Cigleni zidić obavijen slakom,
kućni razaznajem broj,
s teretom godina okrećem ključ,
unosim kofer svoj.
Vrijeme je stalo u staroj kući,
zamrznutih trideset ljeta,
još naša pumpa u vrtu stoji,
još živi božur, još bagrem cvjeta.
Na vratima vijenac (nitko ga skinuo nije),
rđom nagrizena alka,
svjetlo ne radi, ista vaza u mraku
na mramoru prašnjavog stalka.
Sa zida se ljušti cvjetna tapeta,
niz fotografija poznatih lica,
bakina mala glazbena soba,
djedov šešir još čuva vješalica.
S mukom otvaram visoki prozor,
svjetlost se zidova hvata,
puštam je neka juri kroz kuću,
odmičem zavjese, raskriljujem vrata.
Ruka mi dotakne okvir kamina.
Svud ovdje je Ljubav živjela prije.
Iz vrta me prisno pozdravi ptica,
suza niz obraz samo se slije.
(Zagreb, lipanj 2017.)
Nema komentara:
Objavi komentar