NA FONTANI

Na majušnom trgu
jutros iznenada
proradila fontana,
novi ukras grada.
Klok-klok, klok-klok,
zaklokoće, zagrgolji
vodoskok.
Mlazić vode uvis skoči,
zacakli okrugle oči
baš pristigle djevojčice.
Prospe dijete smijeh po licu,
padne kap na trepavicu,
a tisuće drugih kapi
kružiće po vodi prave...
S pognute dječje glave
sklizne vjenčić poljskog cvijeća
i veselo vodom krene.
Idu makovi iz kose njene.
Plovi vjenčić po fontani,
dječji prsti razigrani
uhvatiti ga žele:
makove, ivančice bijele...
Ti prstići u slatkoj igri,
mali, brzi k'o let čigri
i jutarnja svjetlost meka
zaustave me - sve nek' čeka!
Gledam dijete na fontani:
da mi mogu tako dani
bezazleno, mirno teći
k'o djetetu u toj sreći...
I dok upijam tu sliku
pojavi se na vidiku
oblak težak,
dva-tri siva još doteku
i zatamne
svu jutarnju svjetlost meku.

Ode dijete od fontane,
s njim vrijeme što na tren stane.



(Zagreb, 2016.)