo se cijeli dan! -
Točno, pojesti ga neću,
kelju pozdrav i svu sreću.
Da je stoput vitaminsko blago
nek' ga jede kom' je drago.
Bez kritike! Znam da imam mana,
al' kelj mi nije jača strana.
Kakva muka, do večere je dugo,
galopira glad..., što ću drugo?!
Ako ne odlučim postat ću sijed...
I tako mrski kelj dođe na red!




(Zagreb, veljača 2017.)

Riječ koju možda niste znali:

- brioš - (franc.) - vrsta zaslađenog peciva, čajni kruščić
- slatki korjenčić - ovdje bombon aromatiziran ekstraktom biljke sladić ili slatki korijen, lakrik (lakric)

ŠUMA SE BUDI

Neznanče, idi kroz šumu polako,
još zima bijelu povlaku vuče,
al' samo ponegdje ledenim tilom
pokriva mahovinu i pruće.

Ti prođi šutke, upijaj tišinu,
gledaj kako se svjetlo čarobno mijenja.
Možda uhvatiš onaj zeleni titraj
bez suvišnih misli, svakodnevnih htijenja.

Možda ti šuma dozvoli da čuješ
rađanje lišća, hrast kad otvara pore,
stidljive proboje mladih travki,
sokove što pod korom mrmore.

Šuma se budi. Kako je moćno
kad mali životi probijaju tla,
uz staze što su spavale dugo
već žute se glavice jaglaca.

Puna je duša kad šuma se sluša
i sretne oči kad svjetlost ih mazi.
Pažljivo upravljaj korakom svojim,
ne diraj, neznanče - samo prolazi.




(Zagreb, 09.veljače 2017.)

Riječi koje možda niste znali:

- povlaka - skut ili šlep (njemački) na ženskoj haljini ili drugom odjevnom predmetu koji se vuče po podu, modni detalj koji potječe iz feudalnog srednjovjekovlja, a pojačavao je dojam dostojanstva (prema Hrvatskoj enciklopediji).

- til - lagana, mrežasto-prozirna tkanina

- mrmoriti - nejasno govoriti

OGRADE

Ograde - zašto uopće postoje
kad ih se oni zbog kojih se dižu ne boje?!

I ne mogu one sputati trave
ni sunce, ni ptice, ni oblake plave...

Što je svima dano one na dijelove kroje:
ovo je moje, ovo je tvoje...

Jedni ih ruše, drugi se oko njih trude,
ako i zadrže - koje to zadrže ljude?

Čak one najčvršće jednom postanu prah,
al' uvijek iznova diže ih strah.

Ograde - zašto uopće postoje?!
Podižu ih oni koji se boje.




(Zagreb, veljača 2017.)

VJETROVA JESENSKA PLESNA ŠKOLA

Domišljat gospodin Vjetar
u mjestašcu Sveti Petar
plesnu školu otvorio,
zainteresirane zamolio
da sebi plesače dovedu
u ulicu tu i tu u srijedu.
Jedan plesa željan list
zaplesao prvo twist,
narančasto-žut k'o mango
tad' poveo strastven tango
s malom ružom niz ulicu;
našao si partnericu
od ruža što zadnje stoje
da vježbaju ples udvoje.
Ali dok su plesali lambadu
naletjeli su na fasadu
žute kuće,
u travi dočekali svanuće.
Jer dotični gospodin Vjetar
iz mjestašca Sveti Petar
na pauzu je otišao
kad je par u travu pao.
Nije da je ovo htio,
al' na par - zaboravio.
Posao odradio do pola,
Vjetre, tako se ne vodi škola!
Još uvijek list s ružom kraj kuće
čeka Vjetra i novo svanuće.
Leže. Od plesa ni "P" nema više,
niotkud Vjetra da ih u ritmu njiše.
Zbog prvih sati plesne škole
ionako ih previše tijela bole.




Zagreb, siječanj 2017.

ZVIJEZDE U SNIJEGU

Na brežuljak snijeg je pao,
pod mjesečinom zablistao.
Poput rasutih dragulja bliješti,
to Zima, umjetnik vješti,
sa snijegom spustila je zvijezde sjajne.
Zapravo, tu nema tajne.
Zvjezdice u palom snijegu
na blistavom, malom brijegu,
javljaju zvijezdama Neba
- Stigle smo sretno kako i treba! -
Došle su Zemlji sjaj Neba dati,
zato ih ljeskanje čarobno prati.





Zagreb, 11.siječnja 2017.

Riječ koju možda niste znali

- ljeskati se - svjetlucati se, blistati

PAHULJICE U TVOJIM OČIMA

Vesele se pahuljice
kad zabijele sve stazice,
kad presvuku u srebrno
sve travčice i grančice.
A najviše se vesele
kad tvoj mali dlan zabijele,
kad poljube tvoje lice,
moja slatka djevojčice.
Pa i ako tad nestaju
u tvom oku dalje traju.
U tvom oku kao zvijezde
pahuljice se ugnijezde
i u finom, mekom sjaju
tako traju, traju, traju...




Zagreb, 11.siječnja 2017.